Share

Ovrha kao sredstvo o(ne)mogućavanja namirenja vjerovnika

Ovrha kao sredstvo o(ne)mogućavanja namirenja vjerovnika je bitna javna tema. Ovrha je test učinkovitosti pravnog sustava u zaštiti vlasničkih prava. Ovrha je mehanizam kojim se prisilnim putem ostvaruje vjerovnikova (ovrhovoditeljeva) tražbina utemeljena na ovršnoj ispravi. Ovršna isprava podrazumijeva da je ista stekla svojstvo ovršnosti (pravomoćnošću sudske odluke ili odluke upravnog tijela, ispunjavanjem uvjeta sadržanih u javnobilježničkom aktu ili solemniziranoj privatnoj ispravi, itd.). Također, ovrha podrazumijeva da se protiv dužnika može pokrenuti ovrha radi prisilnog ispunjenja dužne činidbe. U konkretnom slučaju to znači da je izostalo dobrovoljno ispunjenje obveze. Na državi je da svojim mehanizmima i institutima osigura da se vjerovnikova tražbina namiri iz imovine dužnika.

Filip Galić – Centar za javne politike i ekonomske analize, član Izvršnog odbora

Ovrha je u Hrvatskoj uređena Ovršnim zakonom (Narodne novine 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, dalje: OZ) i Zakonom o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (Narodne novine 91/10, 112/12, dalje: ZPONS). Radi se o nepotrebnom izdvajanju određenog dijela procedure iz jednog zakona i stavljanja istog u zasebni zakon, tim više što zakon propisuje ovlasti jednog javnopravnog tijela (FINA) i u OZ-u i u ZPONS-u). Bilo bi praktičnije i jednostavnije da se cjelokupna ovrha, sa svim načinima provođenja iste, objedini u jedinstveni zakon koji će uređivati tu materiju.

Mnogo je problema, kako regulatornih, tako i praktičnih, sa ovrhom i ovršnim postupkom. Ipak, za potrebe ovog članka ćemo se osvrnuti na paradigmatske probleme koji cijeli postupak čine otežanim za ovrhovoditelja i postavljaju mu nepotrebne zahtjeve koji moraju biti ispunjeni prije nego što se ovrhovoditeljeva tražbina namiri. Dat ćemo prijedloge konkretnih zakonodavnih rješenja koji mogu pomoći u ispunjavanju prave svrhe ovrhe.

Odmah treba razjasniti jednu stvar: u uređenim društvima, sa vladavinom prava na njezinoj najvišoj razini, ovrha je izuzetak, a ne pravilo! Pokretanje ovrhe podrazumijeva dvije stvari:

1) dug, odnosno obveza postoji i nesporan je i

2) dužnik svoju obvezu nije dobrovoljno ispunio.

Tada vjerovnik mora upregnuti državne institucije i javnopravna tijela (sudove, javne bilježnike, FINA-u) da korištenjem elemenata prisile naplate vjerovnikovo potraživanje od dužnika.

Već iz navedenog proizlazi nužnost da odredbe koje određuju ovršni postupak i sama ovrha, budu što jasnije i preciznije. To se djelomično postiglo Ovršnim zakonom iz 2012. godine koji je znatno skratio ovrhu na novčanim sredstvima dužnika putem ovršnih isprava (presuda, arbitražnih odluka, sudskih nagodbi, itd.). Dovoljno je podnijeti ovršnu ispravu na propisanom obrascu FINA-i koja plijeni sva sredstva na računu ovršenika (ukoliko ima kakvih sredstava) i poslije proteka roka od 60 dana ih prenosi na račun ovrhovoditelja.

Izmjenama Ovršnog zakona iz 2014. godine je promijenjen način na koji se provodi ovrha na nekretninama i pokretninama, tako da je uvedena elektronička ovrhakoju vodi FINA. Dva se problema ovdje nalaze – prvi je problem što sud po novom zakonodavnom uređenju služi tek kao kontrolor pravilnosti provedene ovrhe na nekretninama, a provedba iste je dana u ruke FINA-i kao državnoj agenciji koja nema niti adekvatnog pravnog znanja, niti ustaljenu praksu u kojoj će poštivati u cijelosti pravna načela koja važe u Republici Hrvatskoj.

Glede samog postupka, uvriježeno je mišljenje struke je da je isti i dalje pretjerano formalan. Naime, OZ poznaje načelo presumpcije ispunjenosti obveze, što znači da je ovrhovoditelj prvo dužan putem prijedloga za ovrhu dokazati da dospjela obveza nije ispunjena. Logičnije bi bilo da se presumira da dospjela obveza nije ispunjena, jer je životno i logično da ovrhovoditelj neće ići u postupak ovrhe ukoliko je namirio potraživanje.

Načelo formalizma podrazumijeva da ovrhovoditelj mora, da bi mu se ovrha „odobrila“, navesti sadržaj koji je točno propisan zakonom (točan naziv/ime ovršenika, OIB, točno opisati predmet ovrhe i točno navesti sva sredstva ovrhe, točnu tražbinu itd.). U suprotnom, ovrha se odbacuje, odnosno odbija, a iz džepa ovrhovoditelja „izbija“ sudska pristojba. Ukoliko bi se potkrala neka očita omaška u navođenju sadržaja, sud bi bez pozivanja na dopunu ili ispravak prijedlog za ovrhu odbacivao. Ova odredba OZ-a je izazvala brojne kontroverze, te ju je Ustavni sud svojom odlukom od 1. lipnja 2016. u cijelosti ukinuo.

