Arsenal transatlantske demokracije mora pobijediti – 2. dio
Matija Horvat, član izvršnog odbora CEA-e
Nakon prvog dijela, u drugom dijelu teksta pod naslovom „Arsenal transatlantske demokracije mora pobijediti“, Matija Horvat analizira i komentira sadašnji trenutak transatlantskog savezništva, a kroz prizmu EU – SAD summita, koji se održao u Washingtonu 20. listopada 2023.
Jedan od početnih datuma kad se stvorilo partnerstvo Europe i SAD-a bi mogao biti 14. kolovoz 1941., kad su predsjednik Franklin Delano Roosevelt i britanski premijer Winston Churchill potpisali tzv. Atlantsku povelju. Oni su željeli svijet bez oskudice i svijet bez straha. Transatlantsko partnerstvo se možda i najizravnije pokazalo tamo negdje 6. lipnja 1944. – na plažama Normandije. Antifašistička vojska slobodnog svijeta je krenula u oslobađanje Europe te je na koncu zgazila jedno zlo.
Sa drugim zlom – koje se protezalo od istočnog Berlina do Vladivostoka – naučilo se koegzistirati, kasnije i surađivati. Preduvjet svemu je bila taktika odvraćanja, koju je pružio NATO savez. Dakle, službeno transatlantsko partnerstvo, u današnjem smislu, je stvoreno 1949. Usporedno je i 1953., tadašnja Europska zajednica za ugljen i čelik počela surađivati sa SAD-om. Suradnja se temelji(la) ne samo na trgovini ili (nacionalnim) interesima, već i na zapadnim vrijednostima. Diktatorima i danas smetaju zapadne vrijednosti. Zato ih i napadaju. Najbrutalnije u Ukrajini, ali i u Izraelu, na Zapadnom Balkanu, u Africi, Indo-Pacifiku, itd. Ta područja su i tema ovogodišnjeg EU-SAD summita, koji se održao u Washingtonu 20. listopada ove 2023.
Također možemo spomenuti kako se suradnja SAD-a i EU temelji i na Transatlantskoj deklaraciji iz 1990. te na novoj Transatlantskoj Agendi iz 1995. Općeniti ciljevi ove suradnje su: promicanje mira i stabilnosti, odnosno demokracije i razvoja diljem svijeta, odgovaranje na globalne izazove, doprinos širenju svjetske trgovine i bližim ekonomskim odnosima, izgradnja mostova preko Atlantika, parlamentarne veze među partnerima itd. SAD i EU će uvijek i svugdje podržavati i promicati demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljudskih prava i slobode pojedinca te blagostanje i društveni napredak diljem svijeta.
Zadnji EU – SAD summit se održao u Bruxellesu 2021. Bila su to neka (kao) mirnija vremena. Tu je prvi puta sudjelovao i predsjednik Biden (koji je netom osvojio predsjedničke mandat). Početkom sveobuhvatne terorističke invazije na Ukrajinu, krajem veljače 2022., predsjednik Biden je također sudjelovao i na sastanku Europskog Vijeća. Znamo kako su u nekim razdobljima SAD i Europa imali različita gledišta o različitim stvarima. Znamo i kako su tzv. države nove Europe (oni koji su pristupili EU 2004.) možda bile sklonije SAD-u u nekim pogledima, dok je opoziciju znala činiti EU jezgra (Njemačka i Francuska), tj. države stare Europe. U ovom kritičnom trenutku, ta vremena su iza nas. Razlike i dalje postoje, ali u pogledu na invaziju ruskog svijeta, većina i dalje drži jedinu moguću stranu – pravu stranu povijesti.
Naravno, postoje i unutrašnji izazovi. Nažalost, EU i dalje ne može djelovati unisono, jer za to bi bila potrebna i institucionalna reforma Unije. Svjedoci smo kao postoje i tenzije između čelnika Unije, a koji dolaze iz različitih stranaka. To su sve demokratske opcije i nije problem u pojedinačnim strankama, osim ako (ne) postane problem. Npr. predsjednik Europskog Vijeća, gospodin Charles Michel (bivši premijer kraljevine Belgije) je pripadnik europske liberalne opcije (trenutno Renew grupacija u Europskom parlamentu). Predsjednica Europske Komisije, gđa Ursula von der Leyen je pripadnica pučana odnosno kršćanskih demokrata (EPP). Treći bitni pojedinac, tj. Visoki predstavnik Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku je gospodin Josep Borell, inače španjolski (točnije katalonski) socijalist, tj. pripadnik S&D grupacije u Europskom parlamentu. Predsjednica Europskog parlamenta, gospođa Roberta Metsola (sa Malte) je također iz EPP skupine.
Kada je Hamas izvršio nedavni teroristički napad na Izrael, čini se da su rupture u predstavljanju ujedinjene Europe, postale i malo vidljivije. Gđe von der Leyen i Metsola su odmah posjetile Izrael i dale bezrezervnu podršku napadnutima te su osudile fundamentalističke teroriste. S druge strane, Visoki predstavnik (i potpredsjednik EK) Borell je bio rezerviraniji – ne u osudi terorizma, već je naglašavao kako su čelnice iz Pučana, ipak malo preuranile i kako je sve trebalo bolje koordinirati, posebno oko humanitarne pomoći za pojas Gaze.
Autor ovih redaka smatra da su EPP čelnice i prema Ukrajini pokazale istu politiku ili simpatiju pa prije nije bilo problema u takvom zajedničkom nastupu. Zašto se sada – oko politike prema Izraelu – prave problemi? Pogotovo ako je terorizam terorističke države i terorizam terorističkih organizacija – na terenu uvijek jednak. Širenje kaosa i terora. Nema suštinske razlike između Kremlja i Hamas-a. I tu, dakle, dolazimo do stare izreke koja se pripisuje Henryju Kissingeru – Koga trebam nazvati, ako želim nazvati Europu, tj. čiji broj ili tko je glavni u Europi? I za to pitanje je potrebna reforma EU.
Oni koji podrobnije prate situaciju su također vidjeli i kako su na ovom zadnjem EU – SAD summitu, von der Leyen i Charles Michel, imali (svaki za sebe) posebne sastanke sa predsjednikom Bidenom. Gđa von der Leyen ima praktički jednake stavove sa američkom administracijom u pogledu Kine i terorističke rusije, dok su ostali malo manje vokalni oko nekih bitnih politika. Dakle, iako stalno naglašavamo zajedništvo, čini se da su sve više vidljiva i soliranja. Predstavljaju li ta soliranja različite vizije Europe, transatlantske suradnje, sudbine Ukrajine itd. – ostaje za vidjeti. Nikako ne smijemo zaboraviti ni pitanje svih pitanja – što će biti sa transatlantskom suradnjom ako na čelo SAD-a dođe – izolacionist? Hoćemo li tada (napokon) imati snage za operacionaliziranije tzv. europske strateške autonomije (?)i da se ta autonomija ne veže (opet) za diktatorske režime. Puno je pitanja koja donosi budućnost.
Glavne poruke iz zajedničke izjave od 20. listopada 2023.
Transatlantski saveznici su sastavili izjavu (sa 34 odlomka) koja pokriva trenutna svjetska žarišta te glavne svjetske igrače. Jedan dio se odnosi na stavove saveznika o stabilnijem i mirnijem svijetu, a drugi dio se precizno odnosi na ojačanu SAD – EU gospodarsku suradnju. Baš kao što su njemačku sigurnosnu strategiju radili koalicijski partneri iz tri različite stranke te smo je ocijenili kao rezultat kompromisa, tako i ovu zajedničku izjavu čine dvije strane Atlantika, s tim da je na jednoj strani, još 27 suverenih i nezavisnih nacija. Dakle, kompromis se osjeti i ovdje. No, krenimo redom na analizu najbitnijeg.
Dakle, SAD i EU predstavljaju prostor na kome živi oko 800 milijuna ljudi. Povezuju nas vrijednosti, koje mnogi (pa i u našim redovima) osporavaju. Čelnici SAD-a i EU-a naglašavaju kako se svijet stubokom promijenio od zadnjeg summita 2021. Međutim, kako se naglašava – mi smo ujedinjeniji nego ikada.
Bliski Istok
Saveznici najoštrije osuđuju teroristički napad Hamas-a na Izrael. Nema opravdanja za terorizam. Izrael ima pravo na samoobranu – u skladu s međunarodnim pravom. Dakle, to je ponovio i predsjednik Biden u svom govoru te europski lideri u posebnim kontaktima sa izraelskom vladom. Nažalost, kad teroristi uzimaju narod (za kojeg se kao bore) kao živi štit, onda se briše i granica međunarodnog prava. Ista se zapravo uvijek briše, kad scenom zagospodare teroristi, koji ne misle stati – dok ih ne zaustavimo.
Međunarodno pravo nikada ne može točno specificirati kako bi mi točno trebali zaustaviti neprijatelje – proporcionalno? Nadalje, ponavlja se i zajednički stav da je rješenje o dvije države put do stalnog mira. U teoriji jest, ali praksu u zadnjih 75 godina nitko nije uspio praktički (niti) poboljšati. To smo elaborali u prvom dijelu ovog teksta. S obzirom da su SAD i EU često imale različite poglede na Bliski istok, ova izjava (o poštivanju međunarodnog prava i dvije države) je balansirana i ne bi trebala proizvoditi dodatne trzavice.
