Matija Horvat, član izvršnog odbora CEA-e i student poslijediplomskog specijalističkog studija europskog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu, analizira što bi (posebno) EU, unutar okvira članstva, trebala učiniti glede izazova koji predstavlja mađarski premijer Viktor Orban, s obzirom na određene autoritarne tendencije, pozivanje na koncept iliberalne demokracije te odstupanja od zajedničke vanjske i sigurnosne politike Unije. Europsko pravo (prije svega, Osnivački ugovori) nam daje mogućnosti na temelju članka 7. Ugovora o Europskoj uniji (dalje u tekstu: UEU). Ipak, u ovoj se pravnoj analizi ističe kako bi se aktivacija takve opcije opravdano mogla smatrati pretjeranom i radikalnom, s rizikom nepredvidivih geopolitičkih posljedica i učinaka na funkcioniranje Unije. Zato je ovo prije svega deskriptivna analiza, što je bitno naglasiti na samom početku. U svakom slučaju, pobjeda na bojnom polju je krucijalna (tj. Ukrajina mora dobiti što više oružja za pobjedu). Također, dužnost je svake generacije zapadnih političara da u institucijama EU-a postignemo što veću razinu usklađenosti europske vanjske i sigurnosne politike.
Orban radi protiv interesa i ciljeva zapadnih saveznika
Otkako je preuzeo vlast na nacionalnim izborima 2010., mađarski premijer Viktor Orban, zajedno sa svojom suverenističkom strankom Fidesz, predstavlja određeni rizik (neki bi rekli i prijetnju, a naziva ga se i trojanskim konjem) jedinstvu EU i NATO.
To se odnosi i za naše bliže susjedstvo, pogotovo kada vidimo uspostavljanje suradnje Mađarske, srpskog entiteta u BiH (koji nema međunarodni subjektivitet) i Srbije. Orban je svakako i rizik i za građane svoje države, koja je zarobljena u konceptu iliberalne demokracije, koji Orban sam zagovara.
Između ostalog, vladajuća stranka u Mađarskoj je donijela ustavne i zakonske promjene koje su joj omogućile konsolidaciju kontrole nad neovisnim institucijama zemlje. Tako su donijeli određene zakone za koje EU institucije i brojne nevladine organizacije smatraju da nisu u skladu s europskim vrijednostima, kao i one koji ometaju djelovanje oporbenih grupa, novinara, sveučilišta i nevladinih organizacija (NGO), a koje su kritične prema vladajućoj stranci, odnosno čije aktivnosti Fidesz inače smatra nepovoljnim.
Mađarska je već duže vremena (između ostalog i) na listi Freedom House-a označena kao djelomično slobodna država (rezultat 65/100 je najslabiji unutar EU, npr. RH je 83/100, Danska 97/100, itd.). Također, zajedno sa državama tzv. Zapadnog Balkana (sa kojima se povezala i od kojih neke samo deklaratorno žele u EU), a ovdje spomenimo i sponu sa trenutnim gruzijskim režimom pod vodstvom proruske stranke Gruzijski san (koji također samo deklaratorno želi na Zapad), predstavlja izazov za ujedinjenu Europu. Nadalje, vladavina prava (kralježnica demokracije) u Mađarskoj se smanjila ispod razine koju Unija očekuje, a Orban i njegovi suradnici žele iskoristi europske fondove, primajući dodatak (sa strane) i od neprijateljskih zemalja i globalnih suparnika poput Ruske Federacije (dalje u tekstu: RF) i Kine.
Uvijek treba naglasiti kako Orban nekim svojim odlukama indirektno ide pod ruku ruskim interesima. Zanimljivo je i kako Orban konstantno koristi retoriku o „kršćanstvu“, koja u onom geopolitičkom dijelu imitira rusku istočnjačku verziju te retorike i to je dio koji svi na Zapadu moraju bolje upoznati te je namjerno ostao ovisan o ruskim energentima (kao i neke druge DČ). Konačni cilj RF (na kojem pomaže i Orban) je uništavanje EU (naime, ruski diktator smatra kako je koncept ujedinjene Europe i transatlantskog partnerstva, na temeljima liberalnog internacionalizma, nepovoljnan za rusku agendu).
