Kad vratimo Manhattan vratit ćemo Krim
Kolumna: Matija Horvat, član Izvršnog odbora Centra za javne politike i ekonomske analize
Achtung!, drage čitateljice i čitatelji. Pred Vama je još jedan (pre)dugačak tekst od > 22000 riječi, prepun političke povijesti, međunarodnih odnosa, pravnih navoda, citata poznatih te ostalih dosadnih činjenica, koje povremeno prelamam sa kompatibilnim referencama iz opće pop kulture, a kako bih pokušao dokazati da je sve povezano, odnosno da bi pokušao opustiti cijenjenog čitatelja/icu te mu pokazati pravi put, jer (iako svatko od nas ima svoj put) – This is the Way. A kad smo već kod puta, kako kaže jedan pjesnik:
I took the one less traveled by, And that has made all the difference.
Stoga bih Vas zamolio da si nađete malo (više) mira i koncentracije za ovo long – read štivo te isto prokušajte pročitati na Vašem stolnom računalu, a ne na mobitelu, ma koliko god dugačka dijagonala Vašeg telefona bila. Ovo posebno vrijedi za publiku koja nema koncentraciju, niti za pogledati video od 15 sekundi, npr. neki video sa kineske špijunske aplikacije zvane Tika-Taka (ili tako nešto sl.). Naravno, ta aplikacija Vam, ionako i nije potrebna, a ta publika nas je vjerojatno već i napustila. Ako smo sada sami i kad smo već kod Kineza, evo za početak jedna stara kineska poslovica, da Vas malo opustim te Vam se – u nadi da sam, unatoč dužini teksta, našao mjeru – unaprijed zahvaljujem na pažnji:
„Tko je pristojan preko mjere postaje dosadan; tko je oprezan preko mjere izgleda strašljiv; tko je odvažan preko mjere uzrokuje nered; tko je iskren preko mjere djeluje okrutno. (navodno Konfucije)
Tema ovog teksta – koji je svojevrsni specifični nastavak (ili reboot) moje prve kolumne Nećeš razbojniče! – je prisustvo terorista u međunarodnim institucijama, točnije njihov kontinuitet u – Ujedinjenim narodima i njihova potencijalna defenestracija. O tome se rijetko piše, posebno rijetko u Lijepoj Našoj. Kada je u pitanju globalna sigurnost, ova institucija je često samo neutralni promatrač ili smokvin list, kojim prekrivamo nesposobnost za pravednu intervenciju. Doduše, neki će reći i da je ovakav sustav jedini mogući, jer najbitnije je spriječiti nuklearni obračun. Vežite se, jer polijećemo u našem tekstualnom F-35 avionu za Ukrajinu:
****
Članovi se u svojim Međunarodnim odnosima suzdržavaju od prijetnje silom ili upotrebe sile koje su uperene protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke nezavisnosti bilo koje države, ili su na bilo koji način nespojive s ciljevima Ujedinjenih naroda. (čl. 2. st.4. Povelje UN-a)
Članstvo u Ujedinjenim narodima otvoreno je svim drugim miroljubivim državama koje prihvaćaju obveze sadržane u ovoj Povelji i, prema prosudbi Organizacije, sposobne su i voljne izvršiti te obveze.
Primanje svake takve države (čit. miroljubive) u članstvo Ujedinjenih naroda izvršit će se odlukom Opće skupštine na preporuku Vijeća sigurnosti. (Čl. 4. st. 1. i 2. Povelje UN-a)
Ništa u ovoj Povelji ne dira u prirodno pravo individualne ili kolektivne samoobrane u slučaju oružanog napada na nekog člana Ujedinjenih naroda, sve dok Vijeće sigurnosti ne poduzme mjere potrebne za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti. Mjere koje članovi poduzmu u vršenju toga prava samoobrane odmah se dojavljuju Vijeću sigurnosti i nipošto ne diraju u ovlasti i dužnosti Vijeća sigurnosti da temeljem ove Povelje djeluje svakog trenutka na način koji smatra potrebnim za održavanje ili uspostavljanje međunarodnog mira i sigurnosti. (čl. 51. Povelje UN-a)
****
“Umri muški“ ili umjesto uvoda
Nekoć, ne tako davno, u ne tako dalekoj galaksiji, u božićno vrijeme, neki teroristi sa istočno europskim naglaskom su zauzeli zgradu „Nakatomi“ u Los Angelesu. Neki slabi ljudi su pokušali pregovarati s njima, jer su mislili kako su prije toga sudjelovali u puno trgovačkih dogovora. Dobili su metak u čelo, jer s teroristima se ne može pregovarati. Dok su neki pokušali pregovarati, neki kauboji su, izraubani i bosi u potkošulji, puzali po ventilacijskim otvorima i dobrom taktikom su otimali oružje tim teroristima (Sada imam strojnicu. Ho-ho-ho!) te su uz pomoć saveznika izvana (With a Little Help from My Friends, kako kaže stara pjesma Joea Cockera) na kraju – pobijedili. Bili su brojčano inferiorni, ali su svejedno pobijedili. A što bi, npr. bilo da smo brojčano superiorni naspram terorista, npr. da nas ima oko 140 koji im se suprotstavljamo, uz 40-ak neutralnih (od kojih neki jesu tihi partneri agresora) te cca pola tuceta pravih negativaca? Pa, onda bi sigurno morali pobijediti.
Naime, zamislite da danas neki teroristi (također u odijelima, doduše bez automatskog oružja na sebi, ali uz nuklearno oružje, negdje izvan) zauzmu neki neboder ili zgradu, recimo onu na East Riveru, u Manhattanu. Zamislimo da imaju nekakve zahtjeve ili uvjete (zaustaviti ekspanziju NATO-a, vraćanje doktrine ograničenog suvereniteta, priznavanje ilegalnih aneksija i sl.) te jednostavno trolaju sve prisutne demokratske pojedince u globalnom forumu, koji smo nazvali Ujedinjenim narodima. Hoće li NYPD detektiv John McClane biti i u toj zgradi te nas spasiti od terorističke pošasti?
Spoiler alert: vjerojatno neće u filmskom smislu, ali to je moguće i to bi nam svima trebalo, jer Povelja UN-a ne priznaje državu imena – ruska federacija! Te riječi posebno nedostaju u članku 23. Povelje UN-a, koji navodi stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a. Naime, postoji SSSR, ali ne postoji RF. Quod non est in actis non est in mundo, rekli bi stari Latini. Problem možemo postaviti i na sljedeći način. Ukrajinska sovjetska socijalistička republika, zajedno sa Bjeloruskom sovjetskom socijalističkom republikom su bile članice UN-a otpočetka, ali Staljin nikad nije postavio i Rusku sovjetsku socijalističku republiku među osnivačice UN-a. Ne postoji Republika Ruska i ostale izvedenice tog imena. Možemo ponoviti i ovo: ako imamo (oko) 140 miroljubivih država od 193 članice (kako Povelja u originalu kaže – peace loving states), koje osuđuju terorističku agresiju, onda moramo pobijediti. No, krenimo redom.
Od Lige naroda do Ujedinjenih naroda
Ernest Hemingway je za Prvi svjetski rat svojevremeno rekao da je isti predstavljao najkolosalnije, ubilačko, loše vođeno klanje, koje se ikada dogodilo na Zemlji. Naravno, to je rekao prije nego je proživio Drugi svjetski rat. U svom romanu Kome zvono zvoni, Hemingway je napisao i sljedeće:
The world is a fine place and worth the fighting for and I hate very much to leave it.
Neki od nas bi se složili sa drugim dijelom citata.
Francuski maršal Ferdinand Foch je za Versajske mirovne ugovore – kojima je WW1 završio za pregovaračkim stolom – navodno rekao:
Ovo nije mir. Ovo je primirje na dvadeset godina.
Ako je to doista bio njegov citat, možemo reći da je bio u pravu. Naime Foch je smatrao da su mirovni sporazumi sa Njemačkom previše popustljivi prema najvećim krivcima za izbijanje rata. Sigurno je bilo i suprotnih glasova, jer se ponekad (često?) smatra da su upravo strogi uvjeti za poraženu carsku Njemačku predstavljali poniženje njemačkog naroda te da su izrodili Hitlera. Zašto uvod o Prvom svjetskom ratu? Pa zato, jer je tema i ovog eseja ili prilično duge kolumne – rat. Točnije, Ujedinjeni narodi te prisustvo terorističke skupine, koja se naziva državom u njima. To prisustvo traje od 1945., a sve do današnje specijalne trodnevne vojne operacije usmjerene zaštiti naroda Donbasa te protiv sotonističko-nacističkog režima iz Kijeva ili kolektivnog Zapada uopće, a koja operacija traje praktički 500 dana (a zapravo više od 9 godina). A da bi došli do Ujedinjenih naroda, prvo moramo spomenuti prethodnika te organizacije – Ligu naroda. A Liga je upravo nastala na razvalinama WW1, baš kao što je OUN nastao po završetku WW2.
Američki predsjednik Woodrow Wilson je u siječnju 1918. predstavio principe prema kojima bi se, bez tajnih ugovora, a putem pregovora trebao završiti Veliki rat i prema kojem bi došlo do pravednog i održivog mira, bez aneksija i odšteta, uz pravo na samoodređenje naroda i sl. Međutim, njegov idealistički koncept formiran u tzv. 14 točaka je udario u zid, posebno kada se susreo sa pogledom europskih imperijalističkih sila pobjednica u WW1. Ipak, neki prijedlozi su ušli u mainstream raspravu te su, barem na papiru, zaživjeli. Jedan od tih prijedloga je bilo i stvaranje svjetske organizacije koja bi podjednako jamčila političku neovisnost i teritorijalni integritet velikih i malih država.
Dakle, Liga naroda je bila međunarodna organizacija, čiji je glavni zadatak bio održavanje svjetskog mira pa je i sam Pakt Lige naroda, u svom čl. 12., obvezivao države članice da ne pribjegavaju ratu, ukoliko prethodno nisu pokušale spor riješiti mirnim putem te u tome nisu uspjele. Poznati Briand – Kelloggov pakt iz 1928. je otišao i korak dalje. Naime, u čl. 1. tog pakta, rat se potpuno odbacio, kao sredstvo nacionalne politike. Prosječni poznavatelj povijesti zna kako je to sa kolektivnom sigurnosti i zabranom rata završilo u razdoblju između dva rata. Doduše, Liga naroda je doista spriječila neke sukobe (npr. Poljska i Litva zbog Vilniusa 1920., Poljska i Njemačka oko Gornje Šlezije 1921., granični sukobi Grčke i Bugarske te sukob UK i Turske, kad je UK bio upravitelj mandatnog područja tadašnje Mezopotamije, današnjeg Iraka). Međutim, mi pamtimo Ligu naroda po neuspjesima. Ta organizacija je bila potpuno nemoćna (uz malo zločestoće, rekli bismo – impotentna) pred militarizacijom Njemačke, Japana i Italije. Liga naroda nije znala riješiti sukob Italije i Grčke (1923.), nije mogla spriječiti tursko – grčki rat, nije spriječila japansku okupaciju Mandžurije (1931.). Nadalje, nije spriječila talijanski kolonijalni rat u Etiopiji 1935. Znate ono kad se, kod Žnidar-ŠČ-ića, Franjo Šafranek htio prijaviti za avijatičara u Abesiniji. Dakle, u Etiopiji su, ratovanju vični fašisti (između ostalog, naoružani sa borbenim avionima te bojnim otrovima), jedva porazili hrabre borce cara Haile Selassija (naoružane čačkalicama). Liga naroda se nije proslavila ni tijekom generalne probe WW2 – španjolskog građanskog rata. Možemo reći kako danas postoje neke sličnosti ili sentimenti globalne zajednice koji spajaju tadašnju republikansku Španjolsku i današnju demokratsku Ukrajinu.
„How did you go bankrupt?” Two ways. Gradually, then suddenly.”
(Ernest Hemingway, The Sun Also Rises)
Ono što nam se čini da se dogodilo odjednom ili iznenada, često ima svoje uzroke u konstantnom nedjelovanju, koje odjednom eskalira. Dakle, Liga naroda nije zaustavila niti mirni Anschluss Austrije, mirnu aneksiju Sudeta te konačno niti (prvotno mirni) spor oko grada Gdanjska, a koji je poslužio kao povod WW2. Sve je bilo (kao) mirno, dok nije počeo pravi krešendo, tj. kao da opisujemo citat Hemingwayea o postepenom bankrotu, koji se (kao) pojavio iznenada. Lista neuspjeha je doslovno uništila tu organizaciju, kojoj je zadnji čavao u lijes predstavljalo nesprječavanje napada razbojničkog SSSR-a na Finsku. Bitno je napomenuti da SAD (iako su pomogle pri završetku WW1 te unatoč dobrim namjerama predsjednika Wilsona), tada u modusu izolacionizma, nikad nisu postale članicom Lige naroda. Nadalje, iz te svjetske organizacije su svojevoljno izašli Japan, Njemačka, Italija i Španjolska. Međutim, jedni sui generis razbojnici i teroristi su imali poseban status. Bio je to SSSR. Naime, oni su se (zbog eskalacije unutarnjih revolucija poslije WW1) kasnije pridružili Ligi te su jedini bili i izbačeni iz te organizacije, prije njezinog kraja – zbog napada na Finsku 1939. Naravno, Staljin ili Putin bi rekli da su zbog ekspanzije Finske bili primorani pokrenuti specijalnu trodnevnu zimsku vojnu operaciju. Dakle, naci – fašisti su sami odlučili otići, ali jedino su totalitarni komunisti bili izravno isključeni iz članstva Lige naroda. Crveni su dobili – crveni karton.
Zamislite da se danas događa nešto slično u vidu specijalne vojne operacije, koja krši teritorijalni integritet i suverenitet druge države te da se neki razbojnici i teroristi jednostavno isključe iz globalnog poretka (kojeg ionako ne poštuju). Dakle, radi povijesnih činjenica, bitno je naglasiti da su ruski teroristi – prvotno pod imenom SSSR – prvo bili izbačeni iz prethodnice UN-a (Lige naroda), a onda su, kao pobjednici u WW2, napravili comeback i doslovno zauzeli istočni Berlin pa onda i Manhattan (kao inverzija pjesme Leonarda Cohena – First we take Manhattan, then we take Berlin). Ta okupacija (u više od 26. slika) Manhattana traje i danas.
Razdoblje Drugog svjetskog rata
Nakon izbijanja WW2, tijekom 1940., Liga naroda je jednostavno prestala funkcionirati (konačno je raspuštena 1946.). Međutim, tražili su se novi putevi međunarodne suradnje. Pravi početak Ujedinjenih naroda bi mogli pronaći u sklapanju Atlantske povelje u kolovozu 1941. Radilo se o zajedničkoj izjavi američkog predsjednika Franklina Delana Roosevelta (SAD je tada još uvijek bio neutralan, iako je pomagao Saveznicima) i britanskog premijera Winstona Churchilla. U zajedničkoj izjavi dva predsjednika su se složila kako bi trebao izgledati svijet poslije rata. Ne bi bilo teritorijalnog uvećanja (ni za pobjednike), poštivalo bi se načelo samoodređenja naroda, smanjile bi se trgovinske barijere, došlo bi do globalne suradnje, a kako bi se osigurali bolji ekonomski i društveni uvjeti za sve miroljubive narode. Jedno od načela povelje je bila i sloboda mora, sloboda od straha i oskudice te su se opet preslikale idealističke težnje u smislu odustajanja od uporabe sile i razoružanja agresorskih nacija. Povelja je posredno dovela i do drugih međunarodnih sporazuma i događaja nakon rata. Npr. raspad britanskog carstva (nažalost ne i raspad ruskog carstva) i proces dekolonizacije, formiranje NATO-a i Opći sporazum o carinama i trgovini (GATT je bio preteča WTO-a) – sve je to, na neki način, proizašlo iz Atlantske povelje. Dokument pod nazivom “Nova atlantska povelja” potpisali su predsjednik Sjedinjenih Država Joe Biden i britanski premijer Boris Johnson 2021. g., kao dokaz trajnog savezništva i pravog vječnog prijateljstva (za razliku od vječnog prijateljstva ruskih terorista i kineskih komunista). Na temelju Atlantske povelje, saveznici su 01. siječnja 1942. potpisali i Deklaraciju o Ujedinjenim narodima. Prvo su je potpisali pripadnici velike četvorke (SAD, UK, SSSR i Kina, tada pod Chiang Kai‐shekom), a potom im se pridružilo prvih 26 zemalja slobodnog svijeta. Deklaracija je postala temelj UN-a, koji je formaliziran u Povelji UN-a, koju je 26.06.1945. u San Franciscu potpisalo 50 zemalja pobjednica u WW2, a ista je stupila na snagu 24.10.1945.
Pomoć Novog svijeta
Svi ovi dokumenti su proizašli iz ideje (možda i ideologije) Anglo – američkog internacionalizma i intervencionizma, koje je legendarni Churchill opisao u svom borit ćemo se na plažama, tj. never surrender govoru. To je govorio, kad su stvari izgledale tmurno i pesimistično, tijekom evakuacije iz Dunkerquea 4. lipnja 1940.:
…Even though large tracts of Europe and many old and famous States have fallen or may fall into the grip of the Gestapo and all the odious apparatus of Nazi rule, we shall not flag or fail. We shall go on to the end, we shall fight in France, we shall fight on the seas and oceans, we shall fight with growing confidence and growing strength in the air, we shall defend our Island, whatever the cost may be, we shall fight on the beaches, we shall fight on the landing grounds, we shall fight in the fields and in the streets, we shall fight in the hills; we shall never surrender, and even if, which I do not for a moment believe, this Island or a large part of it were subjugated and starving, then our Empire beyond the seas, armed and guarded by the British Fleet, would carry on the struggle, until, in God’s good time, the New World, with all its power and might, steps forth to the rescue and the liberation of the old.
Taj (zapadni) internacionalizam i intervencionizam u današnje vrijeme nekome izgleda smiješno, nekima kompromitirano itd. Posebno u svjetlu stvaranja new age populizma i tzv. suverenističkih pokreta, koji građanima prodaju svoju verziju istine te se određene države pokušavaju vratiti na izolacionističke postavke. Moderni političari izgleda ne vole ovaj idealistički pogled na svijet, jer sve se gleda sa motrišta (lažnog) realizma. Sve je interes, trgovački sporazum i 50 nijansi sive. Ta relativna slika svijeta – unatoč jasnim pravilima, koja su zapisana i u Povelji UN-a – pogoduje teroristima. Već sam prije rekao: ne uči se povijest pa iz vizure tih desno – lijevih populista sve izgleda naivno i kontaminirano. Eto, kad smo kod modernih desničara, možemo se pitati što neki današnji guverner Floride i potencijalni kandidat za predsjednika SAD-a ili možda bivši predsjednik SAD-a, imaju sa idealima svojih zemljaka, pobjednika u WW2? Malo toga. Čak nije stvar u obrazovanju.