Ruska agresija i podrška regionalnoj stabilnosti
SAD i EU ostaju nepokolebljivi u dugoročnoj političkoj, financijskoj, humanitarnoj i vojnoj potpori Ukrajini. Autor ovih redaka se pita zašto političari (uvijek) stavljaju vojnu pomoć na kraj rečenice (osim ako to nije šećer na kraju). Naravno, conditio sine qua non je politička podrška, ali realno odmah iza toga – po važnosti – je vojna pomoć. Više vojne pomoći znači manje humanitarne pomoći. Ukoliko naglašavamo vojnu pomoć više na početku, mi i dalje djelujemo unutar Povelje UN-a, koja jamči pravo na samoobranu. Autor ovih redaka vidi stavljanje vojne pomoći na kraj (političke) poruke u nekoj rečenici, kao još jednu posljedicu samo-odvraćanja. Mi trebamo odvratiti teroriste, a ne sami sebe i pogotovo ne trebamo vezati Ukrajini jednu ruku pa (pre)sporo dostavljati oružje i onda još smanjivati domet dalekometnih projektila. To ne piše u Povelji UN-a. Koliko god međunarodno pravo predstavlja mirotvoran način rješavanja konflikta, nigdje ne piše da teroristima moramo podilaziti. Ni onim većim teroristima, ni onim manjim.
Dakle, saveznici pozivaju terorističku Moskvu da završi ovaj rat te da se povuče sa cijelog međunarodno priznatog teritorija Ukrajine. Kad bi ih jednostavno označili kao terorističku državu, ne bi bilo potrebe za pozivanjem na povlačenje. Hamas se ne poziva na povlačenje, već se Izraelu daje pravo da ih eliminira. Ne postoje laki odgovori, ali postoje oni jednostavni, a nama još uvijek nedostaje moralne hrabrosti, jer – eskalacija. Također, saveznici su predani u podupiranju Ukrajine koliko god je to potrebno (as long as it takes).
Zanimljivo je kako predsjednik Biden u svojem govoru dan prije summita – nije upotrijebio ovu izlizanu frazu, koju slušamo 650 dana trodnevne specijalne vojne operacije. Je li to (spominjanje as long as it takes) onda kompromis sa europske strane? Pa upravo bi Europi trebao biti interes da teroristička kriza u Ukrajini ne traje predugo. Dakle, Biden je govorio o bolesnim terorističkim aktima i rekao je da teroristi kao Hamas i tirani kao Putin ne smiju pobijediti i da on to neće dopustiti. To zvuči bolje od as long as it takes, iako ni Biden nije išao do kraja, kao što je trebao.
Ipak, tračak optimizma u zajedničkoj izjavi vidim(o) u pozivanju na ukrajinsku mirovnu formulu, koju je lansirao predsjednik Zelenski. Ta formula je jasna i u skladu s mirotvornim principima, ali najbitnije je to da je ista – ukrajinska. Dakle, ne ignorira se žrtva i njezine aspiracije, koje u konačnici znače – pobjedu. Također, SAD i EU će nastaviti i ekonomsku i financijsku pomoć, posebno kroz donorsku koordinacijsku platformu. Naglašava se i strateška važnost da Ukrajina postane članica EU. Autor ovih redaka bi dodao (na prvo mjesto) i – NATO, jer to se ne smije izostaviti! Ukrajina je postala žrtva agresije upravo zato što se našla u sivoj zoni (ne)pristupanja NATO-u!
Saveznici također poklanjaju pažnju još jednom bitnom aspektu – reparacijama, tj. kompenzaciji za učinjenu štetu. SAD i EU od početka invazije istražuju pravne puteve oko dodjele Ukrajini blokiranih (zaleđenih) novčanih sredstava ruske centralne banke, dakle sa terorističkih računa u inozemstvu. Još nismo čuli službenu odluku o tome. Naime, transfer terorističkog novca (koji će se tako, u najpozitivnijem smislu – oprati) za obnovu Ukrajine je zapravo direktno povezan sa političkom odlukom – o pobjedi Ukrajine.
Dok se to i dalje debatira, autor ovih redaka poziva one koji žele znati više da pročitaju stručni dokument Laurenca Tribea iz odvjetničke firme Kaplan Hecker & Fink, inače i profesora sa sveučilišta Harvard te ostalih stručnih partnera. Naime, oni su putem organizacije Renew Democracy Initiative (koju vodi legendarni Kasparov) izdali dokument koji nam govori o pravnim, praktičnim i moralnim argumentima za prijenos ruske suverene imovine u Ukrajinu. Radi se o stručnom štivu, ali bitno je da je isto štivo u fokusu javnosti, a znamo kako uvijek trebamo slušati stručnjake.
Saveznici također osuđuju napade na žitnu infrastrukturu Ukrajine, kao i na pokušaje blokade Crnog mora. To je izlišno te je potrebno samo dati ukrajinskim braniteljima sve potrebne PZO sustave (te pucati na terorističke projektile sa NATO granice, jer isti ionako padaju unutar granice), sve potrebne dalekometne projektile te sve potrebne moderne avione, kako bi Ukrajina zagospodarila svojim nebom i morem (u ovoj fazi, čak nije potrebna ni mornarica).
U smislu regije, također se naglašava podrška teritorijalnom integritetu Moldove i njezinom europskom putu, a spominje se i europska perspektiva (kao i teritorijalni integritet) Gruzije. Transatlantski saveznici ostaju posvećeni i unapređenju trajnog mira između Armenije i Azerbajdžana utemeljenog na uzajamnom priznavanju suvereniteta, nepovredivosti granica i teritorijalne cjelovitosti. Poziva se Azerbajdžan osigurati prava i sigurnost onih koji ostaju u Nagorno-Karabahu kao i za one koji se žele vratiti svojim kućama. Sve strane se pozivaju na pridržavanje načela neuporabe sile i prijetnje uporabom sile.
Ono što je neugodno djelovalo na autora ovih redaka, dok je proučavao zajedničku izjavu je dio oko Zapadnog Balkana. U redu, saveznici potvrđuju podršku perspektivi regije prema EU te naglašavaju kako su potrebne reforme. Izrijekom se ne spominju problemi u BiH, Crnoj Gori, a kamo li u Srbiji, ali ni to nije najbitnije. Najbitnije je to da su saveznici Kosovo označili sa zvjezdicom (*), tj. u fusnoti se ograđuju oko statusa te nezavisne (!) države! U međunarodnim dokumentima – koji nisu direktno utemeljeni na transatlantskoj suradnji – Kosovo i dalje ostaje sporno, ali zašto je sporno u ovakvoj izjavi?
Čime je država koja se konstantno trudi doći u perspektivu EU i NATO-a, a podrška Kosovara zapadnim asocijacijama je nedvosmislena (za razliku od nekih susjeda), zaslužila ograđivanje u fusnosti gdje se (kao) precizira: „Ova oznaka (Kosovo, op.a.) ne dovodi u pitanje stajališta o statusu i u skladu je s Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a 1244/1999 i mišljenjem Međunarodnog suda pravde o proglašenju neovisnosti Kosova. Pa naravno da je u skladu s međunarodnim dokumentima! I o kakvom statusu autori izjave pričaju? Zašto neke bitne stvari ostaju nedovršene priče, koje se ostavljaju novim generacijama, koje uvijek i iznova imaju problema sa nasilnicima pa im popuštaju?
Nažalost, označavanje Kosova sa objašnjenjem u fusonti i dalje govori kako je Kosovo (iz određenih razloga) sporan teritorij. Uvijek naglašavamo, ovakve sive zone idu u korist ruskom utjecaju, koji relativizira cijeli svijet. Za moskovskog tiranina, ako i postoje neke nacije, one imaju ograničeni suverenitet, a sve prema priručniku sovjetskih diktatora. Ako je status Kosova nejasan (Kosovo nije član UN-a te je više država priznalo Palestinu – koja još ne postoji – a PLO ima i status promatrača u UN-u!), onda je status Krima (nažalost) još nejasniji, a što bi tek mogli reći o Tajvanu. Uvijek naglašavam(o), u relativiziranom svijetu, u kojem bi dopustili da teroristička država RF nešto dobije, upozoravamo kako bi to ohrabrilo kineskog diktatora za invaziju na Tajvan, a jednom bi Baranja i/ili Istra, također mogli postati sporni teritoriji. Zvuči daleko i apstraktno? Nekima je i ruska invazija na Ukrajinu zvučala tako, čak i početkom 2022. Zapamtimo: Kosovo je nezavisno i predstavlja sve. Krim je dio Ukrajine i predstavlja sve. Tajvan je sve. Istra je sve. Baranja je sve. Tu mantru si trebamo ponavljati svaki dan, jer relativizirani svijet, u kojem teroristi konstantno pale vatre i osporavaju granice – nije nešto što želite ostaviti svojim nasljednicima u legat.
