Hrvatska „nizozemska bolest“
Emil Pavić (CEA)
Udio turizma u hrvatskom BDP-u vrlo je je visok i pogotovo najviši unutar EU-a. Sama ova činjenica jest doista alarmantna i poziva na oprez, zaštitu i akciju. Također ovaj podatak mnogo govori o nama, našim sociološkim navikama i općenito mentalitetu.
Kako bih objasnio poantu ovog teksta vratiti ću se nekih dvadesetak godina u prošlost. Početkom ovog stoljeća bilo je jako popularno među malim poduzetnicima otvarati male kioske s raznim artiklima. To je bila vidljiva posljedica velike nezaposlenosti i ekonomske krize u koju je RH upala krajem 1998 godine. Ta kriza, sveopća letargija u društvu koje je bilo umorno od korupcije, iscrpljeno od posljedica rata i obnove te masovnim gašenjem i stečajevima tvrtki koje su bile u pretežnom vlasništvu države. Godine 1998. stopa nezaposlenosti u RH iznosila je čak 22,66% što je nevjerojatno visoka stopa ali uzmimo u obzir stanje u RH tada, rat je nedavno završio, dio zemlje se tek trebao integrirati u sustav. I tada primjećujemo da je primjerice Zagreb imao stopu nezaposlenosti od 9,08% dok su dalmatinske županije imale od 21-33%!
Vratimo se na otvaranje kioska, naime ljudi su u situaciji velike nezaposlenosti a tada bez mogućnosti otvorenih migracija kao što je to danas pokušali pronalaziti razna rješenja kako bi sami pokušali otvarati radna mjesta jer posla doista nije bilo. Tada se oporavkom ekonomije, ulaskom u novi milenij, otvaranjem države za nove investicije čemu je prethodila politička smjena vlasti, gradnja autoceste Zagreb – Split pokrenut je kotač razvoja zemlje. Tada nam se činilo da je to to i da će sama cesta snažno utjecati na razvoj gospodarstva, i doista je bilo tako. Nuspojava izgradnje autocesta osim silne korupcije i visokih cijena izgradnje te kredita koje još nismo otplatili jest početak hrvatske ovisnosti o strancima koji sa svojim vozilima dolaze na odmor. Tada još nismo mogli pretpostaviti da će stvari otići toliko daleko da prosječan čovjek više neće moći zamisliti normalan život u ljetnim mjesecima na obali niti da neće moći kupiti vlastitu nekretninu.
Tada je krenulo raslojavanje između onih koji imaju nekretnine na obali i onih koji to nemaju. RH je kako bi otvorila socijalni ventil brze zarade dozvolila da se neselektivno grade razna područja ali da se s druge strane ne povećava komunalna oprema prostora pa tako sada imamo veliki broj objekata koji nemaju adekvatna parkirna mjesta, imamo gradove gdje je u ljetnim mjesecima život zapravo gotovo pa nemoguć ali niti to nije zapravo najveći problem.
Najveći problem su cijene, one cijene prehrambenih artikala koje ti auto gosti povećavaju jer mi nemamo nikakav elitni turizam već smo mi orijentirani na prosječnog zapadnog radnika srednjeg ili niže srednjeg dohotka koji uglavnom ne troši po restoranima već hranu kupuje na istim mjestima kao i domaće stanovništvo. Tu je i problem preopterećenosti vodovodne i električne mreže, telekomunikacija, cesta i svega što jedan normalan prostor za život ima ali nedovoljno.
Taj naš kiosk s početka ove priče je sada apartman, garaža, bilo koja površina koja se na brzinu može urediti često i sa starim namještajem, bez klimatizacije ili uz posebnu nadoplatu a sve u svrhu zarade onog koji to renta kako taj pojedinac ne bi trebao potražiti stalni posao ili prošao neku vrstu prekvalifikacije.
Hrvatska je sada zemlja gdje jedan manji dio stanovništva ulaže u sebe, znanje, radi i jako ga se oporezuje dok drugi dio ne radi, ne obrazuje se, ne ulaže, ne plaća tolike poreze već čeka da stranac uđe na autocestu koju su svi platili i njom dođe do obale koristeći infrastrukturu koju su također pretežno svi platili. Spomenuti ću tu još i važan podatak a to je da veliki dio općina u kojima je pretežna ekonomska aktivnost turizam prima državne dotacije za razne projekte u zajednici što de facto ali i de jure znači da svi građani RH sudjeluju u izgradnji i pomaganju biznisa jednog ograničenog broja stanovnika što je apsolutno stavljanje u neravnopravni položaj svih nas.
Pretjerana ovisnost RH o turizmu pogubna je stvar i veliki rizik za našu sadašnjost ali što je još gore i za budućnost. Mladi ljudi koji ovo gledaju stvaraju krivu sliku života i posla i dobivaju privid da je u životu moguće uspjeti ako ti se posreći i ako naslijediš makar i garažu uz more jer tada je put prema rentijerstvu i izbjegavanju rada i obveza širom otvoren.