Naime, legenda kaže da kad je preuzeo dužnost iza preminulog F.D.R-a, predsjednik Harry Truman nije znao ništa o međunarodnim odnosima. Međutim, taj okružni sudac iz Missourija (koji se i borio u Francuskoj 1918.) je, kao novi predsjednik, bio spreman učiti te je imao i dobre pomoćnike, koji su osmislili tzv. Trumanovu doktrinu, tj. potporu demokracijama, koje su se našle pod diktatorskim prijetnjama. Državni tajnik George Marshall je kiksao u Kini te nije spriječio kineski građanski rat i posljedičnu pobjedu komunista, ali ga pamtimo po tomu što je osmislio tzv. Marshallov plan te obnovio razrušenu zapadnu Europu, odnosno postavio uvjete za stvaranje trans-atlantskog partnerstva i Europske ekonomske zajednice, preteče današnje Europske Unije i NATO-a. Zapravo, stvaranje Europske zajednice ili buduće Unije je bilo moguće iz jednog najbitnijeg preduvjeta – poraza (europskih) carstva i stvaranja normalnih miroljubivih država. Poraz, katarza, obnova, suradnja među europskim narodima (prema načelu lojalne suradnje i uz puno uzajamno poštovanje, kako nam govori čl. 4. Ugovora o funkcioniranju EU, koji imitira neke odredbe Povelje UN-a) su proizvele vrednote mira, sigurnosti i slobode. Tako se rodila moderna Europa, jer uz founding fathers-e (Jean Monnet, Robert Schuman, Konrad Adenauer i dr.), ništa ne bi bilo moguće bez intervencije SAD-a. Kasniji Trumanov državni tajnik bio je Dean Acheson. On je prvotno bio blag prema Sovjetima, ali kasnije je došao do saznanja da je s njima moguća samo tvrda kohabitacija. Jedan od njegovih odgovora senatskom odboru za vanjske poslove bio je:
“I think it is a mistake to believe that you can, at anytime, sit down with the Russians and solve questions.“
Budući da se teroristi i razbojnici, koji sebe nazivaju rusima, nisu puno promijenili još od vremena brutalnih Mongola, zašto se danas ponavlja ista greška kako bi se s njima trebalo pregovarati? Zašto nove generacije diplomata zaboravljaju na Achesona? Zašto zaboravljamo na generala Pattona (nije sigurno je li, misleći na sovjete, doista rekao „We defeated the wrong enemy“), koji je sigurno (za današnje mekane standarde) bio politički nekorektan, ali kako biti korektan s onima koji su sami nekorektni. Naravno da je Patton bio označen kao fašist, ali paradoksalno je zvati fašistom čovjeka čija je 3. Armija denacificirala sve što je bilo pred njom. Jesu li neki bivši nacisti našli mjesto u poslijeratnoj Njemačkoj? Jesu, kao što su i poraženi Japanci pomogli generalu MacArthuru u upravljanju Japanom. Međutim, činjenica da su imali pomoć od bivših fašista te ljude (npr. Pattona ili MacAtrhura) ne čini fašistima i ti narodi nisu fašistički, ako su prošli katarzu (a jesu!). Nažalost, za teroriste (koji nikada nisu prošli katarzu) su svi fašisti osim Rusa. Uglavnom, Patton je za mongolske bandite, između ostalog, rekao:
Someday we will have to fight them…the Russian has no regard for human life and is an all-out son of bitch, barbarian, and chronic drunk…Russia knows what she wants. World domination! Let’s keep our boots polished, our bayonets sharpened, and present a picture of force and strength to the Russians. This is the only language that they understand, the only language that they respect. If we fail to do this, then I would like to say that we have had a victory over the Germans and have disarmed them, but we have lost the war…
Dakle, sjetite se Popperovog paradoksa: ne smijemo tolerirati netolerantne. Ponavljam, teroristi i razbojnici su netolerantni, još od vremena Ivana Groznog, zapravo još od Zlatne horde. Tako su netolerantno zagospodarili i okupirali svjetsku instituciju koju nazivamo Ujedinjenim narodima, a čiji su glavni postulati dekolonizacija i zabrana nasilne aneksije (posebno susjednih zemalja). Naime, Staljin je, kao pobjednik u ratu, tražio dva dodatna mjesta u UN-u te su današnja Ukrajina i Bjelorusija imale zajamčeno posebno mjesto (uz SSSR) u UN-u. Dakle, Staljin je imao u startu 3 glasa. S druge strane, predsjednik Truman nikad nije aktivirao istu opciju te stavio npr. Kaliforniju i Teksas u UN. Doduše, Staljinovo postavljanje dvije dodatne republike u UN je dokaz da je Ukrajina (i Bjelorusija, koja je trenutno šaptom pala u kolonijalni status) postojala i da je njezina pravna osobnost veća od obične savezne države ili republike u nekoj federaciji. Dakle, to je ujedno i dokaz kako je imala suverenitet i granice unutar SSSR-a, baš kao što je moderna RH imala svoje granice u bivšoj SFRJ i njezinim prijašnjim ustavima. To su granice koje su sve miroljubive članice UN-a priznale, a neke (uključujući i teroriste) su za njih i višekratno jamčile.
Najbitniji organ UN-a
Kada govorimo o Ujedinjenim narodima, često mislimo na zgradu, ali zapravo se radi o vladama koje su reprezentirane u državama članicama. OUN ima tisuće zaposlenika, ali i oni koji su tamo na dugotrajnoj službi, također mogu imati svoju agendu, koja ne mora uvijek biti istovjetna planu i programu države iz koje dolaze. A to se posebno odnosi na osoblje, zaposlenike i službenike samog OUN (koji nemaju veze sa državama članicama). Nekada i birokracija postaje svrha samoj sebi te se u prijevodu izgube one temeljne stvari. Ne treba nas iznenaditi ni realna mogućnost da se među tisućama ruskih građana koji su zaposlenici UN-a (diljem svijeta) nađe dobar dio čistih NKVD/KGB/FSB špijuna. I ne mora se samo raditi o ruskim državljanima.
Ujedinjeni narodi su stvoreni sa šest glavnih organa, a to su: Opća skupština, Tajništvo, Međunarodni sud pravde u Haagu, Ekonomsko i socijalno vijeće, Starateljsko vijeće (danas egzistira samo na papiru)…i najbitniji organ od svih – Vijeće (ne)sigurnosti. Ukoliko volite kvizove znanja, pamtit ćete imena svih glavnih tajnika (šefova UN administracije, bilo ih je 9, tj. 10, jer je prvi bio samo v.d. do prvih izbora), ali njihova pojedinačna postignuća (čast iznimkama) baš i ne. Zato što su manje bitni, a neki će reći i potpuno nebitni. Naime, pitanje Tajništva i glavnog tajnika UN-a regulira samo pet (5) članka Povelje, a njegove ovlasti su još manje zastupljene u tim člancima. To je rezultat dogovora velikih sila pobjednica u WW2 i naravno da se nije moglo dopustiti nekom pojedincu bitne izvršne (ili druge) ovlasti. Dakle, jedino što je ostalo stvarno bitno je 5 stalnih članica Vijeća sigurnosti s pravom veta. Od završetka WW2 nitko nije reformirao UN te smo i danas ostali u hladnoratovskom pogonu.
Dakle, Vijeće sigurnosti je zaduženo za međunarodni mir i sigurnost. Kada to ogolimo do kraja, imamo 5 stalnih nuklearnih sila s pravom veta pa VS zapravo služi kao nuklearni standoff forum. Dok god su njih 5 na stalnom okupu, neće doći do Armagedon-a. Zato je teško izbaciti jednog razbojnika, koji upravo krši sve najbitnije postulate UN-a (vratite se na početak teksta i pročitajte dijelove Povelje UN-a). Dvije najveće nuklearne sile su RF (koja nije druga vojna sila svijeta, ali je prva nuklearna, barem na papiru) i SAD. Brojevi se razlikuju prema raznim izvorima, ali dvije zemlje zajedno su odgovorne za ukupno oko 11400 nuklearnih bojevih glava, što uključuje raspoređene, nerazmještene i povučene rakete. To je otprilike 86% globalnog inventara uskladištenih bojevih glava dostupnih za vojnu upotrebu i 89% ukupnog svjetskog nuklearnog arsenala. Dakle, teroristi iz RF su se dočepali nuklearnog oružja i vješto zveckaju s istim.
Uz 5 stalnih članica VS-a, u početku je bilo i 6 nestalnih članica, dok ih danas imamo 10. Dakle, ukupno 15 glasova. Svaki član ima jedan glas. Odluke o proceduri, a i sve ostale odluke se donose potvrdnim glasovima devetorice članica (s tim da glasovi stalnih članica imaju primat). Naravno, pravo veta ima 5 glavnih sila pobjednica u WW2. Dio procedure je i mjesečno predsjedanje Vijećem sigurnosti, koje po redu, obavljaju sve članice tog organa. Pazite, za vrijeme sveobuhvatne invazije na Ukrajinu, teroristička država je dva puta bila i predsjedatelj VS – tijekom veljače 2022. i u travnju 2023. – a tako će biti i dalje, sve dok ih se ne izbaci, ali o tome, nešto kasnije.
VS UN-a je otpočetka funkcionirao toplo-hladno u cijelom razdoblju hladnog rata (koji traje i dan danas). Iako su nacionalisti u Kini izgubili građanski rat 1949. te su se povukli na Taiwan, uspjeli su zadržati svoje stalno mjesto u VS sve do 1971. Dakle Republika Kina (Taiwan) je prvotno funkcionirala kao saveznik sa SAD-om, UK-om i Francuskom, dok smo sa druge strane imali konstantne teroriste i razbojnike, koji su tada nosili ime SSSR.
Sve je bilo dobro, dok su samo SAD imale atomsku bombu. Međutim, već 1949. i Staljin dobiva novu igračku te se otada nalazimo u svojevrsnoj pat poziciji, iako to još uvijek predstavlja jamstvo da sigurno neće doći do Sudnjeg dana. Sve dok njih 5 sjedi na Manhattanu, sigurno neće biti nuklearnog holokausta. I zato je doktrina zadržavanja Sovjeta u UN-u prevladala i danas. Teroristi moraju biti na skupu, čak i u ovoj instituciji. Oni jednostavno moraju biti u forumu, a kako bi ih bolje vidjeli i pazili. Druga strana medalje bi rekla da je to možda tako, ali da nismo dobro naučili lekcije iz prošlosti pa ti teroristi i dalje zveckaju nuklearnim oružjem, a ostali se nalaze u talačkoj krizi sa prislonjenim (nuklearnim) pištoljem na sljepoočnicu. Teroristi nešto stalno zahtijevaju, a mi kao da moramo pristati na njihove uvjete.
Početak hladnog rata 1.0.
Nastavimo dalje. Saveznici su tijekom WW2 djelovali naizgled unisono, iako su postojale pojedine trzavice. Najbitnije je bilo pobijediti naciste, iako su neki (npr. Churchill, a vratite se i malo iznad na Pattona) upozoravali na crvenu opasnost. Velika trojka (ponekad četvorka, a rijetko petorka) se sastajala na konferencijama u Casablanci, Kairu, Teheranu, Jalti, Potsdamu, (potpisane su i deklaracije iz Londona i Moskve itd.) te je donosila odluke o sudbini svijeta poslije rata, odnosno djelovala je kao prvotno vijeće sigurnosti. Međutim, još od razgraničenja na rijeci Elbi ili pred Brandenburškim vratima, a svakako od poznatog Churchillovog govora (za kojeg je prvotno bio optužen kao huškač) od 05. ožujka 1946. na sveučilištu u Fultonu, Missouri – o željeznoj zavjesi – svijet je počeo funkcionirati na dvije strane. Jedna strana je (uza sve mane) bila demokratska, a druga je (osim mana, malo toga uopće imala, osim puno vojne tehnike) bila totalitarna, teroristička, razbojnička. Ona nesvrstana strana od 1945. – 1989. je (uza sva pozitivna postignuća) često držala stranu terorista, makar se pravila kao neutralna, a i sama je u svojim redovima imala razbojnike sui generis (sjetite se samo afričkih pukovnika, predsjednika, careva, kraljeva, kanibala(?) i ostalih živopisnih likova u postkolonijalnom dobu). Zamislimo da i danas postoje neki neutralni, koji nisu spremni na sankcije razbojnicima i vode se principom business as usual. Demokratske države slobodnog svijeta, tj. kolektivnog zapada doista trebaju bolje naučiti o globalnom jugu, ali i te suverene države globalnog juga mogu naučiti nešto od nas. Mogu naučiti da biti nesvrstan ili neutralan u bitnim vremenima nije nužno mudra odluka, a često nije ni moralna. Oni bi trebali shvatiti tko je moderni kolonizator i tko se koristi samo tvrdom silom, jer nikad i nije posjedovao soft power. Kao što je rekao dobitnik Nobelove nagrade, južnoafrički nadbiskup i mirovni aktivist, odnosno jedan od ljudi sa tog globalnog juga – velečasni Desmond Tutu:
If you are neutral in situations of injustice, you have chosen the side of the oppressor. Ako slon stane mišu na rep, a vi kažete da ste neutralni, miš neće cijeniti vašu neutralnost.
Velečasni Tutu je imao još jednu izreku o slonu. Naime, rekao je da postoji samo jedan način da bi pojeli slona – malo pomalo, tj. zalogaj po zalogaj. Drugim riječima, kao da je citirao Tolstojevog generala Kutozova iz romana Rat & mir (pardon, „Specijalna vojna operacija & mir“, ruski mir) – treba nam strpljenje i vrijeme. Sad su Ukrajinci i svi građani slobodnog svijeta Kutuzov, a ti si Napoleon, Vladimire Vladimiroviču. I nećeš završiti na Sv. Heleni, već u Haagu, razbojniče! Mi vodimo igru i slomit ćemo te. Naravno, nitko ne bi želio da se rat produži, jer pat pozicije i potencijalni pregovori samo osnažuju agresora, a to smo već vidjeli u godinama prije sveobuhvatne invazije. Ako Ukrajinci ne žele usporedbe sa maršalom Kutozovim, razumijemo ih i možemo reći da ćemo samljeti agresora, kao što su to radili ponosni ukrajinski kozaci (sa irokez frizurama) u nekim prošlim vremenima. Ti kozaci su bili kao neka preteča kauboja. Divlji zapad i nije bio toliko različit od divljeg istoka. Divlja prostranstva i opstanak (don’t tread on me) pa u Ukrajini, baš kao i u SAD-u postoji ta potreba za slobodom i individualnošću. Individualnost (kroz kolektivno djelovanje demokratskih država) će pobijediti kolektivnog Borga. Sloboda će pobijediti tiraniju. No, nastavimo dalje sa problematikom Ujedinjenih naroda i terorističkim prisustvom u njima.
Vijeće sigurnosti se otpočetka hvatalo u koštac sa svakodnevnim svjetskim zbivanjima. Često su teroristi, s kojima su ostali saveznici sjedili (i još sjede) u Vijeću sigurnosti, igrali svoju igru te se već na početku vidjelo da UN neće moći spriječiti eskalaciju u kritičnim točkama. Npr. Staljin blokira zapadni Berlin, tj. zatvori cijelu istočnu Njemačku, ali saveznici spremni na izazov naprave zračni most za zapadni Berlin (ta pomoć svih zapadnih Saveznika donekle korespondira sa današnjom pomoći i solidarnosti prema Ukrajini) i spase tisuće građana od gladi i neimaštine. Zapamtite, gdjegod su ruski teroristi, tamo je glad i neimaština (osim za njihove vođe i povlaštenu kastu), kao da su jahači apokalipse. Ali, ne bojte se apokalipse i stavimo na stranu biblijske alegorije te ih nazovimo svjetovnim imenom – teroristi, gangsteri, mafijaši ili razbojnici. E pa – nećeš, razbojniče!
Nakon blokade Berlina, dogodio se sudbonosni trenutak na sasvim drugom kraju svijeta – komunisti u Kini su pobijedili nacionaliste. Iako je Mao Zedong zagospodario kopnenom Kinom, tada još nije imao atomsku bombu te je u početku veze zapravo služio kao ruski mali od kužine – junior partner u zločinu, a poslije toga je došlo do kinesko – ruskog razvoda, koji je trajao od početka 1960-ih pa sve do kraja hladnog rata 1.0. Ah, kako se karte sada mijenjaju, zar ne Vladimire Vladimiroviču. Razmišljaš li o tome, dok se skrivaš u bunkeru i dok te dvojnici mijenjaju u javnom prostoru. Umrijet ćeš u pustoši svog mrtvog srca, dok ti tvoj gazda Xi Jinping i Kinezi budu uzimali Sibir, Vladivostok i ostale krajeve, koje ste im nekad teroristički ukrali. Vidiš kako su granice relativne u relativnom svijetu kakvog si pokušao naslikati. Drage dame i poštovana gospodo, ne zamjerite na malim dramskim digresijama i dok tirani umiru od srama u Navarri, vratimo se gdje smo stali. Ah, da…Jedan od prvih koji je upotrijebio sintagmu hladni rat bio je George Orwell u svojem eseju „You and the atomic bomb“, koji je objavljen u časopisu Tribune 19. listopada 1945. Dok je razmatrao novu ideološku razdjelnicu između Saveznika i SSSR-a te života u sjeni novog smrtonosnog oružja, upozorio je na stanje mira koji nije mir, tj. hladni rat. A prvi topli rat u sveobuhvatnom hladnom ratu je bio…
Korejski rat
Komunistička pobjeda u Kini je omogućila Staljinu prvu pravu stilsku vježbu i to u Koreji, gdje je upotrijebio svoje kineske (i sjevernokorejske) proxy-je u danas potpuno zaboravljenom korejskom ratu (1950. – 1953.). Drug Staljin (poput njegovih današnjih nasljednika) se ovdje malo preračunao (strateška miskalkulacija, tj. pogrešna procjena), odnosno računao je da će komunistički sjever lako osvojiti slobodni jug korejskog poluotoka po principu specijalne trodnevne vojne operacije. Pomalo je smiješno da je slobodni svijet na invaziju komunista sa sjevera službeno odgovorio sa policijskom akcijom Ujedinjenih naroda, a kako bi se obranio tadašnji status quo na korejskom poluotoku. Dakle, predsjednik Truman je napravio legalnu operaciju (bez objave rata), pod vodstvom SAD-a, ali u okviru UN-a te je (o)branio svjetski poredak, odnosno rule based international order sa koalicijom voljnih. Postoje neke (možda subjektivne) paralele korejskog rata i terorističke invazije na Ukrajinu, samo, nadam se, ne i u smislu završetka tog rata (primirjem).
Naime, poslije WW2, Saveznici su napravili džentlmenski dogovor sa terorističkim sovjetima te su podijelili Koreju po 38. paraleli. Kao što smo imali Zapadni vs. Istočni Berlin, odnosno dvije Njemačke, kao što je do 1975. postojao južni i sjeverni Vijetnam, tako smo ovdje imali (te još uvijek imamo) dvije Koreje – južnu (ovaj puta je jug pozitivac, ako nam je na pameti američki građanski rat u kojem je ukinuto robovlasništvo) i sjevernu. Staljin je dobro naoružavao komuniste na sjeveru (kao svojevrsni narod Donbasa u današnjim usporedbama), koji su bili pod vodstvom Kim Il – Sunga (prvog iz dinastije Sung), dok su Amerikanci pokušavali uvesti demokratski sustav na jugu i nisu željeli provocirati teroriste tako što bi naoružavali jug (posebno ne sa teškim naoružanjem). To što ne želimo provocirati nasilnike je upravo pozivnica nasilniku da nas napadne, jer smo slabi i nenaoružani (barem nasilnik misli da smo slabi). Tako je komunistički sjever napao slobodni jug želeći ujediniti Koreju, naravno pod totalitarnim sustavom. I da, Južna Koreja je imala demokratske deficite, bilo je i dosta korupcije (baš kao i na sjeveru) te autokracije, koja je trajala i poslije potpisanog primirja.
Stručnjaci će reći da Amerikanci rade greške na područjima svoje odgovornosti, jer traže svog čovjeka, umjesto da se fokusiraju na demokratske pokrete. Tako je bilo i u Kini sa nacionalistom Chang Kai Shekom te on sigurno nije bio savršeni demokratski pojedinac. Naravno, ide se lakšim putem, jer naći (svog) pojedinca je lakše i brže, nego li krenuti od grassroots-a. (mala paralela: Milorad Dodik je u BiH prvotno bio američki čovjek i socijaldemokrat, a danas je proruski nacionalist). Tako je Syngman Rhee, južnokorejski kršćanin, čovjek koji je boravio u SAD-u i dobro govorio engleski bio idealni lider Južne Koreje. Naravno, i on je vladao autokratski, ali na jugu su postojali izbori, parlament i demokracija u povojima, dok je na sjeveru postajao samo kolektivistički Borg, koji je želio asimilirati zemlju u svoj totalitarizam, a sve pod devizom: Mi smo komunistička partija, otpor je uzaludan. Južna Koreja je imala demokratske deficite, baš kao i Taiwan pod Chang Kai Shekom, ali ni Rhee, niti Shek, bolje reći niti Južna Koreja, niti Taiwan, nikada nisu postali anti-američki raspoloženi (kao Dodik, koji je u sadašnjosti lider Srba i njihovog genocidnom greškom stvorenog, srpskog entiteta u BiH). Štoviše, Južna Koreja i Taiwan su postale prave demokracije i jedne od najrazvijenijih država svijeta, a sve iz temeljnog razloga – nisu došle pod totalitarističku čizmu, jer su ih Amerikanci (o)čuvali i ulagali u njih.