Dakle, ovdje je oko Kosova (ponovno) napravljen nepotreban kompromis. Vjerujemo kako to nije došlo sa američke strane Atlantika. Potencijalni osumnjičeni vjerojatno dolazi sa naše – EU strane. Možda u vidu Visokog predstavnika EU za vanjsku politiku, gdina Borella. Čovjeka koji vrši nepotrebnu medijaciju između nezavisnog(!) Kosova i revizionističke Srbije, koju vodi ekipa iz (nad)reality show-a. Čovjeka koji (kao da) nije zadovoljan s proameričkom politikom predsjednice EK (?) Ne optužujemo gospodina da je pod ruskim utjecajem, samo upućujemo na probleme. Dok god su američki partneri spremni ulagati u transatlantsko savezništvo i dok god u Washingtonu postoji predsjednik koji razumije Europu, tada i EU strana mora biti usklađena, a stavljanje Kosova u fusnotu (koliko god se nekom to čini nevažnim) nije dobar put. Priznajte Kosovo, gospodine Borell! Priznajte Kosovo, Vi – čelnici Španjolske, Rumunjske, Slovačke, Grčke i Cipra. Vrijeme je sada!
Afrika
Africi se poklanja mali i općeniti dio teksta, što je sigurno iznenađujuće, jer to je kontinent koji će odrediti budućnost. Npr. Afrička unija je postala članicom G20 i to se pozdravlja. Međutim, nema ni riječi o ruskom utjecaju (u više afričkih država), o kineskom pristupu u nacionalna gospodarstva i sl., već se samo potvrđuje predanost rješavanju zajedničkih sigurnosnih izazova u Sahelu, uključujući borbu protiv terorizma u suradnji s ECOWAS-om. Ne bi li Francuska – koliko god bila (ne)popularna na tom kontinentu – trebala imati nešto više za reći? Nešto više od uspješne, demokratske i otporne Afrike, nešto više od jačanja sinergije, promicanja stabilnosti i sl.(?). Afriku će sigurnosni analitičari naglašavati kao izrazito bitan dio svijeta. To je dio svijeta u kojima se i sada vode ratovi, koji su odnijeli puno više žrtava, nego sukob Izraela i islamističkih proxyja, čak i više žrtava od ruske agresije. I o tome se malo priča, a u bitnim dokumentima se niti ne spominje.
Partnerstvo u Indo-Pacifiku
Naravno, Tajvan se ovdje ne spominje izrijekom, iako je taj de facto nezavisni otok – ključ Indo-Pacifika. Znamo o američkoj doktrini strateške dvosmislenosti oko (jedne) Kine i (jednog) Tajvana. Međutim, ne znamo (ništa?) o europskom viđenju Tajvana. Svaka čast Češkoj ili baltičkim državama, ali što je sa EU jezgrom, što je sa čelnicima EU? Koliko se ovdje razlikuju viđenja Njemačke (u njihovoj sigurnosnoj strategiji nisu izrijekom detektirali najbitniji problem u ovoj regiji) i Francuske, tj. nekih političara u vladajućim koalicijama? Hoće li nam odgovor dati Visoki predstavnik za vanjske poslove EU-a?
Ovdje u svim priopćenjima uvijek prevladava rečenica o slobodnom i otvorenom Indo-Pacifiku s ciljem doprinosa stabilnosti, sigurnosti, prosperitetu i održivom razvoju regije, temeljenom na promicanju demokracije, vladavine prava, ljudskih prava i međunarodnog prava. Naravno, kad spominjemo ljudska prava, demokraciju, slobodu plovidbe morima – znamo na koga se to odnosi. Kada spominjemo poticanje suradnje na povezivanju, odgovor na manipulaciju i uplitanje stranih informacija, povećanje koordinacije u kibernetičkoj suradnji i poticanje stalnih napora za očuvanje temeljnih sloboda i ljudskih prava (ponovno se naglašavaju ljudska prava, op.a.) – znamo na koga se to odnosi. Kada se promiče partnerstvo s pacifičkim otočnim državama – zna se nasuprot koga se gradi to partnerstvo. I kada se – u ovom dijelu – još jednom ponavlja međunarodno pravo, preciznije Konvencija UN-a o pravu mora te mirno rješavanje sporova – zna se na koga se to odnosi. Na tebe, Xi Jinpingu!
Kina
Dio o Kini zauzima najveći pojedinačni dio izjave. SAD i EU su ovdje (logično) kompatibilni sa porukama koje G7 daje o Kini. Transatlantski partneri žele konstruktivne i stabilne odnose te iskrenu suradnju (eng. candidly) s Kinom. Suradnja je nužna, budući je kinesko gospodarstvo ogromno te postoji zajednički interes u razmjeni dobara, usluga itd. Saveznici pozivaju Kinu na suradnju u međunarodnim forumima, u područjima kao što su klimatske promjene i bioraznolikosti, rješavanje pitanja održivosti duga i financijskih potreba ranjivih zemalja, globalnog zdravlja te spremnosti na pandemiju, kao i kod makroekonomske stabilnosti. Transatlantski saveznici žele jednakost uvjeta za naše firme i radnike nasuprot kineskim. Želi se pravedna utakmica (s komunističkom diktaturom?).
Naravno, kako će – nakon nužnosti suradnje – sada ovdje na red doći (magloviti) pojmovi de-risk & de-couple. Dakle, saveznici ponavljaju kako se ne odvajaju, niti se okreću prema sebi. Istovremeno, prepoznaju da ekonomska otpornost zahtijeva smanjenje rizika i diverzifikaciju. U tom smislu SAD i EU će ulagati u vlastitu ekonomsku vitalnost i smanjiti kritične ovisnosti i ranjivosti, uključujući i naše opskrbne lance. Prepoznaje se nužnost zaštite određenih naprednih tehnologija, koje bi se mogle koristiti za ugrožavanje globalnog mira i sigurnosti, bez nepotrebnog ograničavanja trgovine (?) Ta opasnost da napredne tehnologije ne padnu u ruke onih koji sve kopiraju je razumljiva, ali opet se ne precizira kako se to misli učiniti, ako trgovina treba ostati bez ograničavanja (?). Saveznici će također poticati otpornost na ekonomsku prisilu te se pozabaviti postavljenim izazovima netržišnih politika, odnosno nepoštenih trgovačkih praksi. Pozabavit ćemo se, naglasit ćemo te probleme nepoštenih praksi(?) U redu, primljeno na znanje.
Uvijek kad se referiramo na asertivnu Kinu – što npr. gđa von der Leyen zna bolje od drugih europskih lidera – u priopćenjima za javnost ide diplomatski red mrkve pa onda i malo (sramežljive) batine. Tako i u ovoj izjavi dolazimo do malo većih upozorenja saveznika, ali pomiješanih sa američkom strateškom dvosmislenosti. Dakle, i dalje smo ozbiljno zabrinuti zbog situacije u Istočnom i Južnom kineskom moru i snažno se protivimo bilo kakvim jednostranim pokušajima promjene statusa quo silom ili prisilom (ne spominje se o čijem statusu quo govorimo). Naglašava se važnost mira i stabilnosti diljem Tajvanskog tjesnaca, a saveznici potiču mirno rješavanje pitanja unutar tjesnaca. SAD i EU nemaju promjena u politici jedne Kine.
Jednostavno, pitanje Tajvana se pokušava ostaviti za neka (bolja) vremena. Ponavljamo, trenutno (a zapravo već duže vrijeme) većina Tajvanaca ne želi biti dio jedne Kine. Diktator Xi Jinping (moguće u bliskoj budućnosti) želi Tajvan, koji dakle, ne želi njega. Preciznije, komunisti ne žele da Tajvan njih ne želi. Za to vrijeme, EU i SAD službeno nemaju promjena prema politici jedne Kine(?) Međutim, ono što se ne kaže je sljedeće. SAD sigurno ne želi aneksiju ili invaziju te je spreman i vojno pomoći Tajvancima, ukoliko tirani krenu preko Tjesnaca.
Nije jasno što će europski NATO saveznici učiniti tada (Tajvan nije priznat pa nije službeno niti saveznik). Može biti jasno za Ujedinjeno Kraljevstvo. Međutim, nije jasno za Njemačku, Francusku, Italiju (a Mađarska ionako nema more pa ih ne trebamo ni konzultirati), a bilo bi zanimljivo čuti jasno i glasno – što misli RH, u slučaju da tirani napadnu otok? Već znamo što će domaći populisti reći – mi smo mali i nas se ništa ne pita. Ponavljam(o) mi smo onoliko mali koliko to želimo biti. I Island je bio (i ostao) mali, kad je među prvima priznao Hrvatsku! Ako smo površinom i po broju stanovnika manja država, to ne znači da smo mali i da nemamo stav (RH je to uspjela pokazati ispravnim stavom oko „mirovne rezolucije“, u kojoj se nije spomenuo Hamas, prilikom glasanja u Općoj skupštini UN-a). Ukoliko nam stav bude, dok se veliki tuku, mali pod stol, onda će veliki jednog dana razbiti taj stol te će napasti naše male nasljednike.
