Arsenal transatlantske demokracije mora pobijediti – 1.dio
Matija Horvat, član izvršnog odbora CEA-e, analizira i komentira aktualni trenutak transatlantskog savezništva, posebno uslijed zadnje eskalacije na Bliskom istoku.
Nedavno je američki predsjednik Biden održao govor o važnosti Ukrajine i Izraela, a paralelno se u Washingtonu održao i tradicionalni EU – SAD summit.
Prvi dio odnosi se na analizu govora američkog predsjednika Bidena od 19. listopada 2023., a drugi dio predstavlja specifično promišljanje na transatlantsko savezništvo poslije zajedničke izjave sa EU-SAD summit-a od 20. listopada 2023.:
Refleksije na Bidenov govor
„…history has taught us that when terrorists don’t pay a price for their terror, when dictators don’t pay a price for their aggression, they cause more chaos and death and more destruction. They keep going, and the cost and the threats to America and to the world keep rising.“
Već neko vrijeme su analitičari očekivali govor predsjednika Bidena, a kojim bi američkoj javnosti reflektirao važnost Ukrajine, slobodne nacije koja pruža otpor već 20 mjeseci (točnije gotovo 10 godina!) naspram invazije terorističkog zla utjelovljenog u kremaljskom režimu. Međutim, u međuvremenu se dogodio i brutalni teroristički napad Hamas-a na Izrael te je Biden spojio dvije točke u jednom govoru. Zapravo, implicirao je i više svjetskih točaka, ali je suština govora usmjerena na dvije nacije koje se bore protiv zajedničkog zla koje ih je napalo.
Predsjednika Bidena je dopalo to da upravlja najrazvijenijom svjetskom demokracijom u izrazito izazovnim vremenima. Kada je u veljači 2023. prošao od zapadne granice Ukrajine do Kijeva te se susreo sa predsjednikom Zelenskim, Biden je zapravo predstavljao prvog američkog predsjednika (još od vremena predsjednika Lincolna) koji je bio u ratom zahvaćenoj zemlji, a koja nije pod kontrolom SAD-a. Ujedno je i prvi američki predsjednik koji je posjetio Izrael, također praktički tijekom rata ili barem (ukoliko imamo na umu da je Izrael stalno u izvanrednom stanju potencijalne opasnosti) za vrijeme istovremene antiterorističke operacije. U Ukrajini bez no fly zone NATO-a to je izazovnije, dok je u Izraelu, uz dva parkirana nosača aviona na mediteranskoj obali, ipak lakše. Dakle, Biden je doslovno bio na prvoj liniji bojišta, što njegovi prethodnici (za vrijeme predsjedničkog mandata) nisu bili. I to je dokaz u kakvim vremenima svi živimo.
U govoru predsjednik Biden objašnjava Amerikancima zašto su Ukrajina i Izrael bitni, iako se čini kako su ti sukobi (za prosječnog Amerikanca) udaljeni te bi se prosječni birač mogao zapitati: Why does this matter to America? To su oni govori, gdje se predsjednik najmoćnije države na svijetu, obraća svim biračima pred malim ekranima iz Ovalnog ureda, sjedeći za radnim stolom i koji otprilike (uvijek) počinje riječima – My fellow Americans.
Nalazimo se na točki preokreta (eng. inflection point), započeo je svoj govor predsjednik Biden, te je zapravo američkoj javnosti pokušao objasniti ono što Nijemci od kraja veljače 2022. zovu – Zeitenwende. Dakle, nalazimo se na prijelomnici te je ovo jedan od onih trenutaka u kojima će odluke koje donosimo danas odrediti budućnost za desetljeća koja dolaze.
„Hamas and Putin represent different threats, but they share this in common: They both want to completely annihilate a neighboring democracy — completely annihilate it.“
Biden je rekao kako Putin i Hamas predstavljaju drukčije prijetnje, ali zajedničko im je jedno – oni žele potpuno istrijebiti susjednu demokraciju. To je istina. Autor ovih redaka se nada kako to znači da s takvim akterima neće biti pregovora. Naravno, to je lakše reći za Hamas, kojem u statutu stoji uništenje Izraela te ubijanje nevjernika pa s njima najvjerojatnije neće biti pokušaja pregovaranja. S druge strane, teror-rusija i njezin predsjednik za mnoge stručnjake realizma i dalje predstavljaju nekog koga se, u međunarodnoj areni, ne može zaobići, iako mu je cilj uništenje nacije koju ne priznaje. Dakle, to je potpuno krivo razmišljanje, jer upravo takve trebamo izbjegavati u širokom luku, tj. ako nam se približe, odmah ispaljujemo ATACMS projektile i to one prave, s dometom preko 300km, a zašto ne i dalekometnije arsenale.
