Konkurentnost ovisi o cjelovitom upravljanju javnim politika. Svjetski gospodarski forum (WEF) objavio je Izvješće o globalnoj konkurentnosti 2019. Hrvatska je u odnosu na prošlu godinu zabilježila blagi pomak za 5 mjesta na ljestvici – sa 68. na 63. mjesto od 141 mjerene zemlje. U bodovima je to napredak za 1,8. To je najveći pomak u regiji koji je neka zemlja napravila, ali Hrvatska i dalje ostaje na začelju Europske unije. Ovo posljednje ostaje činjenica koja se može riješiti.
Zato je Centar za javne politike i ekonomske analize kroz projekt Hrvatska 2025 dizajnirao konkretna i mjerljiva rješenja za strukturne reforme.
CEA analiza
Foto: WEF
Prema rankingu Singapur je najkonkurentnija zemlja na svijetu, a slijede SAD, Hong Kong, Nizozemska, Švicarska, Japan, Njemačka, Švedska, Ujedinjena Kraljevina i Danska.
Nacionalno vijeće za konkurentnost (NVK) je hrvatski partner Svjetskog gospodarskog forum te ističe kako „Značajan napredak na ljestvici konkurentnosti Hrvatska duguje ponajviše makroekonomskoj stabilnosti i kvaliteti infrastrukture.“. Metodologija se temelji na analizi 12 stupova konkurentnosti. Ukupno je 103 indikatora kojima se ocjenjuje kvaliteta funkcioniranja javnog i privatnog sektora, kao i društva u cjelini. Pritom je udio „čvrstih“ odnosno statističkih indikatora 70%, dok se 30% indikatora odnosi na anketne ocjene dobivene anketnim istraživanjem. Ovi posljednji podaci stoga nisu egzaktni već su stvar percepcije temeljem koje se daje ocjena od 1 do 7. Zato navedeni podaci mogu (eventualno) odstupati od drugih izvješća koja su egzaktnija. Ipak, percepcija može i treba poslužiti kao generalni orijentir za poticanje nužnih dugoročnih promjena s kojima u velikoj mjeri nacija kasni. Detaljnije informacije o navedenoj temi CEA je objasnila kroz analizu prošlog izvješća, kao i glavne probleme koje otežavaju konkurentnost.
Kada se gleda cjelina, u ovom slučaju se radi o najopsežnijoj metodologiji za definiranje ekonomske politike i javnog menadžmenta u kombinaciji s promjenama u načinu poslovanja poduzetnika i razmišljanja društva u cjelini.
Kako NVK ističe “Metodologija također mjeri i udaljenost zemlje od „idealnog stanja“ ocjenom od 0 do 100 te u odnosu na prošlu godinu Hrvatska je poboljšala svoju ocjenu za 1,8 i ona sada iznosi 61,9 što znači da smo za 38,1 udaljeni od idealnog stanja (ocjena 100).“
Ovogodišnje izvješće daje fokus na zaštitu okoliša i održivi rast uslijed klimatske promjene. Već je prošle godine metodologija prilagođena potrebama razvoja gospodarstva budućnosti, odnosno industrije 4.0.
Može se vidjeti kako se u TOP 10 rankingu radi o zemljama s visokom razini ekonomske i društvene liberaliziranosti kao i standardima kvalitete upravljanja. Stoga ne drže vodu mitovi o nekakvom neoliberalizmu, razna žaljenja zbog toga što smo sve rasprodali i posljedičnoj potrebi za zaštitom ekonomskog suvereniteta. Konkurentniji ćemo postati kada obrazovni sustav neće više prodavati krivu uslugu već će poticati oslobađanje stvaralačkog duga i inovativnosti. Nema dvojbe za Hrvatsku gdje bi trebala ići, pogotovo kao EU zemlja gdje ima priliku učiti od najboljih.
Ovo izvješće pokazuje kako Hrvatska i dalje zaostaje za usporedivim zemljama u okviru inicijative Tri mora. Dinamika pomaka jednostavno i generalno znači da se mali broj započetih reformi mora ubrzati i pojačati, a niz promjena je tek u čekaonici. Cjelovito rješenje CEA nudi kroz projekt Hrvatska 2025. Promjene prema većoj konkurentnosti moguće su tek na srednji rok i tome se realistična očekivanju trebaju prilagoditi.
Češka i Slovenija i dalje su daleko. Uz manje pomake Hrvatska bi mogla sustići Rumunjsku, Bugarsku i Mađarsku, dok ostala Hrvatskoj relevantna „natjecanja“ ovise o razvoju dugoročne strukture koja će sustavno i ne-silosno upravljati javnim politikama. Zato konkurentnost ovisi o cjelovitom upravljanju javnim politikama. To je posao u koji se što više politologa i ekonomista trebalo uključiti, onih koji su educirani za javne politike i javni menadžment, u uskoj suradnji s pravnicima, informatičarima, inženjerima, arhitektima, sociolozima, filozofima i drugih profesijama i dionicima. Takav multidisciplinarni pristup nije jednostavno shvatiti u zemlji u kojoj i dalje prevladava mentalitet isključivanja znanja i doprinosa različitih profesija i dionika koji bi mogli surađivati na ovoj temi.
Zato nema održivog napretka bez dubinskih promjena društvenog mentaliteta koji negativno utječe na naciju. Pogotovo bi obrazovni sustav trebao biti svjedok vlastite dramatične promjene, dok je za cjelovitu promjenu potreban doprinos svake osobe. Zato počnimo od sebe i radimo na sebi da budemo konkurentniji i bolji ljudi. Tako ćemo na dugi rok napraviti najbolju uslugu onima koji se možda namjeravaju vratiti.