Nadalje, u nizu batina prema Kini, saveznici također izražavaju zabrinutost zbog ljudskih prava i prisilnog rada u Kini, uključujući Tibet i Xinjiang. Što se tiče Hong Konga, poziva se Kinu da poštuje svoje prethodne obveze u odnosu na Hong Kong prema Zajedničkoj britansko-kineskoj deklaraciji (iz 1984., tj. jedna država, dva sustava) i Temeljnom zakonu. Za one koji slučajno ne znaju, ovime se ponovno baca svjetlo na radne logore u koje komunisti stavljaju muslimansku manjinu (Ujgure) na zapadu Kine te na kršenje vladavine prava i potpisanih sporazuma u Hong Kongu. Naravno, komunistička partija Kine se nikada ne obazire na takva upozorenja.
I za kraj kineskog dijela, saveznici pozivaju Kinu da pritisne Rusiju da ista prekine svoj agresorski rat i odmah, potpuno i bezuvjetno povuče svoje trupe iz Ukrajine. Preko 600 dana saveznici pozivaju Kinu da pritisne Rusiju. Kina uzvraća time da ona poštuje teritorijalni integritet svih zemalja (osim Kosova, de facto Ukrajine itd., op.a.) te preko svog vazalskog proxyja – Sjeverne Koreje (države koja svoje postojanje duguje Staljinu i kineskoj intervenciji u Korejski rat) – posrednički naoružava Rusiju te joj pomaže i na druge načine. Ako želimo iskreni odnos sa Kinom, utemeljen na jednakim pravima, onda trebamo sve iskreno i reći diktatoru u Pekingu. Trebamo reći – nećeš razbojniče.
Jačanje suradnje u područjima sigurnosti i obrane
NATO ostaje esencijalni temelj naše uzajamne obrane te sigurnosti na području SAD-a i EU-a. Jako bitna je sljedeća konstatacija: Prepoznajemo vrijednost jače i sposobnije europske obrane koja pozitivno pridonosi globalnoj i transatlantskoj sigurnosti te je komplementarna i interoperabilna s NATO-om. Ovo će posebno vrijediti, ukoliko Bijelu kuću (na juriš) zauzmu MAGA populisti. Saveznici također pozdravljaju potpisivanje Administrativnog sporazuma između Ministarstva obrane Sjedinjenih Država i Europske obrambene agencije. U ovom dijelu, barem na površini, zasad nema bitnih promjena, ali ukoliko NATO (ponovno) doživi moždanu smrt, Europa mora brzo djelovati, a nekako se i dalje čini da smo jako spori u tom djelovanju.
Autor ovih redaka bi ovdje samo dodao kako bi neutralne države trebale razmisliti (bolje) o svom statusu. Da Austrija i Švicarska (ili druge neutralne nacije) kojim slučajem graniče sa teror-rusijom, iste bi bile napadnute bez razmišljanja. Ovako im njihova geografija omogućuje blagodati neutralnosti (i oni to znaju), dok se ispod površine nastavlja suradnja sa (dalekom) teror-rusijom. To nije europski način, čak i ako netko nije član Unije. Neutralnost je atavizam prošlosti. Ovo više nisu napoleonski ratovi. Ovo je borba za utvrđene principe. A princip neutralnosti ne vrijedi u globaliziranom svijetu, ma koliko god netko mislio kako stvari nisu crno – bijele. Diktatore ne zanima Vaša neutralnost. Oni imaju karte koje se protežu od Vladivostoka do Lisabona. Nekome je to samo nedužni folklor, međutim osporavanje granica od nasilnika (makar i virtualno) je jednako kao da netko pljuje na Vaše roditelje. Zapamtite, nasilnik će gaziti sve što nije NATO ili EU obrana. To nije pesimizam. Naprotiv, to je realizam.
Partnerstvo s ekonomijama i državama u razvoju
SAD i EU su predane ubrzanju napretka prema ciljevima održivog razvoja. Dapače, spremni su na dodatna ulaganja u borbu protiv klimatskih promjena te će potaknuti Svjetsku banku kako bi ista poduprla zemlje u razvoju, tj. kako bi najsiromašniji dobili najviše. Saveznici će nastojati otključati privatni kapital te će u okviru G7 raditi na proširenju Partnerstva za globalnu infrastrukturu i investiranje, uključujući strategiju EU pod nazivom „Global Gateway“. Do 2027. planiraju mobilizirati oko 600 milijardi dolara u infrastrukturu država sa niskim i srednjim prihodima. Ovo je vjerojatno dio natjecanja sa konkurentskom Kinom, koja u ovisnosti drži neke siromašne zemlje globalnog juga, a neki analitičari sve više naglašavaju kako Kina trenutno gospodarski opada. Hoće li brojke koje Saveznici planiraju uložiti u treći svijet biti dovoljne ostavljam(o) ekonomskim i financijskim stručnjacima.
Predsjednica EK je u svom SOTEU govoru nedavno naglasila razvoj koridora Indija-Bliski istok-Europa. Isto se govorilo i u okviru EU – SAD summit-a te se spomenuo i trans-afrički koridor, a saveznici rade i na identificiranju dodatnih regionalnih gospodarskih koridora, koji bi mogli utjecati na gospodarski rast. SAD i EU će također nastaviti s naporima u promicanju digitalne uključenosti, pouzdanih lanaca opskrbe za informacijske i komunikacijske tehnologije i usluge diljem svijeta te će nastaviti suradnju na razvoju zajedničke vizije i industrijskog plana istraživanja i razvoja za 6G bežične komunikacijske sustave.
Jačanje gospodarske suradnje između SAD-a i EU
Vijeće SAD-EU za trgovinu i tehnologiju (Trade and Technology Council ili TTC) ključni je forum za transatlantsku suradnju u trgovinskim i tehnološkim pitanjima. Saveznici pohvaljuju postignuti napredak te ističu suradnju uoči nadolazećeg ministarskog sastanka TTC-a, koji bi se trebao održati krajem ove 2023. godine. SAD i EU su predani jačanju transatlantskog tržišta, a kako bi podržale stvaranje pristojnih poslova (decent jobs) i gospodarske mogućnosti s naglaskom na uzajamno korisnu otpornost i održivost međusobnih opskrbnih lanaca. Planira se unaprjeđenje provedbe Transatlantske inicijative o održivoj trgovini, s naglaskom na olakšavanje obostrano korisne trgovine preko Atlantika sa proizvodima i tehnologijama koje podupiru prijelaz na klimatski neutralno gospodarstvo.
Izgradnja održivih i otpornih ekonomija budućnosti
SAD i EU će ekspeditivno raditi na provedbi Pariškog Sporazuma (o klimatskim promjenama), zaustavit će gubitak bioraznolikosti na globalnoj razini te će zaštititi oceane. Intenzivirati će zajednički doseg do trećih zemalja, osobito u svjetlu 28. UN-ove konferencije stranaka o klimatskim promjenama (COP28), ulažući sve napore da održe ograničenje od 1,5 stupnjeva Celzijusa na globalno zagrijavanje. Predani su zajedničkom radu i radu s drugima kako bi COP28 postigao odvažne obveze za dramatično povećavanje globalnog kapaciteta obnovljive energije i energetske učinkovitosti. Također podupiru globalni odmak od nesmanjenog korištenja fosilnih goriva, uključujući ukidanje novih elektrana na ugljen. Nastavit će se i djelovanje na provedbi politika za smanjenje metana kako bi podržali postizanje „Globalnog obećanja o metanu“ te je najavljeno i financiranje novih projekata na COP28.
Saveznici će nastaviti unapređenje energetske tranzicije prema klimatskoj neutralnosti i jačanju energetske sigurnosti kroz Zajedničku radnu skupinu za energetsku sigurnost i Energetsko vijeće SAD-a. Najavljuju se dodatna ulaganja u zajednička gospodarstva, pokretanje čiste industrijske revolucije, a sve kako bi postali konkurentniji. Ostvaren je napredak prema ciljanom sporazumu o kritičnim mineralima u svrhu proširenja pristupa održivim, sigurnim i raznolikim lancima opskrbe za kritične minerale i baterije visokog standarda. Ovaj dio također rezonira najavi predsjednice EK iz SOTEU govora te iako se izrijekom ne spominje Kina, jasno je da se ovaj dio odnosi na natjecanje s tim neizostavnim gospodarskim partnerom, koji je ujedno predstavlja prijetnju i opasnost. Za one koji cijene slobodu, možemo slobodno reći kako je totalitarna Kina i neprijatelj. Dakle, Kina je sve u jednom, a uz to što je neizostavna za suradnju, ista je i najveći zagađivač na našem planetu.
Širenje tehnološke suradnje i razmjene
Nastavlja se suradnja na razvoju pouzdane umjetne inteligencije (AI), a kako bi se bolje upravljalo rizicima. To je posao i za G7 partnere, ali i OECD (prema čijem članstvu RH napreduje) te druge međunarodne forume. Saveznici su predani korištenju AI za opće dobro, posebno u sektorima poljoprivrede te povezanim klimatskim promjenama, kao upravljanje i odgovor u hitnim situacijama, optimizaciju električne mreže te za zdravlje i medicinska istraživanja. Saveznici žele odgovornu AI i za to je potrebna suradnja akademske zajednice i privatnika, a sve kako bi se omogućio razvoj pouzdane AI u skladu sa zajedničkim demokratskim vrijednostima. SAD i EU moraju nastaviti daljnju recipročnu suradnju u svim područjima novih tehnologija.