Nadalje, Biden radi razliku između Hamas-a i palestinskog naroda kao cjeline. Problem je taj što Hamas ne radi tu distinkciju, a niti dio Palestinaca. Naime, oni se skrivaju iza civila što Biden poentira, ali ne daje pravi recept kako da ih se smakne (to zasad ne mogu dati niti vojni eksperti). Dakle, tim militantnim islamistima civili služe kao živi štit. I još bitnije, narod je i dalje spreman glasati za taj i takav Hamas, čak i na trenutno mirnijoj Zapadnoj obali, gdje nema izbora, jer umjereni Fatah zna da bi ih izgubio, kada bi izbori i bili održani – paradoks demokracije u arapskom (i drugom) svijetu. I zato je uništenje takve terorističke organizacije veliki izazov, jer urbani Blitzkrieg u gusto naseljenom pojasu Gaze neće biti moguć. Hoće li Izraelci onda biti prisiljeni kopirati terorističke Ruse u Aleppu ili Mariupolju, Severodonjecku, Bahmutu, itd. Izraelci su 1982. bili u sličnoj situaciji te su ipak odustali od kompletnog uništenja Bejruta. Kako vojno rješenje vjerojatno nije moguće, zato Biden i govori kako Palestinci imaju pravo na samoodređenje, dostojanstvo, a u konačnici spominje i two state solution na Bliskom istoku.
„Nismo zaboravili masovne grobnice, pronađena tijela sa znakovima mučenja, silovanja koje su Rusi koristili kao oružje, i tisuće i tisuće ukrajinske djece koja su nasilno odvedena u Rusiju, ukradena od roditelja. It’s sick (to je bolesno).“
Ovakve istine se moraju konstantno ponavljati za sve neumorne appeaser-e. Moramo ponavljati kakve zločine rade ovi teroristi. Oni su doista bolesni, ali postoji lijek – oružje, puno oružja u rukama onih koji se bore za bolji svijet. Oružje kojem ćemo im uzvratiti. Putin se neće zaustaviti samo na Ukrajini, objašnjava Biden i ponavlja Amerikancima diktatorove carske aspiracije. Psihopat negira ne samo državnost Ukrajine, već baltičkih država i Poljske. A to su sve NATO saveznici i zato ga moramo zaustaviti, tj. we will defend every inch of NATO which the treaty requires and calls for. To Biden govori otpočetka.
Biden ponavlja kako mu nije cilj da se Amerikanci (direktno) bore protiv Rusa. To je po mišljenju autora ovih redaka krivi pristup. Naime, ruska propaganda, već ionako govori kako se oni bore protiv NATO-a u Ukrajini. S druge strane laži i istine, niti ruskom diktatoru nije cilj da se direktno bori protiv najjače vojske na svijetu, niti protiv najjačeg vojnog saveza na svijetu. To je za američku upotrebu, ali to sluša i manijak u Kremlju. Ne treba se Putinu to ponavljati, jer on to shvaća kao carte blanche da nastavi destrukciju u Ukrajini ili bilo kojoj drugoj državi koja nije NATO članica. Mi ne trebamo govoriti diktatoru ono što nećemo učiniti, već upravo suprotno – ono što ćemo (mu) učiniti. Mi mu moramo dati do znanja da je Ukrajina važnija nama, nego njemu.
Naravno, Biden se obraća američkim glasačima (koji su otprije umorni od ratova, op.a.) i on mora to naglasiti, ali autori ovakvih govora bi mogli naći i neke druge pisane formule za smirivanje domaćeg biračkog tijela te odvraćanje agresora. A kad smo kod odvraćanja, zanimljivo je kako u ovom govoru nismo čuli (?!) izlizanu diplomatsku frazu as long as it takes. Naime, as long as it takes, zapravo implicira da će se tortura nad Ukrajinom nastaviti, a mi ćemo (kao) pomagati, ali ćemo i odvraćati sami sebe i Ukrajince (npr. prolongacijom dostave dalekometnih projektila pa kad jednom dođe i odluka da se isti pošalju, neće to odmah biti projektili većeg dometa, već ćemo ih kalibrirati na manji domet pa onda Ukrajinci, kad jednom i dobiju neku raketu, s njom ne smiju gađati rusiju, iako u početku nije bilo definirano je li to znači i da se Krim ne smije gađati – srećom, barem oko Krima su nedoumice završene, jer Krim se smije gađati, iako mnogi i dalje tvrde da će taj poluotok biti rješavan u pregovorima itd.). Dakle, kad pomažete napadnutom, to ne bi trebali raditi koliko god treba, već trebate napraviti sve da patnja prestane (što) prije. Silovanje žrtve ne treba trajati dugo (tj. koliko god treba), ako smo doista spremni nokautirati napadača. Arsenal za nokaut imamo.
Fraza as long as it takes se po mišljenju autora ovih redaka, više ne bi trebala upotrebljavati te je zanimljivo da istu u ovom govoru nismo čuli, ni vidjeli. Biden je zamjenjuje sa različitim retoričkim formulama. Npr. kaže da je uspjeh Ukrajine i Izraela vitalan za američku sigurnost. Nažalost, ovdje nije definirano što je to uspjeh. Za Izrael je to sigurno jasnije – eliminiranje Hamas-a, ali dobri ljudi se i dalje boje reći da je potrebno eliminirati i rusiju. Hoćemo pobjedu! Predsjednik Biden ovdje i dalje govori kako ne smijemo dopustiti Putinu da izbriše nezavisnost Ukrajine. Naravno, to mu i nismo dopustili, ali gospodine predsjedniče, svi koji imaju neku emociju za Ukrajinu žele čuti nešto više. Oni koji su izgubili zdravlje žele čuti nešto više, a oni koji su izgubili najmilije – sigurno žele čuti nešto hrabrije. Nezavisnost države više nije u pitanju, u pitanju je teritorijalni integritet. U pitanju je pobjeda – nas ili njih. Ako je netko ugrozio svoj tjelesni integritet da bi obranio teritorijalni integritet Ukrajine – mora (moći) čuti nešto više od ovog.