Za čitatelje je ovdje bitno objasniti da je do legitimne i kolektivne akcije UN-a u Koreji moglo doći samo zato, jer je SSSR bojkotirao sjednicu VS na kojoj je donesena rezolucija o intervenciji. Naime, Staljin je bio ljut, jer je Taiwan zauzeo mjesto kopnene Kine, u kojoj su (friško 1949.) pobijedili komunisti te teroristička država tada (zbog bojkota) nije iskoristila pravo veta. Međutim, Taiwan nije zauzeo ničije mjesto u UN-u, jer je, sve do kraja WW2 pa do 1971., priznati lider Kine bio Chiang Kai-Shek. U Povelji UN-a nema komunističke (Narodne republike) Kine (kao što nema ni RF)! Uglavnom, zbog želje za dominacijom, Staljin je iskoristio prvog princa dinastije Sung i krenuo u avanturu sa invazijom sjevera na jug. Današnjim diplomatskim rječnikom bismo rekli: ničim izazvana agresija. Za komuniste je krenulo dobro i u jednom trenutku su ovladali gotovo sa cijelim poluotokom. Slabe južnokorejske snage i malobrojni UN vojnici su branili mali perimetar oko Busana na JI poluotoka, a onda se (poput 7. konjičke) ukazao legendarni general Douglas MacArthur (svojevrsni Patton istoka). Iskrcavanjem kod Inchoona (Normandija istoka) je napravio diverziju koju nitko nije očekivao te su UN Saveznici preuzeli inicijativu, prešli 38. paralelu i počeli goniti orke, pardon komuniste i teroriste, sve do granice sa Kinom. A onda je Staljin iskoristio joker zovi Maoa te su regularne kineske snage prešle rijeku Yalu. Njihove komunističke horde su potom potisnule snage UN-a, opet prema jugu. Seul je padao četiri puta (iz ruke u ruku), ali je na kraju ostao saveznički. Zločini su učinjeni s obje strane, no agresor je bio samo jedan! A žrtve su bile ogromne. Korejski rat bio je među najrazornijim sukobima modernog doba, s približno 3 milijuna ratnih žrtava i većim proporcionalnim brojem civilnih žrtava od Drugog svjetskog rata ili Vijetnamskog rata. Potpuno su uništeni gotovo svi veći gradovi Koreje te su mnoge obitelji trajno razdvojene i to sve samo, jer se drugu Staljinu ćefnilo da pomoću svojih proxy-ja, otme još teritorija i nametne svoj totalitarizam. UN ovdje ipak nije dao (sve) razbojniku i slobodni jug je opstao. U početku je bio i slabije razvijen od komunističkog sjevera, a i demokracija je bila deficitarna. No, to se od 1960-ih godina počelo mijenjati.
Inače, general MacArthur je bio nekonvencionalan vojnik, ali ako ga gledamo iz današnje perspektive, bio je potpuni realist (u pozitivnom smislu). Ljudima će ostati nejasno u sjećanju da je on htio baciti atomsku bombu na Kinu pa ga je predsjednik Truman smijenio, da ne bi došlo do eskalacije i WW3. Neki povjesničari će ipak reći da MacArthur nije htio baciti A-bombu, ali je svakako htio poraziti komuniste (možda i korištenjem radioaktivnih otrova, jer s prljavima moramo igrati prljavo). Truman je kasnije također reterirao te je izjavio da nije bilo dokaza da je MacArthur doista htio nuklearni rat. Jedan MacArthurov vojnički citat je sigurno položio test vremena i svi ukrajinski saveznici ga moraju shvatiti i primijeniti za današnje vrijeme:
War’s very object is victory, not prolonged indecision. In war there can be no substitute for victory.
Kada stvari završe neriješeno (npr. agresora nagradimo sa komadom nečijeg teritorija, u vječnoj pokeraškoj nuklearnoj igri) ili zamrznuto, to nikada nije dobro rješenje (ma koliko god se tzv. realisti trudili objasniti drukčije). Daytonska BiH nije dobro rješenje (i nemojte se ovdje zadovoljavati sa najnižim mogućim standardom kojeg se naziva – barem da se ne puca). Neriješeni ishod korejskog rata nas također prati do danas, jer je teroristički sjever odavno razvio nuklearni program, dok jug ima (samo) obećanje američke intervencije. MacArthur je bio u pravu te je htio održati fokus na Aziji, jer je mislio da tamo leži budućnost. S druge strane, general Bradley je o korejskom ratu rekao sljedeće:
Red China is not the powerful nation seeking to dominate the world. Frankly, in the opinion of the Joint Chiefs of Staff, this strategy would involve us in the wrong war, at the wrong place, at the wrong time, and with the wrong enemy.
Ipak, neprijatelj je uvijek isti i nosi – crvenu boju. Jedan pjevač u svojoj boljoj fazi je pjevao o brutalnim, kao krv, crvenim anđelima. Tada je slabija (ali opet mnogobrojna) crvena Kina bila Staljinov proxy, ali budući da je predsjednik Obama napravio pomak prema Aziji u 21. stoljeću, MacArthurove riječi su doista bile proročanske, a Bradleyjev citat o tome da Kina ne želi dominirati svijetom je danas – smiješan. No, za nas Europljane je bitno i to da je tadašnji staloženi predsjednik Truman (zajedno sa združenim stožerom), ipak smatrao da je Europa bitnija i da će Staljin tamo pokušati napasti. Njegovi nasljednici su i napali – Mađarsku 1956., Čehoslovačku 1968., a Poljaci su sami sebi uveli izvanredno stanje 1981., kako ih teroristi ne bi prvi napali. I ne zaboravimo jednu bitnu stvar – baltičke države su bile okupirane sve do 1989. i nikakav UN im nije mogao pomoći.
Uglavnom, tek poslije Staljinove smrti je moglo doći do okončanja pregovora u Koreji te do primirja. Rat formalno nikada nije završio te Južna Koreja danas počinje i sama mijenjati taktiku – želi svoje nuklearno oružje, a na to, kao suverena i nezavisna država, ima i pravo. Sjeverni teroristički susjed nije normalan, a nažalost postoji i sumnja u glavnog saveznika, jer u demokracijama i krivi ljudi mogu doći na vlast (pa i Hitler je na vlast došao demokratskim putem, a također i Janukovič). Posebno u svjetlu MAGA republikanaca, koji daju signale (o izlasku iz NATO-a) da bi se SAD trebale vratiti izolacionizmu. To bi imalo velike reperkusije na nas Europljane, ali i na Aziju sa nikad završenim korejskim ratom i nikad završenim tajvanskim pitanjem. O tome još nešto kasnije u tekstu.
Kubanska raketna kriza
U samom Vijeću sigurnosti se nastavila igra i sa Staljinovim nasljednicima. Igra u kojoj teroristi uvijek nešto zahtijevaju, a sam globalni forum velikih sila, koje bi trebale odlučivati o međunarodnom miru i sigurnosti, predstavlja paralizirano tijelo – bez potencije, muškosti ili hrabrosti. Poslije pravedne intervencije UN-a u Koreji, koja je očuvala status quo, 1956. je došlo i do prve mirovne misije UN-a. Naime, trebalo je završiti tzv. suesku krizu, ali ta misija je kasnije postala neuspješnom, jer nije mogla spriječiti rat Egipta i Izraela. Nadalje, VS nije moglo ništa učiniti niti prilikom mađarske revolucije, odnosno (već malo prije spomenute) terorističke invazije na Mađarsku 1956., koju današnji ugarski premijer nekako nerado spominje. U Povelji UN-a postoje i odredbe o Odboru vojnog stožera, pomoćnom tijelu VS za nadzor UN snaga i UN baza, ali taj odbor je također bio mrtvo slovo na papiru. Kroz VS su prošle i odluke o mirovnoj misiji u Kongu 1960., ali ponovno UN nije mogao ništa kad su Sovjeti odlučili sagraditi berlinski zid, a najveća kriza (cijelog hladnog rata) je također riješena mimo UN-a. Bila je to kubanska raketna kriza 1962. i famoznih 13 dana u listopadu (koji su zapravo trajali gotovo 2 mjeseca).
Ono što se događalo između obala Floride i Kube ili pred samom Kubom je sigurno bio trenutak, kada je svijet bio najbliže onome što se naziva WW3. Povjesničari govore da je ruska podmornica (B-59 s prekinutom radio vezom s Moskvom) skoro ispalila nuklearni torpedo (ali jedan od iskusnih zapovjednika nije htio potvrditi već izdanu zapovijed), a znamo i za žrtvu američkog pilota u srušenom U-2 zrakoplovu. Znamo da su krizu okončali braća Kennedy (koji su bili umjereni, a opet čvrsti) i natjerali Hruščova da se povuče, što je sovjete kasnije natjeralo i da ga maknu. Neki analitičari, prilikom usporedbe današnje ruske agresije u Ukrajini i tadašnje kubanske raketne krize misle kako se predsjednik Kennedy fokusirao na pozitivan ishod krize, a ne na pobjedu nad Sovjetima pa je sve riješeno bez početka WW3 te da bi i predsjednik Biden trebao biti oprezan i ne fokusirati se na pobjedu Ukrajine. Dakle, Kennedy je imao čvrst stav, ali je ipak pokušavao i uspio u razgovorima sa Sovjetima. Međutim, tada je u pitanju bilo raspoređivanje vojne tehnike u susjedstvu SAD-a, a danas se radi o agresiji, okupaciji i zločinima nad Ukrajinom (a blizina lansirnih mjesta u današnje vrijeme, uopće ne igra posebnu ulogu) te ne moramo uvijek slijediti analogiju nekih sličnih događaja, jer terorist i želi da budemo spori i oprezni. Zapamtite, slobodni svijet mora odvratiti nasilnika, a ne obrnuto. Zašto uvijek dopuštati teroristima da oni vode igru? U ovakvo postavljenom svijetu, sa ovakvim labavim pravilima – ili si igrač ili si izigran.
Međutim, uza sve zanimljive detalje i usporedbe sa današnjim vremenom, ovdje ćemo se nakratko samo fokusirati na predstavu terorista u VS u listopadu 1962. Dakle, ovdje se posebno pamti dvoboj previše pristojnog američkog veleposlanika pri UN-u, gospodina imenom Adlai Stevenson te terorističkog veleposlanika pri UN-u i lažova, Valeriana Zorina. Zapamtite prvo i drugo pravilo kluba boraca: Rusi uvijek lažu. Nikada im nemojte vjerovati (sve dok nešto ne demantiraju, onda povjerujte u suprotno). Stevenson je, u svojevrsnom sudskom unakrsnom ispitivanju, pred svjetskom pozornicom izvodio dokaze o terorističkim raketama na Kubi. On je u svojoj prezentaciji, koja se prenosila i putem televizije, pitao sovjetskog predstavnika Zorina postavlja li njegova (teroristička) zemlja nuklearne projektile na Kubu. Veleposlanik Zorin se nevoljko izvlačio i prodavao klasičnu propagandu. Kada je Stevenson nastavio inzistirati, Zorin se izvlačio kako čeka simultani prijevod (kao da ne zna engleski) pa je veleposlanik Stevenson inzistirao: “Ne čekajte prijevod, odgovorite da ili ne!“ Na to je Zorin odgovorio kako on nije na američkom sudu, i stoga ne mora odgovarati na pitanje koje mu je postavljeno u maniri tužitelja, odnosno kako će dobiti odgovor u dogledno vrijeme te je implicirao kako rakete ne postoje. Veleposlanik Stevenson mu je u trenutku inspiracije odgovorio “Spreman sam čekati svoj odgovor, dok se pakao ne smrzne.” I onda je predstavio dokaze – fotografije koje je snimio špijunski zrakoplov U2, koje su, urbi et orbi dokazale postojanje nuklearnih projektila na Kubi. Kubanska kriza je riješena bilateralno, a osim pamtljivog dvoboja dvojice veleposlanika, sve ostalo u UN-u je samo moglo poslužiti za dobru filmsku satiru – npr. u legendarnom filmu Dr. Strangelove (ili kako sam prestao brinuti i zavolio bombu).
Hruščov
Vrijedi se prisjetiti i jednog terorističkog ispada, koji se dogodio prije kubanske raketne krize, a ovaj put pred Glavnom skupštinom UN-a. Ovdje je u glavnoj ulozi bio generalni sekretar CK KP SSSR-a Nikita Hruščov – i njegova cipela. Reformator poslije Staljina, ipak nije mogao pobjeći od partijske stege i klasične nepristojnosti, koja dolikuje mongolskom banditu. Njega je naljutilo izlaganje filipinskog izaslanika oko prijedloga sovjetske rezolucije, a koja je trebala osuditi zapadni kolonijalizam. Hruščova je razbjesnila izjava filipinskog izaslanika koji je optužio Sovjete da koriste dvostruke standarde osuđujući kolonijalizam, dok su kolonijalno dominirali narodima istočne Europe (ta rečenica niti danas nije ostarila, tj. osobno mišljenje je položilo test vremena). Hruščov je tražio pravo na hitan odgovor i optužio Filipinca da je “ulizički sluga američkih imperijalista“. Filipinski izaslanik je nastavio svoj govor i optužio Sovjete za licemjerje. Hruščov je izuo cipelu i počeo njome lupati po stolu. To je bio (naspram Staljina) za svijet, ipak pristojniji Hruščov. Radi li današnji ministar vanjskih poslova terorističke države Sergej Lavrov išta drukčije, kada osuđuje zapadni kolonijalizam u UN-u i drugdje, dok zaboravlja grjehote svoje prošlosti i sadašnjosti je samo retoričko pitanje. I hoće li se danas naći neki pravi predstavnik globalnog juga, koji bi iste teroriste nazvao modernim kolonizatorima? Nadam se da to nije retorički upit. Na nama je da gradimo mostove sa onima koje smo zanemarivali – narodima Afrike, Srednje i Južne Amerike, arapskim svijetom, Indijom itd. Nikad se nije smjelo dopustiti teroristima i njihovim kineskim gospodarima da zagospodare nerazvijenim (ili razvijenijim) zemljama globalnog juga.
Dekolonizacija svijeta i neo-kolonizacija ugasle imperije
Iznad u tekstu sam spomenuo velečasnog Desmonda Tutua i pitanje globalnog juga, a ovdje ću samo malo proširiti cijelu priču o dekolonizaciji u kontekstu UN-a i današnjoj agresiji terorističke države RF na miroljubivu, suverenu i nezavisnu Ukrajinu, koja je članica UN-a od 1945. Poražene države u WW2 i njihovi sljednici, kao i neke neutralne države, prvotno nisu ni bili članovi UN-a 1945. A početkom 1960-ih je krenuo i proces dekolonizacije te su stvorene nove nezavisne države. UN je, između ostalog, intervenirao u Kongu. Ovdje su interesi velikih sila i samog UN-a često bili u koliziji. Uglavnom, sve nove države (Afrike, Bliskog istoka itd.) su često imale (pravocrtne) umjetne kolonijalne granice. Oko tih neprirodnih granica (koje su također razdvajale obitelji) je bilo sporova i sukoba, ali ne pamtimo brutalne agresije neke npr. afričke države na susjednu državu (građanske ratove i afričke proxy ratove ovdje izuzimamo, npr. građanski rat u Angoli, Somaliji, Etiopiji, Kongu, Ruandi i dr.). Dakle, sve nove države su primane u UN po proceduri te su sve imale svoje unutarnje probleme. Teroristi sa svojim unutarnjim problemima i kolonijalnim ambicijama nisu prošli demokratsku proceduru (o tome kasnije u tekstu). Procedura, ma koliko naporna, besmislena i dosadna, je (često) temelj demokracije.
Kada je diktator Putin, dva dana prije sveobuhvatne invazije na Ukrajinu, priznao tzv. narodne republike Donjeck i Lugansk, veleposlanik Kenije pri UN-u, Martin Kimani je održao značajan govor te je svoju državu svrstao na pravu stranu povijesti. Inače, neutralni ljudi, a kojima smeta izraz „prava strana povijesti“ (ili slični pojmovi, npr.: sloboda, demokracija, vladavina prava, ljudska prava itd.), nesvjesno prihvaćaju rusku propagandu i dezinformacije. Naime, svrha ruske propagande nije nužno ta da Vi povjerujete u nešto. Svrha njihove propagande je da ne vjerujete u ništa – kako ništa ne bi ni napravili…jer je sve relativno i what about Iraq, a to sam objasnio i u prvom članku na portalu našeg think-tanka. No, vratimo se na govor kenijskog veleposlanika u UN-u. On je rekao:
„This situation echoes our history. Kenya and almost every African country was birthed by the ending of empire. Our borders were not of our own drawing (…). Today, across the border of every single African country, live our countrymen with whom we share deep (…) bonds. At independence, had we chosen to pursue states at the basis of ethnic, racial or religious homogeneity, we would still be waging bloody wars these many decades later. Instead, we agreed that we would settle on the borders that we inherited (…), rather than form nations that looked ever backward into history with a dangerous nostalgia, we chose to look forward (…). We believe that all states formed from empires that have collapsed or retreated, have many peoples in them yearning for integration with peoples in neighbouring states. This is normal and understandable…After all, who does not want to be joined to their brethren and to make common purpose with them? However, Kenya rejects such a yearning from being pursued by force. We must complete our recovery from the embers of dead empires in a way that does not plunge us back into new forms of domination and oppression. We rejected irredentism and expansionism on any basis, including racial, ethnic, religious or cultural factors. We reject it again today. Kenya registers its strong concern and opposition to the recognition of Donetsk and Luhansk as independent states. We further strongly condemn the trend in the last few decades of powerful states, including members of this Security Council, breaching international law with little regard. Multilateralism lies on its deathbed tonight. It has been assaulted today as it has been by other powerful states in the recent past.“
Kenija je ovom jasnom gestom napravila otklon od (većine) zemalja globalnog juga. S druge strane Indija, nekada prva koja se borila protiv kolonizacije i imperijalizma je ostala potpuno neutralna, nije uvela sankcije teroristima, a ujedno želi biti i stalnom članicom VS (sada navodno ima i više stanovnika od Kine). Trenutno ta neutralnost Indije prema ruskoj agresiji na Ukrajinu, znači da su oni još dodatno povećali uvoz ruske nafte. Južna Afrika (zemlja koju su nekoć pokušali izbaciti iz UN-a zbog apartheid-a) je također još snažniji saveznik terorističke države i provodi zajedničke vojne vježbe s istom, jer vidi samo zapadni kolonijalizam, a potpuno je slijepa na ono što se događa u Europi. Oni zaboravljaju (ili ne znaju) da je Mandela nekada bio u istoj poziciji kao današnji ruski disidenti, koji umiru u modernim gulazima. Novoizabrani ljevičarski predsjednik Brazila Lula je poseban slučaj, baš kao što je to bio i njegov suverenistički prethodnik Bolsonaro. Njegovi stavovi baš bole i to pozivanje na mir je jednako odbojno i smrtonosno, kao i hiper- sonične rakete koje pokušavaju uspostaviti ruski mir. Odnos slobodnog zapadnog svijeta prema zemljama trećeg svijeta je bio loš i tragičan (u 19. stoljeću i genocidan) pa nije ni čudo da je njihov odnos prema ukrajinskoj krizi (izbjegavaju govoriti o ratu i ruskoj agresiji) gotovo dijametralno suprotan od nas. Sada su oni licemjerni (ili jednostavno ne znaju) i to iz više razloga. Oni će (s pravom) reći da imaju svojih problema i nemaju vremena baviti se sa europskom krizom (kao što Europa nema vremena ili se ne zna baviti njihovim krizama, lokalnim ratovima i sl.). U redu, nemate resursa za pomoći Ukrajini, ali možete zauzeti jasni moralni stav, kao navedeni kenijski diplomat. UN je upravo stvoren da bi se spriječile aneksije i povrede teritorijalnog integriteta svih država. UN je stvoren da bi proveo dekolonizaciju svijeta. Kako je rekao velečasni Tutu, u takvim slučajevima se ne može biti neutralan. Oko dekolonizacije, molim Vas ovo zapamtite: Francuska je izašla iz Alžira, Britanija je izašla (odavno) iz Irske, iz Kenije itd, Belgijanci iz Konga, Nizozemci iz Indonezije, Portugalci iz Brazila itd. Jedino teroristi nikako da izađu iz Ukrajine.
