Share

Agrokorporacija će nam tek otkriti u kojoj fazi krize se nalazi

Agrokorporacija će nam tek otkriti u kojoj fazi krize se nalazi. Problem Agrokora je suviše složen kako bi se na njega gledalo crno ili bijelo. Agrokor je problem bez presedana. Dokaz tome je i priprema urgentnog zakona za moguće rješavanje sistemskih rizika. Jasno je da iza bilo kakvog promišljanja ili stava oko Agrokora ne stoji objektivna ekonomska analiza. To potvrđuje i relativiziranje brojkama oko dugovanja.

Piše: Petar Vušković, potpredsjednik Centra za javne politike i ekonomske analize

izjava za Al Jazzera Balkans

Potrebno je utvrditi uzrok krize da bi se pronašlo rješenje

Objektivnu analizu nije moguće napraviti. Niti sam menadžment agrokorporacije nije do kraja snimio situaciju. Tek kada menadžment shvati gdje je izvor problema i gdje se koncern nalazi, moguće je tražiti rješenja. To potvrđuje i Agrokorovo lutanje u traženju rješenja (otpis dugova, nove tranše kredita, nova vlasnička struktura itd.). Takva dubinska analiza moguća je kroz internu kontrolu poslovanja koja će osim unutarnjih uzroka krize sagledavati i eventualne vanjske uzroke (npr. kriza sektora i utjecaj na cijelu ekonomiju).

Istraživanja su pokazala da od 60 do 80% uzroka krize leži u lošem menadžmentu. Na menadžmentu je da „čita“ brojeve kroz informacijski sustav financija i kontrolinga. Da se to radilo unutar kompanije, Agrokor bi imao plan ovladavanja krizom dok je još bila u latentnoj fazi. Uz kvantitativne pokazatelje krize postoje i kvalitativni pokazatelji, kao što su:neprimjeren odnos prema kupcima, loš moral zaposlenika,velika fluktuacija radne snage itd. Govoreći s upravljačkog aspekta, kontroling u Agrokoru je zakazao jer nije na vrijeme prepoznao signale krize u kojoj su se akutno našli. Razloge krize u Agrokoru možemo tražiti u agresivnom rastu kompanije kroz oprost dugova i u rastu koji je zasnovan na vanjskom financiranju kako bi se stvorio privid dobrih financijskih izvještaja zbog povjerenja investitora i kreditora. Na takav način bi ponovno odobravali nove kredite odnosno stvarali kapital.

BDP znatno ovisi o Agrokoru pa postoji prostor za privremenu intervenciju

Ideološki gledajući, problem Agrokora možemo postaviti kroz pitanje opravdanosti državnog intervencionizma u odnosu na slobodno tržište.Odgovori nisu crno bijeli kao što se to obično doživljava. Centar za javne politike i ekonomske analize zagovara slobodno tržište – prema članku 49. Ustava RH. To znači smanjivanje državnog intervencionizma. Kao i u svim drugim državama, postoji mogućnost reagiranja u iznimnim slučajevima kako bi se rješavao sistemski rizik koji može dovesti u pitanje stabilnost ekonomske cjeline. Pritom se uzimaju u obzir interesi dobavljača i radnika.

Ukoliko dekomponiramo BDP, maloprodaja čini 10%, a Agrokor čini 1/3 te maloprodaje. Naravno, tu su i investicijski projekti sa više od 1 mlrd kuna u proizvodnji i poljoprivredi. Također, tu je i ovisnost proizvodnje o kanalima distribucije, ovisnost malih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava kao i ovisnost 40.000 zaposlenih o radnim mjestima. Ekonomski značaj je još veći ukoliko uzmemo da zaposleni imaju i svoje obitelji.

Javnost je zainteresirana jer situacija može utjecati na kvalitetu njihovog života. Hipotetski govoreći, Agrokor može sniziti stopu rasta BDP-a, prema kojoj svjetske kreditne agencije određuju hrvatski kreditni rejting i koji im je važan indikator. Pad kreditnog rejtinga znači zaduživanje po višim kamatnim stopama i povećanje javnog duga. Povećanjem duga, raste i obveza države koja će biti prevaljena na građane kroz poreznu presiju. Strah na tržištu kapitala može kroz sistemsku psihologiju utjecati i na novčana tržišta. Pad cijene novca može deprecirati domaću valutu pa će građani teže vraćati svoje kredite jer će im rate porasti zbog toga što će za 1 euro duga izdvajati više kuna iz svojih plaća.

Međutim, svakako je uputno da utjecaj države na tržište bude što manji jer ne postoji bolji regulator odnosno „čistač“ tržišta nego što su to osnovne zakonitosti ponude i potražnje. Potrebno je sagledati i ostale zainteresirane strane kod problema Agrokora – dobavljači, država, vjerovnici i vlasnici.

Dobavljačima je potrebno vratiti dug uz što manji otpis duga

Broj od 6.000 dobavljača uistinu čini značajnu mrežu. Dug dobavljača prema zadnjem dostupnom financijskom izvještaju iznosi 16 mlrd kuna. To je 15 puta više nego dobit koju Agrokor prijavljuje. Iz toga se može zaključiti da je Agrokor svoj rast temeljio na dugu dobavljačima. Drugim riječima, dobavljači su kreditirali Agrokor u njegovom poslovanju. Rokovi plaćanja su bili i do 150 dana. Na takav način Agrokor je mogao financirati svoje poslovanje bez kamata. Onog trena kada je izgubljeno povjerenje prema dobavljačima, javlja se standardno kašnjenje s isporukom robe, što se moglo vidjeti po policama u Konzumu.