I možda mu predsjednik Biden to isporučuje u završnici govora, kada kaže: „We cannot and will not let terrorists like Hamas and tyrants like Putin win. I refuse to let that happen“.
No, opet ponavljam(o) to i dalje nije kristalno jasna rečenica. Naravno kako predsjednik SAD-a, ni mi kao građani slobodnog svijeta, nećemo dopustiti zločincima i teroristima da pobijede – to je dovoljno jasno i u praksi. Međutim, mi ne smijemo ignorirati Ukrajince (prvenstveno njih, jer Hamas je, za autora ovih redaka u drugom planu, naime, oni su – unatoč i usprkos svemu – manja prijetnja i za Izrael i za slobodni svijet, jer oni su samo proxy većeg i opasnijeg igrača). Predsjednik nam još duguje onu najbitniju izjavnu rečenicu, koja počinje sa nećeš razbojniče. Predsjednik mora reći: Ukrajina mora pobijediti. Mi ćemo joj pomoći da pobjedi.
Definicija pobjede su granice iz 1991., a sekundarna definicija uključuje i članstvo u NATO-u (EU je iza toga), pravdu za zločince te plaćene reparacije od agresora. Samo da smo čuli riječ pobjeda (victory) to bi značilo više od 15 minuta ovog (na trenutke) dobrog govora. Govora koji je nakon nekog vremena ipak dao natruhe Trumanove ili Reaganove doktrine iz prvog hladnog rata. Doktrine koja kaže da će SAD pomoći svima koji se bore protiv tiranije.
Obama je prije 10ak godina za old school republikanca Mitta Romneyja rekao otprilike da je isti relikvija hladnog rata i da ga 80-e zovu natrag da im se javi. Tko se sada smije, predsjedniče Obama? Legendarni senator John McCain je također upozoravao na moskovskog manijaka, još od njegovog famoznog govora na sigurnosnoj konferenciji u Munchenu 2007. i također ga nisu dovoljno slušali. Tako se i Bidenu sada sve više spočitava da je star, senilan i sl. No, Biden je na početku invazije, prilikom govora u savezničkoj Poljskoj, rekao – Moj Bože, taj čovjek ne može ostati na vlasti. Iskrena rečenica, koja nije izašla iz ničijeg laboratorija. Nažalost, administracija u Bijeloj kući je promptno krenula u peglanje te izjave, tj. kako Amerika ne želi promjenu vlasti u terorističkoj državi, a znamo da to nije istina, tj. da se bez promjene u RF ili na bojištu u Ukrajini, ništa novo neće dogoditi. Naravno kako svi normalni ljudi žele da se manijaci maknu s vlasti. Nažalost, u današnjem svijetu postoji obligatorna politička korektnost, čak i prema onima koji su došli u tvoju kuću da bi te ubili, silovali ženu, ukrali sve što mogu i k tome još i prijetili promatračima.
Međutim, unatoč i usprkos svemu, Biden (kao i neki normalniji stariji političari iz obje stranke) prije svega ima iskustvo koje mlađe generacije nemaju. On je sve ovo o rusiji, već čuo od onih koji su prije hodali hodnicima Bijele kuće. On zna što je to rusija. A odvraćanje rusije ne znači da Ukrajina treba ustupiti 15ak % svog teritorija radi (ruskog) mira. Tek kad dobiju po glavi – tj. izgube u Ukrajini – to će ih odvratiti, barem za vrijeme naših života. Sve ostalo je pozivnica za afterparty, tj. novi party u režiji Putlerovih nasljednika. Samo da Biden to kaže i autorima koji pišu njegove govore. Možda previše opreznom savjetniku za nacionalnu sigurnost Jakeu Sullivanu i svima koji peglaju službene izjave.
Često mislimo kako je dobro da stariji ustupe čelna mjesta mlađima. To ipak ne vrijedi u svakoj situaciji. Naime, danas su nam opet potrebni stariji ljudi, jer new age MAGA desnica ne zna što je to nacionalni interes (iako je to jedino što ponavljaju). Ne zna to niti ultra (woke) radikalna ljevica sa svojim alternativnim politikama, koje svugdje u svijetu govore – zašto umjesto kupljenog oružja, ne ulažemo u vrtiće. Takvi političari neće poraziti zlo. Zato Biden u govoru mora ponavljati i uvjeravati: Mi smo zaboga, Sjedinjene Američke Države, mi smo najjača nacija na svijetu. Moramo prevladati naše razlike, mi smo ono što je Madeleine Albright nazivala neizostavna nacija (eng. indispensible nation), jer:
„American leadership is what holds the world together. American alliances are what keep us, America, safe. American values are what make us a partner that other nations want to work with. To put all that at risk if we walk away from Ukraine, if we turn our backs on Israel, it’s just not worth it.“
I zato Biden najavljuje kako će u Kongres (koji je trenutno u paralizi) poslati prijedlog novog paketa pomoći za Ukrajinu i Izrael (analitičari tvrde kako se to odnosi potencijalno i za Tajvan). Izvori govore kako se radi oko 100 milijardi dolara. Otprilike 60 milijardi za Ukrajinu, 10 za Izrael, a ostatak vjerojatno za Tajvan ili druge državne potrebe.