Još jedan zajednički cilj predstavlja i izgradnja sigurnijeg kibernetičkog prostora. Saveznici surađuju u promicanju visokih standarda kibernetičke sigurnosti, a kako bi zaštitili potrošače i poslovanje te smanjili ranjivost na cyber napade. U tu svrhu se obvezuju da će zajedno raditi na postizanju uzajamnog priznavanja svojih programa označavanja kibernetičke sigurnosti, koje podupire vlada i propisa za uređaje interneta stvari (Internet of Things), s ciljem Zajedničkog akcijskog plana za CyberSafe proizvode. Radit će na tome da potrošači u Europi i SAD-u imaju jednostavan i pouzdan način procjene jesu li uređaji koje unose u svoje domove, urede i škole sigurni.
Promicanje trgovine temeljene na pravilima i suzbijanje nepoštene konkurencije
SAD i EU imaju zajednički interes u reformi WTO-a. To se posebno odnosi na funkcionalni sustav rješavanja sporova dostupan svim članicama unutar tog foruma. Također, još u listopadu 2021. saveznici su najavili da će u roku od dvije godine pregovarati o aranžmanu poznatom kao Globalni sporazum o održivom čeliku i aluminiju (Globalni aranžman), a to se posebno odnosi za rješavanje netržišnog viška kapaciteta i intenziteta emisija čelika i aluminijske industrije, uključujući poticanje neiskrivljene transatlantske trgovine. Tijekom zadnje dvije godine napravljen je značajan napredak u identificiranju izvora netržišnog viška kapaciteta. Također je postignuto bolje razumijevanje alata za rješavanje intenziteta emisija u industriji čelika i aluminija. Znalci znaju kako je ovo područje izazovno u pregovorima između transatlantskih partnera i saveznika.
Jačanje ekonomske otpornosti i ekonomske sigurnosti
SAD i EU će nastaviti raditi na smanjenju pretjerane ovisnosti u kritičnim opskrbnim lancima, sve u bliskoj suradnji s partnerskim zemljama. Saveznici dijele zabrinutost zbog izazova koje nameću, između ostalog, ekonomska prisila, prenošenje ekonomskih ovisnosti oružjem i netržišne politike i prakse. Nastavit će s tim radom, između ostalog, kroz TTC, te s G7 i drugim partnerima, kako bi diversificirali savezničke opskrbne lance i povećali kolektivnu spremnost, procjenu, odvraćanje i odgovor na ekonomsku prisilu.
Saveznici imaju zajednički interes u zaštiti tih naprednih tehnologija, koje bi se mogle upotrijebiti za potkopavanje globalnog mira i sigurnosti te usporedo razvijaju odgovarajuće alate za ekonomsku sigurnost kako bi osigurali da se kapital, stručnost i inovacije svojih tvrtki neće koristiti protiv naše sigurnosti. Sukladno navedenom, predsjednik SAD-a je izdao izvršnu naredbu za rješavanje rizika od izlaznog ulaganja te se savjetuje s dionicima o pravilima na strani SAD-a.
S druge strane, EU, tj. države članice na sličan način istražuju ovu problematiku. Režimi kontrole izvoza ključni su za održavanje međunarodne sigurnosti i stabilnosti i zahtijevaju suradnju među akterima, uključujući multilateralne forume, sve kako bi se osiguralo da se naš ekosustav zaštite tehnologije dvostruke namjene kontinuirano poboljšava i da se ne može iskorištavati. Saveznici će surađivati i dijeliti znanje, dok rade na povećanju učinkovitosti paketa alata za ekonomsku sigurnost kako bi postigli zajednički interes.
Ono što predstavlja prijetnju demokratskih procesa u moderno vrijeme je strano (vanjsko) manipuliranje informacijama te uplitanje u naše procese. Saveznici planiraju proširiti suradnju na temelju zajedničkih načela, kao što su cjelovite strategije, unutarnje organizacijske strukture, kapacitet, civilno društvo i multilateralni angažman. Ova bi koordinirana suradnja trebala imati za cilj podržati istomišljenike SAD-a i EU-a u borbi protiv stranih manipulacija informacijama te stranog uplitanja.
Širenje međuljudskih kontakata
Zanimljivo je kako je ovo bila i jedna od tema online panela (koji se održao tjedan dana prije ovog summita), u organizaciji CEA think thanka s partnerskom Bertelsmann Foundation iz SAD-a. Ljudi i pozitivne veze među nama (akademske razmjene i sl.) najbitniji su čimbenik te bi ista spona trebala postojati bez obzira tko je na vlasti u SAD-u (ili u EU). Naravno, američki partneri su svjesni izazova da će sposobnosti službenog partnerstva biti dovedene u pitanje, ukoliko određeni akteri preuzmu Bijelu kuću.
Međutim, bez obzira na sve, SAD i EU konstantno pokušavaju povećati vitalnu razmjenu među ljudima. Cilj je da sve države članice EU-a dobiju bezvizni režim putovanja u SAD (RH je među rijetkima koja to trenutno ima) i to će sigurno biti dodatni izazov s obzirom na neizvjesnu budućnost. Također, SAD i EU zajedno namjeravaju osigurati dodatna sredstva za povećanje broja transatlantskih akademskih razmjena. EU će povećati financiranje programa „Erasmus+“ te će udvostručiti potporu EU-a Fulbright-Schuman programu i svim Fulbrightovim povjerenstvima u državama članicama EU-a. SAD također planiraju povećati financiranje svih Fulbrightovih komisija u državama članicama EU-a, uključujući Fulbright-Schumanov program. Ova kolektivna potpora će značajno povećati broj transatlantskih akademskih razmjena između naših građana u sljedećih pet godina.
Dodatni detalji oko summit-a i transatlantskog savezništva
Dakle, napomenuli smo određeni nedostatak jednoglasnosti prilikom susreta EU čelnika sa predsjednikom Bidenom (posebni sastanci nasamo predsjednika Europskog Vijeća i predsjednice EK i sl.). Zanimljivo je to da EU ima presušnu potrebu razbijanja konsenzusa u svim odlukama unutar institucija, ali paralelno, upravo je konsenzus potreban u vanjskoj politici dvije ili tri osobe koje predstavljaju EU prema vani. Nedavno je Visoki predstavnik za vanjsku politiku Borell, komentirao kako predsjednica EK, prilikom svog posjeta Izraelu – nije predstavljala EU(?) Zašto pozivanje na specifične ovlasti ne ostavimo unutar svlačionice? I ako je predsjednica EK samostalno putovala u Kijev, zašto ne može imati samostalni put u Izrael, jer poruke su iste – stojimo uz Vas. Zašto je podrška EU u ovom slučaju pomalo izgubljena u prijevodu (ne samo među vodećim reprezentima EU, već i među DČ)?
Dakle, potrebno je čuti unisoni glas, barem u smislu konsenzusa prema najbitnijem savezniku SAD-u. Naravno, to vrijedi za vremena, kad na vlasti s obje strane Atlantika nisu populisti. Trenutno imamo pozitivnu situaciju i nemojmo je pogorša(va)ti. Ursula von der Leyen ima izrazito proamerički stav i to u ovim vremenima ne bi trebao biti problem. Naravno, mi smo svjesni stranačkih razlika unutar EP i predstavnika u EK (koji su ipak u koaliciji), ali ono što (u potpunosti) ne znamo je – kakvi su međuljudski odnosi u vrhu EU-a i međuljudski odnosi prema različitim nacionalnim liderima(?) Von der Leyen se ne slaže sa Michelom, niti sa Borellom. Ne znamo točno kakav je odnos Michela i Borella te znamo kako postoje izazovi u komunikaciji Scholza i Macrona. Međutim, te sapunice ne smiju sabotirati savezništvo koje traje od Drugog svjetskog rata. Iako postoje 24 službena jezika u EU – jezik demokracije, vladavine prava i transatlantske suradnje mora biti jedan. Pogotovo danas.
Ponavljamo, taj konsenzus (prema van) ne treba brkati sa potrebom ukidanja veta unutar institucija EU (dakle, unutar kuće). Ali prvo idemo od osnova i zato ponavljam – prvo neka oni koji nisu – priznaju Kosovo pa nakon toga idemo ojačati Zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku. Prvo apsolvirajte Kosovo (koje želi biti dio naše obitelji) pa onda recite što mislite o Izraelu i Hamasu. I ako slučajno nemamo 27 jednakih mišljenja, neka to ne bude kamen spoticanja. U proširenoj Uniji sa 30 + članica konsenzus ionako znači paralizu. To govore stručnjaci. Ovdje trebamo prvo počistiti ispred svog praga.
Što se tiče odnosa sa savezničkim SAD-om, bilo je izazova i u (nedavnoj) prošlosti. Carine ili tarife bivšeg predsjednika Trumpa nisu olakšavale transatlantsku suradnju. Nadalje, tzv. The Transatlantic Trade and Investment Partnership (TTIP) je zaboravljen poduhvat. Trump nije bio samo protivnik Europe, njemu se (kao i svim new age suverenistima) specifično nije sviđao koncept EU-a. Bitno je da svi shvate kako je i Putin protivnik EU-a (NATO mu je samo babaroga za površinsko komentiranje, a destabilizacija Ukrajine je počela, kad je ista krenula na europski put).
