Kontekst češke vanjske i sigurnosne politike

Kontekst češke vanjske i sigurnosne politike

Matija Horvat, član Izvršnog odbora Centra za javne politike i ekonomske analize

Osnovni podaci o Češkoj

Češka Republika (Češka ili u novije vrijeme na eng. Czechia) je srednjoeuropska država (za one koji ne znaju: Prag je zapadnije od Beča – zemljopisno, a trenutno i politički), koja se proteže na oko 79 000 km² te ima oko 10,8 milijuna stanovnika. Prema projekcijama MMF-a za 2023. GDP per capita iznosi 31 368 $ (35. mjesto na svijetu, RH je prema istom izvoru na 49. mjestu). Službena valuta je češka k(o)runa. Članica je EU-a, NATO-a, OECD-a, OSCE-a i Višegradske skupine.

Tijekom 19. stoljeća se počela razvijati kao visoko industrijalizirana država (tada dio austrijskog dijela Austro-Ugarske). Poslije prvog svjetskog rata je bila dijelom novostvorene (prve) Čehoslovačke Republike (jedina srednje-istočna europska demokracija tijekom 1930-ih god.), tijekom Drugog svjetskog rata okupirana od strane nacističke Njemačke, a poslije 1945. ponovno u sastavu Čehoslovačke, u kojoj su 1948. (dok su neki komunisti Staljinu rekli NE), državnim udarom na vlast došli staljinisti – komunisti, koji su do baršunaste revolucije 1989. vladali totalitarno, uz kratku iznimku socijalizma s ljudskim likom, kojeg su zgazili ruski tenkovi tijekom praškog proljeća i varljivog ljeta 1968. Zanimljivo je kako se više od 50% građana Češke ne smatra vjernicima.

Politički sustav Češke

Prema istraživanju Freedom House-a radi se o konsolidiranoj demokraciji, dok se, primjerice, prema podacima i nešto drukčijoj metodologiji The Economist Intelligence Unit-a (EIU) radi o flawed democracy (stupanj između pune demokracije i hibridnog režima, a najniži oblik je autoritativan režim).

Češka je unitarna parlamentarna republika sa dvodomnim parlamentom u kojoj vlada ima najznačajnije izvršne ovlasti. Predsjednik je (od 2013.) biran neposredno, ali ima većinom ceremonijalne ovlasti (zapovjednik oružanih snaga, kao i u RH). Sve od mirnog razdruženja Čehoslovačke (31.12.1992.) do 2013. dvije najbitnije političke stranke su bile: Građanska demokratska stranka (ODS, desni centar) i Češka socijaldemokratska stranka (ČSSD, lijevi centar, u novije vrijeme je izgubila na rejtingu). Kako su se u Europi počeli razvijati razni populistički pokreti, niti Češka nije ostala imuna na istu pojavu te je tijekom 2011./2012. nastala euro-skeptična stranka ANO (hrv. „da“, tj. Akce nespokojených občanů ili Akcija nezadovoljnih građana), koju je osnovao kontroverzni poduzetnik Andrej Babiš (etnički Slovak), a kojeg su novinari označili kao osobu koja je više nego bilo koji drugi pojedinac povezana s padom češke demokracije (po uzoru na Berlusconija, dobio je nadimak Babisconi, jer je bio u sukobu interesa te povezan sa brojnim političkim i financijskim skandalima, uz pravosudne repove, koji se i danas vuku). Stranka ANO je bila na vlasti u koalicijskoj vladi do 2017., a od 2017.- 2021. je bila glavna u manjinskoj vladi. I danas se radi o stranci koja samostalno ima najviše mjesta u parlamentu, dok je trenutna konzervativno-liberalna koalicijska vlada sastavljena od saveza SPOLU (kojeg čine ODS, kršćanski demokrati i liberalno – konzervativni TOP 09) te predstavnika liberalnih progresivista iz piratske stranke te liberalno – konzervativne stranke STAN (gradonačelnici i nezavisni).

Vaclav Havel – male ovlasti, veliki ugled

Vjerojatno je najpoznatije političko ime u svijetu, a koje vežemo za Češku u modernom vremenu, bio i ostao – Vaclav Havel (1936. – 2011.). U građanskom životu prvo dramaturg i pisac, poslije disident te na političkom vrhuncu vođa baršunaste revolucije, prvi predsjednik moderne Čehoslovačke te u dva mandata predsjednik Češke (češka buržujska dramska verzija legendarnog poljskog lidera i državnika Lecha Walese). Kao lider Čehoslovačke imao je veće predsjedničke ovlasti, dok je po novom ustavu neovisne Češke ostao više kao moralni kompas domaće i međunarodne politike. Havel je poslao u povijest komuniste koji su ga zatvarali, srušio je varšavski pakt, koji je gazio praško proljeće te je ostao simbol Češke u svijetu, dok je doma bio ponekad bio gledan i kontroverzno (npr. protivio se secesiji Slovačke, priznao je grešku protjerivanja Sudetskih Nijemaca poslije Drugog svjetskog rata i sl.) i u nekim trenucima sigurno nije vodio popularnu (danas bi rekli populističku) politiku. Političku filozofiju tog velikog intelektualca bi mogli sažeti kroz veliki aktivizam za ljudska prava, a zalagao se i za direktnu demokraciju, ekološka prava, anti-konzumerizam te uvijek anti-komunizam, odnosno anti – totalitarizam.

Sve navedeno se posebno osjetilo u njegovoj (pozitivnoj) out of the box vanjskoj politici. Havel se zalagao za slobodni Tibet (danas se malo tko službeno zalaže za slobodni Tibet, iako bi i to trebalo doći na vidjelo ako prepoznajemo de facto suverenost Tajvana te ako na NR Kinu i njezinu komunističku partiju gledamo kao na sustavnu prijetnju), poslije predsjedničkog mandata je posjetio i Tajvan (još kad to nije bilo cool), čak je i odbio neke simboličke nagrade, kada je čuo da je i Putin bio među dobitnicima istih. Havel je prepoznao NATO kao poželjnu integraciju u kojoj bi svoje mjesto pod suncem našle sve post-komunističke države srednje i istočne Europe koje bi to željele. Naravno da je bio i na pravoj strani povijesti, kad je u pitanju bila velikosrpska agresija, tijekom i poslije raspada SFRJ te je smatrao opravdanim NATO bombardiranje Srbije (i Čačka). Vaclav Havel bio je liberalno-demokratski državnik u vremenu demokratskih promjena krajem 20. stoljeća te političar njegova (prije svega) moralnog kalibra jednostavno nedostaje na današnjoj europskoj i svjetskoj sceni.