To je pametna investicija koja će isplatiti američku sigurnost generacijama, pomoći će nam da američke trupe držimo podalje od opasnosti, pomoći će nam da izgradimo svijet koji je sigurniji, mirniji i napredniji za našu djecu i unuke.
Ostaje za vidjeti kako će se to riješiti, jer turbulentna američka unutrašnja politika ne pokazuje (još) znakove stabilizacije. Novo ulaganje u pomoć za borbu Ukrajine je esencijalno. Nažalost, kako nije donesena konačna politička odluka o pobjedi Ukrajine, paketi pomoći su rascjepkani i stalno se poseže za manjim dijelovima, koji presušuju (jer proizvodni resursi još nisu aktivirani, za razliku od onih u rusiji), a ulazi se u novu izbornu godinu.
Ipak, predsjednik Biden nas sve podsjeća da je Amerika – arsenal demokracije. To je reminiscencija na vrijeme Drugog svjetskog rata i predsjednika F.D.R.-a koji je pomagao Velikoj Britaniji (a i Staljinu) u borbi protiv naci-fašizma. Jedino SAD imaju obnovljive industrijske resurse i kapacitete koji mogu paralelno pomagati rat u Europi i potencijalni rat na Pacifiku (dakle, i Indo – Pacifik se jednom spominje u ovom govoru, iako je fokus na Ukrajini i Bliskom istoku). No, ponavljamo, prije aktivacije resursa, potrebna je politička odluka, tj. koji endgame želi SAD. Prije svega u Ukrajini.
Dakle, ovdje predsjednik spominje domaća radna mjesta u vojnoj industriji te se obraća običnom glasaču iz radničke klase:
I da razjasnim nešto: Ukrajini šaljemo opremu koja se nalazi u našim zalihama. A kada koristimo novac koji nam je dodijelio Kongres, koristimo ga za popunjavanje vlastitih zaliha – vlastitih zaliha novom opremom – opremom koja brani – koja brani Ameriku i koja je proizvedena u Americi: rakete Patriot za baterije protuzračne obrane proizvedene u Arizoni; topničke granate proizvedene u 12 država diljem zemlje – u Pennsylvaniji, Ohiju i Teksasu; i još mnogo toga… Znate, baš kao u Drugom svjetskom ratu, danas domoljubni američki radnici grade arsenal demokracije i služe slobodi.
Uz vojnu i drugu pomoć, predsjednik Biden inzistira i na tome da ne smijemo odustati od mira. Srećom to nije rekao u odnosu na Ukrajinu (znamo što znači pozivanje na mir u Ukrajini), već je mislio mir na Bliskom istoku.
And as I said in Israel: As hard as it is, we cannot give up on peace. We cannot give up on a two-state solution. Izrael i Palestinci jednako zaslužuju živjeti u sigurnosti, dostojanstvu i miru.
Inzistira se na poštivanju međunarodnog prava, što znači da će Izrael u uništavanju Hamas-a (koji želi uništiti Izrael) morati poštivati međunarodne norme, koliko to bude moguće. Raketiranje bolnice (ili preciznije parkirališta kraj bolnice) u Gazi nije došlo sa izraelske strane i to predsjednik Biden naglašava. No naglašava se i da je zapadni svijet civiliziran te da se nedvosmisleno moramo odreći antisemitizma, islamofobije te općenito rasizma (a to je i stavljanje fokusa na bitku protiv rasizma u SAD-u) što Biden posebno reflektira, kada kaže: Mi smo svi Amerikanci (bez obzira na rasu, vjeru, spol, dob, obrazovanje, financijsku situaciju itd., op.a.).
Zato ponavlja Izraelcima – I mi smo učinili greške (poslije 11. rujna, op.a.)…nemojte biti zaslijepljeni mržnjom. I to treba ponavljati i to uvijek vrijedi. Napadnuti nikada ne smije usvojiti zločine koje je prvotno počinio agresor. Ne smijemo postati kao oni, možda samo trebamo usvojiti neke njihove taktike (ratna propaganda i hibridno djelovanje prema negativcima, inzistiranje na retorici ili jeziku snage i sl.), kako bi ih strateški lakše pobijedili.
Subjektivna razmišljanja o Bliskom istoku
Ukrajinu uvijek stavljam(o) u prvi plan, ali na ovom mjestu ćemo napisati samo određena razmišljanja o sadašnjem trenutku na Bliskom istoku, jer Bidenov govor je usmjeren i prema tom području. Prema mišljenju autora ovih redaka, Izrael je napravio inicijalnu i krucijalnu pogrešku. Nisu (prije svega, vojno) pomogli Ukrajini u osvit (ili nakon) invazije, niti to (koliko znamo) supstancijalno čine danas. Naravno, u igri su nacionalni interesi, koje sve new age desničarske vlade znaju potencirati. SSSR je jedan od sponzora nastanka Države Izrael. Razumijem(o). Postoji brojna ruska dijaspora te Židovi iz Rusije, koji su se nastanili u Izraelu. Razumijem(o). No, sada dolazimo do onog što manje razumijemo. Izrael ima interese da ga sirijski režim ne napadne te često i uništava ciljeve na području Sirije. Tu se interesi preklapaju sa teror-rusijom, koja opet ima svoj interes održavanja tog diktatorskog režima u Siriji. Oboje su u Siriji, ali se izbjegavaju u pucanju jednih na druge. Između ostalog, zato se također mora balansirati.