Dodatno, Orban je u srpnju 2024. omogućio slobodan ulazak (bez ikakvih provjera!) građanima RF (i susjedne Bjelorusije, koja je također pod ograničenim sankcijama EU) u Mađarsku, navodno zbog lakšeg zaposlenja u sektorima, u kojima postoji manjak radne snage. Nije li to daljnji rizik za schengensko područje?
Podsjećamo, EU je utemeljena na „vrijednostima poštivanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine prava i poštivanja ljudskih prava, uključujući i prava manjina. Te su vrijednosti zajedničke DČ u društvu u kojem prevladavaju pluralizam, nediskriminacija, tolerancija, pravda, solidarnost i jednakost žena i muškaraca.“ (čl. 2. UEU).
Također, svrha NATO-a je (komplementarna i srodna EU) jamčiti slobodu svojih članica kroz politička i vojna sredstva. U političkom dijelu nam je bitno to da NATO promiče demokratske vrijednosti te omogućuje članicama da se savjetuju i surađuju u obrambenim i sigurnosnim pitanjima kako bi se riješili problemi, izgradilo povjerenje i, dugoročno gledano, spriječili sukobi.
Svakako se može postaviti pitanje je li ovakva Mađarska pouzdani saveznik unutar EU i/ili NATO-a (?).
Dakle, Orbanova Mađarska (cijelo prošlo desetljeće) radi neke politike koje idu protivno interesima EU-a i NATO-a. Problem je što ga, unutar zapadnog saveza, uvijek netko slijedi (imamo primjer koji nam trenutno daje slovački premijer Fico). Stoga zapadni saveznici imaju kao mogućnost na raspolaganju i pravne instrumente kako bi Orbanovu Mađarsku uskladili s europskom i zapadnom politikom. Stoga ćemo u ovom tekstu pokušati sumarno prikazati (pravne) mogućnosti da se Mađarsku uskladi sa politikom EU-a.
Najnovije od Orbana (mirovna misija u kontekstu ZVSP EU)
Mađarska je 1. srpnja 2024. preuzela (od Belgije) predsjedanje Vijećem ministara. Pod logom predsjedanja Unijom (#HU24EU) Orban je počeo reklamirati svoju novu mirovnu misiju sa sljedećim stanicama: Kijev (nenajavljeno) – Moskva pa susret sa azerbajdžanskim vodstvom, koje se možda želi približiti Zapadu, ali to još ne čini na supstancijalni način i potom – Peking (uz ruske interese, ne smijemo zaboraviti da je Orban i odani partner totalitarne i asertivne NR Kine). Na kraju je odletio do Washingtona (zbog NATO 75 summit-a) i do rezidencije u mjestu Mar-a-Lago.
Mađarske ambicije za dogovorom i medijacijom između dviju zaraćenih strana (za koje je Orban bistro otkrio kako imaju dijametralno suprotna gledišta oko trenutačne situacije)su trenutno najveće unutar EU (a izvan EU paralelno pomažu redom: turski predsjednik, indijski premijer, brazilski predsjednik, prinčevi sa Srednjeg Istoka, predstavnici Južne Afrike, itd.). Ono što je najbitnije: sve navedeno direktno ili indirektno, ide pod ruku ruskom diktatoru.