Havelovi nasljednici u blatu tranzicije

Posebno ako imamo u vidu neke češke državnike koji su došli poslije njega na vlast, bilo kao premijeri, bilo kao predsjednici. Dosta tih Havelovih nasljednika su karakterizirale pravosudne optužnice, kontroverzne (anti-demokratske) politike te u novije vrijeme, nažalost neizostavni – ruski utjecaj. Iznad u tekstu smo spomenuli premijera Babiša, a ovdje se sjetimo i euro – skeptičnog predsjednika Vaclava Klausa. Klaus je postao blizak radikalnoj desnici te je radio sve suprotno od Havela, na polju ljudskih prava (npr. protivnik LGBT), a također, kad je u pitanju bilo pristupanje Češke u EU (iako je 77% Čeha glasalo za pristup EU), Klaus je ostao neopredijeljen, a kasnije i gorljivi skeptik, koji je odbio potpisati Libanonski ugovor. Nadalje, po pitanju NATO-a je ostao također 180 stupnjeva suprotan te se praktički odrekao Havelove pro NATO politike (kritizirao je NATO intervenciju protiv Srbije, odbijao priznati nezavisnost Kosova i sl.). Gdje su suverenističko – desne politike, uvijek je blizu i ruska veza te je tako Klaus oponirao tome da se Češka odvoji od ruske nafte i plina, aktivno promovirajući ugovore sa Putinovim režimom (neki novinari su ga nazvali najtoplijim obožavateljem Putina u inozemstvu – možda nije volio toplu braću u gay smislu, ali je zato jako volio slavenskog brata i diktatora Putina).

Poslije Klausa na predsjedničku dužnost je stupio još jedan kontroverzni populistički političar (ovaj puta sa uvjetno lijeve strane političkog spektra, koji je kasnije imao i desničarski štih) – Miloš Zeman. On je naglašavao kako ne voli (svoju sunarodnjakinju) Madeleine Albright, jer je ista obećala da neće biti bombardiranja civila u Srbiji (autokratu Vučiću se ispričao zbog bombardiranja NATO-a!). Poricao je klimatske promjene, zadržao je Klausov kurs u euroskepticizmu (na trenutke je podržavao češki exit), ljudskim pravima, kritiziranju NATO-a, bezrezervnoj podršci poljskoj stranci PiS. Stav prema Ukrajini mu se mijenjao – prvo je bio protiv ruske aneksije Krima te se čak zalagao za slanje NATO snaga u Ukrajinu (!), međutim onda je počeo govoriti kako je Kosovo poslužilo kao presedan za Krim (nevjerojatno je koliko ljudi ne zna da je Kosovo bila srpska kolonija – nikada politički inkorporirano u Srbiju – te da je imalo autonomiju, blisku državnosti, prema konfederalnom ustavu SFRJ iz 1974., a koju je Milošević zgazio u antibirokratskoj revoluciji), rado se sastajao sa Putinom te je naizgled balansirao na žici, ali uvijek tako da je to išlo više u korist diktatorima, nego li demokraciji. Npr. znao je kritizirati američku politiku te je protežirao kineske interese. U travnju 2021. Zeman je bacio sumnju na umiješanost Rusije u eksploziju skladišta streljiva u Vrběticama 2014., sugerirajući da je smrtonosna eksplozija mogla biti uzrokovana slučajno zbog pogrešnog rukovanja eksplozivom te da nije bilo uvjerljivih dokaza za optuživanje Rusije. Kao odgovor, tisuće prosvjednika izašle su na ulice u Pragu 29. travnja 2021. nazivajući Zemana “slugom” Rusije i zahtijevajući da mu se sudi za izdaju. Na kraju mandata je ipak osudio rusku invaziju na Ukrajinu, zalagao se za sankcije Rusiji te je ukrajinskom predsjedniku Zelenskom dodijelio najviša odličja Češke Republike.

Dakle, nešto je bilo trulo u češkoj vanjskoj (a posljedično i unutarnjoj) politici poslije Havela. Srednjeeuropski kulturni krug i pristojna država austro-ugarskog naslijeđa (koju prepoznajemo po istančanom češkom humoru te po turistima na našoj obali), u današnjim mjerilima tranzicijskih država, su pomalo ustupali pred new age populizmom, koji praktički uvijek (i bez greške), na neki način, ide uz bok te pomaže ruskoj propagandi i dezinformacijama. Ruski utjecaj je često teško direktno dokazati, ali kad se u novije vrijeme na bilo koji način relativizira ruska agresija, to nedvojbeno ide u korist kremaljskom režimu. Možemo reći da su neki češki predsjednici i premijeri (naravno i oni slovački, bugarski, grčki, talijanski, mađarski, austrijski, njemački, francuski, nastavi niz…), dijelili istu relativiziranu sliku Europe i svijeta, baš kao i neki hrvatski predsjednici (i bivši premijeri). Srećom, to se (barem na primjeru Češke) nedavno promijenilo.

Petr Pavel – predsjednik sa karakterom

Petr Pavel je u ožujku 2023. preuzeo dužnost novog češkog predsjednika. Njegova pobjeda, unatoč malim predsjedničkim ovlastima, predstavlja povratak Havelovim postulatima i moralnoj vanjskoj politici. Kao bivši general češke vojske (služio i kao dio UN-ovih snaga u RH tijekom akcije Maslenica) predsjedao je vojnim odborom NATO-a između 2015. i 2018., postavši prvi vojni časnik iz bivšeg istočnog bloka na toj dužnosti. U NATO-u je nadgledao odgovor Saveza i posljedice ruske aneksije Krima 2014. i turske invazije Afrina 2018., kao i napore u borbi protiv rastućeg kineskog utjecaja. Pavel je otišao u vojnu mirovinu nakon 44 godine sa počastima. Nije sporno da je počeo vojnu karijeru kao komunist, kao što nije sporan njegov današnji prozapadni mentalitet. Kao kandidat vladajuće konzervativno – liberalne te prozapadne koalicije, u predsjedničkoj kampanji se zalagao za veću suradnju među NATO saveznicima te veću ulogu Češke u EU-u. Odmah je posjetio napadnutu Ukrajinu (te je uz Kyiv, za razliku od drugih poglavara stranih država, boravio i u Dnipru), a jedan od prvih poteza mu je bio i telefonski poziv sa tajvanskom predsjednicom Tsai Ing-wen.