Najavljen je zakon koji bi u uvjetima restrukturiranja Agrokora osigurao vraćanje duga svim dobavljačima.Taj zakon bi se mogao odnositi na kompanije sa više od 8.000 zaposlenih i 1 mlrd eura duga. Takvih kompanija je svega nekoliko u Hrvatskoj. Možemo postaviti pitanje zašto Agrokor ne uđe u predstečajnu nagodbu, ukoliko je predstečajna nagodba dobar model vraćanja duga i restrukturiranja same kompanije. Razlog tome leži u psihologiji investitora. Zamislimo kakav krah s dionicama bi se dogodio (reputacijski rizik) kada bi se saznalo da Agrokor ulazi u predstečajnu nagodbu.

Vjerovnici koji su odobrili kredite mogu kroz dug do vlasničke strukture Agrokora

Stvorio se dug veći od 25 mlrd kuna. Ruska Sberbank je odobrila kredit od 2,3 mlrd kuna (oko 300 mil eura) i na takav način kroz financijsku injekciju vratila povjerenje investitora na burzama. Sasvim je jasno da će Sberbank vrlo izgledno postati dio vlasničke strukture Agrokora (jedan od načina preuzimanja kroz pretvaranje duga u kapital).

Dug prema državi ne postoji

Agrokor je demantirao 6 mlrd kuna navodnog duga državi. Na godišnjoj razini plate 3 mlrd kuna poreza, više od 50% u ime PDV-a, zatim doprinosa i poreza na dobit. Dug prema državi ne postoji. Time se otklanjaju bespredmetne špekulacije o tome treba li država ući u vlasništvo Agrokora. Problem jest što je ova kompanija u privatnom vlasništvu ovisna o državi i stvara sistemski rizik. Kompanija je rasla i po netržišnim principima, nekonkurentno i to kroz otpis i reprogramiranje dugova poduzeća koja su ulazila u sastav koncerna kada bi dolazilo do akvizicije.Nakon ulaska u EU, veća tržišna konkurencija je utjecala na kompaniju. Sasvim je jasno da se kompanija trebala prilagoditi novim uvjetima.

Vlasnik će vjerojatno odgovornost morati „platiti“ gubitkom većinskog vlasničkog udjela

Većinski vlasnik bi mogao izgubiti većinski udio. Svakako javnost treba znati da je upravo država ta koja je često „ vukla za rukav“ Todorića koji je preuzimao posrnule hrvatske kompanije. Da nije bilo vlasnika Agrokora većina tih kompanija bi nestala u privatizacijskom mulju. Svatko tko je upravljao kompanijom zna da je „keeping a score“ pa i razvoj kompanije vrlo težak zadatak. Ne želim ulaziti u visinu plaća blagajnica ili uvjeta okrupnjivanja kapitala. Stvorena je prilika da mnogi hrvatski radnici imaju posao.To je druga slika koju prosječan građanin ne vidi i ne želi znati, svakako je jasno da nam Agrokor puno duguje, a mi njemu?

Zaključci:

  1. Agrokor je sistemski jaka kompanija u privatnom vlasništvu (država je strategijski stvarala uvjete spašavanja ekonomije kroz Agrokor i stvorila njezinu ovisnost o Agrokoru)
  2. Situacija oko Agrokora može znatno utjecati na ekonomski rast
  3. Sistemski rizik će ovisiti o tome u kojoj fazi krize se Agrokor nalazi
  4. Ne postoji objektivna analiza stanja Agrokora kao ni analiza utjecaja na hrvatsku ekonomiju
  5. Menadžment Agrokora je isključivo odgovoran za krizu a kontroling mora pronaći odgovore gdje je Agrokor te kojim putem mora ići
  6. Agrokor je svoj brzi rast temeljio na dugu dobavljača te kreditima i to se da iščitati iz standardnog seta financijskih izvještaja
  7. Likvidnošću se samo kupuje vrijeme, a potrebno je rješavati probleme iznutra

Moguća rješenja:

  1. Ubrizgati likvidnost kroz novu kreditnu liniju (kineski kapital)
  2. Otpis duga i reprogramiranja dobavljačima
  3. Ulazak Sberbanke u vlasništvo Agrokora (pretvaranje duga u kapital, vlasništvo) te promjena vlasničke strukture
  4. Brza prodaja jednog ili više poduzeća iz koncerna Agrokor

 

Agrokor u odnosima

Agrokorporacija je najveća hrvatska kompanija i jedna od najvećih u Jugoistočnoj Europi. Uspjelo mu je ono što ni jednoj kompaniji u regiji nije. To je nevjerojatna koncentracija kapitala kroz okrupnjivanje. Ono što Agrokor čini dodatno velikim je to što u svojem koncernu ima jake brendove (Jamnica, Ledo, Zvijezda i dr.). Posebno se njegova veličina ističe u vertikalnoj povezanosti ekonomije „ od polja do stola“ iz koje i proizlazi tako često spominjani sistemski rizik. S više od 40.000 zaposlenih u Hrvatskoj i mrežom više od oko 6.000 dobavljača čini uistinu značajan segment tržišta koja je u osnovi puno više od same maloprodaje. Maloprodaja je dala širinu i prisustvo ne samo u Hrvatskoj, već i u Bosni i Hercegovini, Srbiji,Kosovu,Mađarskoj,Crnoj Gori i Sloveniji.

Agrokor ostvaruje prihod koji je veći od 50 mil kuna. U strukturi prihoda najveći udio ima trgovina (63%),poslovanje s hranom i pićem (17%), poslovanje s kioscima (11%), poljoprivreda (8%) te ostalo poslovanje (1%). Imaju 1.912 prodavaonica i preko 1.500.000 kupaca dnevno. Dobit koju je ostvario u 2015. je 1.177.651 kuna. Značajan je ne samo za hrvatsku već i regionalnu proizvodnju.