Npr. Izrael može gađati snage diktatora Assada, ali se ne smiju gađati vojne snage diktatora Putlera. Vice versa, ruski diktator dopušta da se bombardira njegov saveznik, ali sve je ok, dok se njegovi direktno ne bombardiraju. I tako, zbog raznih javnih i tajnih razloga, Izrael ne smije (baš jako) niti pomagati Ukrajini, koja jedina najučinkovitije gađa upravo te iste agresorske ruse. Ultimativne teroriste koji su zapalili svijet. I onda, kada nisu pomogli Ukrajini, evo drugih terorista, koji doslovno probijaju zidove. Sunitskih terorista (nastalih iz tzv. Muslimanskog bratstva), čiji nalogodavci se nalaze u šijitskom Iranu. U terorističkom Iranu, koji je (de facto) proxy terorističke rusije. Dakle, posredno iz druge ili treće ruke, rusija je (in)direktno napala i Izrael. To prepoznaju i neki izraelski političari te se počinju distancirati od masterminda iz Kremlja. Još samo da počnu izvoziti oružje u Ukrajinu.
Bitno je za napomenuti kako se niti predsjednik Biden, svjestan ugrožavanja vladavine prava, koje na domaćem terenu, efikasno provodi korumpirani izraelski premijer Benjamin Netanyahu, u zadnje vrijeme, uopće nije htio sastati sa istim. Moralo se dogoditi brutalno krvoproliće (na koje su neki u obavještajnoj zajednici i upozoravali), kako bi SAD pokazao da je Izrael jedan od glavnih (ne NATO) saveznika. Prema svemu navedenom, upravo Biden kroz svoj govor, suptilno govori Izraelu kako bi se trebao ponašati nakon strašnog terorističkog čina te tako zapravo sprječava dodatnu eskalaciju na Bliskom istoku.
Naravno, do regionalne eskalacije neće doći, jer arapske države neće ustati u sveti rat protiv Izraela (kao što su učinile 1948. ili 1973.). Upravo zato što živimo u vremenu nacionalnih interesa, koji katkad i pomažu (iako većinom ne pomažu). Dakle, u današnjem vremenu sve je povezano (nažalost često, barem indirektno, sa Kremljem), a Izrael još uvijek ima moćnu vojsku koju niti ujedinjene arapske armije ne bi mogle tek tako poraziti. Naprotiv. Egipat će (kao i uvijek u novije vrijeme) samo gledati. Libanon nije funkcionalna država. Teroristička organizacija Hezbollah, koja se desetljećima nalazi u Libanonu, je država u državi, ali njima nisu u interesu veće eskalacije. Sirija također nije funkcionalna država, a na okupu je drži samo nepobjediva crvena armija, koja sigurno neće napasti direktno na Izrael. Jordanu nije u interesu neprijateljstvo s Izraelom, kao niti Saudijskoj Arabiji. Diktator iz Saudijske Arabije će vokalno podržavati Palestince (koje su u Abrahamskim sporazumima, koje su upravo bili spremni potpisati – ignorirani), ali neće napasti Izrael. Iran, koji je potencijalna nuklearna sila i jedan od uzroka najnovije (lokalne) eskalacije, će prijetiti cionističkom režimu, ali nije mu u interesu direktan napad na (nuklearnu silu) Izrael. Zato i ima proxy-je. A ti proxy-iji su i u Jemenu te će i oni prijetiti, ali neće prijeći tisuću kilometara pustinje da bi izvršili kopneni napad na Izrael.
Možda je Hamas i napao Izrael, kako bi potkopao tzv. Abrahamske sporazume, kojima arapske države pokušavaju naći koegzistenciju s Izraelom. Zanimljivo je kako navedeni sporazumi zapravo ignoriraju palestinsko pitanje. Ispada kako arapsku braću uopće i ne brinu Palestinci, osim u skupovima podrške (koji se događaju diljem svijeta i u kojim se nalaze razni populisti). Znamo da ni Hamas sigurno ne brinu Palestinci, jer se kukavički skrivaju iza istih. Kakvi su to šehidi? Stoga, možda bi Palestinci napokon trebali uzeti stvari u svoje ruke. Neki stručnjaci misle kako bi Izrael iz zatvora trebao pustiti člana umjerenog Fataha, Marwana Barghoutija. Naime, legalni vođa Fataha, Mahmud Abbas, je već star i kompromitiran (također održava kontakte sa diktatorom u Kremlju) pa neki misle kako bi Barghouti, kojeg palestinski narod cijeni – bio rješenje. Problem je samo taj što je Barghouti osuđeni terorist (jedan od vođa Brigada mučenika al-Aqse) i što se nešto još više neočekivano mora dogoditi, a da bi ga Izrael (možda) pustio na slobodu.
Nakon nedavnog pokolja hamasovaca nad Židovima (najvećim od Holokausta, jer masakr od 07.listopada je bio izraelski Pearl Harbor ili njihova verzija 11. rujna) u eteru se ponovno javlja esencijalna potreba konačnog rješenja, tj. u ovom smislu – stvaranja palestinske države. To implicira i govor predsjednika Bidena. Nažalost, nakon što se to izrekne, nitko to više ne pokušava dalje operacionalizirati, tj. ostaje se samo na nejasnim riječima te se teret baca na buduće generacije. Naime, rješavanje tog izvornog problema se pokušavalo još UN rezolucijama iz 1947. pa onda od kraja 1970-ih, 1980-ih, početka 1990-ih, ali je u 21. stoljeću ostalo ne samo nedovršenim, već nije pošteno niti započeto.