Uz svoj (zasad) nepokolebljivi prozapadni stav te progresivno gledište na društveno – kulturna pitanja (koja ne dijele svi konzervativci desnije od centra), Pavel se zalaže i za pojačan nadzor svih ruskih građana koji žive na Zapadu. U današnje vrijeme to ne predstavlja neki iliberalni stav, već nužnost, jer ruski špijuni su svugdje oko nas, a gdje su oni blizu, tu je i blizu i sumnja u zapadni model demokracije, relativizacija svega i sijanje straha (a katkad su blizu i teroristički akti, koji prerastaju hibridni utjecaj). Zapamtimo, cilj ruske propagande nije da Vi povjerujete u nešto, već da ne vjerujete ničemu, kako ništa ne bi napravili. Naravno kako je prozapadni Pavel, koji govori i da Ukrajina može pobijediti te se zalaže za veći obim savezničke vojne pomoći, konstantno na meti ruske propagande. Također je naglasio da Kina zapravo ne želi mir u Ukrajini, jer joj odgovara prolongacija rata i dobivanje koncesija od Rusije. Pavel (neman je pred vratima) razumije kako je jastrebovski pristup prema Rusiji i Kini dužnost svakog demokratskog političara, a kamo li lidera. Predsjednički stav u skladu je s politikom češke vlade, posebno u resoru obrane te temeljnim dokumentima koji se tiču nacionalne sigurnosti u izazovnim vremenima u kojima se nalazimo.

Češka sigurnosna strategija 2023.

Nakon što smo ukratko, kroz nekoliko pojedinaca, objasnili modernu češku vanjsku politiku, možemo nešto reći i o jednom od bitnijih nacionalnih dokumenata, koji će također kreirati buduću češku politiku. Naime, krajem lipnja 2023. češka vlada je donijela novu holističku sigurnosnu strategiju. Češki premijer Fiala naglašava kako je predmetna sigurnosna strategija neuobičajeno otvorena u imenovanju izvora prijetnji, jer će razumijevanje češkog (a zapravo europskog i svjetskog) okruženja pomoći da se (p)ostane otpornije društvo. Ruska agresija prema Ukrajini nije samo prijetnja prema susjedima, već je i prijetnja cijelom međunarodnom poretku. Ukoliko Zapad ne ispuni svoju odgovornost da zaštiti taj isti poredak, to će potencijalno otvoriti vrata za još razornije sukobe.

Ovaj temeljni dokument se bavi i klimatskim promjenama, razvojem novih tehnologija (AI), zaštiti u cyber – informativnom prostoru i dr. Češka želi zauzeti aktivniju ulogu u međunarodnim odnosima kroz izgradnju, razvoj i odgovarajuće financiranje svojih oružanih snaga. Svi budući aranžmani rade se zbog ekonomske, kibernetičke i ekološke sigurnosti, kroz dugoročne, strateške i međusobno povezane pristupe. Sigurnosna strategija usmjerava donošenje strateških odluka te je napravljena u suradnji svih državnih institucija Češke.

Glavni okviri za strategiju su usklađeni sa Strateškim Konceptom NATO-a za 2022. te sa Strateškim Kompasom EU. Dokument je također usklađen sa Strateškim Okvirom Češke Republike za 2030. te ostalim pravnim dokumentima, kao i sa obvezama članstva u EU-u, NATO-u, UN-u, OSCE-u itd. Možda ste u javnim medijima pročitali ili čuli kako Češka u svojoj sigurnosnoj strategiji govori da se (svi) moramo pripremiti na mogući rat, tj. da je Rusija naznačena kao izravna prijetnja, a Kina sustavnim izazovom.

Ipak, u nastavku teksta ćemo pokušati i malo podrobnije opisati o čemu se tu zapravo radi. Naravno, ruska propaganda će u najmanjem slučaju govoriti o rusofobiji (mi se Rusa ne bojimo, ali rusofobija, kao i oprez pred zavezanim ili odvezanim dobermanima, je uvijek potrebna), a češće o specijalnom ratu (ili specijalnoj vojnoj operaciji?) dekadentnog zapada protiv miroljubive i ugrožene Rusije. No, krenimo redom.

Glavne poruke iz strategije

• Češka nije sigurna. Glavni izvor prijetnje je trenutno izrazito pogoršana međunarodna situacija
• Ruski rat protiv Ukrajine je okončao razdoblje mira, stabilnosti i suradnju koju je uživala Europa nakon završetka Hladnog rata (naravno, neki će reći da hladni rat nikad nije ni završio, tj. da smo sada u nastavku istog, op.a.).
• Rusija namjerno djeluje protiv političke, ekonomske i društvene stabilnosti Češke. Ista predstavlja temeljnu prijetnju češkoj sigurnosti.
• Kina dovodi u pitanje međunarodni poredak, što ima negativne implikacije za euroatlantsku sigurnost.
• Rusija i Kina dijele isti interes – oslabiti utjecaj i jedinstvo demokratskih zemalja. Sustavna konkurencija je dugoročne prirode.
• Češka se mora moći oduprijeti neprijateljskim utjecajima u kibernetičkoj, informacijskoj, ekonomskoj i obavještajnoj sferi.
• Češka se mora temeljito pripremiti za mogućnost da postane dijelom oružanog sukoba.
• Češka mora biti spremna nositi se s izvanrednim i kriznim situacijama, uključujući dugotrajne krize, uzrokovane klimatskim promjenama ili izvanrednim događajima uzrokovanim ljudskim djelovanjem.
• Sigurnost Europe međusobno je povezana sa sigurnošću i stabilnošću u europskom susjedstvu.
• Članstvo u NATO-u i EU-u od ključne je važnosti za Češku. Prijetnja savezniku je prijetnja Češkoj.
• Građani pridonose sigurnosti i nisu samo njezini konzumenti. Ključni zadatak Vlade je pripremiti ih za tu ulogu.
• Jedini odgovor na današnje složene prijetnje je pristup cijele vlade i cijelog društva.
• Češka će se zajedno sa svojim saveznicima osigurati. Međutim, morat će ulagati u svaki aspekt svoje sigurnosti.