Dakle, njihovi ljudi su indirektno stvarali new age populističke pokrete, koji su izrazito euroskeptični i koji destabiliziraju EU. Nije problem biti skeptičan oko nečega. Problem je kad netko govori iste stvari kao masovni ubojica ili mu barem indirektno pomaže. Inače, sudioništvo i pomaganje su ujedno i dijelovi kaznenog prava. Da barem imamo zajedničku izjavu gdje bi to pisalo za Orbana i ostale partnere.
A propos zajedničke izjave sa ovog summit-a, možemo reći kako je vidljiva saveznička potpora međunarodnim institucijama, forumima i pravilima, vjerojatno kao opozicija onima koji krše ta pravila. Dio o Kini je tradicionalno nijansiran, ali predstavlja zaokret naspram zadnjeg summit-a (gdje se o Kini nije previše govorilo). Autor ovih redaka ima problem sa izjavama o constructive engagementu sa totalitarnim režimom, jer nije siguran koliko diktatori paze na nijanse, čak i oni kineski (koji su možda mudriji od slavenskih). Kineski div je očito drukčiji od teror-ruskog medvjeda, no suština je ista – potkopavanje Zapada. A Zapad i dalje pokušava biti konstruktivan. Vidjet ćemo. Ono što je sigurno: EU i SAD moraju biti na istoj valnoj dužini prema Kini. Sadašnja predsjednica EK i sadašnji predsjednik Francuske baš i nisu na istoj valnoj dužini. I ponavljamo, koliko god se nekom ne sviđaju trenutni političari u vrhu EU-a ili nacionalnih država, alternative su često lošije (ako ne i groznije).
Ono što nas čeka 2024. nije samo nastavak terora iz teror-rusije. Naime, čekaju nas izbori sa obje strane Atlantika – za EP i američki predsjednički izbori. Inače, Šojgu je rekao da će se specijalna vojna operacija nastaviti do početka 2025. Baš kad budu jasni rezultati američkih predsjedničkih izbora. No, što ako teror-rusi budu nezadovoljni rezultatima, hoće li se onda specijalna operacija nastaviti?
Sigurno je to da ne živimo u dosadnim vremenima i tko zna što će se sve dogoditi do idućeg EU – SAD summita. Ovaj summit je bio prvenstveno geopolitički, jer je fokus više bio na geopolitičkim pitanjima, a gospodarska suradnja je ostala nešto u pozadini. Summit je ocijenjen sa solidnom ocjenom (neki analitičari su dali ocjenu B+, tj. 4+) i dobro je da su naši odnosi (unatoč i usprkos svemu) rock – solid, kao što je i NATO obveza iron-clad. Predsjednik Biden se poslije summita direktno čuo i sa nacionalnim liderima najvećih država – sa Scholzom, Macronom, predsjednicom vlade Meloni itd. Je li to bilo dodatno utvrđivanje stajališta ili nešto drugo – vidjet ćemo.
Unatoč razlikama EU lideri su pokazali i osobnu povezanost s SAD-om, a američki predsjednik ima i svoju poveznicu sa Europom i EU-om. Dakle, frankofoni Belgijanac Charles Michel se sjetio svog djeda, koji mu je govorio o američkim vojnicima koji su oslobodili (između ostalog) i Belgiju, dok se predsjednik Biden – koji je irskog podrijetla – prisjetio svog ujaka Franka, koji se borio u bitci kod izbočine – kod belgijskog mjestašca Bastogne. Zapamtite, tamo se američke snage, primarno iz 101. padobranske, nisu predale jačem neprijatelju te su na kraju – pobijedili. Poput 7. konjičke u pomoć je stigao legendarni general Patton (koji je još onda znao da su teror-rusi neprijatelj i bolje da ih se sredi odmah). Zanimljiva je priča i o pra-prabaki Ursule von der Leyen, koja se iz SAD-a – točnije Južne Karoline – svojedobno preselila u Europu te se udala u Njemačkoj. Većinom su Europljani dolazili u Novi svijet, ali životna razmjena je bila i sa suprotne strane. To je razmjena koja teče i danas i to su nepotopljeni mostovi.
Sve ovo što gledamo je jedan rat
Autor ovih redaka odavno za ideal uzima razmišljanja legendarnog Garryja Kasparova. U svjetlu trenutnih događaja, Kasparov kaže: Ovo je jedan rat, u Izraelu, Ukrajini…and beyond…Ovo je jedna borba za svijet u kojem vrijedi živjeti. Naravno, Kasparov govori iz prizme idealista (ali idealisti nisu utopisti te su – u kontekstu agresije – bili u pravu naspram tzv. realista i kad govorimo o idealizmu, ovdje ne mislimo na Johna Lennona, hipi pokrete i sl.) te on zna da primat ima ruska agresija u Ukrajini, jer je najveći zločinac, upravo mali podli psihopat i diktator koji terorizira svijet u ime svog ruskog svijeta. A sve ostalo, unatoč i usprkos brutalnosti, su sporedna bojišta. Sve ostalo su (ne)izravni trabanti glavnog ruskog satelita. Mafijaši iz teror-rusije možda nemaju direktno kontrolu nad Hamas-om, ali ovakva situacija ide samo njima u korist. Odvlačenje pažnje sa glavnog bojišta.
Kada nekome – tko krvari na svom položaju – kažete da je sporedan, mogao bi se razumljivo uvrijediti. Svakome je njegova patnja najveća. No, ako gledamo strateški i ako želimo naglasiti tzv. veću sliku, onda znamo da se sve ovo izvan ruske agresije na Ukrajinu, upravo služi kao odvlačenje pažnje sa uništavanja Ukrajine. Putin želi otvaranje novih žarišta, kako bi umorni svijet bacio oko na druge lokacije i kako bi se on mogao javiti kao neki međunarodni faktor koji poziva na mir. A uvijek je najlakše zapaliti vatru na Bliskom istoku, jer tamo se dimi kroz cijeli život naših roditelja, baka ili djedova. Barem zadnjih 75 godina (a i više) ništa novog na Bliskom Istoku. Dakle, krenimo redom. Kada Kasparov kaže and beyond, on nam zapravo pokazuje i na druga bojišta. Krenimo od bojišta koja su manje fizički krvava, prema krvavom Bliskom istoku.
Manje krvavo je trenutno naše susjedstvo. Mislimo na situaciju trajne privremenosti koju predstavlja Daytonski mirovni sporazum u BiH te velikosrpske težnje razbijanja te države. Tamo se ne zasad puca bojevom municijom (i to ne treba čekati kao krajnju crvenu liniju supstancijalne intervencije Zapada), ali imamo konstantne tenzije koje generira korumpirani predsjednik entiteta utemeljenog na masovnim grobnicama, tj. imamo tzv. događanja naroda, koji entitetsku liniju unutar države, smatraju državnom granicom. Posebno je apsurdno kada taj predsjednik entiteta izražava podršku Izraelu, koji je žrtva islamističkog terorizma.
Naime, na godišnjicama genocida u Srebrenici, već godinama govore i predstavnici svjetskih židovskih organizacija. Npr. na zadnjoj godišnjici, potpredsjednik Svjetskog židovskog kongresa Menachem Rosensaft je uputio izrazito oštru kritiku Dodiku i velikosrbima, kada je genocid u Srebrenici stavio u istu ravan s Holokaustom i genocidom u Ruandi, a one koji su pobili Bošnjake u Srebrenici nazvao je (točno po njihovom imenu) “republičkosrpskim ološem i bosanskim četnicima”. Poručio je kako ne može biti ni oprosta ni iskupljenja za počinitelje takvih zločina, ali ni za one koji zločine niječu ili veličaju zločince.
Također je rekao: “Nećemo oprostiti onima koji i danas pravdaju ubojice, koji veličaju (Ratka) Mladića muralima u Banjoj Luci ili Beogradu, onima čije riječi i danas iznova ubijaju mrtve, a lažima o nijekanju genocida postaju pomagači u ubojstvima i zločinima“, kazao je Rosensaft, izravno pritom prozvavši kao odgovorne lidera bosanskih Srba Milorada Dodika, kontroverznog austrijskog pisca Petera Handkea i predsjedateljicu Predsjedništva BiH Željku Cvijanović, sve poznate po revizionističkim stajalištima.
Bravo, gospodine Rosensaft, tako se brani dignitet žrtve i to žrtve druge vjere (onih koji nisu naši, iako se svi pozivaju kako su sve žrtve iste). Samo nemojte zaboraviti, niti umivenog i nesvrstanog Vučića te revizionističku ekipu iz Srbije. Dakle, Dodik nema pravo na podršku Izraelu, jer tu podršku vjerojatno ne bi (glasno) dao da trenutni napadači na Izrael nisu bili muslimani, a nad kojima su Srbi počinili etničko čišćenje i genocid, koji se sada negira.
Naravno kako u svjetlu islamističkog terora, moramo pripaziti na potencijalne terorističke ćelije unutar BiH. Naravno kako moramo prokazivati političare u BiH koji relativiziraju islamističke zločine. Naime, dok Židovi daju punu podršku muslimanima u BiH, kao žrtvama velikosrpske politike, neki muslimani i dalje daju podršku Hamas-u i negiraju pravo Izraela na opstanak. No, kome taj kaos – u BiH – prvenstveno ide u korist? Onima koji je najviše razbijaju – velikosrbima i teror-ruskoj diplomaciji (ono što govori teror-ruski veleposlanik u Sarajevu vrijedi protjerivanja, ali sa nacionalnim vetom u institucijama, to se neće dogoditi).