Problem je doista u both sides. Obje strane ne žele stvaranje palestinske države. To je još jedan od paradoksa, jer sve što je svijet gledao na tom području još od završetka Drugog svjetskog rata je sukob dva prava. Prava Izraela na državu i opstanak te prava Palestine na svoju državu (i svoj opstanak). Međutim, Palestinci su svoje pravo prvotno odbili konzumirati (nisu prihvatili UN rezoluciju, jer nisu bili spremni na granični kompromis) što nastavljaju i dalje pa time ugrožavaju i vlastiti opstanak.
Nadalje, poslije pobjede nad Irakom i diktatorom Saddamom Husseinom, krajem 1991., SAD i tadašnji SSSR (koji samo što nije implodirao) su sazvali mirovnu konferenciju u Madridu, kao početni stadij (pokušaja) rješavanja mira na Bliskom istoku. I tada je izraelski premijer Yitzhak Shamir priznao kako je dijalog s Palestincima samo kupovanje vremena, kako bi se, između ostalog, nastavilo građenje izraelskih naselja na (za Palestince) spornom teritoriju.
S druge strane, Yasser Arafat, vječni predstavnik PLO-a te tvorac sekularnog i umjerenijeg Fataha (kojeg je vodio od 1959. pa sve do smrti 2004.) također nije htio konačni dogovor. Zanimljivo je kako je pokret nesvrstanih posebno simpatizirao Arafata, terorista koji se (kao) u jednom trenutku okrenuo mirovnom rješenju. Donekle su ga simpatizirali i zapadni mediji, jer je i njegovo lice ispalo umjerenije od Hamasovaca, Islamskog džihada i sl. terorista.
Međutim, pogledajmo samo kratku povijest Arafata u zadnjih 15 godina njegova života. On je nakon nekoliko desetljeća terorizma, 1988. priznao pravo Izraela na postanak. Onda je 1990. podržao Saddama (!) u invaziji na Kuvajt, dok su se ostali Arapi većinom stavili na stranu SAD-a i zapadne koalicije. To su mu nekako zaboravili pa se ušlo u pregovaranje sa Izraelom i stvaranje tzv. palestinske samouprave na Zapadnoj obali. Prvo kroz mirovnu konferenciju u Madridu pa onda i Sporazume iz Osla 1993. I onda je 1994. (par godina nakon što je podržao diktatora Saddama) dobio Nobelovu nagradu za mir, zajedno s Yitzahkom Rabinom i Simonom Peresom. Židovski radikal je nešto kasnije, upravo zbog dogovora, ubio premijera Rabina, ali zanimljivo je i to kako se na Arafata gledalo kao na nekog s kim je moguć dogovor, a isti je i sam odbio stvaranje palestinske države (pitanje Jeruzalema je ostalo najspornije).
Arafat se sva desetljeća borio za Palestinu, a jedini pravi rezultat njegove borbe je bilo osobno bogatstvo. Izraelske tajne službe su procijenile da je bio težak preko milijardu dolara sa udjelima u fondovima i računima na Kajmanskim otocima. Njegova smrt je sumnjiva (trovanje polonijem?), ali njegov cijeli teroristički život je ipak – nesumnjiv. Nikakve rezultate nije isporučio. Niti njegov nasljednik Abbas nije bio uspješniji u stvaranju palestinske države. Iz raznih razloga, niti susjedne arapske države nisu napravile odlučnije korake tako da su sve UN rezolucije, zajedno sa međunarodnim sporazumima, ostale samo mrtvo slovo na papiru.
I sada se u eteru, čak počinje spominjati rješenje o jednoj zajedničkoj državi – uniji Izraelaca i Palestinaca. To nas opet nigdje ne vodi. Niti će Izraelci takvo nešto većinski podržati (koliko god namjere te ideje bile plemenite), a niti Palestinci. Jednostavno, netko mora nacrtati granicu (su)života, a kad se to dogodi, neka izraelska naselja će vjerojatno morati ostati u novoj Palestini i to će boljeti (kao što u Izraelu postoji 20ak posto Arapa). Kada Palestina jednom postane država, imat će pravo na svoju vojsku te će time opasti mogućnost stvaranja terorističkih organizacija. Mi se samo možemo zapitati: zašto liberalni Zapad više želi stvaranje palestinske države (iako to ne zna precizirati u praksi) od samih Palestinaca?
Inače, ovo je peti (!) rat između Izraela i Hamas-a od 2008! Dakle, nasilje je konstanta. Što će biti sa Hamas-om poslije ovog, najvećeg pokolja koji su počinili njegovi šehidi? Jednostavno, njih se mora uništiti, a budući da su urbane bitke izrazito teške, ionako devastirani pojas Gaze će biti dodatno devastiran. Međutim, ako i u nekom trenutku uništimo sve teroriste – ideju nikada ne možemo uništiti. Ideja (dobra, loša ili zla) će uvijek preživjeti. Tako da ovdje nema konačnog vojnog rješenja. Ako se hamasovci i unište, njihovo mjesto će zauzeti novi radikali. Možda neka frakcija libanonskog Hezbollaha, možda Palestinski džihad. Nažalost, uvijek će se javiti novi posrednici. Ono što zapravo treba(mo) uništiti je fundamentalistički režim u Iranu te prije svega – mafijaški režim u Kremlju.