Principi češke sigurnosne politike

Češka sigurnosna politika temelji se na trajnim demokratskim vrijednostima i načelima. Sigurnost pojedinaca i zaštita njihovih ljudskih prava i temeljnih sloboda ostaju u središtu. Dakle, slobodni ljudi/pojedinci moraju biti zainteresirani i uključeni, a sigurnost češke države je neodvojiva od sigurnosti DČ EU i neodvojiva od obrambenog sustava koji predstavlja NATO. Međutim, članstvo u međunarodnim organizacijama ne oslobađa Češku od izvorne odgovornosti za vlastitu obranu i sigurnost. Štoviše, naglašava se kako Češka često mora posegnuti daleko izvan svojih granica kako bi zaštitila svoje sigurnosne interese. Prioritet je prevencija oružanih sukoba kroz odvraćanje te diplomaciju. Sigurnosni interesi se klasificiraju kao:

1. Vitalni: osiguranje neovisnosti države i njenog teritorijalnog integriteta i suvereniteta, zadržavanje demokratske vladavine prava, ljudskih prava i sloboda.
2. Strateški: sigurnost i stabilnost euro-atlantskog prostora, jaki NATO i ujedinjena i stabilna EU, jake oružane snage, izgradnja odnosa sa demokratskim partnerima iz Azije i Oceanije, poboljšana učinkovitost UN-a, promocija demokracije, ljudskih prava, temeljnih sloboda te vladavine prava širom svijeta, ekonomska sigurnost, strateške sirovine, smanjiti ovisnost o akterima koji predstavljaju prijetnju Češkoj, itd.
3. Ostali važni interesi: stvaranje bilateralnih odnosa, posebno sa susjedima i EU državama te posebno prema SAD-u, UK, regionalna suradnja, smanjenje stope kriminaliteta, jednake mogućnosti za obespravljene kategorije ljudi, njegovanje tolerantnog građanskog društva, transformiranje obrazovnog sustava kroz više informatičke pismenosti te kritičkog razmišljanja, itd.

Autori strategije govore i da im je bitna nezavisna Ukrajina, čvrsto usidrena u euro-atlantsku strukturu te sposobna oduprijeti se ambicijama velike sile Rusije. Autor ovih redaka bi u pisanju nacionalne (ili druge) strategije – a ti dokumenti služe kao smjernice – naglasio da Ukrajina treba dobiti sve moguće oružje što prije i da Ukrajina mora pobijediti (prije svega, osloboditi cijeli svoj teritorij, tj. vratiti svoje granice iz 1991! Sve će biti gotovo onda, kad se ukrajinska zastava bude vijorila nad Sevastopoljem). Nažalost, Saveznici (od početka sveobuhvatne invazije) nemaju end – game za Ukrajinu i teritorijalni integritet, kao temelj Povelje UN-a, se izbjegava u službenim porukama (ili se maglovito pojavljuje). Npr., sjetimo se kako glavni tajnik NATO-a Stoltenberg (ali i američki dužnosnici) uporno ponavlja dvije diplomatske fraze: President Putin must not win & Ukraine must prevail as an independent and sovreign state. Druga izjava ide otprilike ovako: Ukrajina mora osloboditi što više teritorija, kako bi imala bolju poziciju za pregovaračkim stolom.

Drage dame i gospodo – to je nedostatak hrabrosti u službenim porukama (zbog straha od eskalacije – straha kojeg smo djelomično sami izmislili i koji je rezultat ruske propagande). Cilj ne smije biti sprečavanje Trećeg svjetskog rata (jer to uvijek ide u korist terorista, koji ucjenjuju i nešto zahtijevaju), već potpuna pobjeda Ukrajine i kolektivnog Zapada. U strateškom konceptu NATO-a 2022., stoji kako NATO ne predstavlja prijetnju za RF. To diktator i zna, zato i napada (kinetički one koji nisu u NATO-u, ali ih napada zato, jer je NATO bio brain – dead do 2022.). NATO je obrambeni savez, ali napad je najbolja obrana (oni koji ovo ne razumiju će naravno autora ovog teksta optužiti za huškanje i sl.). U normalnom svijetu, svi normalni, po definiciji, nisu prijetnja jedni drugima. Ali sve ove smjernice (strateški dokumenti) nam upravo i govore kako mi ne živimo u normalnom svijetu i kada nenormalnima kažemo da im ne predstavljamo prijetnju – onda će oni sigurno predstavljati direktnu prijetnju za nas te nas napadati na sve načine.

Dakle, secirajmo malo te diplomatske fraze oko statusa Ukrajine. Naime, nitko diktatora Putina ne treba oslovljavati sa titulom predsjednika (on je capo di tutti capi zločinačke organizacije!), a Ukrajina je već prevladala kao suverena i nezavisna nacija. Jednostavno, retorika je bitna i treba se izreći da Ukrajina mora pobijediti (a ne da Putin ne smije pobijediti). Vis-a vis „pregovora“, zapadni čelnici trebaju javno izreći: s kim pregovarati (sa ratnim zločincima?) i o čemu točno pregovarati (o međunarodno priznatim i zajamčenim granicama?).

Zapamtite da je slabost ono što provocira nasilnike na eskalaciju, a snaga ih uvijek odvraća! Ruse nikad nije impresionirala diplomacija, već jedino – snaga. Invazija na Ukrajinu je upravo rezultat propale taktike odvraćanja (bez obzira što Ukrajina nije bila član, a vrata su joj kao bila otvorena još 2008.), koja je inače – glavni zadatak NATO-a. Zato sada moramo biti jači i bolji, a s retorikom sve počinje. Oni se trebaju bojati nas, a ne mi njih. Autor ovih redaka je o tome već više puta pisao (teroristima se ništa ne smije dati, osim ATACMS-a ili Tomahawk-a u čelo i jednosmjerne karte za Haag!), ali repetitio est mater studiorum.

Nadalje, a što se tiče češke sigurnosne strategije, naglašava se kako su konfrontacija i rivalstvo našli svoj put u nova područja te kako su granice mira i sukoba postale nejasne. Opasnost od sukoba sada je stvarnost ne samo u ustaljenim domenama – na kopnu, moru i u zraku – već i u kibernetičkom prostoru i svemiru. U cyber prostoru protivnici (Češke i demokratskih država slobodnog svijeta) napadaju našu kritičnu infrastrukturu i institucije, zapljenjuju naše osjetljive podatke, potkopavaju stabilnost i funkcioniranje naših strateških sustava informacija i komunikacije te kradu naše intelektualno vlasništvo.