U tom smislu je Orban nedavno oformio i novu (krajnje desnu populističku) političku grupaciju u Europskom parlamentu (EP), koju je nazvao „Patrioti za Europu“, a čije ugledno društvo (zasad 84 zastupnika), između ostalih, čine: francuski Rassemblement national („Nacionalno okupljanje“ Bardella/Le Pen), austrijski FPO, češki ANO, nizozemska stranka Geerta Wildersa, talijanska „Liga“, španjolski „Vox“ i dr. (baš šteta što ovdje, zasad, nema i njemačkog AfD-a). Cilj ove grupacije (ali ne nužno samo te jedne) je (naravno) promicanje „tradicionalnih“ suverenističkih vrijednosti. Postoji rizik kako bi političari iz ovakve grupacije također mogli, barem indirektno i neki od njih, pomagati ruskim interesima (jer tako je dosad bilo), a ne interesima ujedinjenog Zapada.
Međutim, u vrućem ljetu 2024., posebno je u fokusu mađarsko predsjedanje Vijećem ministara EU. Dakle, (i) pomoću predsjedanja EU, Orban promiče vlastite nacionalne interese i daje ruskom diktatoru, toliko željeni dotok kisika, tj. konstantno pruža forum za rusku (mirovnu) propagandu, koja je i jedno od sredstava (ruskog) hibridnog rata protiv Zapada.
U ovom kontekstu, bitno je za naglasiti: rotirajuće predsjedništvo EU ne predstavlja EU u smislu Zajedničke vanjske i sigurnosne politike (ZVSP), premda Orban smatra da je baš tako, odnosno svoje predsjedanje očito iskorištava za svoje interese (što je protivno osnivačkim ugovorima).
Naime, čl. 15. st. 6. UEU-a izričito predviđa da je vanjsko predstavljanje ZVSP-a odgovornost predsjednika Europskog vijeća, na razini šefova država ili vlada i visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, na ministarskoj razini. U čl. 17. st. 1. UEU-a se dalje pojašnjava da Europska komisija (EK) predstavlja Uniju za sve nadležnosti izvan ZVSP-a. Rotirajuće predsjedništvo Vijeća ministara ima samo unutarnju predstavničku funkciju, u smislu da predstavlja Vijeće u njegovim odnosima s drugim institucijama EU-a, ali nema formalnu ulogu na međunarodnoj sceni.
Ove odredbe su uvedene Lisabonskim ugovorom (koji je stupio na snagu 01.12.2009.). Dok se primjenjivao Ugovor iz Maastrichta i Amsterdama (iz 1992. i 1997.) rotirajuće predsjedništvo je doista imalo ulogu u predstavljanju EU glede ZVSP, što je ponekad ostavljalo gorak okus (a taj okus je – i tada, zanimljivo bio – ruski). Npr., za vrijeme talijanskog predsjedanja, tijekom EU-RF summit-a 2003., uvijek nasmijani Berlusconi je (ne)namjerno branio ruske interese, kada je opravdavao ostanak vojske RF na području Moldove, kada je opravdavao uništavanje (tadašnje, slobode željne) Čečenije, ili kada je opravdavao zatvaranje disidenta Khodorkovskog (dakle, RF je i tada imala svoje glasove unutar EU). Srećom, (ustavo)tvorci Ugovora iz Lisabona su predvidjeli današnja (bolja) rješenja, u kojima (bilo koje) rotirajuće predsjedništvo nema ovlasti vanjskog predstavljanja EU.
Dužnost lojalne suradnje
Nije sporno kako su DČ EU (same) nadležne za vođenje vlastite vanjske politike. Međutim, u kontekstu ZVSP, to ne znači da mogu raditi što god hoće, a tako i u okviru predsjedavanja Vijećem EU-a. Europski sud (dalje u tekstu: ECJ) je već donio odluke o tome da su DČ EU dužne ispunjavati svoje obveze koje proizlaze iz prava EU-a (v. npr. slučaj EK vs. Poljska iz 2019., C- 619/18, slučaj se odnosio na ugrožavanje neovisnog sudstva, ali se paragrafi presude mogu odnositi i na druge obveze DČ, npr. u ZVSP).