Međutim, mnogi će krenuti i sa whatabout-izmom. A šta je sa američkim intervencijama? U redu, ako vi smatrate da je invazija na Irak bila nepravedna i protivna Povelji UN-a. Ali, molim Vas, sjetite se tko je točno bio Sadam Hussein. Sjetite se njegove invazije na Kuvajt (ilegalne aneksije) i ubijanja Kurda kemijskim otrovima pa su i sumnje na potencijalno postojanje oružja za masovno ubijanje – u početku – barem bile validne. Utvrdilo se da WMD ipak nije postojalo, ali diktatura je itekako postojala. Neka se neutralne zemlje globalnog juga zapitaju i koji su točno dijelovi Iraka anektirani SAD-u? Je li SAD na pravilan način pomogao svojim saveznicima Kurdima (samo je obnovljena autonomija unutar Iraka, a Kurdi izvan Iraka su žrtve svih obližnjih režima). Autor ovih redaka ima problem s nekim intervencijama SAD-a, ali samo zato što su bile previše mekane i nisu išle do kraja (pa i dalje postoje tenzije, npr. s raznim velikosrpskim teroristima). Nitko nije spriječio velikosrpsku agresiju na RH i BiH. Nitko nije spriječio zločine protiv čovječnosti u Vukovaru, Škabrnji, Voćinu…Nitko nije spriječio genocid u Srebrenici. Čak i kad se uspostavila no – fly zona iznad BiH to nije spriječilo đenerala Mladića i horde zla na mrtvačke plesove, otmice UN-ovih vojnika i nastavak imperijalističkih ambicija. Gdje je bila međunarodna zajednica? Što je tada radila Francuska pod vodstvom Mitteranda i zašto oni uvijek imaju posebnu politiku? Tek kad je Chirac došao na vlast, službena francuska politika (prema post-jugoslavenskoj krizi) se promijenila. Ograničeni zračni napadi na položaje bosanskih Srba nisu spriječili daljnju agresiju, jer su bili too litttle i too late. I onda, kad su združene snage Hrvata i Bošnjaka došle pred Banja Luku, netko je svirao kraj utakmice i rekao da je rezultat 50:50 (ajde 51:49). Diplomat Holbrooke se pokajao pred kraj života, a i veleposlanik Galbright je priznao (veliku) grešku daytonskog mirovnog sporazuma. Kao da je sporazum zaustavio rat! Ne, agresor je bio pred porazom, a onda je prije potpunog poraza netko rekao: ne dečki, stanite, sad ćemo mi proglasiti da nije bilo pravog agresora i nagradit ćemo tog agresora sa pola zemlje…jer barem se neće pucati. Koja glupa logika, koja se miroljubivim ljudima (i članicama UN-a) obija o glavu. Zapamtite, uvijek je potrebna pobjeda u ratu (baš kao što su govorili Patton i MacArthur), odnosno uvijek je potreban poraz agresora. S porazom se gube imperijalne težnje i proživljava se katarza, naravno uz jeftine kredite, obnovu i razvoj gospodarstva. To nije napravljeno na zapadnom Balkanu. I sjetite se, Slobo, iako nije bio član UN-a, je i 1995. bio relevantni čimbenik u međunarodnim odnosima, a da je potpisao sporazum iz Ramboullieta te da nije nastavio činiti zločine na Kosovu 1999., možda bi to i ostao. Zapamtite, diktatori ne staju, dok ih se ne zaustavi. Čak i oni manji warlord-ovi ne staju, dok ih (ne) nokautiraš. Garry Kasparov je u svojoj knjizi Winter is coming 2014. zapisao:
A war on any ground is terrible, but Putin’s dangerous turn to ethnically based imperialism cannot be ignored. Oni koji kažu da je sukob u Ukrajini daleko i da je malo vjerojatno da će dovesti do globalne nestabilnosti propuštaju jasno upozorenje koje nam je Putin dao. There is no reason to believe his announced vision of a „Graeater Russia“ will end with Eastern Ukraine and many reasons to beleieve it will not. Dictators only stop when they are stopped, and appeasing Putin with Ukraine will only stoke his appetite for more conquests.
Ukraine is just one battle the free world would like to ignore in a larger war it refuses to acknowledge even exists. But pretending you don’t have enemies does not make it true. Berlinski zid i Sovjetski Savez više ne postoje, ali neprijatelji koji su ih sagradili su još među nama. Povijest se ne završava, već ide u ciklusima. Neuspjeh u obrani Ukrajine danas (2014.!, op. a.) je jednak savezničkom neuspjehu u obrani čehoslovačke 1938. Svijet mora djelovati sada kako Poljska 2015. ne bi igrala ulogu Poljske 1939.
Eto, mala digresija o američkom intervencionizmu sa naših prostora, pomiješana sa mudrim riječima genijalnog Kasparova. Ali, neki znaju samo onu what about Iraq? Gledajte, američke intervencije se uvijek razlikuju od intervencija ruskih terorista. A ako su neke zapadne intervencije bile loše, zašto onda (za njih) nije loša i ruska intervencija? Nema ekvivalencije između zapadnih intervencija i sadašnje ruske agresije, jer samo se govori o Iraku/Libiji/Afganistanu (a u Siriji niti nije bilo zapadne intervencije, zato je bilo ruske). Nakon što su neki likovi silovali djevojku pa se veliki policajac umiješao i malo lupio silovatelje po glavi (a to vam je otprilike NATO bombardiranje Z-rbije & Čačka), zašto ne osudite brutalnu imperijalističku agresiju ruZije na Ukrajinu. SAD se nije bavio aneksijama ili kolonizacijom, a kolektivni zapad ne napada demokracije i ne koristi namjerni terorizam kao metodu rata. Meni je u potpunosti jasno da će netko, čak i ako pažljivo čita ove retke, papagajski ponavljati what about Iraq i praviti znak jednakosti između zapada i istoka, iako tog znaka jednakosti – NEMA! Ali, ako se i dalje ne slažete s time i ako se npr. protivite izraelskoj aneksiji palestinskog teritorija, turskoj okupaciji dijela Cipra, ili aspiracijama Maroka prema Zapadnoj Sahari – pa kako se onda i dalje ne protivite ruskim aneksijama i smiješnim referendumima. Ono što rade Saudijci u Jemenu ili Iranci po Siriji i Libanonu, nije različito od onoga što rusi rade u Ukrajini – ako je išta istina, rusi uvijek ispaljuju puno više raketa i granata, od svih drugih, jer imaju puno zaliha. Zbog puno vojnih zaliha, ostavljaju i veći trag smrti.
Kina želi da se odmaknemo od hladnoratovskog mentaliteta (i njih ću još obraditi nastavno, u ovom dugom i važnom tekstu, koji će, nadam se, položiti test vremena), a ja ću (zajedno sa istomišljenicima) reći da se odmaknemo od imperijalizma i neo-kolonizacije. Da krenemo u borbu za demokraciju (Kina upravo ne voli spominjanje demokracije), suverenost naroda i poštivanje teritorijalnog integriteta i ljudskih prava (Da, Kino – ljudska prava Ujgura ili građana Hong Konga, suverenost i de facto nezavisnost Taiwana itd.). Poštovani predstavnici trećih zemalja ili globalnog juga, ovo nije multi – polarni svijet kakav zazivate, a prije razgovora o budućnosti svijeta – osudite barbarsku, imperijalističku, terorističku invaziju rusa na Ukrajinu. Rat u Ukrajini nije samo još jedan konvencionalni sukob u Europi, već borba za univerzalne vrijednosti suvereniteta, dekolonizacije i demokracije.
Kineski sindrom
Već smo rekli kako su tijekom procesa dekolonizacije, nove miroljubive države, prema proceduri, primane u članstvo UN-a. Također su i poražene države u WW2 postepeno primane u članstvo, jer su se dokazale kao miroljubive, a to su većinom postigle tako što su bile pod nadzorom kolektivnog zapada (koji nije nužno geografski pojam i ne označava samo jednu stranu svijeta). Ovdje dolazimo do kineskog sindroma, koji nas poput aveti, posebno prati od početka 1970-ih. Naime, Kina je od 1949. pod mudrim vodstvom Mao Zedonga, uz velike korake naprijed i kulturne revolucije, zapravo koračala unatrag – prema mračnoj totalitarnoj strani, sa desecima milijunima mrtvih (baš po Staljinovom receptu). Naravno, oni će izbjeći sve loše iz njihove povijesti (kao i njihovi euroazijski banditski prijatelji i štovatelji prošlih imperija) te će doslovno obrisati sve sporne podatke iz tražilice Google. Uvijek će javno reći kako su izvukli iz siromaštva 800 milijuna ljudi i kako su se gospodarski razvili. Sitnice poput pokolja na Trgu Nebeskog Mira, kršenja ljudskih prava prema Ujgurima ili gašenje sloboda u Hong Kongu će prešutjeti. Neće prihvatiti niti da su se teritorijalno širili te okupirali Tibet. Time su došli do indijske granice, još jedne svjetske neuralgične točke, koja je zasad rješavana ulično – šakama i palicama. Samo tako nastavite momci (mislim, bolje i šake, nego nuklearni blef, zar ne drage dame i poštovana gospodo).
Kinezi imaju više stila od njihovih vječnih prijatelja, koji su sada polako dolaze u položaj kmetova. Kineska diplomacija doista zaslužuje poseban osvrt jednom drugom prilikom. Ovom prilikom samo spomenimo kako je 25.10.1971. i to rezolucijom 2758 Glavne skupštine UN-a (na prijedlog Albanije, tada velike prijateljice komunističke Kine), došlo do promjene članova u izaslanstvu Kine. Tada su Kinu u UN-u prestali predstavljati izaslanici Republike Kine (Taiwan) te su je zamijenili predstavnici Narodne Republike Kine (kopnene i komunističke crvene Kine). Drugim riječima, rezolucija je priznala NR Kinu kao jedinog legitimnog predstavnika Kine u UN-u i to tako što su jednostavno maknuti predstavnici Chiang Kai Sheka i Kuomintanga (mislilo se na predstavnike Republike Kine – Taiwana). Dakle, NR Kina je ostvarila kontinuitet (od samog početka, tj. 24.10.1945.), iako ista NIJE posebno primljena u članstvo UN-a, već su samo jednostavno maknuti – nekima nepoćudni elementi – predstavnici Taiwana. Izaslanstvo Taiwana nisu predstavljali nikakvi razbojnici, ali sada, drage dame i poštovana gospodo, možda vidite kako se neko izaslanstvo može jednostavno maknuti iz globalnog foruma, ako postoji politička volja.
Inače, čl. 3. Povelje UN-a nam govori kako su originalne članice UN-a države koje su sudjelovale na konferenciji u San Franciscu (1945.), tj. one koje su potpisnice originalne Deklaracije o UN (1942.), ako su potpisale i ratificirale Povelju u skladu s čl. 110. iste. To NIJE bila crvena (kopnena) Kina. Također, crvena Kina NIJE bila niti potpisnica Bečke konvencije o diplomatskim odnosima iz 1961. To je sve bila Republika Kina (Taiwan). O svemu tome ćemo pokušati nešto detaljnije pisati u drugim tekstovima, a Vama, drage čitateljice i čitatelji neka ostane na pameti da su SAD i neke druge države pokušale kroz Glavnu skupštinu progurati i neke druge rezolucije, koje bi se mogle protumačiti kao prijedlozi o dvije Kine u UN-u, međutim to nije uspjelo. Također, za glasanje o rezoluciji se nije tražila dvotrećinska većina (sukladno čl. 18. Povelje) svih članica, jer predmetna rezolucija nije predstavljala primanje ili izbacivanje države iz članstva, već se samo radilo o akreditacijama predstavnika Taiwana. Da se radilo samo o pitanju akreditacije je prvenstveno mislila teroristička država SSSR, a čak ni UK tada nije imala ništa protiv komunističke Kine.
Realno, komunistička Kina početkom 1970-ih nije predstavljala prijetnju za demokratski svijet, kao što je to danas. Zaboravilo se na (proročanske) riječi generala MacArthura (koji je govorio da bi crvena Kina mogla dominirati svijetom, a već tada su realnost predstavljale zaboravljene Pattonove riječi o svjetskoj dominaciji brutalnih razbojnika iz SSSR-a). Ta komunistička Kina je doduše još 1964. prvi put testirala nuklearno oružje, ali nitko je tada nije gledao kao mogućeg hegemona, barem ne službeno i sigurno ne većinski. Kako su već odavno zahladili odnosi NR Kine i SSSR-a, taj komunistički razvod su iskoristile SAD, u poznatoj Nixon – Kissinger ping – pong diplomaciji i približavanju sa režimom Mao Zedonga 1972., a pitanje Taiwana (koji je tada još uvijek bio pod autoritarnom vlasti Chiang Kai – Sheka i Kuomintanga) je ostalo nažalost po strani. U to vrijeme je strateška dvosmislenost o obrani Taiwana predstavljala sporedno pitanje te se to počelo razvijati tek sa kasnijim sporazumima SAD-a i Taiwana od 1979. Status quo traje i danas s tim da su (kontrolirane) eskalacije češće.
Kada govorimo o vječnom partnerstvu NR Kine i terorističke rusije, Kina uvijek govori o stoljeću ponižavanja od zapadnih sila. Međutim, Kina opet zaboravlja koji susjed ju je ponižavao prilično teško u prošlosti. Kina ne govori o aneksiji područja Amura, tj. jugoistočnog dijela Sibira od strane Ruskog Carstva 1858. – 1860., putem niza nepravednih ugovora nametnutih kineskoj dinastiji Qing. Ne spominje se rusko otimanje vanjske Mandžurije i Vladivostoka. To su im vječni prijatelji bez granica napravili. Kinezi su zamalo zaratili sa teror-rusima tijekom vrhunca kinesko-sovjetskih napetosti. Međutim, diktator Xi je izbrisao određene dijelove povijesti iz kineskog Google-a, kao što je izbrisao i događanja na Trgu Nebeskog Mira 1989. Također, ono što je Kina napravila ilegalnom aneksijom Tibeta se isto ne spominje, jer Tibet je oduvijek Kina, a svijet često šuti. Kineska diplomacija, koja ne naziva stvari pravim imenom (zar je to jedini cilj diplomacije?) i u kojoj jedan trenutak naginju agresoru, a u drugom trenutku su (kao) neutralni je isto posebna priča, koju ćemo jednom morati pobliže definirati. Međutim, ono što je od 1949. postojano jest da ih predstavlja stranka opasnih namjera – komunistička partija. No, nakon što smo Vas uputio na promjenu kineskih predstavnika u UN-u 1971., idemo dalje u putovanju kroz povijest ove međunarodne institucije.
Kraj hladnog rata 1.0.
Dakle, do demokratskih promjena, prvenstveno u Europi 1989. – 1991., teroristi i razbojnici iz SSSR-a su konstantno imali svoje mjesto u Vijeću sigurnosti. UN je nastavio svoje impotentno djelovanje, a na ovom mjesto se nećemo baviti genocidom u Ruandi ili genocidom u Srebrenici, kao sramotama modernog UN-a. Doduše, zadržimo se samo nakratko kod impotencije UN-a, koja se posebno vidjela pri raspadu SFRJ i ratovima koji su uslijedili (prvenstveno) zbog velikosrpske želje za dominacijom na tom prostoru te se sjetimo uvođenja embarga na uvoz oružja u zaraćenu SFRJ, koji nimalo nije pomogao žrtvama agresije.
Dakle, kada pričamo o raspadu SFRJ, tri države slijednice SFRJ (Jugoslavija je bila jedna od originalnih država članica UN-a, još od Deklaracije iz 1942., ali je prestala postojati, kako je ispravno navela i Badinterova komisija) su morale posebno zatražiti članstvo te su primljene 22.05.1992. u UN. To su bile Hrvatska, Slovenija te BiH. (Sjeverna) Makedonija je primljena u članstvo 1993., tada pod imenom FYRM. Tadašnja SR Jugoslavija je primljena u UN (tek) u studenom 2000. (poslije Miloševićeva pada, što opet nije spriječilo međunarodnu zajednicu da sa Slobom i prije potpisuju razne sporazume, npr. Dayton), ime su promijenili 2003. te je novo ime „Srbija & Crna Gora“ zabilježeno u UN-u. Konačno, Montenegro je 2006. glasala za svoju nezavisnost pa je tada posebno primljena u UN. I Kosovo je postalo nezavisno, ali nažalost još nije postalo članicom UN-a. Zadnja je ostala Srbija (koja, kao što vidite, nikada nije inzistirala na svojoj nezavisnosti, ali su jako htjeli ukinuti nezavisnost drugih susjeda), koja je u vrijeme poslije crnogorskog referenduma obavijestila UN da je zadržala kontinuitet sa „zajednicom Srbijom i Crnom Gorom.“ Naravno, oni su još 1990-ih smatrali i da su zadržali kontinuitet, tj. da su glavni sukcesor raspadnute SFRJ, ali s tim statusom se ovdje nećemo zamarati (samo je bitno da razumijete, kako su se Srbi ponašali, kao i Rusi – oni oduvijek postoje u institucijama i samo nastavljaju članstvo).
Tko predstavlja SSSR u UN-u, ako SSSR više ne postoji?
Mali uvod oko raspadanja SFRJ je bio potreban da bi razumjeli proces raspadanja SSSR i nove države sukcesore tog ugaslog imperija. SSSR se konačno raspao krajem 1991. (formalno čak malo kasnije od SFRJ, iako su suverene države samostalno proglasile svoju nezavisnost nešto prije, npr. Litva još 1990., a npr. Ukrajina u kolovozu 1991.). Ta imperija se raspala, kao bez ratova, iako su ratovi i meci frcali na sve strane: Azerbajdžan i Armenija, Gruzija protiv odmetnute pokrajine Abhazije (južna Osetija je došla kasnije), državni puč u RF, uništavanje Čečenije itd. Nekako je ispalo da se SSSR mirno razdružio, za razliku od SFRJ, iako je činjenica da je sadašnja agresija na Ukrajinu zapravo pravi kraj razdruživanja i zadnja cigla u raspadu sovjetskog zida. Međutim, obje komunističke federacije su prestale postojati, a kasnije se mirno razdružila i Čehoslovačka (koja je također bila originalna članica UN-a). Države nastale sukcesijom SFRJ i bivše Čehoslovačke su (sukladno proceduri) morale zatražiti primanje u članstvo. O.K. Prihvaćamo. Ukrajina i Bjelorusija su de iure članice od 1945. a de iure nezavisnost su dobile sukcesijom SSSR-a te nisu morale ponovno aplicirati za članstvo u UN. U redu. Prihvaćamo. Međutim, zašto bi za RF, koja ne postoji na papiru, morali zaobilaziti pravila. Zašto se nije razmatralo njezino primanje u članstvo, ako zadovoljava (miroljubive!) kriterije iz Povelje UN-a?
Dakle, ovdje dolazimo do pitanja – tko predstavlja SSSR u UN-u, odnosno ima li SSSR sada uopće mjesto u najbitnijem organu – Vijeću sigurnosti? Naime, Ukrajina, Bjelorusija i RF su 08.12.1991. potpisale tzv. sporazum o raspadu SSSR-a te su ujedno formirale ZND (sa svojim – za naše potrebe nazvanim i priznatim – AVNOJ-skim granicama). Protokoli iz Alma-Ate, o deklaraciji i principima ZND-a, su potpisani 21.12.1991. i tu se (uz UKR, BLR i RF) pridružilo još 8 bivših sovjetskih republika (bez Gruzije i bez 3 baltičke države).
U pismu od 24. prosinca 1991., predsjednik Ruske Federacije Boris Jeljcin, obavijestio je glavnog tajnika UN-a, da Ruska Federacija nastavlja članstvo Sovjetskog Saveza u Vijeću sigurnosti i svim drugim tijelima Ujedinjenih naroda, uz potporu od 11 zemalja članica Zajednice neovisnih država. Dakle, tada se nitko iz ZND-a (niti Ukrajina), a niti iz slobodnog svijeta, nije službeno protivio da se (plastično objašnjeno), ispred nekog terorističkog izaslanika u UN-u, zamijeni tablica sa nazivom SSSR u tablicu s nazivom RF. Malo nas ovo podsjeća na kinesko pitanje iz 1971. (predstavnici Taiwana zamijenjeni sa predstavnicima NR Kine), ali i tada je bila potrebna procedura za donošenje rezolucije. Prema članku 4. Povelje UN-a, nove države članice moraju biti primljene glasovanjem Opće skupštine. Ali Rusija je to izbjegla tvrdeći da nastavlja članstvo koje je ranije imao SSSR. To je unatoč tome što je i sam Vrhovni sovjet SSSR-a 26. prosinca 1991. proglasio da “SSSR kao država i kao subjekt međunarodnog prava prestaje postojati.” Kako nešto može nastaviti ono nešto što je prestalo postojati? Pa to je pitanje s kojim su se mučili još i antički filozofi. Kako iz ničega može biti nešto? Big bang-om? Gdje ruski teroristi prolaze, doista se događaju veliki prasci ili praskovi. Ili će se vaditi na činjenicu da su se javili UN-u 24.12.1991., dok je to nešto (čit. SSSR) postojalo, a 26.12., kad je to nešto (čit. SSSR) prestalo postojati, oni su već bili unutra (napisali su pismo) pa za njih (puj – pik) ne važi? Sve je relativno, sve je teorija zavjere i teroristi su uvijek žrtve, ignorirajući sve žrtve svih njihovih agresija.