Prijetnje i izvori nestabilnosti

U dokumentu je naglašeno ono što se ponavlja u eteru još od 24 veljače 2022. (iako su pametni ljudi to govorili i puno prije!), tj. da je Rusija najveća trenutna i dugoročna prijetnja sigurnosti Europe i međunarodnog poretka. Nadalje, Rusija nastoji zadržati i proširiti svoju sferu utjecaja (neki bi to preveli i kao zonu interesa) u Europi i šire, bilo sredstvima političke i ekonomske prisile, informacija i utjecaja, ili u novije vrijeme, masovnom upotrebom (oružane) sile. Rusija nastavlja tretirati srednju i istočnu Europu kao svoju prirodnu sferu utjecaja. Dovedeno je u pitanje pravo suverenih država da biraju i mijenjaju svoje saveznike. Namjerno su destabilizirali zemlje u svom susjedstvu (npr. Gruzija, Moldova, Bjelorusija, op. a.), na Zapadnom Balkanu, Bliskom istoku i dalje afričkom kontinentu. Ruski rat u Ukrajini, njena agresija i njene ambicije, izazivaju i značajno povećanje napetosti u regijama Crnog, Baltičkog mora te Arktika.

Zapadni Balkan je više puta spomenut kao izvor nestabilnosti. U dokumentu se navodi kako je navedena regija bitan partner Češkoj i EU kao cjelini. Međutim, unutarnja situacija u tim državama je krhka pa te države, baš kao i njihove etničke skupine, imaju previše otvorenih pitanja u međusobnim odnosima. Zapadni Balkan je regija gdje euroatlantske vrijednosti i prozapadna orijentacija dolaze pod negativan utjecaj Rusije, Kine i zemalja Zaljeva.

Budući je ovo općeniti strateški dokument, autori teksta ne idu previše u dubinu te ne detektiraju zašto je situacija na Zapadnom Balkanu takva kakva je i tko je glavni faktor nestabilnosti. Sigurno je kako bi RH mogla naučiti zapadne saveznike što je to Srbija, što predstavlja njen predsjednik (koji u parlamentarnoj republici de facto vlada u predsjedničkom sustavu), kakav je utjecaj Srbije na susjedne države i zašto se Srbiju potpuno krivo gleda kao na nekog stabilizatora regije, a većina njihovih građana, zapravo uopće ne dijeli viziju priključenja euro-atlantskim organizacijama te ima animozitet prema zapadnim vrijednostima. Ruska veza i velikosrpski utjecaj se u ovakvim dokumentima ne mogu pobliže definirati pa ostaje nada da međunarodna zajednica ima bolji plan u nekim drugim dokumentima. Realno, Francuska nema posebni plan ili interes u regiji – tek posredno preko vojnih ugovora sa RH – i oni, iako pozdravljaju kandidaturu tih država u EU, ništa zapravo na Balkanu vidljivo ne rade. Dakle, Njemačka, UK i SAD moraju biti jasniji i asertivni (Zašto bi samo Kina uvijek bila označavana kao asertivna sila i sl.), jer dok to ne postanu ili dok budu popuštali de – stabilizatorima, sve dotad će regija biti nestabilna i pod utjecajem nedemokratskih režima (ponavljamo, ova strategija ne ide u tu dubinu i širinu).

Također, Češka prepoznaje Bliski Istok, sjevernu i sub-saharsku Afriku kao ostale izvore prijetnji, radikalizma, terorizma, ilegalne imigracije i sl. I ovdje Rusija igra glavnu ulogu u nestabilnosti tog prostora, prije svega kroz privatne paravojne tvrtke (čit. „Wagner“), koje provode manipulativne informativne kampanje i potiču antizapadno raspoloženje. Rusija namjerno pozdravlja neliberalno upravljanje, potkopava stabilizacijske napore i slabi poziciju EU na tom prostoru. S druge strane, te države postaju ovisne o Kinezima, kroz njihove investicije, a što je dodatna prijetnja. Klimatske promjene također imaju ozbiljne utjecaj na sigurnost i stabilnost u tim regijama. Autori strategije također govore i o nedržavnim akterima koji potiču terorizam, krijumčarenje (između ostalog i WMD) i nekontroliranu migraciju te prijete demokraciji u svim domenama.

Kroz dokument se često proteže pojam rule of law (u skladu sa dokumentima EU-a i NATO-a), a što možemo pozdraviti, jer taj princip zapravo dijeli demokracije od diktatura. Češki autori naglašavaju kako slabljenje demokracije i vladavine prava u bilo kojoj državi EU potkopava i njihovu demokraciju te je potrebno više kohezije, jedinstva i poštivanja temeljnih principa. To su općenite, ali jasne poruke, koje će nažalost new age populisti (kakvih ima i u našem sokaku) iskoristiti u negativnom smislu pa će govoriti kako se npr. EU previše federalizira i kako smo izgubili suverenitet. Nevjerojatno je kako iskusniji pojedinci (sigurno oni koji su i stariji od autora ovih redaka) ovdje imaju reminiscenciju na jugoslavensku krizu i raspad SFRJ krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, ali u svojevrsnoj inverziji. Naime, sad se demokratska EU (za koju neki ispravno detektiraju da nije potpuno demokratska, ali opet, ako ćemo dopustiti da demokratskim putem na vlast dolaze razni suverenisti, koji za sebe tvrde da su demokrati, a nisu, onda smo u problemu, stoga Ursula von der Leyen – koja ima ispravan stav prema terorističkoj Rusiji i asertivnoj Kini – sigurno nije najveći problem nedostataka demokracije u EU institucijama) počinje gledati kao trula Miloševićeva centralizirana Jugoslavija, a to nije ispravan pogled na stanje stvari. Naime iz tadašnje SFRJ su svi normalni željeli izaći, a u EU (i uza sve njezine unutarnje i vanjske mane) svi normalni žele ući.