No, u svijetu premreženom nacionalnim interesima, to nažalost nije cilj, iako bi trebao biti. Budući kako nikom nije u interesu direktan sukob (nuklearnih sila), zato one imaju svoje posrednike, koji obavljaju prljave poslove. Ali uvijek diktatorski režimi prvi napadaju (nemojte nasjesti na whatabautizam) i to, napadaju one manje države, kao što to radi teroristička rusija – prvo je to činila preko posrednika (2014.), a onda je došlo do direktne agresije. A sada svi čekamo hoće li (i na koji način) Kina krenuti na Tajvan.
Sigurno je to da za Bliski Istok nema konačnog rješenja u vojnom smislu. S druge strane, za Ukrajinu je jedino moguće rješenje upravo ono vojno, tj. izbacivanje terorista sa svih okupiranih područja. To će značiti potpunu pobjedu, iako će se možda onda Ukrajina naći u položaju Izraela – bit će pod konstantnom baražom (a već je i sada) i potencijalnim upadima sa ruskog teritorija. Međutim, sa sustavom Iron Dome biti će lakše. Sa modernim dronovima će biti lakše. Sa modernim oklopnim vozilima će biti lakše. Sa dalekometnim projektilima i modernim avionima će biti lakše. Sa novim rješenjima koja će transatlantski saveznici razviti u kooperaciji s Ukrajinom – spasit će se više života. Pobjeda Ukrajine će sniziti tenzije diktatora i njihovih proxyja diljem svijeta. Sve ovo predstavlja manju cijenu od suprotnih scenarija.
Zaključno o Bidenovu govoru
Čak i prije nego što je moskovski diktator pokrenuo masivnu invaziju na Ukrajinu u veljači 2022., Bidenova administracija je postavila razumnu politiku za odvraćanje rusije. Nažalost, to odvraćanje je propalo u praksi, jer nasilnici ne poznaju razum. Kasnije su, zajedno s europskim saveznicima te liderima slobodnog svijeta, uvedene i sankcije rusiji. Također se radilo na političkoj izolaciji rusije (koju nesvrstani globalni jug i još neke države, još uvijek zaobilaze). Ono krucijalno je da bez transatlantskog savezništva ne bi bilo vojne pomoći za Ukrajinu. Na koncu, pojačana je i NATO obrana na istočnom krilu. Da bi se sve to napravilo, bio je potreban (te je i dalje potreban) veliki trud i umijeće američke politike. Uz sve navedeno, sada je Biden napokon i objasnio Amerikancima zašto je Ukrajina bitna. Trebao je to učiniti i prije nego li se dogodio teroristički napad Hamasa. I naravno, trebao je biti još eksplicitniji, jer ciljeve za Ukrajinu nismo čuli. Čuli smo samo da diktatori ne smiju uspjeti. To nije dovoljno.
U zadnje vrijeme konstantno slušamo (nestručne) komentare o propaloj ukrajinskoj protuofenzivi. (Nestručni) Komentatori nam govore o pat – poziciji na bojištu. Zaboravljaju kako je saveznicima u Drugom svjetskom ratu, također trebalo dugo vremena prilikom oslobođenja Europe. Saveznici su poslije Dana D, još 45 dana osvajali grad Caen, udaljen nekih 15km od plaže. Nadalje, saveznicima je trebalo četiri mjeseca kampanje bombardiranja, a da bi se popeli na Monte Cassino u kojem su bili bunkerirani nacisti. Cijelo talijansko bojište je općenito bilo teško za napredovanje te do kapitulacije nacizma, nisu sve vojno ni oslobodili. Pritom su saveznici imali milijunske armije, zračnu nadmoć i sve moguće resurse, jer je odavno bila donesena politička odluka o pobjedi slobodnog svijeta i o kapitulaciji (jednog) zla. Što od toga ima današnja Ukrajina?
Znam, pomoć bez presedana u modernom razdoblju, ali to još uvijek nije dovoljno (o brojkama će biti više govora u drugom dijelu teksta). Ako netko misli da je ovaj rat skup za zapadne građane, bolje da ne pričeka drugo poluvrijeme, koje nakon zamrznutog konflikta, ionako uvijek dođe. Prije nego li pobjedi u miru (winning the peace je nešto o čemu govori povjesničar Stephen Kotkin, zato što sumnja u potpunu pobjedu), potrebna je pobjeda u ratu. Ukoliko 30ak najrazvijenijih država svijeta ne može pobijediti osovinu zla koju čini nekoliko diktatorskih režima, onda nismo dostojni svojih nasljednika.