Za kontinuitet članstva RF u UN-u nije bilo nikakve rezolucije, niti rasprave pred Općom skupštinom. Nitko se nije protivio tome ili se javno zapitao, koliko je to bilo (ne)legalno. Naravno, kasnije se nitko nije protivio Memorandumu iz Budimpešte 1994., nitko se nije protivio uništenju Čečenije, nitko se nije protivio političkim atentatima bombama ili trovanjem, nitko se nije protivio napadu na Gruziju 2008., nitko se nije protivio krađi Krima 2014., nitko se nije protivio paljenju vatre u Donbasu, nitko se nije protivio da diktator Putin pomogne diktatoru Al Assadu u Siriji…Jednostavno, nitko se nije protivio razbojništvu i teroristima…jer oni imaju bombu i moramo ih se bojati. Međutim, Jeljcin je bio pristojniji i nije zveckao nuklearnim oružjem (iako je oduvijek htio vratiti Krim) pa ga se lakše moglo spriječiti u kontinuitetu članstva. Međutim, baš zato što je bio pristojniji (napisao lijepo pismo s kraja 1991.) sve je prošlo ispod žita. Eto, kad je netko pristojan, može biti nagrađen da bez procedure uđe u neko članstvo u asocijaciji ili jednostavno nastavi nečije drugo članstvo (čak i članstvo onog koji je prestao postojati). I kad je netko nepristojan, kao današnji diktator, isto ga se nagrađuje. Kako to? Tko nas sabotira?
Dakle, budimo dosadni i ponovimo: Ukrajina je neprekidno članica UN-a od 1945.! Ista stvar je i sa Bjelorusijom. Taj kontinuitet je legalan i legitiman. One su osnivačice UN-a. Međutim, očitom omaškom je netko (bez posebnog prosuđivanja ili dovođenja u pitanje) priznao kontinuitet i RF, iako se ona ne spominje u Povelji UN-a! Kontinuitet je priznat, jer je simpatični predsjednik Jeljcin napisao u pismu da su oni nastavljači SSSR-a. Potpisao se, stavio pečat, možda je i nacrtao srce te je UN administracija to prihvatila i svi su taj dan otišli na cugu poslije posla. U žargonu se o SSSR-u uvijek i govorilo kao o rusiji. Međutim, žargon je jedno (čak i kad je realan), a demokratska procedura je nešto sasvim drugo. To što je Ruska sovjetska socijalistička republika bila najveća i u SSSR-u (i što je imala najveću zalihu smrtonosnog oružja) ne treba biti razlog da ona automatski nastavlja članstvo nepostojeće države. I Srbi su išli na tu foru u UN-u. Slažem se da je birokracija često kamen spoticanja i nitko je ne voli i na mnogim mjestima bi je vjerojatno trebalo ukinuti. Ali forum nuklearnih sila možda ipak nije mjesto, gdje bi se tek tako trebalo prelaziti preko glupih formalnosti. Naime, ako smo bili svjesni što su to Sovjeti (teroristi i razbojnici), koje smo zvali i rusima (koji su ergo teroristi, razbojnici, mafijaši, gangsteri…umetni kriminalce po želji), zašto je napravljena greška u koracima, tj. bitna formalna (potencijalno i sadržajna) greška u proceduri. Autora ovih redaka nemojte optuživati za huškanje protiv ruskog naroda, jer cijelo vrijeme govorimo o zločinačkom režimu, koji je imao mjesto u međunarodnim institucijama, a koje mjesto su popunjavali banditi i špijuni, koji obožavaju novac i luksuz, a cijelo vrijeme lažu. Naravno, i ruski narod je jedna posebna tema, koju se može drugdje posebno obraditi, jer nije samo stvar u diktatorima.
Nažalost o okupaciji Manhattana od strane terorista, koji sada ispred sebe imaju pločicu gdje piše RF, se malo piše i malo govori. Stvari se uzimaju zdravo za gotovo, kao što su se i međunarodno priznate granice (o kojima u normalnim vremenima ne razmišljamo previše ili uopće) uzimale zdravo za gotovo te kao što se i cijela Povelja UN-a uzima zdravo za gotovo. Oni su brutalni i spremni su na sve i bolje da se ne čačka mečka. Ali, drage dame i gospodo – oni nisu RF, već mafijaški režim i to što imaju nuklearno oružje ne znači da ga imaju jedini i nikako ne znači da ih se, zbog toga, ne smije dirati. Ukrajina nije njihov vitalni interes! Teroristi nemaju egzistencijalno pravo na Ukrajinu, već Ukrajina ima egzistencijalno pravo na samoobranu, kolektivnu pomoć i svoj teritorijalni integritet, sukladno Povelji UN-a. Terorist, koji Vam je uperio pištolj u glavu, će naravno reći da je njegov interes da mu se npr. isplati milijardu dolara, uz šeretski smiješak s malim prstom na usni, kao dr. Evil iz filma o Austinu Powersu. Teroristi uvijek imaju neki interes, a mi – građani slobodnog svijeta, iz miroljubivih država potpisnica Povelje UN-a (što RF nije!), također imamo interes i pravo živjeti u normalnom svijetu – u svijetu gdje ne postoji strah (sjetite se Churchilla i F.D.R.-a i slobode od straha iz originalne Atlantske Povelje).
Može li se RF izbaciti iz UN-a? #unrussiaUN
A Member of the United Nations which has persistently violated the Principles contained in the present Charter may be expelled from the Organization by the General Assembly upon the recommendation of the Security Council. (Čl. 6 Povelje UN-a)
Ako se (ne) pokuša, ništa nije nemoguće. Ako samo sjedimo i gledamo te prihvaćamo bullying – a RF doista provodi mobing na poslu – onda bolje nismo ni zaslužili. Naravno, praksa koja sada traje više od 30 godina, u kojoj se nitko nije žalio na prisutnost RF u Vijeću sigurnosti, otežava prihvaćanje da je prisutnost tih terorista bila ab initio (na neki način) ništavna. I naravno, kao kod odvjetnika ili liječnika, bit će i drugih pravnih ili stručnih mišljenja, koja će reći da se RF ne može ništa. Liječnici (ili odvjetnici) će priznati da smo bolesni od ruskih terorista, ali neće propisati lijek. Kao što sam rekao u prvoj kolumni na portalu, sve se svodi na strah od eskalacije. Ali, ako je i vječni partner (KP Kine) rekao da nuklearnog rata ne smije doći, onda ga najvjerojatnije i neće biti. A ako se prestanemo bojati svih kleptokrata i mafijaša iz Kremlja, kojima bi Armagedon, uništio snove o jahtama, vilama i beskonačnoj količini novca za sebe i svoje potomke, onda znamo da nuklearnog holokausta neće biti. A postavimo pitanje i ovako: Bi li radije htjeli da padne bomba ili da padne demokracija? Relativiziranje (da demokracija ne postoji i sl., što su vam teroristi podmetnuli) i domobranstvo ovdje ne pomažu. Ako želite samo sigurnost te uživanje u konzumiranju serija i filmova, ako želite samo puni trbuh i frižider, onda ćete se uplašiti terorističkih prijetnji. Međutim, ako se ne bojite – pod devizom Danger is real, but fear is a choice – i ako stojite iza Povelje UN-a, svih jamčenih ugovora, tj. ako jeste za demokraciju i ljudska prava – onda teroristi nemaju šanse. Ajmo vidjeti tko je kukavica. KGB se specijalizirao za mind games i traženje slabih točka kod protivnika (vidite, gđa Merkel se bojala pasa, pa je mali podli psihopat, jednom doveo velikog psa na sastanak), ali i teroristi imaju slabe točke.
Kada je tadašnji nacistički saveznik i agresor – SSSR – napao Finsku 1939., Liga naroda je, na kraju svoje ere, ipak otišla puno dalje, nego što je UN učinio do danas, kao odgovor na rusku agresiju na Ukrajinu. Dakle, Liga naroda je izbacila SSSR. Međutim, izbacivanje Rusije iz UN-a prema članku 6. Povelje UN-a je malo vjerojatno, jer izbacivanje zahtijeva suštinsku preporuku Vijeća sigurnosti, a Rusija, ili njezin prijatelj bez ograničenja (Kina), bi blokirala zahtjev za izbacivanje korištenjem veta. Međutim, ajmo kopati dublje. Recimo da ih ostavimo da budu član Glavne skupštine UN-a, ali da ih izbacimo, poput bijesnih pasa, iz Vijeća sigurnosti. O tome je govorio predsjednik Zelenski. O tome je govorio predsjednik Europskog Vijeća, Charles Michel, U.S. Helsinki Commission, a o tome sam nešto spomenuo i oko tajvanskog pitanja. Naime, 1971. su predstavnici Taiwana bili jednostavno maknuti (a nisu se ponašali kao bijesni psi) te su ih zamijenili njihovi komunistički zemljaci, a sve po proceduri Glavne skupštine. Zapravo, tu se nije odlučivalo o izabcivanju Taiwana iz UN-a (iako su de facto i bili izbačeni), već se (de iure) govorilo o problemu akreditacije predstavnika Taiwana.
Također, 1974., Opća skupština je ponovno improvizirala oko procedure vjerodajnica i predstavnika izaslanstava. Naime, tadašnja Južnoafrička Republika se odbila ponašati u skladu s normalnim svijetom te je nastavila politiku apartheid-a. Nije se reformirala, a samo ponavljanje rezolucija, koje osuđivale rasističku vladavinu bjelačke manjine je bilo uzaludno i njihovi predstavnici su i dalje predstavljali režim. Opća skupština je nastojala izbaciti Južnu Afriku iz UN-a, ali to nije uspjelo. Ipak, umjesto toga, Opća skupština je proglasila da se južnoafrička vlada više nema pravo obraćati na Skupštini, niti glasovati u tom tijelu. Kao i kod prebacivanja kineskih vjerodajnica s Taipeia na Peking, potez protiv Južne Afrike nije slijedio nikakav precizni proceduralni put u Povelji UN-a ili postojećoj praksi UN-a. UN je ponovno pokazao da prevladava improvizacijski etos, kada države članice procijene da je stvar dovoljno važna da moraju djelovati. Nažalost uvijek se djeluje prema onima koji ne posjeduju nuklearno oružje.
Dakle, kao što je Opća skupština glasala u prošlosti za promjenu vjerodajnica države u Skupštini (Kina) i za suspenziju prava države na predstavljanje u Skupštini (Južna Afrika), Vijeće sigurnosti ima vlastita pravila prema kojima se može koristiti za uklanjanje ruskih terorističkih predstavnika iz Vijeća. Evo kako bi to funkcioniralo. VS ima svoj poslovnik, nazvan Provisional Rules of Procedure. Čl. 17. tog Poslovnika kaže:
Svaki predstavnik u Vijeću sigurnosti, na čije su vjerodajnice uloženi prigovori u Vijeću sigurnosti, nastavit će sjediti s istim pravima kao i drugi predstavnici, dok Vijeće sigurnosti ne odluči o tome.
Ergo, procedura prema pravilu ili čl. 17. bila bi jednostavna. Država koja nije RF, dodijelila bi vjerodajnice jednom od svojih diplomata da sjedi na mjestu SSSR-a u Vijeću. (mjesto koje sada zauzima Rusija i dalje je identificirano u članku 23(1) Povelje kao SSSR). Diplomat druge države predao bi vjerodajnice za popunjavanje mjesta SSSR-a na sljedećem sastanku Vijeća. Predstavnik RF bi se tome usprotivio, jer bi sam znao da SSSR ne postoji. U skladu s pravilom 17, predstavnik RF bi “nastavio sjediti” u Vijeću – sve dok Vijeće ne donese odluku o tom pitanju. Glasovanje o tom “predmetu” – tj. o prigovoru na vjerodajnice predstavnika Vijeća sigurnosti – u skladu je s pravilima za odlučivanje o proceduralnim pitanjima, a vjerodajnice su uređene Privremenim poslovnikom Vijeća. O proceduralnim pitanjima odlučuje se glasovanjem devet članova. Proceduralna pitanja ne podliježu vetu (Povelja UN-a, članak 27.st.2). Ako bi devet članova glasovalo protiv predstavnika RF, tada bi taj predstavnik morao napustiti mjesto SSSR-a, a predstavnik druge države bi ga popunio. Prema kojim razlozima bi mogli tako nastupiti prema RF? Moglo bi se (kao kod Taiwana 1971.) pokušati sa vjerodajnicama, tj. akreditacijama. Moglo bi se, prema čl. 4. Povelje UN-a reći da RF ne udovoljava uvjetima, pravima i obvezama miroljubive države. Budući da se čl. 4. zapravo odnosi na primanje u članstvo UN-a, a ne izbacivanje trebalo bi se naći čvršće argumente (osim miroljubivosti). I tu dolazimo do onog što smo već rekli: današnja RF nije zakonski stekla mjesto u VS, jer nije originalna potpisnica Povelje, a argument da samo nastavlja članstvo nepostojećeg SSSR-a je valjan otprilike, kao i tvrdnja da je Krim oduvijek ruski. Dakle, kroz proceduralna pitanja poslovnika, došli bi do suštinskog problema – SSSR ne postoji.
Realno, potpisnice sporazuma o stvaranju ZND-a, koje su prestale biti članice SSSR-a, su se složile da je RF jedini sukcesor ili nastavljač SSSR-a, jer su pristale na pismo predsjednika Jeljcina. Bilo je to vrijeme kada su nove države nastale raspadom SSSR-a imale povjerenje u Jeljcina i kada nitko nije ni čuo za KGB špijuna Putina. Sve je ovo dobro opisao i današnji ukrajinski veleposlanik pri UN-u, Sergiy Kyslytsya. Veleposlanik to opisuje otprilike ovako:
„…predsjednik Jeljcin je poslao pismo Ujedinjenim narodima u kojem je stajalo: “Dopustite mi da vas obavijestim o želji RF da nastavi članstvo SSSR-a u Ujedinjenim narodima i u Vijeću sigurnosti. Tadašnji veleposlanik Yuli Vorontsov koji je, ironijom sudbine, bio predsjednik Vijeća sigurnosti u mjesecu prosincu 1991., zatvarajući jedan od sastanaka Vijeća sigurnosti kao sovjetski veleposlanik, rekao je: “I usput, postoji ovo pismo od Jeljcina koje kaže da RF želi biti nastavljač SSSR-a.” I potom zatvara sastanak.
Oko Božića odlazi kod glavnog tajnika, tada još u svojstvu predstavnika SSSR-a predaje vjerodajnice kao budući veleposlanik RF te sljedeći sastanak nakon Božića otvara kao ruski veleposlanik! Dakle, to je bilo kao kvazi državni udar? Jedan sastanak zatvara kao sovjetski veleposlanik, a nakon božićnog vremena otvara skup kao ruski veleposlanik.
Niti jedna otvorena rasprava u Vijeću sigurnosti, niti jedno glasovanje. Članovima Opće skupštine UN-a, po mom mišljenju, oduzeto je pravo da se izjasne o tome slažu li se. Kažem vam, vjerujem da bi, da se glasanje tada održalo, Rusija bila sigurno bila legalno primljena. Siguran sam da bi Opća skupština glasala za prijem Rusije. Siguran sam da bi, vjerovali ili ne, ukrajinska delegacija (tada!, op.a.) glasala za to.
Ipak, Moskva je odlučila ne ići na puno glasovanje, ne ići kroz zakonske procedure i to su učinili namjerno, jer bi onda napravili presedan da je Rusija novi entitet, da Rusija stječe prava kroz proces dogovora drugih zemalja. Postavili bi presedan koji bi imao vrlo grozne posljedice, poput domino efekta na druga pitanja: počevši s imovinom Sovjetskog Saveza, s imovinom Sovjetskog Saveza u stranim zemljama…Dakle, namjerno su to učinili. Bila je to vrlo informirana odluka da se zaobiđu zakonski uvjeti i, u biti, odluka je donesena iza zatvorenih vrata tadašnjih stalnih članova Vijeća sigurnosti, i to je to!
Dakle, RF je zbog složenih pitanja sukcesije iza SSSR-a, lakšim putem ušla u UN, kao država nastavljačica, s tim da taj kontinuitet uzela kako joj je to odgovaralo u tom trenutku. RF je tako naslijedila najveći dio nuklearnog arsenala (ostatak je dobila u Budimpešti 1994.), najveći dio mornarice, svemirsku infrastrukturu (kozmodrom je u Kazahstanu), dobila je pristup međunarodnom bankarskom sustavu, trgovinskim organizacijama – sve je dobila, kao glavni sukcesor. Naravno, ona je priznala i teritorijalni integritet susjednih država, sve je potpisala, ali obećanje – ludom radovanje. A svi ostali su se prešutno služili – i nove ZND države i Tajništvo UN-a – jer qui tacet consentire videtur te jer su predstavnici RF bili jako šarmantni na kraju hladnog rata pa im je sve moglo proći za rukom. Zato 30-ak godina poslije imamo još jednu starozavjetnu biblijsku alegoriju: Oci jedoše kiselo grožđe, a sinovima trnu zubi!
Postoji i druga strana medalje oko Sporazuma o stvaranju ZND-a (gdje su se svi prisutni složili da je RF nastavljač SSSR-a). Naime, Ukrajinci kažu da njihov parlament – Vrhovna Rada – nikada nije ratificirao taj dokument. Nadalje, može se smatrati da taj dokument ne može zamijeniti, tj. biti iznad Povelje UN-a po principu međunarodno pravo je iznad nacionalnog prava. To ipak vrijedi samo na papiru. Naravno da nije dobro što teroristi nisu bili prepoznati na vrijeme, kad su ih Patton i ekipa prokazali još po završetku WW2. Znate kako je to, kad su u pitanju temeljne stvari, nove generacije zaboravljaju prethodne (slabo uče povijest) te se ponavljaju greške, jer nikada nismo dovoljno budni i uvijek se traže lakši putevi. Uvijek iznova otkrivamo toplu vodu, a teroristi ne pristupaju međunarodnom pravu bona fide i nikad im ne smijemo vjerovati.
Ako smo od 1945. već dovoljno upoznali teroriste, onda vjerujem kako je rezultat ovog rata moguć samo na bojnom polju. Međutim, za svu onu ekipu koja ponavlja dosadne diplomatske fraze o pregovorima, možemo reći: Zašto se, između ostalog, ne borite protiv terorista i na pravnom planu, unutar UN-a? Dakle, osim spomenutih proceduralnih pitanja, postoji i neosporiva činjenica (koju konstantno ponavljam) da je Ukrajina bila (i ostala) originalna članica UN-a od 1945. i da bi, prema tome, ona trebala biti valjani nastavljač SSSR-a i njegovog mjesta u UN-u. Ponavljamo, u teoriji je međunarodno pravo sigurno iznad pisma predsjednika Jeljcina od Badnjaka 1991. Bjelorusija, kao pomagač u agresiji na Ukrajinu ne može imati pravo nastavljača SSSR-a (ne smatra se miroljubivom državom, bez obzira što diktator Lukašenka ne želi direktno ući u rat), a Povelja ne prepoznaje RF kao članicu! Dakle, kao kod Taiwana i Pekinga 1971., sada bi se Kijev i Moskva mogli natjecati za vjerodajnice i pravo zastupanja u VS. Trenutni puni sastav Vijeća sigurnosti – od 15 članica – bi kroz proceduralno glasovanje (nema prava veta velikih sila!) mogao donijeti Ukrajini mjesto u VS sa 9 potrebnih glasova! Naravno, nestalne članice u razdoblju 2023. – 2024. su šarolike, ali ako gledamo tko je i kako glasao za rezoluciju o osudi ruske agresije i usporedimo to sa trenutnim nestalnim članicama onda je situacija slijedeća: neutralna Švicarska (ipak osudila rusku agresiju), neutralni Brazil (unatoč ambivalentnom predsjedniku Luli, osudio agresiju), neutralni UAE (tada osudili agresiju), Ekvador (osudio agresiju), Gabon (tada osudio agresiju), Gana (tada osudila agresiju), Mozambik (bio suzdržan), Albanija (osudila agresiju), Japan i Malta su nesporni + 3 stalne članice vijeća sigurnosti = barem 12 glasova (od potrebnih 9) za izbacivanje terorista iz VS. Naravno, možemo reći i da kineska diplomacija ima posebno ambivalentnu ulogu oko onoga što oni nazivaju ukrajinska kriza, međutim (kao i sa teroristima) – njima nemojte vjerovati, a u ovom pitanju ne bi imali pravo veta. U ishodištu cijelog problema je to da je diktator Xi dao zeleno svjetlo teroristu br. 1. za invaziju na Ukrajinu.