Autori strategije govore da je moguć napad konvencionalne vojne snage na teritorij Češke. Prije svega je moguć napad protiv saveznika i tada će naravno Češka biti umiješana u potencijalni rat. Dakle, možemo reći da se kroz dokument uvodi i stara izreka Si vis pacem, para bellum. Svakodnevne ljude (koji možda slučajno čitaju ove tekstove) bi sve to moglo (previše) plašiti, ali za to nema potrebe, jer Česi samo ponavljaju ono što već znamo zadnjih gotovo 18 mjeseci. I ne zaboravite – strah pogoduje našim neprijateljima. Doduše, oni se kroz dokumente ne nazivaju neprijateljima, već prijetnjama, a ponegdje rivalima, međutim ako Česi pametno, na sve više mjesta, uvode, već spomenuti pojam – vladavina prava – onda je jasno da ta sintagma upozorava na neprijatelje pred vratima, jer te prijetnje i rivali ne vole spominjanje vladavine prava, baš kao što (filmski) vrag, koji opsjeda ljudsko biće, isto ne voli, kada svećenik – egzorcist spominje Kristovu ljubav i kad demona izravno imenuje.

Također se ponavlja kako je rizik nuklearnog sukoba jako mali. Naravno kako i sama taktička upotreba (manjeg) nuklearnog oružja povećava mogućnosti sveobuhvatnog nuklearnog sukoba, ali ponavljamo – taj rizik je trenutno jako nizak i ako ga stalno upotrebljavamo u javnom prostoru (jer smo kao zabrinuti i želimo mir) to opet ide u korist našim prijetnjama i sistemskim rivalima. Također, Česi nas vraćaju u realnost, kada kažu da je tabu korištenja kemijskog oružja već ionako više puta prekršen (Sirija, davno prije Saddamov Irak i vrlo vjerojatno današnja Ukrajina, gdje postoje indicije kako su agresori već upotrijebili kemijske agense, ali ni o tome se ne priča previše u eteru, jer i ako pričamo, opet dolazi do straha koji – sto puta ponavljamo – ne ide u korist slobodnog svijeta, koji se trenutno brani u Ukrajini).

Ostali dijelovi sigurnosne strategije

Čitateljima sam već označio poveznicu na engleski tekst češke sigurnosne strategije 2023., a ovdje još naznačimo kako Česi na diplomaciju gledaju kao na soft power te ista predstavlja suštinski element njihovog sigurnosnog sustava. Diplomacija promovira ljudska prava, jer države sa slabom razinom ljudskih prava predstavljaju konstantne prijetnje (i/ili rivale). Naglašava se kako Češka aktivno sudjeluje u naporima za kontrolu naoružanja, razoružanje i ne – proliferaciju. Nastoje preokrenuti eroziju arhitekture razoružanja koja je u tijeku. Rasprava u međunarodnim forumima o ovim pitanjima mora biti usmjerena protiv Rusije, a sada i protiv Kine, koja nastavlja sa netransparentnom modernizacijom nuklearnog arsenala. Drugim riječima, Rusija je s pravom stalno na tapeti, ali moramo govoriti i o kineskom nuklearnom naoružanju i posljedičnom razoružanju.

Sigurnosna strategija stavlja fokus i na energetsku sigurnost pa se tu spominje i naš Jadran:

(Češka)Vlada ima rješenja za nadomjestak uvoza ruske nafte: projekt TAL-PLUS za povećanje kapaciteta naftovoda TAL za opskrbu naftom Češke, naftovod Adria za naftu koja se isporučuje preko terminala Jadranskog mora i južni krak naftovoda Družba za naftu isporučenu preko crnomorskih terminala. Zabrinutost od strateške važnosti je da se zalihe nafte koje se drže u našem sustavu državnih materijalnih rezervi trebaju pretežno sastojati od alternativa ruskoj nafti bogatoj sumporom.

Također smo već spominjali više puta naglašavanu cyber sigurnost, ekonomsku sigurnost, unutrašnju sigurnost itd. Češke oružane snage i obrana su isto dijelovi i sadržaj iste strategije. Češka država mora zaštiti i zdravlje svojih građana i to ne samo u pandemijskoj situaciji. Kao protuteža svojim partnerima iz Višegradske skupine (V4) Česi ponavljaju i ovo:

Funkcionalne institucije vladavine prava glavni su stup demokratske države. Svaki pomak u ravnoteži sudske, izvršne i zakonodavne vlasti može dovesti do gubitka povjerenja javnosti i destabilizacije demokratskog sustava. Sukladno tome, država mora poduzeti učinkovite korake za suzbijanje dezinformacija, jer iste dovode u pitanje načela vladavine prava i demokratske institucije te se također mora boriti se protiv klijentelizma i korupcije, jer oni značajno potkopavaju državu i njezine institucije.

Naravno, to ne vrijedi samo za iliberale/hibridne/autoritativne režime u V4 skupini, već i ostale autokrate diljem Europe i demokratskog svijeta.

Odnosi Češke i Tajvana

Summa summarum, ako govorimo o češkoj vanjskoj politici (a sigurnosna strategija se dosta naslanja na međunarodne odnose), a posebno glede pitanja i principa jedinstvene Kine, možemo reći kao trenutna češka politika, nadovezujući se na ideje Vaclava Havela, želi postaviti ljudska prava kao kamen temeljac svih inicijativa u vanjskoj politici. Jedan od načina ispravnog uključenja ljudskih prava u vanjsku politiku je zakonodavna provedba, tzv. „Magnitsky Act“, gdje se dopušta sankcioniranje konkretnih pojedinca, koji krše ljudska prava (inače, Sergiy Magnitsky je bio ruski porezni stručnjak i disident, koji je razotkrio sustavnu korupciju u ruskoj vlasti i koji je ubijen od strane Putinovog režima; prvi „Magnitsky zakon“ je donio predsjednik Obama, koji je nažalost, sa Angelom Merkel & parterima 2014., zaboravio na Krim, ali je ovdje ipak bio inicijator za ostale države i njihova zakonodavstva).