I odredbe Lisabonskog ugovora nam govore isto, npr. čl. 24. st. 3. UEU kaže: „Države članice aktivno i bez zadrške podupiru vanjsku i sigurnosnu politiku Unije u duhu lojalnosti i uzajamne solidarnosti i u skladu su s djelovanjem Unije u tom području. U tom smislu i čl. 28.st.2. govori: da „Odluke iz stavka 1. (operativno djelovanje Unije) obvezuju države članice u pogledu stajališta koja one zauzimaju i u pogledu njihovog djelovanja“. Nadalje, čl. 29. UEU nam govori da DČ osiguravaju da njihove nacionalne politike budu u skladu sa stajalištima Unije, dok npr. čl.32. st.1. UEU, između ostalog, govori i kako „Prije poduzimanja bilo kakvog djelovanja na međunarodnoj sceni ili preuzimanja bilo koje obveze koja bi mogla utjecati na interese Unije, svaka država članica savjetuje se s ostalim državama članicama u okviru Europskog vijeća ili Vijeća.“
Dakle, sve navedeno potječe iz čl. 4. st.3. UEU, koji nam govori o dužnosti lojalne suradnje (Duty of sincere cooperation). S Orbanovom mirovnom misijom (koja je, ponavljamo, u skladu s interesima RF) postoji rizik da je Mađarska pregazila navedeno načelo EU-a te je ujedno postupila protivno stajalištu (i interesima) EU u pogledu ruske agresije na Ukrajinu. Naime, EU je obustavila preostalu političku, kulturnu i znanstvenu suradnju sa RF (naravno neke DČ to nisu učinile, ali EU jest).
Nadalje, Orban se u Moskvi sastao sa osobom za koju su suci Međunarodnog kaznenog suda izdali nalog za uhićenje te sa osobama koje su ujedno i na popisu sankcija EU-a. Također, Mađarska je prekršila dužnost lojalne suradnje i po tome što se Orban, tijekom svoje mirovne misije, sastao i sa predsjednikom nepriznate turske republike sjeverni Cipar. Naime, EU priznaje samo (cijeli) Cipar (koji je doduše, polovično u EU te je, prema autoru ovih redaka, i sam jedna od nelojalnih DČ, ali to je jedna druga tema).
Ponovimo, sve ove Orbanove inicijative nisu bile najavljene unutar Vijeća ministara ili Europskog vijeća te Mađarska time krši tekst i duh (naravno i riječ duh se često krivo koristi kod nekih drugih Ustava, npr. Daytonskog mirovnog sporazuma, tj. Aneksa 4. istog itd., ali i to je jedna druga tema) Osnivačkih ugovora EU, posebno u vidu ZVSP.
Slijedom navedenog, nepoštivanje ovakvih obveza (tj. i dužnosti lojalne suradnje) može dovesti i do tužbe pred ECJ (u Luksemburgu) i takvih presuda (u kojima je utvrđeno da neke DČ nisu ispunile svoje obveze) je već bilo. Ipak, kad je u pitanju ZVSP, ECJ (nažalost) nema nadležnost, tj. postoji samo ograničena nadležnost (čl. 24.UEU, u svezi s čl. 40. UEU i 275. Ugovora o funkcioniranju Europske Unije, u daljnjem tekstu: UFEU). Međutim, dužnost lojalne suradnje iz ZVSP možemo podvesti pod opće načelo lojalne suradnje pa bi sudski postupci (oko ove problematike) ipak bili mogući.
Kako potencijalno zaustaviti Orbanovu Mađarsku?
DČ koja je (rotirajući) predsjedatelj Vijeća ministra bi trebala biti iskreni posrednik (honest broker) te bi njezina uloga u predsjedanju (u teoriji) trebala biti neutralna (ali ne proruski neutralna).
Neki su stručnjaci pa i EU institucije i prije upozoravali na mogućnost suspendiranja Mađarske u predsjedanju Vijećem EU-a. Međutim, sada, kada su doista preuzeli dirigentsku palicu u (simboličnom, ali u ovakvim vremenima izrazito bitnom) predsjedanju europskom institucijom postavlja se opet pitanje – kako da to sve prestane, odnosno kako da se Mađarsku na miran način, u skladu s temeljnim vrijednostima i načelima EU, usmjeri na prav(n)i put?