Druga pravna mišljenja o (ne)izbacivanju terorista
Svakako možemo reći kako se većina dionika (nažalost) ne bavi sa potencijalnim izbacivanjem terorističke države iz VS. Postoje i oni, koji misle kako ne postoji pravni temelj da ih se izbaci. Npr. oni navode sljedeće: Opća skupština ne može ići ultra vires i uvijek je potrebno glasanje unutar VS. Navode kako postoje pravna mišljenja koja idu u prilog kako postoji konsenzus o RF kao državi nastavljaču SSSR-a, jer su, između ostalog, države ZND-a pristale na to prema Protokolu iz Alma Ate, a isti je u skladu s Poveljom UN-a (tj. nije zamijenio istu te je primat međunarodnog prava ostao, a Ukrajina ionako tada nije izrazila negodovanje sa RF kao nastavljačem SSSR-a). Radilo se samo o promjeni imena države. Kao što su neke bivše komunističke države samo izbacile prefiks socijalistička iz imena, kao što je bio slučaj podjele Indije na Indiju i Pakistan, pa je Indija samo nastavila članstvo, kao što je Srbija također nastavila članstvo poslije ugasle Zajednice Srbija & Crna Gora, kao što je npr. nedavno Swaziland promijenio ime u E-Swatini i sl. Nadalje, što se tiče toga da je Ukrajina postojala kao originalna članica UN-a 1945., ovi eksperti navode kako su npr. Indija te Filipini također bili originalni članovi UN-a, a tada su još bili u statusu kolonije, kao što je i Ukrajina bila (kolonijalni) dio SSSR-a. Dakle, ako ste, po njima, bili nesamostalni dio neke države (iako suvereni!), onda imate manje prava. Ta shvaćanja su u skladu s duhom vremena koji odražava shvaćanje da se Ruska SSR u velikoj mjeri poistovjećivala sa SSSR-om kao cjelinom: ne samo da je obuhvaćala oko 50% stanovništva i 75% teritorija SSSR-a, nego je također predstavljala središte političke gravitacije Sovjetskog Saveza. Oni pobijaju tvrdnje stručnjaka koji smatraju da je RF moguće izbaciti iz VS (jer govore da je Ukrajina uvijek bila odvojeni dio SSSR-a) na način, ako se Ukrajina uvijek smatrala odvojenom od SSSR-a, onda ne može odjednom naslijediti ili nastaviti članstvo druge države, kao što je SSSR. Također, nitko od preostalih članica Glavne skupštine nije izrazio protivljenje, nakon što je tadašnji glavni tajnik UN-a proslijedio pismo predsjednika Jeljcina svim članicama. Također smatraju da se radi o istovjetnom slučaju kao kad je NR Kina preuzela mjesto Taiwana 1971. Tada je komunistička Kina ionako kontrolirala najveći dio teritorija i populacije Kine (kao i RF poslije raspada SSSR-a). Slijedom navedenog, oni smatraju kako nije moguće ostaviti RF zastupljenom u Općoj skupštini, a dopustiti Ukrajini da zauzme upražnjeno mjesto SSSR-a u Vijeću sigurnosti, jer bi to značilo da sada postoje dvije države koje tvrde da su legitimni nastavljač SSSR-a, a obje su već unutar Ujedinjenih naroda.
Bitka za međunarodno pravo
Da se ne vraćamo u davnu antiku i prve kršćanske filozofe, krenimo od renesanse. Za vrijeme tridesetogodišnjeg rata, 1625. godine u Parizu, se pojavilo djelo na latinskom (u tri knjige) koje je nizozemskog pravnika, diplomata i humanistu – Huga (de Groot) Grotiusa – učinilo međunarodno poznatim (I am Groot). Radilo se djelu De iure belli ac pacis ili O pravu rata i mira, ili u terorističkoj verziji – o pravu specijalne vojne operacije i (ruskog) mira. Posebno je bitan jedan dio gdje Grotius govori kako sve ono što je navedeno bi imalo određeni stupanj valjanosti čak i kad bismo priznali, ono što se ne može priznati, bez krajnje zloće: da nema Boga (etsi Deus non daretur) ili da se Njega ne tiču stvari ljudi. Dakle, Grotius uvodi pojam međunarodnog prava, koje bi vrijedilo za sve (čak i da nema Boga) i u ratno vrijeme.
U isto vrijeme (Vestfalskog mira, koji obuhvaća principe suvereniteta, samoopredjeljenja, jednakosti među državama, obvezujuće međunarodne ugovore, nemiješanja u unutarnje pitanja drugih država) se pojavio i Thomas Hobbes koji u djelu De Cive i kasnije poznatijem Leviathanu vraća staru izreku homo homini lupus, a kroz ono što on naziva bellum omnium contra omnes (rat sviju protiv svih). Onda se u prosvjetiteljstvu pojavio npr. jedan njemački filozof, rođen u današnjem Kaljiningradu, koji se tada zvao Konigsberg te je, po terorističkoj analogiji, oduvijek bio dio Njemačke (ili njezine prethodnice Prusije, dakle – Prusije, ne rusije, tj. „P“ je prvo slovo, a ne r!). Dakle, još se Immanuel Kant nadao da se vječni mir može osigurati univerzalnom demokracijom i međunarodnom suradnjom. Pritom se također i pitao kakva je to korist od međunarodnog prava, ako samo služi za zaštitu velikih sila od odgovornosti ili je samo isprika za ratoborno ponašanje? Vidimo kako su problemi uvijek bili i ostali isti, čak i prije nego li je nuklearno oružje ušlo u jednadžbu.
Nakon toga su bile razne haaške i ženevske konvencije pa smo već došli do početaka Lige naroda te kasnije Povelje UN-a i svih ostalih gentelmanskih sporazuma, npr. Završni akt iz Helsinkija 1975., Memorandum iz Budimpešte 1994. itd. Zapravo, kad smo već ovdje, spomenimo i čl. 2 (e) Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida od 9. prosinca 1948., koji kaže kako se pod genocidom podrazumijeva i prinudno premještanje djece iz jedne grupe u drugu (tj. iz jedne države u drugu državu).
Što uopće znači fraza rules-based international order, koju diplomati ponavljaju poput papiga? Kao neki solipsizam ili možda larpurlartizam, koji ne rezonira ni kod nas, a kamo li u državama globalnog juga, pogotovo kad se postavi protiv narativa i propagande, koja dolazi iz totalitarne Kine. Kina ne želi spominjati demokratski sustav, jer svaka država bira svoj put u koji se nitko ne treba miješati. U redu, ali kad zbog nedostatka demokracije nastaju tirani, koji žele druge teritorije, onda moramo razgovarati o demokraciji. Zbog nedostatka demokracije je kremaljski diktator ukrao Krim, a nažalost predsjednik Obama i ostali lideri slobodnog svijeta (da Vi, gđo Merkel, da Vi gospodine Hollande, Sarkozy ili Macron) to nisu vidjeli kao neki big deal.
Naime, predsjednik Obama je početkom ožujka 2014. (tijekom terorističke krađe Krima!) govorio neke naizgled lijepe riječi o novoj budućnosti Ukrajine, o budućim demokratskim izborima (nakon što je Janukovič, poput kraljevića Petra, ostavio zemlju na nogama od vjetra), govorio je o samoodređenju itd. Sve te riječi nisu nužno smetale teroristima. Naime, kad je Obama govorio općenito o samoodređenju naroda (vjerojatno misleći na težnju Ukrajinaca da budu dio zapadnog svijeta), Putler je tu vjerojatno čuo nešto o samoodređenju naroda Krima i Donbasa. Dakle, Obama retorički nije bio jasan! On praktički nije spomenuo teritorijalni integritet Ukrajine! Ova katastrofalna procjena ili nenamjerna omaška je rezultirala time da danas sve demokratske države (Ukrajina najviše) plaćaju veću cijenu. Ako Washington sada ponovno odustane, kao što neki zagovaraju, cijena će još više rasti. Za tu eskalaciju, smo si sami krivi.
Naime, teritorijalni integritet nacionalnih država nije formalnost. To je kamen temeljac političkog i pravnog poretka našeg doba. Prije početka WW2 teritorijalni integritet je praktički bio formalnost (aneksija Sudeta, Austrije, Alsasa, Gdanjska itd.) i upravo to je dovelo to agresije nasilnika, koji su prvotno podijelili Poljsku. 2014. se relativizirao Krim i to nas je dovelo do sveobuhvatne invazije koja traje i danas. Kada je Obama govorio kako Rusija ima povijesni odnos s Ukrajinom, uključujući kulturne i gospodarske veze te vojne objekte na Krimu, tada je još više razvodnio, tj. relativizirao pitanje teritorijalnog integriteta. Da, postojale su razne veze, ali prvo je trebao postojati teritorijalni integritet Ukrajine, čiji je Krim sastavni dio. Naime, povijesne veze su i bile razlog aneksije i agresije. A zajamčeni teritorijalni integritet je potpuno relativiziran, a neki su ga i trivijalizirali.
Također, kada na međunarodno pravnoj pozornici neki konstantno ponavljaju pojam post-sovjetski prostor (u našoj susjednoj verziji paralela bi bila zapadni Balkan) to potpuno ignorira žrtve Sovjeta i sovjetskog prostora. Ministar vanjskih poslova Litve (a to mišljenje dijele i Latvija te Estonija) kaže jasno: Litva se nikada nije pridružila SSSR-u. Moskva je ilegalno okupirala baltičke države, a oni su se odupirali, sve dok nisu obnovili svoju suverenost i nezavisnost početkom 1990-ih. Autoru ovih redaka je jasno da – unatoč komunističkoj diktaturi – tu analogiju ne možemo u potpunosti prenijeti na prostor bivše Jugoslavije. Naime, Ustav RH, u svojim izvorišnim osnovama spominje kako se naše povijesno pravo, između ostalog, očitovalo i
„u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.“
Drugim riječima, Hrvatska nije bila okupirana od SFRJ i njezinih prethodnika (FNRJ i sl., ovime hrvatski Ustav nužno ne negira komunističku tiraniju) te je svoju nezavisnost stekla sukladno (kon)federalnom Ustavu iz 1974. Međutim, kada već spominjemo RH, često mi pada na pamet završetak našeg rata za nezavisnost, vezano za diplomatsku frazu kako ratovi završavaju za pregovaračkim stolom. Nije istina da svi ratovi završavaju za pregovaračkim stolom, ali što se tiče našeg Domovinskog rata (inače, radi povijesne istine i teroristi nazivaju WW2 – Veliki domovinski rat), isti je, tehnički gledano, završen diplomatskim putem – mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja. Nakon pobjedničkog Bljeska & Oluje došlo je do normalnih pregovora sa pobunjenim Srbima (erdutski sporazum), koji su još držali okupiranu Baranju, Istočnu Slavoniju, tj. Podunavlje. Dakle, putem pregovora je došlo do mirne reintegracije Podunavlja, tj. RH je napokon izašla na međunarodno priznate granice. Neki svjedoci vremena će reći da je ta mirna reintegracija Podunavlja bila moguća, jer su se nakon Oluje stekli uvjeti za konačne razgovore te pravedan i održiv mir. Neki će reći da je do mirne reintegracije došlo, jer Slobu nije bilo briga za hrvatske Srbe, svoje Proxy-je. Naime, neki smatraju da Slobu nikad i nije zanimala RH (sjetimo se da Beograd, a ni Banja Luka, nisu pomogli kninskim Srbima), već samo BiH i što više postotaka od BiH. Velikosrbe je sigurno zanimala RH, ali pragmatični diktator iz beogradskog pašaluka je ipak drukčije operacionalizirao njihove težnje. Ovdje nećemo ulaziti dublje u to i ne želim reći da je Slobo bio bolji od Putina, već samo želim naglasiti kako učeni ljudi danas ipak ne shvaćaju da s ovim kremaljskim režimom (najvjerojatnije) neće biti moguće završiti rat nikakvim mirnim reintegracijama, kao u slučaju hrvatskog Podunavlja (što je bila uspješan posao UN-a, možda i najuspješnija misija).
Dakle, kada se u ovom kontekstu spominju pregovori, međunarodno priznate i zajamčene ukrajinske granice, nažalost dolaze u pitanje i s time se itekako licitira te se puštaju probni baloni, jer teško je zamisliti da (bez sile) gangsteri iz Kremlja odustanu od okupiranih područja Ukrajine, ako već i dođu za stol. A granice su – kao što sam rekao u svojoj prvoj kolumni našeg CEA portala – suština cijele ove priče o međunarodnom pravu. Kad već nisu mogli osvojiti, odnosno kontrolirati cijelu Ukrajinu, teroristi traže next best thing – traže ono što misle da je moguće, jer dekadentni kolektivni zapad će popustiti. Traže dio ukrajinskog teritorija, to su njihovi uvjeti za primirje. Naravno, appeaser-i i ekipa koja se želi dogovoriti sa teroristima zaboravljaju da će nakon nekog primirja, nastati zaleđeni sukob (koji ionako u globalu traje od 2014.) i da apetiti za novim teritorijima neće biti zadovoljeni. Ruski mir (svijet) je njihova fašistička ideologija, u kojoj su svi koji se tome protive – nacisti. I tu nema lijeka, osim pada tog režima, a toga se svi boje, jer što će biti sa nuklearnim oružjem i što ako dođe netko grozniji od Putina. U toj priči se konstantno ignoriraju Ukrajinci te si dobri dečki stvaraju lažne dileme, jer samo je bitno nekako zadovoljiti ambicije terorista i samo da se ne puca. Ne znam što će se dogoditi iza trenutnog kremaljskog diktatora, ali zašto ne mislite da je upravo ovo što se sada događa – nije ionako najgora situacija. Teroristi ubijaju, masakriraju, siluju, kradu i uništavaju sve pred sobom. Što bi se novo još moglo dogoditi kao eskalacija? Ma znam Vi stalno mislite na A -bombu (volite je više od filmskog redatelja Kubricka), a zaboravljate da je veći dio Donbasa već ionako uništen, kao da je i iskorištena atomska bomba.
U svih ovih (kratko nabrojanih) 400 godina priče o međunarodnom pravu, mi se realno nismo puno odmakli od onog starog načela – might is right. Dopuštam da određeni ljudi koji vide čašu napola punom, imaju drukčije mišljenje i da je ipak i puno toga postignuto. Nažalost to – da je puno toga postignuto – ne vrijedi kad Vam teroristi do temelja unište rodni grad, kad izvrše masovna ubojstva, kad ukradu (ne samo wc školjke, bijelu tehniku ili žito, već) doslovno i kosti – onog nekadašnjeg priležnika, nekadašnje ruske carice – kneza Potemkina ili kad doslovno ukradu i rakuna iz zoološkog vrta. Da mogu, ukrali bi vam i zrak koji dišete. U legendarnom filmu „The Dark Knight“ imamo citat lojalnog butlera Alfreda Pennywortha, koji objašnjava Bruceu Wayneu, tj. Batmanu kako:
„Some men aren’t looking for anything logical, like money. They can’t be bought, bullied, reasoned, or negotiated with. Some men just want to watch the world burn.”
Dakle, teroristi su, u svojim noćnim i dnevnim napadima na Ukrajinu, već lansirali rakete ukupne vrijednosti stotina milijuna dolara. Te rakete u 90% slučajeva (uz pomoć zapadnog modernog PZO-a) ne pogode metu. Dakle, teroristi doslovno bacaju novac u zrak, tj. pale ga u vatri (kao Joker u Batmanu). Međutim, ovi teroristi, ipak traže nešto logično. Oni žele novac iz drugih izvora (zaobilaženje sankcija, povećan izvoz ugljikovodika i sl.), a najveći novac ili nagrada za njih su novi teritoriji. Moderni staljinisti jesu zaista agenti kaosa, jer njima pozornica UN-a služi i kao platforma za svoju propagandu i za blokiranje putem prava veta, bilo kakvih pokušaja međunarodne zajednice da se suprotstavi njihovom predatorskom ponašanju. Cijela galama je zbog toga što žele teritorijalno proširenje, a to je suprotno sa postulatima UN-a. Dok god su oni u Vijeću sigurnosti jedino što je rezultanta toga je vijeće nesigurnosti, jer ionako smo u pat poziciji konstantne nuklearne ucjene.
Međutim, za njih doista vrijedi barem dio filmskog citata – to da ih se ne može urazumiti (fašistička ideologija i propaganda su ušle u sve pore društva), tj. da se s njima ne može pregovarati. Oni su zapalili svijet i vole gledati tu vatru. Ponavljamo – o čemu pregovarati (o međunarodno priznatim i zajamčenim granicama?) i s kime pregovarati (s optuženicima za genocid)? Odgovor miroljubivih država članica UN-a treba biti jasan – nećete dobit granice koje tražite! To je naša prva i zadnja ponuda za pregovaračkim stolom. Nakon toga, oni će po jubilarni 666. put (the number of the beast) zaprijetiti nuklearnim armagedonom. A mi moramo ponoviti da ništa neće dobiti te biti spremni. Kada pokažemo hrabrost gledajući opasnosti u lice – to će biti pravi Zeitenwende, a dok se to ne dogodi, nažalost će poginuti puno dobrih ljudi.
S teroristima se ne pregovara
Teroristički diktator Putin je do temelja uništio Mariupolj, grad koji je bio veličine Miamija ili Edinburgha. Grad koji je imao populaciju našeg Zadra, Osijeka, Rijeke i Splita – zajedno. Strateškim bombarderima(!) su bombardirali zadnje uporište branitelja – tvornicu Azovstal. S lica zemlje su nestali deseci manjih gradova, stotine mjesta i sela. I netko i dalje želi pregovarati s takvim osobama?! Jeste Vi normalni?! Pa taj diktator je odavno trebao biti persona non grata. A ako smo ga optužili za genocid pred Međunarodnim sudom (jednim od dijelova UN-a), onda sigurno s takvima nemamo što pregovarati i nemojte ovdje prodavati floskule o presumpciji nevinosti, kao da se radi o korupciji i gospodarskom kriminalu u tranzicijskim državama. Sve je snimljeno na TV-u – diktator je rekao da Ukrajina ne postoji (dakle, kako bi i on pregovarao, ako ne priznaje drugu stranu?).
Dakle, ni on (ako se drži principa; mislim, naravno da se on ničeg ne drži) neće pregovarati sa Ukrajinom. Već sam Vas naučio – teroristička država nikada ne pregovara bona fide. Nemojte im vjerovati. I nikada im nemojte popustiti. Ovaj rat neće zaustaviti diktator u Moskvi, niti komunistička partija Kine (a već smo zaboravili na sporne likove kao Erdogan ili Orban, koji uživaju pod zaštitom NATO-a, a u isto vrijeme i sabotiraju savezništvo). Međutim, ovaj rat itekako mogu zaustaviti sve ostale miroljubive države članice UN-a. Tražiti treće puteve u izrazito binarnoj situaciji (agresora i žrtve) je, s jedne strane – uzaludno, a s druge strane – ide (in)direktno u korist terorista. O granicama se ne pregovara. Netko se može pitati – pa kome smeta ako je granica 100km lijevo ili desno, gore ili dolje? Pa Ukrajincima je bitno, onima koji bi ostali s krive strane (Drine) granice je bitno, jer gladovanje, silovanje, krađa i ubijanje se nastavljaju. I nama su bitne granice, jer smo dali svoju riječ – nekoliko puta. Kako bi brazilski predsjednik Lula reagirao da npr. Argentina ima nuklearno oružje te napadne Brazil i anektira 20% teritorija? I da mu netko iz Europe samo govori kako je potreban mir. Mir – no shit Sherlock! Nažalost i argentinski papa Franjo ima očito krivi pogled na terorističku agresiju i ponaša se drukčije nego što bi se ponašao npr. papa Wojtyla, u istom slučaju. Geografsko područje u kojem smo odgojeni igra veliku ulogu.