Međutim, realnost svijeta je da su ljudska prava (npr. Ujgura, građana Hong Konga, zaboravljenog Tibeta i dr.), nažalost, sporedna prema trgovinskoj suradnji. To se posebno vidi na toplo – hladno igri prema asertivnoj Kini. Europa i svijet se još trebaju odlučiti što točno znači de-risking & de-coupling, jer – ponovimo – komunistička partija Kine je diktatorski režim. Xi Yinping je diktator. Trebamo li surađivati sa diktaturama i do koje mjere? Jezične nijanse u zasad nejasnim pojmovima poput smanjenja rizika naspram potpunog odvajanja, ne znače puno kada razgovarate sa diktatorom. Prije se dogovaralo sa Putinom i gdje nas je to dovelo? Sada se, unatoč gorljivoj atmosferi i sistemskom rivalstvu, ipak između redaka radi na zatopljenju odnosa sa Kinom, posebno iza javne scene, kada i važni biznismeni dolaze u posjet komunističkom totalitarnom režimu. Neki analitičari govore kako je Kina doista asertivna, ali ne želi (ratne) sukobe. Nažalost, ti analitičari zanemaruju činjenice da (iako formalno nije ratovala od 1979.) Kina ugrožava teritorijalni integritet svih svojih susjeda i to ne samo gradnjom umjetnih otoka u Južno kineskom moru. Vijetnam i dalje ima problema sa Kinom, Indija također, Japan je zabrinut zajedno sa Filipinima, Malezijom, Indonezijom, a nikada riješeno pitanje Tajvana je samo šlag na torti.

Odnos Češke i Tajvana bi trebao poslužiti kao moralni kompas demokratskih država. Ono što je nekada naglašavao predsjednik Havel, sada govore i male baltičke države (prije svih Litva), koje se miču od Kine i polako ulaze u diplomatske odnose sa Tajvanom. Ostale DČ EU baš i ne slijede taj smjer, a kamo li naša mala domovina. Neki će reći da od RH nikada ne treba očekivati avangardu i da ćemo mi uvijek slijediti agendu cijele EU (koja se unisono i ne može dogovoriti te bi se jednoglasnost – barem u određenim pitanjima – trebala ukinuti, ali sada će dežurni suverenisti i populisti optužiti autora ovih redaka za federalizam i gubitak suvereniteta malih naroda).

Ako samo želimo ovisiti o lijepom vremenu i turizmu na našoj lijepoj obali, onda će tako i biti. Je li Češka moralna samo zato što (poput nemoralne Ugarske) nema more, a male baltičke države imaju more, ali je ono hladno i ne baš lijepo pa si oni mogu priuštiti ispravni stav prema diktaturama, ma koliko daleke one bile? To su sada već filozofske rasprave (na koje ipak trebamo upućivati), koje nas pomalo udaljuju od epiloga teksta oko češke vanjske/sigurnosne politike.

Češka se može smatrati dugogodišnjim liderom EU-a u odnosima s Tajvanom. U 1990-ima tajvanski političari su dolazili u Prag, a Česi su čak pozivali i na članstvo Tajvana u UN-u (1971. su predstavnici Tajvana izbačeni iz VS UN i o tome smo već pisali). Vjerojatno je to za vrijeme Havela karakterizirano samo u njegovom (osobnom) afinitetu i pristupu. Ipak, 2020. godine predsjednik češkog Senata Miloš Vystrcil, također je posjetio Tajvan. Onda je Prag 2022. bio domaćin posjeta visokog tajvanskog zakonodavnog izaslanstva, u pratnji ministra vanjskih poslova. Nakon toga, 2023., uslijedio je posjet Tajvanu od strane predsjednice Zastupničkog doma Češke, Markete Pekarove Adamove. To su sigurno bile simbolične geste podrške Tajvanu, kao demokraciji, a koja se bori protiv autoritarne Kine. To je vidljivo npr. u Vystrcilovu govoru u tajvanskom parlamentu, kad je rekao „Ja sam Tajvanac“ (možda po uzoru na Kennedyjev – „Ich bin ein Berliner“), dok je Adamova rekla da „ćemo biti uz Vas“. Te simbolične geste su premašile službenu svrhu posjeta kao djela gospodarske diplomacije. Međutim, malo tko je ikada u EU (a i šire) koristio ovu pozitivnu simboličku retoriku – Ja sam Tajvanac – i Češka je ovdje doista moralni lider, što je telefonskim pozivom predsjednici Tajvana, od strane novoizabranog predsjednika Pavela, opet i dokazano.

Naravno, gospodarski odnosi su iznad svega te Češka i Tajvan imaju dobru ekonomsku suradnju. Tajvan je jedan od najvećih investitora u Češkoj i generira najviše poslova u toj državi, ako uspoređujemo sa ostalim azijskim partnerima. Česi su najavili da su spremni slati i vojnu pomoć za Tajvan (ukoliko se pobijedi teroriste u Ukrajini, onda se i mogućnost kineske invazije na suvereni otok dodatno smanjuje). Doduše, ne treba zaboraviti da je bivši predsjednik Zeman bio vokalni zagovornik Kine i smatrao je Češku „nepotopljenim kineskim nosačem aviona u Europi“, jer je htio kineski kapital u svojoj državi (interes prije svega). Ipak, novoizabrani političari – svi odreda (i praški gradonačelnik) – izjavljuju da im je prioritet vanjska politika vođena vrijednostima, koja je iznad pragmatičnih rješenja. Vrijednosti postoje, čak i u novom vremenu, u kojem su „suverenizmi“ i „nacionalni interesi“ glasniji te nemojte slušati one koji govore da je baš sve samo trgovački (ili nacionalni) interes. Ponovimo sentencu legendarnog šahovskog velemajstora, disidenta i ponosnog građanina RH, Garryja Kasparova, koji je rekao:

Najmoralnija vanjska politika pokazuje se i najučinkovitijom, a ne cinična realpolitika. Dosljednost vrijednostima najbolji je način za promicanje nacionalnih interesa, a ne quid pro quo i oportunizam.

Tako je Tajvan ponovno postao simbol (n)ovog (starog) smjera vanjske politike, jer se novi češki čelnici žele razlikovati od nekih svojih prethodnika. Možda Kinezi nisu uspjeli generirati više poslova i kapitala (pa je zato Tajvan opet u fokusu), a možda se trenutna češka vlast doista vraća izvorišnim osnovama svoje politike. U svakom slučaju – This is the Way.

Dakle, od svog prvog predsjednika Vaclava Havela, Češka je bila vodeći podržavatelj Tajvana u Europi i jedan od najvidljivijih u svijetu. Dok EU i njezine države članice, u novije vrijeme mijenjaju svoj pristup prema Tajvanu, razini češkog angažmana vjerojatno će itko teško moći parirati. Sjetimo se samo posjeta predsjednika Macrona diktatoru Xi-ju i njegove retorike kako Europa ne želi biti uvučena u rat zbog Tajvana ili da Tajvan nije bitniji europski interes i sl. Ukoliko Kina nastavi biti sve više aseretivna (a to je logika stvari) onda ćemo opet vidjeti je li Macron bio u pravu (kao što s Putinom nije bio u pravu).