Da bi EU ostala vjerna sama sebi (svojim vrijednostima i principima) ona mora barem razmišljati o određenim hipotetskim mogućnostima. Pravni stručnjaci smatraju kako mađarsko soliranje, barem na razini predsjedanja EU, može biti smanjeno, odnosno kako (u izvanrednim situacijama u kakvima i živimo) trebamo razmišljati da (niti interni) appeasement nije poželjan, niti unutar institucija. Naš think tank konstantno upozorava na neprijatelje slobodnog svijeta (iz idealističke, a zapravo potpuno realne perspektive) te ostaje prozapadni svjetionik, koji želi (koliko je to moguće) poboljšati EU (i NATO), zato i pokazujemo na određene mogućnosti da EU ostane koherentna i usklađena kao Unija vrijednosti.
Ponovno naglašavamo kako Slovačka (premijer Fico) trenutno igra određenu ulogu pomagača Mađarske unutar Europskog Vijeća (koje se sastoji od šefova DČ + predsjednika EK – a Ursula von der Leyen je ostala na tom mjestu – i čiji je predsjednik Antonio Costa) i unutar Vijeća ministara (EU). S druge strane, Poljska je, na svoj zahtjev, od pravne službe Vijeća, dobila odgovor kako trenutno jednostrano djelovanje Mađarske ujedno znači i kršenje Osnivačkih ugovora te su poljski političari (sada očito u sukobu s Mađarskom) i sami predložili da Mađarska (sama) izađe iz EU (i NATO-a) Što se onda točno može (pravno) učiniti?
Također smo naglasili kako ZVSP provode Visoki predstavnik za vanjske poslove i sigurnosnu politiku (Estonka Kaja Kallas, koja će biti puno bolja na tom mjestu, nego što je to bio Josep Borrell) i DČ, koristeći nacionalna sredstva i sredstva Unije. Neki namstručnjaci govore kako bi institucije EU i DČ mogle pokrenuti postupak pred ECJ, u odnosu na šire načelo lojalne (iskrene) suradnje (iako ECJ ima (jako) ograničenu nadležnost kod ZVSP). To ujedno znači i da EK ne može (kada to jednom odluči) pokrenuti postupak zbog povrede prava iz Osnivačkih ugovora protiv Mađarske. S obzirom da predsjedanje Mađarske Vijećem traje do kraja 2024. godine, bio bi i mali efekt pokretanja značajne procedure u kraćem vremenu (ali o famoznom čl. 7. UEU ćemo još nešto reći u daljnjem dijelu teksta). Dakle, sada, samo hipotetski, razmislimo o nekom bržem i efikasnijem pravnom lijeku, ukoliko se situacija dovoljno ne promijeni.
Prvo, Vijeće bi eventualno, ukoliko se situacija značajno pogorša, moglo zaključiti prvu fazu postupka iz članka 7. – nakon što je Parlament aktivirao mehanizam još 2018. – protiv Mađarske. Nadalje, Vijeće bi u tom slučaju trebalo odlučivati većinom od četiri petine (4/5) svojih članova, nakon dobivanja suglasnosti Europskog parlamenta. Time bi se utvrdilo da postoji jasan rizik od ozbiljnog kršenja vrijednosti iz članka 2. UEU-a. Ovaj bi zaključak onda omogućio Vijeću da sagleda pitanje trajanja mađarskog predsjedanja, koliko god to ne bi trebala biti intencija, već više kao razmatranje opcije za težu situaciju.
U tom bi slučaju Španjolska i Belgija (koje s Mađarskom predstavljaju tzv. Trio kod predsjedanja Vijećem) eventualno utvrdile ukoliko je Mađarska „odstupila od 18 – mjesečnog programa Vijeća“. Pritom je zanimljivo kako je sljedeća predsjedateljica upravo Poljska (što je u svjetlu ruske agresije, prilično dobra vijest, a Orban je nedavno kritizirao Poljsku).