Trenutno se službeno (ispravite me ako griješim) RF nije proglasilo državom sponzorom terorizma, barem ne u UN-u. Zapravo, ta država nije sponzor terorizma, već se doista radi o terorističkoj državi. Malo svjetskih institucija, organizacija, a kamo li forum UN-a je došao do te jednostavne i jasne razine – bobu bob, popu pop – da su teroristi i da ih se treba izbaciti. Naime, (pre)veliki(?) je pravnički izazov generirati nove dokumente ili uskladiti stare, kako bi se RF službeno – urbi et orbi – proglasilo terorističkom državom. Demokratski svijet još nije zatvorio niti sve pipe oko pitanja sankcija. I o tome se treba sve više pisati. Nažalost, postoji još zapadnih kompanija koje nastavljaju Business as usual sa teroristima. Naravno, Iran je godinama pod sankcijama i to ga ne sprječava u terorističkim aktivnostima. Sjeverna Koreja je godinama pod sankcijama pa svejedno lansiraju rakete preko glava miroljubivih država. Srbija (SR Jugoslavija) je godinama bila pod sankcijama (čak i nisu bili u UN-u!) i to nije spriječilo zločinačku velikosrpsku agendu na terenu. Postoje i neke države, koje uopće nisu niti pod udarom sankcija pa ih to – pogotovo – ne sprječava da se bave terorizmom (dekapitacijama komadanjima tijela ili bacanjem kiseline na disidente u stranim veleposlanstvima). Ipak, sankcije jesu bitne. I ako se npr. unutar EU planira 12. (13., 14…) paket sankcija, zašto i dalje egzistira želja za pregovaranjem. Ah, znam – zbog straha od eskalacije, a kojeg ste, nadam se, apsolvirali u prvoj kolumni autora ovih redaka.
Teritorijalni integritet je temelj i condicio sine qua non UN-a. Organizacija o kojoj cijelo vrijeme pričamo je sa više rezolucija priznala teritorijalni integritet Ukrajine. Npr. o tome posebno svjedoče dvije rezolucije Opće skupštine UN-a. Jedna je donesena povodom ilegalne aneksije Krima te se zove „Teritorijalna cjelovitost Ukrajine“ od 27. ožujka 2014., a postoji još i dokument „Teritorijalna cjelovitost Ukrajine: obrana načela Povelje Ujedinjenih naroda“ od 12. listopada 2022. Dakle, već znate kako je oko 140 država članica više puta osudilo rusku agresiju na Ukrajinu te su time opetovano priznate granice Ukrajine iz 1991. I nakon svega, sada bi netko opet htio pregovarati o granicama. Dakle, ponekad i sami umanjujemo utjecaj UN-a.
Teroristička država RF uopće ne priznaje da je napala Ukrajinu. U VS nikada ne dopušta raspravu o agresorskom ratu. Pokušavaju se izvlačiti da kao odgovor na neprijateljske akcije Zapada, namjeravaju braniti svoje pravo na postojanje i slobodan razvoj svim raspoloživim sredstvima. Ukrajina ne postoji (iako je članica UN-a od 1945.), a specijalna vojna operacija je poduzeta radi napada sa Zapada (sic!) i ugroženog naroda Donbasa, koji je bio bombardiran i pred genocidom (sic!). Takve gluposti netko mora slušati svaki dan u UN-u i pokušati ostati miran.
RF daje jasnu potporu i drugim teritorijama, osim Donbasa. To su, njena kolonija, Bjelorusija, koja još uvijek je subjekt međunarodnog prava te Abhazija i Južnoj Osetija, koje su nelegalne tvorevine, poput NR Donjecka i Luganska. RF gotovo nikada ne spominje ostale bivše sovjetske republike pa dolazimo do toga da za njih postaje sporan njihov suverenitet i teritorijalni integritet. Njihov koncept bližeg susjedstva poziva na daljnju integraciju unutar Zajednice neovisnih država, Euroazijske ekonomske unije i Organizacije ugovora o kolektivnoj sigurnosti (njihove neučinkovite verzije NATO-a). I onda nije čudno da kineski veleposlanik u Francuskoj ispali doslovno psovku kada kaže da bivše sovjetske republike nemaju poseban status u međunarodnom pravu. Je li to prizivanje Brežnjeva i njegove doktrine ograničenog suvereniteta? Je li to službeni stav kineske komunističke partije? One iste partije koja je pružila sigurnosna jamstva Ukrajini u Budimpešti 1994 i koja poštuje teritorijalni integritet svih zemalja?
Ono što pokušavam reći je da ovakav koncept ruske vanjske politike pokazuje da nema smisla pokušavati razgovarati s aktualnim režimom u Kremlju. Možda bi bilo bolje da pričekamo smjenu režima (i nemojte se bojati onog što dolazi iza Putina, jer to je lažna dvojba), a niti onda predmet pregovora ne može biti teritorijalni integritet Ukrajine, što je i princip na kojem je stvoren UN! Kada je došao na dužnost predsjednika SAD-a, u siječnju 1981.- taman u vremenu poslije detanta – sjetite se da Ronald Reagan nije razgovarao ni s jednim sovjetskim čelnikom, sve dok se nije sastao s Mihailom Gorbačovom u listopadu 1985. Cijeli prvi mandat, Reagan nije pregovarao s teroristima. Sa Gorbijem, koji sigurno nije bio savršen (poput Merkel ili Obame, previše ga se slavi), ali je bio normalan – se moglo razgovarati (ali nije postojao službeni dokument o neširenju NATO-a na istok – to je teroristička laž!). Nasljednici diktatora br. 1. u Kremlju, koji se (tajno ili javno) bore za prevlast, nažalost nisu kalibar jednog Gorbačova, a normalni disidenti su pozatvarani i otrovani.
Reagan je kroz svoju doktrinu peace through strenght, na svoj način, ponavljao Trumanovu doktrinu, pogotovo kad je rekao: „
„Ne smijemo slomiti vjeru onima koji riskiraju svoje živote – na svim kontinentima od Afganistana do Nikaragve – kako bi prkosili sovjetskoj agresiji i osigurali prava koja su naša od rođenja.”
I naravno da je to bilo dijametralno suprotno od terorističke doktrine ograničenog suvereniteta. Brežnjevljeva doktrina je otprilike rekla, ono što mi (sovjeti) kontroliramo, to i zadržavamo. A Reagan je mu je odgovorio – nećeš razbojniče! Postoji pozitivan kontinuitet od Trumana, preko Eisenhowera i J.F.K. (sa interludijem tzv. razdoblja detanta, tj. Nixona i Kissingera, koji su se prevarili u procjeni Kine te vjerojatno poštenog, ali previše mekanog i danas zaboravljenog predsjednika Cartera, koji je emitirao slabost) do Reagana. Svi su pomagali Europi, svi su se odvažno držali protiv sovjeta.
„Ukrajini je mjesto u euroatlantskoj obitelji. Članice NATO-a su odlučne dati Ukrajini sve što joj je potrebno kako bi opstala kao suverena, neovisna zemlja u Europi“ – rekao je nedavno glavni tajnik NATO-a Stoltenberg. Sjetimo se, Ukrajini su još 2008. bila otvorena vrata NATO-a (tako je glasilo službeno izvješće!), dok joj zapadna korupcija (nažalost) nije zatvorila ta vrata te je, protiv svoje volje, ostala neutralna. Prije toga – 1994.- Ukrajina se odrekla nuklearnog oružja, jer joj je zajamčena sigurnost i teritorijalni integritet. A kad je neutralnost (čak i svojevoljna) ikada zaustavila tiranske ambicije? Ukrajina nema geografski položaj Švicarske, a geografija nas određuje, kao i međunarodno priznate granice.
Predsjednik Macron je nedavno u Pekingu kumio diktatora Xija: ‘Urazumite Ruse! Vi to možete…“ Prvo je molio jednog diktatora (sjećate se onog dugačkog stola u Kremlju, telefonskih razgovora i traženja diplomatskih rješenja), a sada moli drugog. Što bi uopće moglo poći po zlu? Ako stalno molimo, možda će totalitaristički bogovi pristati na naše molitve? Zapamtite, Kina prema Ukrajini ne vodi iskrenu politiku (u trenutku pisanja ovih redaka, kao da su zašutjeli, što je opet dokaz nekonzistentnosti). Naime, Kina nije sa Ukrajinom potpisala „neograničeno prijateljstvo“, već sa agresorom! Scholz i Macron emitiraju slabost, a slabost je hrana za manijake. S druge strane, opet je bolje da na vladajućim dužnostima imamo Scholza i Macrona, jer njihove alternative s krajnje ljevice ili krajnje desnice sigurno nisu bolji izbor.
Postoji još jedna nejasna fraza koju se ponavlja u eteru, a ona otprilike glasi „we must ensure that Ukraine prevails as a sovereign, independent nation“. – što znači ta diplomatska fraza? Naime, Ukrajina je već prevladala kao suverena i nezavisna nacija. Samo je pitanje teritorijalnog integriteta. Dakle, izbjegava se priča o međunarodno priznatim (avnoj-skim) granicama iz 1991. (za koje su već jamčili predstavnici VS UN), jer se nešto ipak (kao) treba utvrditi za pregovaračkim stolom(?). Prestanimo balansirati na oštrici noža, jer onda svjesno prihvaćamo biti puž, na toj oštrici, tj. talac u međunarodnim odnosima s teroristima. Ukrajini se daje dovoljno oružja da bi preživjela, ali ne dovoljno da bi pobijedila. Cijena da se manijaci zaustave se povećava svakim danom.
Pobjeda moralne retorike
The most moral foreign policy also turns out to be the most effective, not cynical realpolitik. Consistency to values are the best way to promote national interests, not quid pro quo and opportunism. (Garry Kasparov)
Autor ovih redaka je u potpunosti svjestan da kad (ako?) netko i bude pročitao do kraja ovaj esej, ponovno će reći – sve je to lijepo, ali what about Iraq. Drugi će reći da se moramo bojati nuklearnog holokausta. Treći će reći da sam pretenciozan ili huškač pa će glumiti realiste u međunarodnim odnosima te će, unatoč svim znanstvenim dokazima, ponovno tražiti načine pregovaranja s teroristima, jer ih ne smijemo naljutiti ili provocirati. A ljutnju Ukrajinaca i našu ljutnju će ignorirati ili relativizirati. Što se tiče potencijalne reforme UN-a, isto će reći da moje/naše težnje nisu ostvarive. A što je ostvarivo: da teroristi i dalje predsjedaju Vijećem sigurnosti i da se tu ništa ne može, jer takav je svijet?
Njima sam već sve odgovorio u prvom eseju /kolumni pod nazivom Nećeš razbojniče! Upravo slabost provocira nasilnike, a snaga ih tjera na povlačenje te ih konačno i uništava. Povijest se iznova ponavlja, nažalost često kao tragedija i farsa. Ako nismo spremni izaći iz zone komfora, negativci će izaći na čelo kolone te će čak i predsjedati UN-ovim tijelima (u međuvremenu, sukladno proceduri, teroristički režim Irana je postao predsjedatelj UN-ovog Social Forum, koji je supsidijarno tijelo Vijeća za ljudska prava! Sa humorne strane, sve ovo što proživljavamo je jedna dugačka epizoda South Parka-a). Ne smijemo dati autoritativnim režimima da oni vode igru. Ako je 20. stoljeće bila priča o sporom i neujednačenom napretku – ali ipak napretku – prema pobjedi liberalne demokracije nad drugim zločinačkim ideologijama – komunizmom, fašizmom, nacizmom i dr. otrovnim nacionalizmima i sl. – 21. stoljeće je, za sada, krenulo u suprotnom smjeru. I to samo zato što se dobri momci i pozitivci boje. A nekada su se, u smrtnoj opasnosti, neki ljudi ipak odlučili suprotstaviti zlu i ne sklapati paktove s vragom.
Naime, kad je stupio na premijersku dužnost, Winstonu Churchillu su mnogi predlagali pregovore sa Herr Hitlerom, preko posrednika, signorea Mussolinija, dok je savezništvu sa silama osovine bio i tovariš Staljin. Churchill je imao odgovor za cijelu politiku – appeasement-a:
An appeaser is one who feeds a crocodile – hoping it will eat him last.
Dakle, Churchill je odavno detektirao ljudsku slabost te nije popuštao teroristima zbog straha od neviđenih posljedica ili straha uopće, a to je potvrdio i u Atlantskoj povelji, jednom od temeljnih dokumenata UN-a. On je u svom inauguralnom krv, znoj i suze govoru, pred Parlamentom, 13. svibnja 1940., između ostalog, rekao i sljedeće:
We have before us an ordeal of the most grievous kind. We have before us many, many long months of struggle and of suffering. You ask, what is our policy? I can say: It is to wage war, by sea, land and air, with all our might and with all the strength that God can give us; to wage war against a monstrous tyranny, never surpassed in the dark, lamentable catalogue of human crime. That is our policy. You ask, what is our aim? I can answer in one word: It is victory, victory at all costs, victory in spite of all terror, victory, however long and hard the road may be; for without victory, there is no survival. Let that be realised; no survival for the British Empire, no survival for all that the British Empire has stood for, no survival for the urge and impulse of the ages, that mankind will move forward towards its goal. But I take up my task with buoyancy and hope. I feel sure that our cause will not be suffered to fail among men. At this time I feel entitled to claim the aid of all, and I say, “Come then, let us go forward together with our united strength.”
Churchill je rekao ono što se univerzalno odnosi i na današnje vrijeme – cilj je pobjeda, usprkos svom teroru i bez obzira na cijenu – jer veliki govornici uvijek polože test vremena, a mi trebamo samo zamijeniti neka imena, da se nađemo u današnjoj situaciji. Ista stvar je bila i sa univerzalnim govorom hrvatske liberalne demokracije, odnosno pristojnog Vlade Gotovca, kada je 30. kolovoza 1991. (ispred komande 5. vojne oblasti, kod današnjeg MORH-a) govorio o generalima bez djece:
Sramit će ih se njihova djeca, jer nisu im bili očevi. Sramit će ih se njihove žene, jer su bili ubojice tuđe djece. Sramit će ih se njihove obitelji, jer su uništavali tuđe obitelji… Oni nam govore da će odlazeći ostaviti iza sebe pustoš. A mi znamo da će se vratiti jedino s onim što će ukrasti, jer nikada ništa drugo nisu ni imali. Sve što imaju, sve što jedu, sve što piju, sve što oblače vaše je. Vi to plaćate, vi zato radite, vi zato stradate. Oni će kažu ukrasti, a pitam tu gospodu, a gdje su oni to stekli bogatstvo koje je Hrvatska stjecala tisuću godina. Neka nam ispripovijedaju gdje su to njihovi gradovi stari tisuće godina, gdje su to njihovi dvorci, gdje su to njihove palače, gdje je to njihovo blago koje mi ovdje imamo i koje prijete da će nam uništiti. Neka unište svoje, ali lako im je, ne trebaju uništavati jer ništa od toga ni nemaju.
Ono što oni žele, zapamtite dobro, žele nas izjednačiti sa sobom, žele da budemo divlji kao oni, žele da nemamo ništa kao oni, žele da budemo ubojice kao oni, žele da nemamo morala kao oni, žele da sjedimo u tuđim domovima i u tuđim gradovima kao oni. Nama to ne treba. Mi imamo svoju domovinu, mi imamo svoje gradove, mi imamo svoju kulturu, mi imamo svoju naciju. Neka odlaze odavde!… A neka ta snaga, neka ta ljubav i neka ta hrabrost vodi Hrvatsku, onu naoružanu i onu nenaoružanu, jer mi koji nismo naoružani nismo ništa manje hrabri, nismo ništa manje ponosni, nismo ništa manje zaljubljeni u svoju domovinu. Ako nemamo oružje, imamo snagu ovoga što je tu, snagu svoje ljubavi, snagu svog dostojanstva, snagu svoje spremnosti da umremo ako ne možemo kao ljudi živjeti. I to je ono što ne damo! Ja se zato ne bojim. Živa je, bila je živa i živjet će Hrvatska! Živjeli!
Sigurno je neki ponosni Ukrajinac pred stratištima Buče, Irpina, Izjuma, Hersona i drugih gradova i mjesta, izrekao slični govor, a da nije bio svjestan, niti je ikada čuo za legendarnog Gotovca. No, vjerojatno je čuo za hrvatsku borbu za nezavisnost i možda si je radio usporedbe, iako će neki analitičari reći da si ne trebamo raditi usporedbe, jer je puno toga drukčije od Hrvatske ’91. i Ukrajine 2023. U suštini samo je atomska bomba novi dio jednadžbe, a ostalo je prilično isto – diktatorska želja za teritorijem te narod isprana mozga, koji služi tiranskim ambicijama. Nema lakih odgovora, ali ima onih jednostavnih. Ponavljam – diktatori staju tek kad ih zaustavimo.
Što se tiče Gotovčevog govora, treba samo izmijeniti neke riječi, ali ono što ostaje na strani zločina je isto: teroristi, koji lažu, kradu, uništavaju i ubijaju. Kada Gotovac govori o hrvatskoj povijesti, ukrajinska paralela može biti i kako su neka nasilja na Krimu uspostavili još antički Grci, a ne Katarina Velika ili njezin priležnik. Nadalje, ruski teroristi izvršavaju dekapitacije poput ISIL-a, samo da bi natjerali žrtve da se ponašaju isto, a kako bi se agresija, pardon, specijalna vojna operacija – opravdala. Oni nas žele izjednačiti sa sobom, kako je i Gotovac rekao. Jedino što, u ovom trenutku, nismo sigurni – srame li se njihova djeca svojih terorističkih očeva? Prema nekim presretnutim telefonskim razgovorima baš i ne, čak ih rodbina potiče na još kaznenih djela. A ono što smo sigurni je – neka odlaze odavde – iz Ukrajine, koja ima svoje međunarodno priznate i zajamčene granice iz 1991. Uglavnom, ovakvi povijesni govori nedostaju pred Vijećem sigurnosti i Općom skupštinom UN-a. Postoje iznimke, koje će možda u budućnosti postati poznate, ali trenutno imamo paralizu organa i nedostatak hrabrosti, jer dosadne diplomatske floskule, nisu oni govori koje ćemo pamtiti.