U smislu svega navedenog, Biden ipak pokušava ujediniti američku naciju u pomoći usmjerenoj na europski kontinent. Mitch McConnell, vođa republikanske manjine u Senatu, će podržati novi paket pomoći (kao i senator Lindsey Graham), koji je Biden najavio u nedavnom govoru. Ponavljamo, old school republikanci znaju o čemu se tu radi, ali nemaju konsenzus unutar Republikanske stranke, jer njihovi MAGA predstavnici, rade sve suprotno i (in)direktno pomažu teror-rusima. Stoga, i oni old school republikanci trebaju biti jasniji i glasniji. Također, i europski kontinent mora još više ujediniti sam sebe. Svi transatlantski saveznici moraju postaviti jasne ciljeve. Usprkos i unatoč svom hororu i teroru, cilj mora biti – pobjeda Zapada.
Ovakvi govori su namijenjeni domaćoj javnosti te u sebi uvijek imaju veliku dozu nacionalnog interesa. Građani moraju znati za što izdvajaju novce. Dobro je to što američki predsjednici osim nacionalnog interesa, u ovakve govore mogu inkorporirati i nešto više. Naime, lideri manjih nacija će sebično govoriti o vlastitim interesima, kamuflirajući se u izolacionizam te će ustuknuti pred zlom. Amerika (još uvijek) nije ta nacija, Ukrajina koja se bori, također nije takva nacija. Oni koji ideal vide u Mačekovoj izreci (o velikima, malima i stolovima ispod kojih se skrivaju) – a ima ih u svakoj naciji – su upravo oni koji teren prepuštaju zločincima, jer misle da će ih to spasiti. E, pa to ih neće spasiti, jer to je slabost i strah – magnet za nasilnike. SAD se ne mora bojati i treba djelovati (dok god ima razumne lidere) kao unificirajuća snaga, koja spaja politički Zapad.
Naime, SAD, osim nacionalnog interesa može – urbi et orbi – govoriti i o ideji. O idealima američkog sna, o bitkama i ratovima u kojima su pobijedili te spasili svijet, a najbitniji je Drugi svjetski rat, jer u njemu se rodilo ono pravo transatlantsko partnerstvo. Tako je dobra strana ovog govora i ta da smo uz priču o nacionalnim interesima, čuli i ono bitnije – ideju ili ideal Amerike, tj. kako Biden kaže: „ideja Amerike, obećanje Amerike ljudima koji se danas bore za iste stvari za koje smo se mi borili prije 250 godina: slobodu, neovisnost, samoodređenje…“. Dobro je da su ljudi čuli i ovu poruku:
„Večeras diljem svijeta postoje nevini ljudi koji se nadaju zbog nas, koji vjeruju u bolji život zahvaljujući nama, koji očajno žele da ne budu zaboravljeni od nas i koji nas čekaju.“
Potlačeni neće biti zaboravljeni, ali slobodni svijet još uvijek čeka najbitniju izravnu poruku. Poruku pobjede. Ne želimo više samo nadu. Želimo sve potrebno oružje (u potrebnim količinama pa i preko toga) za ukrajinske branitelje. Sada! Loše stvari neće nestati same od sebe. Moramo ih fizički otjerati. Ukoliko to ne učinimo, zlokobno zvono će zvoniti za naše buduće generacije. Štoviše, to zvono, već sada zvoni, iako ga neki ne čuju. Kad smo kod zvona, jedino zvono koje mi želimo čuti je – zvono slobode.
Međutim, s druge strane, Biden niti u posjetu Kijevu početkom godine, niti u ovom govoru krajem godine, nije rekao onu jednostavnu poruku, koju očekujemo, kao što žedan čovjek očekuje vodu. Jedino predsjednik Zelenski danas odaje dojam državnika, kao što je bio Churchill ili Reagan. Stoga, sjetimo se ponovno izreke Ronalda Reagana – o lakim odgovorima (kojih nema) i o jednostavnim odgovorima (koji su tu pred nama, samo trebamo imati hrabrosti da ih izreknemo). Biden može pobijediti u ratu protiv terora i diktature. Treba samo imati hrabrosti da sada učini sve da dođe do pobjede te onda može trijumfalno otići u mirovinu, a novi nasljednik (barem sa strane kandidata iz Demokratske stranke) bio mogao biti netko kao, npr. ministar obrane – Lloyd Austin III.
Zaključujući ovaj – prvi – dio teksta, ipak se ne mogu oteti dojmu da su autori govora – unatoč i usprkos svemu, na neki način – donekle usvojili i razmišljanja legendarnog šahovskog velemajstora, disidenta i borca za ljudska prava, tj. čovjeka koji je sve predvidio (a da nije Nostradamus), našeg ponosnog sugrađanina – Garryja Kasparova. I to je pozitivan iskorak američke strane.
Naime, Kasparov uvijek govori kako cijena (straha i) nedjelovanja cijelo vrijeme raste i to ne samo u novcu. I kako trebamo djelovati – sada. Kasparov kaže kako diktatori ne staju, dok ne budu zaustavljeni. Dok ih (mi) ne zaustavimo, cijena i ulozi će se usput samo povećavati. Upravo to je ponovio i Biden u ovom govoru. Dao nam je naznake da je Amerika i dalje spremna biti globalni lider, jer multipolarni svijet u kineskoj (naizgled nesvrstanoj) varijanti nam donosi samo još više terorizma, brutalnosti ili uništavanja. I zato je dobro čuti da nismo sami prepušteni takvom mulipolarnom svijetu. Dobro je da smo čuli tko je arsenal demokracije. Vrijeme je da vidimo što taj arsenal može učiniti i vrijeme je – SAD-a!
Kraj prvog dijela.