Europsko Vijeće bi moglo, prema čl. 236. b) UFEU-a, izmijeniti svoju odluku „o predsjedanju sastavima Vijeća (ministara), osim onog za vanjske poslove, u skladu s čl. 16. st. 9. UEU.
Nakon ovog jednostavnijeg puta, promotrimo u osnovnim crtama i jednu težu, tj. dugotrajniju opciju koja (po)stoji baš za slučajeve koji, poput trenutne Vlade Mađarske, potkopavaju vanjsku i sigurnosnu politiku EU-a.
Krajnja mogućnost koju predviđa tzv. nuklearna opcija (čl. 7. UEU)
Čl. 7. UEU se neformalno naziva nuklearnom opcijom, jer je cilj da se uopće (nikada) niti ne upotrijebi (ili barem rijetko, odnosno samo u slučaju kada zaista nema druge opcije) pa je i sama procedura izazovna u pogledu procjene koja je to krajnja opcija aktivacije navedenog članka, a uzimajući u obzir rizike za funkcioniranje Unije.
Dakle, Europsko Vijeće može hipotetski, u zaista krajnjem scenariju pokrenuti postupak prema članku 7. st.2. UEU-a, tj. utvrditi da DČ teško i trajno krši vrijednosti iz članka 2., nakon što pozove dotičnu DČ da se očituje. Prvo Vijeće (ministara EU) potencijalno potvrđuje je li, npr. Mađarska (ili bilo koja DČ), počinila „ozbiljnu i trajnu povredu vrijednosti EU-a”. Međutim, da bi se postigao takav rezultat, prema ovoj proceduri bila bi potrebna suglasnost Europskog parlamenta, saslušanje mađarske vlade, jednoglasna odluka Europskog vijeća i odluka samog Vijeća (ministara) EU-a.
U tom bi slučaju zaista nastale tektonske promjene unutar EU-a, i postavlja se opravdano pitanje razmjernosti i nužnosti aktivacije ovakve nuklearne opcije u odnosu na rizike za funkcioniranje Unije, kao i pitanje povjerenja u odnose između Unije i država članica. U tom smislu, otvara se prostor za različita mišljenja, a koja svakako potiču na jačanje razgovora između država članica i Mađarske, u vidu mogućnosti pronalaska uravnoteženih rješenja unutar Unije.
(Ustavo)Tvorci Ugovora iz Lisabona su postavili krajnji cilj ove opcije, a to bi bio – suspendiranje određenih prava određene DČ i gubitak prava glasa u Vijeću. Inicijalna procedura se sastoji samo od omogućavanja Vijeću da službeno prizna postojanje rizika od ozbiljne povrede i usvoji preporuke za rješavanje situacije.
Ponavljamo, na osnovi gore navedenih i drugih razloga, ta opcija predstavlja vrlo rizičnu i dugotrajnu proceduru. No, u tom slučaju, EK je samo tražila od Vijeća i EP da odluče postoji li jasan rizik od ozbiljnog kršenja vladavine prava (dakle rizik, ne i prava povreda), kako bi se mogle poslati preporuke. Dakle, to nije prava nuklearna opcija (koju bi potencijalno činila tek prava suspenzija glasa). Naprotiv, to je tek pokušaj da se pokrene dijalog za rješenje situacije.