Sljedeći problem na koji ovrhovoditelji nailaze je brojnost pravnih lijekova koje može izjaviti ovršenik, a koji se tiču ne samo zakonitosti provođenja ovrhe, već i merituma same obveze, čineći cijeli ovršni postupak novim parničnim postupkom. Tako se sprečava ostvarenje suštine ovrhe, naplata tražbine, stvaraju se dodatni troškovi po ovrhovoditelja, te se praktički ovrhovoditelja prisiljava da vodi dvostruki parnični postupak. To je posebno problematično kod ispunjenja nenovčanih tražbina, vraćanja zaposlenika na rad, predaje stvari u posjed itd.

Posebno problematičnom je pokazala mogućnost da treća osoba inicira tzv. parnični postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. U praksi se to događa tako da treća osoba izjavi prigovor da je nekretnina na kojoj se provodi ovrha zapravo njezino vlasništvo. Sud u tome slučaju tu osobu upućuje na pokretanje parnice protiv ovrhovoditelja i ovršenika, čime se efektivno ovrha zaustavlja. Ta je mogućnost dovela do brojnih zlouporaba u praksi, gdje bi ovršenik priznao vlasništvo nekretnine trećoj osobi i tako onemogućio ovrhovoditelja u namirenju svoje tražbine.

Kako su nekretnine, odnosno ovrha na istima, veoma velik društveni problem, potrebno je naglasiti još nešto. Mediji i interesne skupine pogrešno interpretiraju ovrhu kao čin rasprodaje ovršenikove imovine. Ovrha je, kako je već naglašavano, namirivanje tražbine vjerovnika. U tome kontekstu se mora promatrati i ovrha na nekretninama – ona nerijetko služi kao sredstvo psihološkog pritiska. Međutim zbog formalističkog načina određivanja njezine tržišne vrijednosti (putem procjene Porezne uprave), a bez pokušaja da se ista ekonomski iskoristi za otplatu duga se događaju apsurdne situacije da se nekretnina prodaje radi namirenja duga od nekoliko desetaka tisuća kuna, daleko ispod njezine vrijednosti.

Odredbe OZ-a, kao što vidimo, ne potiču ovršenika na dobrovoljno ispunjavanje obveza. Upravo suprotno, one stavljaju prekomjerni teret na ovrhovoditelja, na kojem nije samo inicijativa za pokretanje postupka ovrhe, već i poticanje državnih institucija da ”obavljaju svoj posao” time što on na vlastiti trošak mora dobivati podatke o imovini ovršenika (od MUP-a, katastra, SKDD-a itd.), kao i plaćati pristojbe, te troškove punomoćnika ukoliko ga ima. Također, odredbe OZ-a su vrlo restriktivne u pogledu vođenja ovrhe, jer ovrhovoditelj je u nekim radnjama vremenski ograničen, što znači da mora biti aktivniji i oprezniji prilikom vođenja ovršnog postupka, nego tijekom vođenja parničnog postupka. Primjerice, propust da se uplati predujam za sudskog ovršitelja može dovesti do momentalne obustave ovrhe, bez naknadnog pozivanja ovrhovoditelja da uplati predmetni iznos.

Osim toga, zakonodavna i izvršna vlast (potpuno promašeno) koriste OZ kao alat za promicanje socijalnih politika. Tako postoje inicijative da se zabrani provedba ovrhe radi naplate novčane tražbine do određenog iznosa glavnice ili zabrana iseljavanja ovršenika iz nekretnine u kojoj isti živi, odnosno postavljanja obveze da se ovršeniku nađe zamjenska nekretnina u kojoj bi živio. Ti su ciljevi legitimni, no njima nije mjesto u OZ-u, već u zakonima koji uređuju socijalnu politiku. Ovako se na ovrhovoditelja stavljaju nepotrebna ograničenja, odnosno, daje se prednost pravima ovršenika ispred ovrhovoditeljeva prava na namirenje njegovog potraživanja.

Cilj na kojem pravni sustav mora inzistirati i u kojem smjeru se mora mijenjati jest:

– pojednostavljivanje cjelokupne procedure u odnosu na sve predmete ovrhe – ovrha na novčanim sredstvima je ubrzana, isto mora biti učinjeno i sa ostalim predmetima;

– ustrojiti tijela koja će automatski provoditi ovrhu po zahtjevu ovrhovoditelja – bez potrebe ovrhovoditelja da „vuče za rukav“ cjelokupni pravosudni sustav;

– ovrha se mora temeljiti na načelu neizvršenosti obveze – ovrhovoditelj mora biti lišen svih nepotrebnih formalizama zbog kojih mu ovrha može biti odbačena/odbijena;

– lišiti ovrhovoditelja pretjeranih troškova – pristojbi, predujmova, troškova pribave podataka, osiguranja policije, bravara itd.;

– u ovrsi na nekretninama nastojati postići ekonomski interes kako ovrhovoditelja, tako i ovršenika na način da se maksimalno iskoristi vrijednost nekretnine (davanjem u najam/zakup itd.);

– iz OZ-a izbaciti sve odredbe koje se tiču socijalnog statusa ovršenika i navedeno regulirati zakonima koji uređuju socijalnu skrb;

– maksimalno pojednostaviti postupovne odredbe koje se tiču žalbi – općinski sud mora biti zadnja instancija za rješavanje o prigovorima/žalbama ovršenika;

– oštro sankcionirati ovršenike koji namjerno opstruiraju ovrhu.