Ostale trenutne odrednice češke vanjske politike

Nadalje, oko V4 skupine i češkog prisustva u istoj, možemo također ponoviti, ako Češka vraća fokus na vladavinu prava, onda će se naći u opoziciji prema Mađarskoj te Poljskoj (kojoj zbog ispravnog odnosa prema terorističkoj državi RF, malo opraštamo, ali ne puno i tamo nas također čekaju parlamentarni izbori), a tko zna što će se sutra dogoditi i u Slovačkoj – pogotovo ako na skorim parlamentarnim izborima pobijedi populist i rusofil Robert Fico. Naime, prije je V4 skupina korištena kao platforma oponiranju europskim vrijednostima, što su (u kontekstu Češke) prijašnji češki premijer i predsjednik (Babiš i Zeman) i pokazivali. Ukoliko neće moći surađivati na pitanju vladavine prava sa partnerima iz V4, onda bi upravo sigurnosna pitanja trebala biti u fokusu.

Dalje oko Kine i sveprisutne ruske prijetnje (koja je bila prijetnja i prije 2022., samo je nitko nije htio detektirati) nije potrebno izlagati, jer smo sve već rekli (i još ćemo o tome pisati). Ovdje još možemo naglasiti kako Česi sudjeluju i u platformi Bukurešt 9 (nastala kao odgovor na ilegalnu aneksiju Krima sa državama iz CEE prostora), tradicionalno podržavaju Izrael s kojim sudjeluju i u tehnološkom razvoju odnosno razmjeni informacija. Kada gledamo prema Aziji – osim Tajvana – Česi žele dublju suradnju s demokratskim državama tipa Japan i Južna Koreja.

Za kraj samo ponovimo kako Češka daje značajan kontekst problemima Zapadnog Balkana te joj RH može i treba biti partner oko pobližeg upoznavanja s ovim prostorima i to ne samo u smislu izbornog zakona, legitimnog predstavljanja i konstitutivnosti u BiH (autor ovih redaka ne ismijava položaj hrvatskog naroda u BiH, samo ima drukčiju viziju razvoja te države – prvenstveno treba ukinuti entitet utemeljen na etničkom čišćenju i genocidu, jer Dayton nije isklesan u kamenu – ali sad će dežurni kritičari i realisti opet reći da je to nemoguće i da se priziva građanska država, koju i nismo definirali – što je psovka te da ovdje samo etnički odnosi, tj. odnosi među korumpiranim etničkim liderima – imaju primat). Češka je površinom nešto veća od RH, a ima i oko 3x više stanovnika (o njihovoj dijaspori i ne znamo puno, kao što znamo o turistima), ali nam ista lakše može poslužiti za neke primjere (uzore) od npr. Njemačke ili Francuske i to ne samo zbog manje veličine i sličnog tranzicijskog naslijeđa. Zato smo i pokušali ispričati kratku priču oko njihove vanjske politike u modernom dobu.

Umjesto zaključka

Sve prozapadne politike zapravo ovise o budućim izborima. Ne samo u Češkoj, već u bilo kojoj državi slobodnog svijeta. Češki političari su u globalu na pravoj strani povijesti (osim kad im se dogode Klaus, Babiš, Zeman i dr.). Naime, sjetimo se tko je tu nekada bio i prije Havela. Slovak Aleksander Dubček, čelnik tadašnje Čehoslovačke bio je (jedna od) anomalija u totalitarnom komunističkom sustavu. Pokušao je (poput Gorbačova kasnije ili još preciznije i točnije, poput Savke Dabčević – Kučar, Mika Tripala i hrvatskih proljećara) reformirati ono što se reformirati nije moglo, ali u suštini je bio normalan političar. Nakon najviše političke dužnosti te kratke epizode u diplomaciji, degradiran je u lokalnu šumariju i praktički kućni pritvor, a umro je od posljedica prometne nesreće, puno poslije(!) pada berlinskog zida (je li s njegovom sumnjivom smrti nešto imao kontroverzni Vladimir Mečiar ili KGB i kako bi izgledala moderna Slovačka da je Dubček bio njezin predsjednik?, su pitanja koja ostavljamo na razmišljanje).

Uglavnom, socijalizam s ljudskim licem bio je jedan neuspjeli pokušaj, koji je malo dobrih ljudi pokušalo provesti, ali nam poslužuje kao povijesni primjer. Što se tiče same Češke, vratimo se samo još malo u prošlost i prisjetimo se i founding father-a prve Čehoslovačke i demokratskog lidera – Tomáš Garrigue Masaryka. Sjetimo se i njegovog nasljednika Jana Masaryka (je li on izvršio samoubojstvo poslije komunističkog državnog udara 1948. ili je poginuo defenestracijom, koju Sovjeti tako jako vole?) te također i predsjednika Edvarda Beneša (i Beneš i Masaryk mlađi su, kao demokratski političari, pokušali surađivati sa Sovjetima, a znamo da to u praksi nije moguće, a da pritom ne izgubite ljudska prava ili živote). Uz tragične sudbine, ponekad je dobro unijeti i malo specifičnog češkog humora. Naime, legenda kaže kako je poslije rušenja praškog proljeća neki sovjetski vojnik napisao parolu/grafit na nekom zidu – Sovjetska vojska je ovdje vječno. Neki hrabri građanin je (potajno, jer Česi nisu toliko poznati kao ratnici) humorno dodao – i ni dana duže. Humor uvijek mora biti uz nas. Humor je jedno od oružja protiv prijetnji i rivala. I zato – koristimo ga svi! Ismijavajmo diktatore i njihove režime.

Dakle, češka (i slovačka) politika je tijekom 20. stoljeća sigurno imala zanimljive i demokratske državnike, a vremena u kojima živimo danas jednostavno zovu na novog Havela. Hoće li češka konzervativno – liberalna prozapadna vlada, zajedno sa prozapadnim predsjednikom države Pavelom ostati na pravoj strani povijesti je pitanje koje trenutno ovisi i o ukrajinskim braniteljima, a ukrajinski branitelji ujedno ovise o njima, tj. od pomoći demokratskih država i pojedinaca. Nemojmo iznevjeriti jedni druge. Diktatorima neće proći ono što žele. Prvo pobjeda, onda sve ostalo.

Oh (Petr) Pavel, neman je pred vratima…ali pobijedit ćemo je!