Pojednostavljeno, čl. 7. u sebi sadrži tri mehanizma:
- „jasan rizik od ozbiljne povrede“ (čl.7.1), tj. prvo ide prijedlog EP, EK ili 1/3 DČ pa Vijeće (ministara) saslušava DČ (dijalog i preporuke) te se glasa 4/5 većinom o „očitoj opasnosti da DČ teško krši“ vrijednosti EU iz čl. 2 UEU i tu nema ničeg nuklearnog;
- „ozbiljno i uporno kršenje vrijednosti EU-a“ (čl.7.st.2) , tj. u konačnici (nakon procedure EP, EK, DČ) Europsko Vijeće jednoglasno (DČ pod procedurom ne glasa) odlučuje o „ozbiljnom i upornom kršenju“. To je izrazito teško, jer je druga DČ („pomagač“) može blokirati odluku zbog navedene jednoglasnosti;
- pitanje sankcije (čl.7.st.3.); kvalificiranom većinom Vijeće odlučuje o suspendiranju određenih prava, u krajnjoj liniji i prava glasa DČ u Vijeću.
Kako je izrazito teško u sadašnjoj proceduri provesti drugi dio mehanizma, institucije EU, kao i DČ izbjegavaju uopće pokrenuti prvi dio. Međutim, time i one potencijalno krše europsko pravo, jer njihova je dužnost djelovati, kada su vrijednosti ugrožene. To što su određene odredbe lex imperfecta (a o sličnoj situaciji isključenja RF iz VS UN-a smo također pisali) ne znači da trebamo pasivno promatrati rizične politike unutar EU. Neki stručnjaci također naglašavaju i da se (i bez prvog dijela) može odmah krenuti na čl.7.st.2. UEU, a EK bi mogla bolje operacionalizirati postupak protiv DČ zbog povrede obveze temeljem Ugovora (infringment, čl. 258 – 260. UFEU). Također postoji i opcija sa uvjetovanjem pristupa EU fondovima.
Zaključno
I samoj Mađarskoj se (ne)službeno zaprijetilo čl. 7. UEU zbog konstantnih blokada unutar Vijeća EU-a. Autor ovog članka je već naglašavao da je pitanje (ukidanja) veta važno sagledavati u okviru reforme EU-a.
Postupci mađarske vlade, primjerice u ograničavanju neovisnosti pravosuđa i slobode medija, mogu se adresirati kroz nastavak konstruktivne komunikacije unutar Unije, pogotovo u kontekstu mađarskog predsjedavanja Vijećem (do kraja 2024. godine), umjesto da se sagledava aktivacija ionako kontroverznog članka 7. UEU, a koji služi za eventualno krajnje situacije a koje ne treba zagovarati. Trenutno EK i pojedini ministri pokušavaju izolirati Mađarsku unutar Vijeća ministara te time EU institucije upravo i djeluju sukladno Lisabonskom ugovoru.
Znamo kako radikalni suverenisti imaju drukčiji pogled na europske vrijednosti (za koje tvrde da ne postoje, iako su zapisane u Osnivačkim ugovorima i za koje su jamčili prilikom ulaska u EU), kao i na temeljne pojmove kao što je npr. vladavina prava (ili pitanje nadređenosti/supremacije europskog prava); i o tome smo također već pisali.
Na ovakvu EU sigurno ne možemo (paušalno) gledati kao na Jugoslaviju te Bruxelles nije Beograd (kao što možda neki domaći suverenisti misle, iako se natječu na europskim izborima te uzimaju i plaću iz tog zamišljenog Beograda). Naravno, EU je još uvijek nedovršeni projekt te predstavlja savez država koje su na isti prenijele samo dio suvereniteta. Suverenitet kao i supsidijarnost treba poštivati, jer pacta sunt servanda. Istovremeno, EU kroz opsežne i intenzivne konzultacije između država članice mora učinkovitije braniti svoje vrijednosti i ciljeve, tj. ne mora nužno aktivirati čl. 7. UEU što bi predstavljao vrlo rizičan geopolitički i pravni presedan za procjene budućih slučajeva, otvarajući pitanja daljnje primjene.