Zato naglasimo ono najbitnije – želje Ukrajinaca. U svom govoru na engleskom jeziku, pred američkim Kongresom 21. prosinca 2022., ukrajinski predsjednik Zelenski je, između ostalog, rekao:
Against all odds and doom-and-gloom scenarios, Ukraine didn’t fall. Ukraine is alive and kicking. Thank you. And it gives me good reason to share with you our first, first joint victory: We defeated Russia in the battle for minds of the world. We have no fear, nor should anyone in the world have it. Ukrainians gained this victory, and it gives us courage which inspires the entire world. Americans gained this victory, and that’s why you have succeeded in uniting the global community to protect freedom and international law. Europeans gained this victory, and that’s why Europe is now stronger and more independent than ever. The Russian tyranny has lost control over us. And it will never influence our minds again. Yet, we have to do whatever it takes to ensure that countries of the Global South also gain such victory. I know one more, I think very important, thing: The Russians will stand a chance to be free only when they defeat the Kremlin in their minds. Yet, the battle continues, and we have to defeat the Kremlin on the battlefield, yes. This battle is not only for the territory, for this or another part of Europe. The battle is not only for life, freedom and security of Ukrainians or any other nation which Russia attempts to conquer. This struggle will define in what world our children and grandchildren will live, and then their children and grandchildren. It will define whether it will be a democracy of Ukrainians and for Americans — for all. This battle cannot be frozen or postponed. It cannot be ignored, hoping that the ocean or something else will provide a protection. From the United States to China, from Europe to Latin America, and from Africa to Australia, the world is too interconnected and interdependent to allow someone to stay aside and at the same time to feel safe when such a battle continues… We have artillery, yes. Thank you. We have it. Is it enough? Honestly, not really… when Russia cannot reach our cities by its artillery, it tries to destroy them with missile attacks. More than that, Russia found an ally in this — in this genocidal policy: Iran. Iranian deadly drones sent to Russia in hundreds — in hundreds became a threat to our critical infrastructure. That is how one terrorist has found the other…Russia could stop its aggression, really, if it wanted to, but you can speed up our victory. I know it. And it, it will prove to any potential aggressor that no one can succeed in breaking national borders, no one committing atrocities and reigning over people against their will. It would be naïve to wait for steps towards peace from Russia, which enjoys being a terrorist state. Russians are still poisoned by the Kremlin. The restoration of international legal order is our joint task. We need peace, yes. Ukraine has already offered proposals, which I just discussed with President Biden, our peace formula, 10 points which should and must be implemented for our joint security, guaranteed for decades ahead and the summit which can be held. I’m glad to say that President Biden supported our peace initiative today. Each of you, ladies and gentlemen, can assist in the implementation to ensure that America’s leadership remains solid, bicameral and bipartisan. Thank you. You can strengthen sanctions to make Russia feel how ruinous its aggression truly is. It is in your power, really, to help us bring to justice everyone who started this unprovoked and criminal war. Let’s do it. Let the terrorist terrorist state be held responsible for its terror and aggression and compensate all losses done by this war. Let the world see that the United States are here… We’ll celebrate Christmas. and, even if there is no electricity, the light of our faith in ourselves will not be put out. If Russian — if Russian missiles attack us, we’ll do our best to protect ourselves. If they attack us with Iranian drones and our people will have to go to bomb shelters on Christmas Eve, Ukrainians will still sit down at the holiday table and cheer up each other. And we don’t have to know everyone’s wish, as we know that all of us, millions of Ukrainians, wish the same: Victory. Only victory… We already built strong Ukraine, with strong people, strong army, strong institutions together with you. We developed strong security guarantees for our country and for entire Europe and the world, together with you. And also together with you, we’ll put in place everyone who will defy freedom. Put-in… Thank you all, from everyone who is now at the front line, from everyone who is awaiting victory. Standing here today, I recall the words of the president Franklin Delano Roosevelt, which are I think so good for this moment. “The American people, in their righteous might, will win through to absolute victory.” The Ukrainian people will win, too, absolutely… We stand, we fight and we will win because we are united — Ukraine, America and the entire free world. Just one thing, if I can, the last thing — thank you so much, may God protect our brave troops and citizens, may God forever bless the United States of America. Merry Christmas and a happy, victorious New Year. Slava Ukraini.
Umjesto zaključka – pobjeda
As I decried in 2014, incrementalism, proportionate response, etc., have become free world weasel words for cowardice and backing down in the face of pressure and bluffs from hostile dictatorships. Stop self-deterring and fight to win! (Garry Kasparov)
U ovome tekstu pokušao sam prikazati stogodišnje prisustvo razbojnika u međunarodnim institucijama (stogodišnji diplomatski rat) te elaborirati činjenicu (ili barem predstaviti istu, jer mnogi o ovome nemaju pojma) da je RF od 1991. ilegalno unutar UN-a, kao država koja nije potpisala osnivačku povelju organizacije iz 1945., niti ju je Opća skupština ikada izglasala za članicu. Umjesto toga, njihovo mjesto u UN-u je rezultat prešutnog pristanka, koji traje više od tri desetljeća. Taj prešutni pristanak omogućio je Kremlju, između ostalog, da blokira sve napore u Vijeću sigurnosti da se pomogne Ukrajini usred sve veće ruske agresije od 2014. Znalci će reći kako je tijekom godina RF (uključujući njezinog prethodnika SSSR) koristila je svoj veto 143 puta. To je više od svih drugih stalnih članica u Vijeću zajedno – uključujući i Kinu. I zbog takvih stvari je glavna svjetska mirovna organizacija svedena na pukog i nemoćnog promatrača, kojeg gledamo s podsmijehom i od kojeg ne očekujemo apsolutno ništa, a opet – moramo igrati i na tu kartu. A kad kažem kartu, ne mislim na diktatorske pokeraške blefove, već na ideale i postulate prema kojima je stvorena međunarodna organizacija kojoj je najbitnija svrha – svjetski mir, a ne ruski mir. A povijest nas uči da mir dolazi samo nakon pobjede.
S druge strane, taj mir je često samo privid, jer u hladnom ratu (koji se nastavio ili nikada nije ni prestao) ima puno toplih ratova. Neki su izvan našeg vidokruga, a to ne znači da i oni nisu bitni. Na Koreju 1950-ih se nije gledalo kao na nešto bitno i onda malo kasnije terorist sastavi atomsku bombu pa odjednom postane bitno. Nekada nešto nebitno, postane itekako bitno. Ne zaboravite potpuno krivu procjenu britanskog premijera Chamberlainea u Munchenu 1938. On je, vrativši se doma u London, rekao kako su ostvarili mir za njihovo vrijeme i da se nema smisla vojno boriti za neki quarrel in a far away country, between people of whom we know nothing. I danas, u globaliziranom svijetu, bitni ljudi ponavljaju ovakve gluposti. Dakle, kada teroristi konstantno prijete cijelom demokratskom svijetu zbog rata koji se baš njima ćefnuo (sjetite se i korejski rat se dogodio, jer se diktatoru prohtjelo), onda takvi ratovi imaju primat u međunarodnom pravu.
Zašto šutke prihvaćamo kontinuirano prisustvo terorista u međunarodnim institucijama – od međunarodnog olimpijskog odbora ili posebnih sportskih federacija (nemojte slušati one koji nameću narativ kako sport treba odvojiti od politike te da moramo pristati na sudjelovanje u sportu onima koji se barem nisu pismeno odrekli diktatora, njegovog kriminalnog rata i koji nisu priznali teritorijalni integritet Ukrajine) do Ujedinjenih naroda? Stari Latini su imali izreku: qui tacet consentire videtur, dakle – tko šuti, čini se da pristaje. Nažalost, čini se da se pristalo na talačku krizu koja se odvija u zgradi UN-a. Čini nam se da se razmišlja i o terorističkim uvjetima – posebno u smislu međunarodno priznatih i više puta jamčenih granica Ukrajine. U zgradi UN-a na Manhattanu, nam nedostaje neki Bruce Willis, koji bi riješio terorističku krizu (a to se može i diplomatski pokušati). Sada nije vrijeme za šutnju i pristajanje na terorističke zahtjeve. Vrijeme je da progovorimo sankcijama za agresore. Navodno se razmišlja o dodatnim sankcijama, ali hrana i lijekovi bi bili izuzeti. Zašto bi izuzimali hranu, ako je teroristička država ionako „samodostatna“? Zašto bi iz zabrane izvoza izuzimali lijekove, ako se teroristi ne brinu o zdravlju svojih susjeda i svih ostalih demokratskih i miroljubivih država? Ajmo razmišljati o izvozu u Ukrajinu, posebno o izvozu dalekometnih projektila i modernih aviona, jer oni štite život i zdravlje normalnih ljudi. Bez ovakvih govora pred teroristima u forumu UN-a, dopuštamo da se zgrada na Manhattanu figurativno sruši, baš kao što su islamski teroristi srušili zgrade u susjedstvu 11. rujna 2001. Zanimljivo je da oni koji o 9/11 govore kao o uroti i inside jobu-u imaju slično mišljenje i o terorističkoj agresiji na Ukrajinu.
Ukoliko je pismo predsjednika Jeljcina od Badnjaka 1991. (kojim je UN obavješten o kontinuitetu terorističke države), via facti, poprimilo značajnu pravomoćnost, onda predlažem sljedeće. Umjesto svih rezolucija UN-a (koje bi izravno ili neizravno osudile terorističku agresiju i okupaciju Ukrajine), neka čelnici 140 miroljubivih država (a bit će ih vjerojatno manje koji bi podržali snažnije tekstove), koji su već osudili terorističke postupke, napišu pismo diktatoru br. 1. i njegovoj kamarili u Kremlju (neka to pismo potpišu svi šefovi država, vlada i parlamenata miroljubivih država). Pismo bi bilo sljedećeg sadržaja:
Teroristi, vi nešto tražite? E, ovo je naša ponuda – NIŠTA. Ništa nećete dobiti, osim HIMARS-a u čelo i jednosmjerne karte za Haag! Povucite se iz Ukrajine.
Naime, još jedna mala digresija iz vojne povijesti. Tijekom prosinca 1944., prilikom bitke za izbočinu kod gradića Bastogne, u Ardenima, pripadnici 101. zračno – desantne divizije su se, u jednom trenutku, našli okruženi jačim snagama njemačkog Panzerkorps-a. Njemački general von Lüttwitz je, putem službenog glasnika, poslao ultimatum američkim snagama za predaju (ili će biti uništeni). Brigadni general Anthony McAuliffe mu je pismeno odgovorio jednom riječju: NUTS. Nijemci su ostali zbunjeni i nisu znali kako bi to preveli na njemački. Amerikanci su im pomogli i usmeno rekli – to vam znači go to hell. To vam znači: ništa, koješta, glupost, ludilo, Malo Morgen ili kao što bi stari i nekompromitirani ukrajinski pozdrav iz vremena nuklearne zime glasio: ruski bojni brode – иди на хуй! Amerikanci su se odbili predati, a uskoro je u pomoć došla Pattonova 3. armija (zaboravljeni George Patton nas uvijek prati i u diplomaciji i na bojnom polju) i ostalo je povijest. Vidite kako se povijest ponavlja i da ponekad postoji malo dobrih ljudi, koji se ne boje. Tih nekoliko dobrih ljudi, treba mobilizirati u još nekoliko pa onda još nekoliko dobrih ljudi. I kad bi došli do stotinjak dobrih čelnika miroljubivih država UN-a, onda bi oživotvorili staru izreku, koja se pripisuje Sun Tzu-u:
The energy developed by good fighting men is as the momentum of a round stone rolled down a mountain thousands of feet in height.
Naime, da bi razumjeli kremaljskog diktatora, tj. malog podlog psihopata i njegove trabante ne trebamo se baviti Freudom (ili prispodobama o štakoru), već Sun Tzuom, a Umijeće ratovanja nije cijelo usmjereno samo prema bojnom polju (good fighting men – dobri borci – postoje i u diplomatskim arenama), jer u neke bitke ulazimo, nakon što smo ih već dobili. Diplomatska arena je dobar početak i kad bi na pravilan način mobilizirali dobre ljude koje se ne boje zla i koji prkose zlu, onda bi zlo bilo nemoćno. Zamislite da zlo postane impotentno i da UN paralelno vrati svoj mojo – pa gdje bi nam onda samo bio kraj. Do tog kraja, ne treba ići daleko, dovoljno je doći samo do ukrajinskog Krima. Tamo je sve počelo – tamo će sve završiti. Manje savezničke države su odavno moralni autoriteti po pitanju Ukrajine, jer su jasno artikulirali cilj – pobjedu Ukrajine i slobodnog svijeta. Taj cilj moraju jasno prihvatiti i veliki saveznici. Prestanimo se bojati, jer teroristi se trebaju bojati nas i našeg gnjeva.
Sjetimo se Ezekiela (25,17), u čijim stihovima možemo naći inspiraciju, pogotovo onda kada smo gnjevni, a znamo da koračamo na pravednom putu:
Put pravedna čovjeka sa svih strana napada nepravda sebičnih i tirana.
Blagoslovljen bio onaj koji u ime milosrđa i dobrote nemoćne vodi kroz doline mračne.
Jer on je uistinu čuvar brata svoga i nalaznik djece izgubljene.
Tako ću se strašno osvetiti kaznama jarosnim onima što braću moju otrovati i uništiti pokušaju.
I kad im se osvetim, znat će da moje ime je Jahve.
Dakle, teroristi imaju uperen pištolj prema miroljubivim državama slobodnog svijeta – ajmo ih izazvati. I dare you, I double dare you…Šta ćete napraviti ako vas ne poslušamo? Marš iz Ukrajine! Ovo nije trivija iz pop kulture, ovo je recept za susrete s teroristima u kojemu bi sa govornice UN-a tražili: dostaviti sve potrebno oružje braniteljima Ukrajine, kako bi oni dovršili posao – With great vengeance and furious anger.
Uvijek pokušavam reći kako po pitanju terorista, uvijek moramo slušati one koji su (posebno u 20. stoljeću) živjeli pod tim terorizmom, a prije svega slušajmo same žrtve današnje agresije – Ukrajince. Današnji kremaljski diktator i njegova kamarila su u 21. stoljeću najbliže negativcima iz povijesnih knjiga. Zar moramo čekati da isti – kao Pol Pot u bližoj povijesti i diktatori iz WW2 – pobiju par milijuna ljudi? I zato ponovno izdvajam citat predsjednika Zelenskog od 08. svibnja 2023. (Dan Pobjede nad nacizmom u Europi – VE Day – kojeg će i Ukrajina ubuduće slaviti 08. svibnja, dok je 09. svibnja rezerviran za Dan Europe):
…Prije ili kasnije pobijedit ćemo. Unatoč hordi, usprkos nacizmu, usprkos mješavini prvog i drugog, koji je sadašnji neprijatelj, mi pobjeđujemo, jer ovo je naša zemlja.
Jer netko se bori za oca cara, führera, partiju i poglavara, a mi se borimo za Domovinu. Nikada se nismo napadali nekoga. Uvijek se borimo za sebe. Za našu slobodu. Za našu neovisnost. Tako da pobjeda naših predaka nije bila uzaludna. Borili su se za našu slobodu i pobijedili su. Borimo se za slobodu naše djece i zato ćemo pobijediti. Nikada nećemo zaboraviti što su naši preci učinili u Drugom svjetskom ratu. Gdje je umrlo više od osam milijuna Ukrajinaca. Svaki peti Ukrajinac nije se vratio kući. Ukupno je rat odnio najmanje 50 milijuna života. Ne kažemo “možemo ponoviti”. Jer samo luđak može poželjeti da se ponove 2194 dana rata. Onaj koji danas ponavlja užasne zločine Hitlerovog režima, slijedeći nacističku filozofiju, kopirajući sve što su oni radili. On je osuđen na propast. Jer su ga prokleli milijuni predaka kad je počeo oponašati njihova ubojicu. I stoga će izgubiti sve.
I vrlo brzo će u Ukrajini biti dva Dana pobjede. A nekome neće ostati ni jedan.
Tada smo pobijedili. I sad ćemo pobijediti!
A Khreshchatyk će vidjeti paradu pobjede – pobjede Ukrajine! Slava Ukrajini!
One idealističke i univerzalne Hemingway-eve citate (o svijetu za kojeg se vrijedi boriti) možemo naći i drugdje, a svi korespondiraju s zadaćom UN-a. Naime, još je legendarni tvorac Zvjezdanih staza – Gene Roddenberry – postavio humanistički koncept, prvo ujedinjenog planeta Zemlje, a onda i Ujedinjene Federacije planeta. U tom svemiru i zločeste rase sa drugih planeta su na kraju postale članovi Federacije, tj. saveznici. Nije tajna da su Klingonci bili alegorija za Ruse. Na kraju su i oni (osim ponekih otpadnika i rouge dionika) postali miroljubivi članovi Federacije i njezine Zvjezdane flote. I neki Romulanci su se pridružili, a neprijatelj je uvijek ostao isti: Borg, Dominion (shapeshifters-i) iz gama kvadranta, Vrsta 8472 i dr. izvanzemaljske terorističke organizacije. Zanimljivo je to, gdje je idejni začetnik svemirske serije smjestio sjedište Zvjezdane flote – u San Francisco. Tamo je, sjećate se, potpisana i Povelja UN-a, a također i sporazum o miru zapadnih saveznika i Japana, kojeg teroristi nisu potpisali. Samo nemojte zapasti u relativiziranje i ruganje idealima iz prošlosti, jer teroristi i računaju na to.
Hoću reći da je ideal UN-a nešto čega se ne možemo tek tako riješiti (pa nas prati i u fikciji, književnosti te trivijama iz popularne kulture), iako je u praksi sve glupo, jednostavno i jalovo. Suradnja među narodima mora postojati, jer nitko nije otok. Svi, bez obzira na veličinu moraju imati jednaka prava i sigurno je vrijeme za reformu – barem Vijeća sigurnosti i problematičnog koncepta veta.
Zamislite, imate sve dokaze da je danas npr. sunčan dan te se svi slažu da je danas (npr.) sunčan dan, jer nema dokaza da nije. Međutim, neki terorist (koji je ilegalno u forumu) kaže da je danas kišovito s mogućnošću raketnog udara – i stavi veto. I tako godinama. Nekada pripadnik terorističke organizacije i predsjeda Vijećem sigurnosti! Ovdje nitko nije normalan! Teroristi, po defaultu, nisu normalni, a ni mi – koji pristajemo biti njihovim taocima. Zar ćete razbojniku koji je otprije poznat policiji dati ključeve od banke pa još neka postane i direktor te banke? Još od rimskih vremena mi se pitamo – Quis custodiet ipsos custodes? Tko će čuvati (naše) čuvare? Ovo Vijeće sigurnosti nas možda čuva od nuklearnog udara, ali od sveg ostalog baš i ne. I zato su potrebne reforme.
Što se tiče jednakih prava, bilo malih, bilo velikih – to bi se trebalo odnositi samo na miroljubive države sa demokratskim ustrojem, odnosno vladavinom prava. Ne zaboravite, drage dame i poštovana gospodo – NR Kina izbjegava riječ demokracija ili rule of law i u slučaju tiranske agresije terorista na Ukrajinu, ne priznaje da se radi o agresiji ili o ratu demokracije i tiranije (i naravno da imaju svoje saveznike, ne samo na globalnom jugu). Dapače, oni ne priznaju niti da se dogodio rat (koji se traje od 2014. u Ukrajini). I netko želi da oni pomognu u pregovorima. Pripadnici kineske komunističke partije ne žele riječ demokracija u međunarodnim dokumentima i to je ono za što ćemo se u budućnosti morati boriti. Bez toga, UN će postati čak i jadnija replika Lige naroda (koja je ipak izbacila iste razbojnike). Nađite načina, borite se na diplomatskom planu, ali borite se puno jače, jer kako kaže legendarni jedi majstor Yoda: Do or do not. There is no try. Nema tu srednjeg puta ili trećeg puta lažnog multilateralizma.
Koncept multi – polarnog svijeta kakvog propagiraju teroristi, zajedno sa Kinom i ostalim zatupljenim delegacijama u UN-u, je nestao ispod ruševina Mariupolja i u masovnim grobnicama sa dekapitacijama i zavezanim rukama žrtava. I da, na tom putu možda ne uspijemo i možda izgubimo glas te zašutimo, jer smo iscrpili sva pravna sredstva, a praksa nas uči da se s teroristima ne može razgovarati. Ideali su miroljubivi, povijest je nasilna. Međutim, moramo pogledati istini u oči i izabrati: Give off light, or darkness, Padawan. Be a candle or the night. Ili sloboda ili lažna sigurnost sa konstantnim terorističkim prijetnjama. Ili još gore – ustupcima prema teroristima.
I onda, kada više ne možemo govoriti u međunarodnim forumima, neka i nastane šutnja. Ponekad, nakon svih argumenata, treba uživati u šutnji i (ugodnoj) tišini koja je nastala – enjoy the silence – pa da (nakon svega) samo čujemo superiornu vatrenu moć Ukrajine. I klicanje pobjedi na Maidanu i svim trgovima slobodnog svijeta. I da poljubimo djevojku, kao onaj mornar, koji je nekoć, ne tako davno, u obližnjoj galaksiji, na Times Square-u, poljubio potpunu strankinju. Bio bi to trenutak kad bi impotencija međunarodne zajednice prestala. Bio bi to trenutak ekstaze: V – Day – Dan Pobjede nad rušizmom. Potrebna je samo politička volja – za napisati pravo pismo, izreći prave riječi za govornicom UN-a ili dostavu sveg potrebnog oružja braniteljima Ukrajine.
Nikada mi se nisu posebno sviđali citati Niccola Machiavellija, ali jedan mi je ostao u dobrom sjećanju i savršeno odgovara za ovakav trenutak: Nikada ništa veliko nije postignuto bez opasnosti. Drugim riječima – danger is real, but fear is a choice.
Budite hrabri. Ne bojte se! Svjetlo će pobijediti tamu. Demokracija će pobijediti tiraniju.
Україна переможе.