Dok Dodik i ekipa govore o nužnosti stvaranja zajedničke srpske države (od dijelova BiH, Kosova, cijele Crne Gore itd.), razmislimo o tome i krenimo u ponovno stvaranje savezništva između Hrvata (koji predstavljaju direktnu poveznicu te države sa Zapadom) i umjerenih građanskih Bošnjaka (koji su većina) u BiH. To je bio temelj Republike BiH (koja je referendumom postala nezavisna te zajedno sa RH primljena u UN 1992.), to je bio temelj Federacije BiH (savezništva protiv velikosrpskih hordi zla tijekom rata) i to je temelj održavanja trenutne BiH, kojoj treba supstancijalna reforma Daytonskog sporazuma. Reforma gdje će transatlantski saveznici ukinuti postojanje entiteta utemeljenog na masovnim grobnicama. U savezništvo Hrvata i Bošnjaka su pozvani i svi oni Srbi koji BiH smatraju svojom domovinom, koji čuvaju njezin teritorijalni integritet te oni koji su svjesni agresije koja je krenula iz Beograda, uz pomoć ekipe iz Banja Luke i Pala.
U susjedstvu nećemo zaboraviti niti na Crnu Goru, koja je od 2016. (a posebno od nestabilnog razdoblja 2020. do danas) pod hibridnim djelovanjem rusko – srpskog svijeta. Ukoliko predstavnici rusko – srpskog svijeta, pod blagoslovom srpske pravoslavne crkve i umivenim licem mladog (i naizgled europskog) predsjednika te države, sada ulaze u vladu, onda transatlantski saveznici moraju to spriječiti. Nema pristupa EU, dok su takvi na vlasti.
Uvijek naglašavamo i Kosovo. Srbija na Kosovu provodi terorizam, uz pozadinsku podršku teror-rusije. Transatlantski saveznici moraju podržati premijera Kurtija i shvatiti da se sa revizionističkom ekipom u Srbiji – ne treba pregovarati. Srbijanski predsjednik (apsolutni vladar države, iako se radi o parlamentarnom sustavu) ionako radije ide na kineske inicijative, nego na europske sastanke. To je veliki problem i u današnje vrijeme nema sjedenja na dvije, tri ili četiri stolice. Četnički revizionisti koji glume maršala Tita – teatar apsurda. Na Zapadnom Balkanu još ima i drugih problema, ali Srbija je najveći, jer želi biti najveća – e pa, nećeš razbojniče!
Iza Zapadnog Balkana smo svjedoci nedavnog razrješavanja sukoba na Kavkazu, a zbog granica republika nastalih raspadom SSSR-a. Tamo se već više pucalo, ali sve je (unatoč i usprkos žrtvama) bilo kontrolirano. Teror-rusija je pokazala kako više ne želi biti zaštitnica pravoslavne Armenije. Oni to – u ovom trenutku – nisu ni u mogućnosti biti, ali je nevjerojatno kojom lakoćom su se odrekli Armenije (koja je naravno podržavala sao krajinu na tuđem teritoriju pa je i normalno to što im se dogodilo – sve je to već viđeno). To je relativizirani (ruski) svijet, koji želi uspostaviti diktator iz Kremlja. U SSSR verziji NATO-a, najveći faktor – teror-rusija – se odrekao svojih saveznika. Upravo je to – na zapadnoj strani – htio i Trump (i usprkos svim pravnim problemima – on to i dalje želi). Trump je htio izaći iz NATO-a, a teror-rusi bi se tome jako radovali.
Koja su još potencijalna žarišta? To je korejski poluotok. Doduše, ukoliko je dragi vođa iz Sjeverne Koreje počeo izvoziti oružje u teror-rusiju, teško je očekivati izravni napad na Južnu Koreju. Provokacije su uvijek moguće, ali neće se dogoditi invazija na Južnu Koreju, koju čuva SAD. Dakle, usprkos svim opasnostima – i to je sporedno bojište. Također su uvijek mogući i incidenti Kine prema Tajvanu. Diktator će podizati ljestvicu i uvijek je moguće da kineski zrakoplov uđe u tajvanski zračni prostor, a pomorska blokada (pod krinkom vježbi) je također moguća. Odnos prema Ukrajini će pokazati Xi Jinpingu što treba učiniti prema Tajvanu. Sve dotada, unatoč i usprkos svemu, trenutno je i Indo-Pacifik – sporedni teatar.
Autor ovih redaka je već naglasio kako je čudno da se Afrika potpuno ignorira, ali to je isto dokaz kako se (očito) radi o sporednom bojištu – bez obzira na sve goleme tragedije i gubitke ljudskih života, koje naši građani niti ne percipiraju, jer su u toplom europskom domu, fokusirani na svoje životne probleme, a Afrike ionako nema previše u vijestima. Krug završavamo sa Bliskim Istokom, o kojem smo govorili u prvom dijelu ovog teksta, ali i u analizi poruka sa summit-a. Teroristi iz Hamas-a su prouzročili novi val eskalacija, a uz teroriste uvijek ide i talačka kriza. Naime, Hamas je doslovno uzeo i taoce, a Izrael ima pravo osloboditi svoje građane. Svi će reći – uz poštivanje međunarodnog prava. I zato je Gaza sada ponovno toplo žarište.
Dakle, Izrael tijekom listopada 2023. (i tko zna dokad) proživljava talačku krizu, prouzročenu od sunitskih terorista koje podržava šijitski Iran, koji je partner sa pravovjernom teror-rusijom. Ista stvar – na puno većoj razini brutalnosti – se događa u Ukrajini. Ukrajina i njezini građani su taoci bolesnih ambicija teror-rusije, njihovih Wunderwaffe raketa i (iranskih) dronova. Ukrajina je žrtva najbrutalnijeg terorizma od kraja Drugog svjetskog rata na europskom kontinentu. Nema tu pregovora sa teroristima!
Terorizam Hamas-a i Irana je jednak terorizmu teror-rusije. Doduše, moramo ovdje ponovno napraviti jednu distinkciju. Hamas je (samo proxy) teroristička organizacija, dok je RF teroristička država. I ta razlika nam govori što je najbitnije zlo, a što je sporedno zlo. I to svi trebaju razumjeti, jer ovo je sve jedan svijet, jedan rat i jedna zajednička borba transatlantskih saveznika. Zajednička nam je jedna nada ili vjera. Vjera u pobjedu nad osovinom zla, koje čine teror-rusija zajedno sa svojim proxy terorističkim režimima (npr. Iran, Sjeverna Koreja iza koje se krije kineski div) i organizacijama (npr. Hamas). Ta osovina zla je najviše prekršila međunarodno pravo i mora biti poražena. Kada su američki političari 2003. godine izmislili sintagmu osovina zla, ista je u praksi bila teško dokaziva. Danas je ta poveznica itekako očit(ij)a. Osovina zla postoji.
Stoga, nemojmo izgubiti fokus na najbitnije. Pobjeda nad zlom koje je napalo Ukrajinu, ujedno znači smirivanje tenzija na Bliskom Istoku. Nikada nećemo moći spriječiti terorističke akte, ali situacija u sukobu dva prava – prva Izraela na mirni opstanak i prava Palestinaca na državu – bi se trebala smiriti. Pobjeda nad zlom u Ukrajini znači stabilniji Zapadni Balkan. Pobjeda nad zlom u Ukrajini znači smanjenje šansi da se dogodi kineska vojna invazija na Tajvan. Ponašajmo se u skladu s prioritetima.
Zaključno
Europa i EU su trenutno, prema podacima Kiel Institute-a, prestigli SAD u ukupnoj pomoći za Ukrajinu. Doduše, to je zato što je EU obećala novih 50 milijardi eura (međutim ta suma će vrijediti za razdoblje od četiri godine i nije još predana) te zbog situacije u američkom kongresu (nazovimo tu situaciju hung parliament, jer još nije jasno koliko točno ima MAGA republikanaca, a koliko old school republikanaca ili demokrata, koji su izričito na pravoj strani povijesti). Naravno i pojedine države članice EU (ili Norveška) su se obvezale na dodatne pakete pomoći za Ukrajinu. Iako su SAD prozvane sintagmom arsenal demokracije, isti arsenal se može naći i na europskoj strani Atlantika.
Na našem kontinentu postoji 30ak država koje su članice NATO i EU. Koje su – unatoč i usprkos svemu – još uvijek dovoljno otporne demokracije sa vladavinom prava. I trenutno najbitnije. Neke od tih država imaju jaku vojnu industriju te jake nacionalne vojske – dakle, imaju arsenale. EU bi u budućnosti i sama trebala napraviti odlučni korak prema svojoj vojnoj autonomiji, tj. formiranju zajedničkih vojnih snaga (ali ne kao sramežljivi EUFOR u BiH) – unutar NATO-a ili umjesto NATO-a (ako se u Americi nešto dogodi). To se neće dogoditi, dok svatko gleda svoje partikularne interese. I dok svatko bude gledao svoje nacionalne interese, Kremlj će neprekidno raditi na svojim nacionalističkim interesima.