Primjerice, što bi bilo u slučaju Poljske (da je stranka Pravo i Pravda ostala na vlasti), Slovačke (zbog premijera Fica), Nizozemske (zbog Wildersove stranke kao glavne u koalicijskoj vladi) i drugih potencijalnih primjera? Također, postavlja se i pitanje koji su to temelji koji su dovoljno jaki da pozivaju na aktivaciju takvog krajnjeg rješenja, koje je propisano kao mogućnost za krajnje situacije, kod kojih nema drugih, odnosno blažih, rješenja. Uostalom, jednom kada država napusti Uniju (primjer UK), nije tako lako vratiti se, i unatoč promjeni smjera politike, a učinak dezintegracije snose svi građani.
Dakle, takvim izazovima treba upravljati kroz razgovore unutar Unije, a reformi Unije treba pristupiti pažljivo i racionalno, kako bi se otvorio prostor za što širi pristanak, umjesto da se protivno volji dijela država članica i građana Unije nastoji stvoriti birokratski levijatan, ionako protivan klasičnom načelu federalizma, odnosno ograničene moći levijatana.
Naravno, u određenim izvanrednim okolnostima (u kakvima se Europa i slobodni svijet trenutno nalazi) postoji mogućnost derogiranja određenih prava pa bi institucije djelovale unutar ovlasti dodijeljenih Osnivačkim Ugovorima, odnosno levijatan bi se hipotetski ukrotio. Debata o takvim rješenjima će se nastaviti, dok god se nastavlja ruska agresija, koja je usmjerena (i) protiv Europe i dok god određeni akteri unutar EU budu razmišljali o usko i krivo shvaćenim nacionalnim interesima, a pri tome idu na ruku Putinovim nacionalističkim interesima.
Ukoliko Orban smatra da je EU usmjerena na rat (a to mu je bio jedan od nedavnih govora, gdje je ponavljao kremaljski narativ!), zašto bi EU morala smatrati da je on (istinski) mirotvorac? Također, ukoliko Orban smatra da je “Bruxelles okupiran od strane lijevo-liberalne oligarhije, koja s visoka gleda na glasove plavih ovratnika ili ljude bez sveučilišne diplome“, zašto bi EU morala tolerirati desni populizam, koji može odgovarati interesima RF? Ukoliko Orban kaže da će Mađarska ostati u EU, ali pod svojim uvjetima, zašto ne bi potencijalno razmisli da EU aktivira svoje legalne uvjete (npr. privremenim ograničenjem pristupa europskim fondovima). Ako neki akteri ne staju, dok ih se ne zaustavi (kako nas uče neki stručnjaci), naša je dužnost educirati javnost (i takve aktere) o svim mogućnostima – a one su i predviđene za ovakve rizike.
Dakle, na svaku Orbanovu retoriku i/ili pokušaj opstruiranja EU ima pravo i obvezu odgovoriti, a u krajnjoj liniji – i kao ultimum refugium – postoje i opisana pravna rješenja. Naravno, pitanje prelaska crvenih linija i konačna (pravna) rješenja ostaju na razboritim pojedincima, tj. istinskim liderima, a svatko od nas ima mišljenje o tome, koliko je mrkve, a koliko batine, potrebno za određene aktere i koliko brzo ili sporo se neka rješenja mogu/trebaju implementirati. Ta implementacija zapravo ovisi i o našoj želji za pobjedom Ukrajine, koja će jedino donijeti pravedan i održivi mir. Onda će se EU vratiti u svoj prijašnji modus operandi, ali sve dotad moramo biti budni (vigilant).
Naime, ako je, od 2019., uloga EK postala i geopolitička (kako je naglasila von der Leyen, a što će pogotovo predstavljati hrabra Kaja Kallas), onda i ujedinjena Europa – na određeni način – (p)ostaje geopolitički akter te u takvom geopolitičkom sukobu (koji se već kinetički, polako prenosi i na Europu) mora pobijediti. Pobjeda je potrebna i u zajedničkim europskim institucijama, s obzirom na zajedničke vrijednosti. Najbolje da je ostvarimo svi – zajedno, sve članice i sve one koje to žele biti uz prethodno precizno geopolitičko usklađivanje. To je prav(n)i put.
