Share

Izvanredna uprava ili izvanredni intervencionizam?

Posljednjih dana se u medijima pojavila informacija da se priprema zakonski nacrt o sistemski važnim kompanijama. Zakon, mogućeg naziva Zakon o izvanrednoj upravi, ima za cilj pomoći u restrukturiranju i nastavku poslovanja kompanijama sa 7,5 milijardi kuna dugovanja. Kolokvijalno se isti naziva Lex Todorić. U javnosti su izašle brojne kritike da su upravo financijski problemi koncerna Agrokor razlog za njegovo donošenje.

Piše: Filip Galić, član Izvršnog odbora Centra za javne politike i ekonomske analize

Primjera radi, Zakon o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona je 2014. godine, kao jednu od pretpostavki za odgodu ovrhe predvidio i proglašavanje katastrofe, što je koincidiralo sa poplavama u Gunji. Zakon o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (dalje: ZFFPN) je bio odgovor na razmahanu krizu i opću nelikvidnost. Sada, nakon što su problemi Agrokora izašli na vidjelo, obrazac je isti – donošenje novog zakona.

Ne ulazeći u motive zbog kojih se zakon donosi, nekoliko problema se javlja u svezi sa ovakvim pristupom zakonodavne i izvršne vlasti. Prvi je vezan uz činjenicu da zakon objedinjuje elemente Stečajnog zakona, Ovršnog zakona i sličnih zakona. Stoga je važno voditi brigu da se ne ulazi u koliziju sa već postojećim zakonodavstvom. Rješenja koja je, primjerice, ponudio ZFPPN su imali niz proceduralnih, ali i materijalnopravnih nedorečenosti, zbog čega je zakon u kratkom razdoblju mijenjan čak četiri puta.

Nadalje, uvidom u temeljne teze Zakona, stječe se dojam da se ulazi u granice trodiobi vlasti. Tako će sud, primjerice, biti ovlašten poduzimati sve radnje koje nisu dane izričito u nadležnost drugog tijela. Kako su tijela postupka izvanredne uprave Trgovački sud, izvanredni povjerenik, nadzorno tijelo i vjerovničko vijeće, lako je moguće da nadzorno tijelo preuzme bitno veće ovlasti od suda. Upravo su sudovi dužni paziti na zakonitost i ravnopravnost svih u primjeni zakona, a ne ad hoc tijela. Sličan primjer smo imali i u predstečajnim nagodbama, gdje je zakon koji ih je regulirao, sveo ulogu suda na formalnu, gotovo protokolarnu funkciju.

Drugi problem koji se javlja je taj što određena rješenja, predložena u Zakonu o izvanrednoj upravi, su već institucionalizirana u drugim zakonima, poglavito u Stečajnom zakonu. Prvenstveno se to odnosi na institut vladinog povjerenika, zaduženog za poslovno i vlasničko restrukturiranje. Upravo Stečajni zakon vrlo detaljno propisuje ulogu stečajnog upravitelja, tj. stručnjaka, pravnika, ekonomista, koji je specijaliziran za restrukturiranje baš u stečajevima, odnosno stanjima prezaduženosti i nelikvidnosti. Postavlja se pitanje onda čemu izvanredna intervencija izvršne vlasti u poslovanje i restrukturiranje privatne kompanije? Upravo će izvanredni povjerenik imati sva prava i ovlasti stečajnog upravitelja.

Konačno, ključan problem je u tretmanu vjerovnika. Nažalost, iskustva sa ZFPPN-om su pokazala da su zbog brojnih nedorečenosti i nejasnih odredbi najčešće stradavali dobavljači koji su bili prisiljeni na otpis 50% glavnica i 100% kamata, uz višegodišnje obročne otplate sa počekom od barem 12 mjeseci. Pitanje je kakav će tretman imati svaki od 6.000 dobavljača, hoće li biti povlaštenih vjerovnika (banke, vjerovnici sa određenim postotkom u masi potraživanja, itd.) ili će država prvenstveno namirivati svoja potraživanja.

Na sva ova pitanja će se odgovori dobiti nakon što se vidi nacrt zakona. Prema članku 49. Ustava Republike Hrvatske država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu. Navedeno podrazumijeva što je manje intervencionizma. Obzirom na početnu premisu kako su problemi koncerna Agrokor toliko veliki da predstavlja sistemski rizik hrvatskom gospodarstvu, možemo zaključiti kako je izvjesna akcija države potrebna da bi se veliki sustav kao što je Agrokor, a zajedno sa njim i hrvatsko gospodarstvo, zadržalo na nogama. Ipak, postojeće odrednice mogu izazvati upravo suprotan učinak, a to je spašavanje samo jedne privatne kompanije.