U svakodnevnu komunikaciju u transatlantskoj zajednici, netko je ubacio dezinformaciju o zamoru ljudi u EU i SAD-u. Mi smo umorni od rata. Ta riječ je podvala. Ukoliko se taj umor odnosi na financijski dio pomoći za Ukrajinu, prođimo samo nekoliko brojki (prema podacima Kiel Institute-a) u nekoliko najbitnijih država saveznica, tj. koliko zapravo Saveznici daju Ukrajini. Dakle, u trenutku pisanja ovog teksta (kraj listopada 2023.):
SAD: 69.4 milijarde eura ukupne pomoći (najviše i vojne pomoći) – prvi u nominalnom iznosu, ali (tek!) 16. proporcionalno BDP-u, jer su dali samo 0,33% BDP-a!;
Njemačka: 20.8 milijardi eura ukupne pomoći – drugi u nominalnom iznosu, ali 9. proporcionalno BDP-u (0.54% BDP-a);
UK: 13.7 milijardi eura ukupne pomoći – treći u nominalnom iznosu, ali 11. proporcionalno BDP-u (0.48% BDP-a):
Norveška: 7.4 milijarde eura ukupne pomoći – četvrti u nominalnom iznosu, ali 1.proporcionalno BDP-u, jer su dali 1.7% BDP-a – Bravo, Norveška! Mange takk!;
Litva je na drugom mjestu proporcionalno BDP-u (1.3% BDP-a), Estonija na trećem mjestu (1.28% BDP-a), Latvija na četvrtom mjestu (1.12% BDP-a), Danska sa 1.06% BDP-a na petom mjestu, Poljska sa 0.69% BDP-a na šestom mjestu, itd.
Primjećujemo kako su oni manji dali višestruko naspram nekih većih. RH je dala 0.37% BDP-a i po tome je trenutno bolja od SAD-a. Ponovimo, mali smo onoliko koliko to želimo biti, a ako smo i veliki po bogatstvu, ne znači da smo dali ono što možemo. Koliko još ima prostora za pomoć jedna razvijena Francuska (sa razvijenom vojnom industrijom), Italija, Španjolska, a to su samo veće države. Većina saveznika nije dala pola posto, a kad bi svatko dao taj famozni 1 posto, Ukrajina bi osvojila ne samo Rostov na Donu ili Belgorod, već bi penetrirala u Rusiju dublje od Napoleona.
Međutim, dobri ljudi se ponovno boje eskalacije. Prvo i osnovno, zlo je nemoćno, ako se dobri ne boje. Drugo, mafijaška eskalacija je također dezinformacija o kojoj smo već pisali. ATACMS projektili (u nedovoljnim količinama i sa manjim dometom) su u Ukrajini. Što se dogodilo, osim standardnog uništavanja koje teroristi svakodnevno provode? A ako se nešto i dogodi, nemojte misliti da zapadni arsenal demokracije neće odgovoriti na to. Ali prije nego se nešto dogodi, trebamo napraviti sve da Ukrajina ima u svom posjedu sve potrebno oružje i municiju da izbaci teroriste sa svoje zemlje. Ukoliko će se Gazu totalno uništiti (to pokazuju urbane bitke u 21. stoljeću), a tamošnji lokalni terorist je manji – onda je jasno koliko uništenja treba za većeg terorista. Dakle, crnomorsku flotu i sva teroristička vojna postrojenja na Krimu treba demolirati, jer terorist je veći. Suočeni sa odlučnom snagom, nepobjediva crvena armija se uvijek povlači. A ukoliko se baš odluče braniti do zadnjeg siromašnog čovjeka, Ukrajina samo treba imati dovoljno oružja da ih eliminira.
Teror-rusiju doista možemo gledati kao crnog viteza u skeču legendarnih Monty Pythona. Oni će do kraja projicirati svoju snagu i prijetiti. Čak i kada im odsiječemo sve udove te ostane samo talking head, oni će i dalje strašiti ljude te raditi na propagandi i dezinformacijama. Drugim riječima neće odustati, ali ne bih rekao da su spremni na sve. Ne smijemo se bojati njihovih (praznih) prijetnji! Stvar je bržeg dotoka pomoći za Ukrajinu i potrebno je da obični mali rus (koji ionako podržava rat) postane – što prije – direktno involviran u rat. Da vidimo jesu li svi Z-ombiji spremni izgubiti život u tuđoj državi. I ovako i onako im pucamo – u glavu (kao i svim zombijima).
Dakle, mi ne znamo koliko su oni točno trenutno ranjeni, ali budimo sigurni da njihova ekonomija ne može pratiti 30+ najrazvijenijih država svijeta, čak i uz tihu pomoć Kine, ili uz značajnu pomoć Irana ili Sjeverne Koreje. Njima neće pomoći ni rupe u sankcijama, a kojih definitivno ima (kao i populista u zapadnim asocijacijama). Gangsteri misle da nas mogu izmoriti, ali ne može jedna propadajuća ekonomija – koja je ušla all in – izmoriti jednu stabilnu ekonomiju s arsenalom demokracije, koja nije dala pola posto svojih mogućnosti. A kamo li, ako je na pravoj strani povijesti 30+ takvih arsenala (ne brojimo Mađarsku Slovačku, Tursku i sl. populističke režime, ali postoje i zapadni partneri sa Pacifika, koji itekako mogu i moraju pomoći). Uz svu pomoć Ukrajini, koja je doista bez presedana, većina ipak nije dala niti famoznih 1 posto, a dosta ih nije dalo niti pola posto. I onda netko govori o (financijskom ili bilo kojem) umoru? Ne slušajte te glasove.
Još je jedna dezinformacija u eteru. Govori se kako je ukrajinska protuofenziva propala i kako smo se našli u pat poziciji. Kao prvo, Ukrajina je vratila 50% okupiranog teritorija od početka sveobuhvatne invazije. Sve ovo što gledamo nije stalemate ma što god netko pričao. Kad bi Ukrajina dobila sve potrebno oružje i kad uz pomoć zapadnih obavještajnih podataka ne bi mogla napraviti proboj na bojištu, onda bi to bila pat pozicija. Međutim, Ukrajina još uvijek nije dobila sve oružje u svim potrebnim količinama. A ponavljamo, neki od nas nisu dali, niti pola posto onoga što bi mogli.
Kako teroristi neće odustati od agresije, logično je da se s njima ne može pregovarati. Pregovori su još jedna dezinformacija u svakodnevnoj komunikaciji na koju smo i prije upozoravali. Sa teroristima se ne pregovara. A budući da ne žele pustiti svog taoca – u ovom slučaju Ukrajinu – nema se ni o čemu pregovarati. Manijak ne želi pregovarati, jer bi se onda morao odreći bolesne potrebe za carstvom. Stoga, potrebna je samo odlučna snaga da se pobijedi terorističko zlo. Da ga se uništi pred Aviivkom (taj gradić pred Donjeckom ima ulogu Nuštra u našem ratu za neovisnost), na Krimu, iza rijeke Oskil, u Lugansku, tj. da se agresore istjera iz međunarodno priznatih granica Ukrajine.
U trenutku kada ulazimo u još jednu zimu (hoće li teror-rusija ponovno krenuti sa kampanjom kako će se Europa smrznuti?), dok je pod konstantnom baražom, Ukrajina želi otvaranje pregovora za pristupanje EU. Vjerojatno je na EU – SAD summitu bilo riječi i o tome i možda ćemo do kraja ove 2023. svjedočiti još jednom velikom koraku naprijed. Naravno, pregovori mogu trajati godinama, ali nadamo se da će to biti kraće, nego što npr. pregovaraju Albanija ili Sjeverna Makedonija. To će ovisiti i o EU. Budući da Ukrajinci daju svoje živote za pristup zapadnim asocijacijama, saveznici i ovdje trebaju dati samo malo više postotaka od sebe, kako bi se to i dogodilo, tj. kako bi Ukrajina što prije postala član euro-atlantske obitelji.
Danas smo svjedoci kako populisti bježe u izolacionizam, pod maskom lažnog suverenizma. Međutim, transatlantsko savezništvo je upravo nastalo na suprotnim temeljima. Na temeljima liberalnog internacionalizma. Na savezu demokratskih zemalja koje su se u bliskoj prošlosti suprotstavili jednom zlu te ga i pobijedili. Razlike su uvijek postojale između dvije strane Atlantika, ali uvijek se trudimo iste prevladati, jer neprijatelj nam je isti, a mi smo međusobni prijatelji, partneri i prije svega saveznici. I to još od Atlantske povelje američkog predsjednika F.D.R.-a i britanskog premijera Churchilla, još od normandijskih plaža ili oslobađanja Monte Cassina – zapamtite to. Tamo su bile prve zastave naših (utemeljiteljskih) otaca. Pokažite im da smo vrijedni njihove žrtve. Pokažimo kako smo vrijedni žrtve Ukrajinaca, koji ginu, jer žele biti dio naše obitelji i političkog Zapada. Vrijeme je SAD-a (i sada)! Arsenali demokracije moraju pobijediti.
