Bruno Šagi
Uvod
Godine 2008. u Hrvatskoj je objavljena knjiga Odvažnost nade: Razmišljanja o obnavljanju američkog sna, autora Baracka Obame. U knjizi, Obama piše: „Reći da smo jedan narod ne znači da rasa više nije važna – da je bitka za jednakost dobivena, ili da su manjine danas u ovoj zemlji same krive za svoje probleme.“[1] Citat je samo jedna od rečenica koje nam pokazuju da rasni problemi, odnosno rasno pitanje, barem prema mišljenju dijela javnosti, nije riješeno u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) početkom 21. stoljeća.
Nažalost ne postoji puno historiografskih djela pisanih o ovom pitanju u kontekstu američkih predsjedničkih kampanji kao mjestima na kojima bi rasno pitanje moglo posebno dolaziti do izražaja. Upravo zato ovaj će rad poslužiti kao mjesto na kojem su sažete određene dosadašnje spoznaje.
Namjera je ovog rada deskriptivno odgovoriti je li rasa s vremenom postala sve važniji, odnosno istaknutiji dio predsjedničkih kampanji. Vremensko razdoblje koje ovaj rad obuhvaća, kampanje su od 1960. godine, zbog vrlo aktivnog pokreta za prava Afroamerikanaca u 1960-ima, do izbora 2020. godine kada je također aktivan jedan pokret koji se bori za prava Afroamerikanaca. Dakle, u središte je rada stavljen rasizam usmjeren prema Afroamerikancima. U radu je na kraju spomenut i slučaj iz kampanje 2024. godine, iako o toj kampanji još uvijek nemamo dovoljno podataka ili tekstova u trenutku pisanja ovoga rada pa nju ne možemo vrlo detaljno analizirati.
Ovim radom nastaje pregled jednog razdoblja s fokusom na dvojicu kandidata po svakim izborima, a taj pregled otvara prostor budućim istraživačima.
Razdoblje 1960-ih i 1970-ih
Položaj Afroamerikanaca tijekom predsjedničkih izbora 1960. godine bio je težak. Kao i desetljeće 1960-ih, 1950-e su u SAD-u također bile obilježene pokretom koji je težio ravnopravnosti Afroamerikanaca. Odlukom Vrhovnog suda, segregacija je u obrazovanju ukinuta 1954. godine, dok je u javnom prijevozu ona još uvijek postojala. Poznat je slučaj Rose Parks koja je odbila sjediti u dijelu autobusa namijenjenom za Afroamerikance. Uskoro su slijedili i tzv. sit-in prosvjedi u restoranima kojima se priključio i borac za prava Afroamerikanaca, Martin Luther King.[2] Tijekom takvog stanja u društvu, u kojem je jedno od središnjih pitanja bila rasna ravnopravnost, od 1960. godine rasa je postala izrazito važna i u predsjedničkim kampanjama. Mogli bismo reći da je pitanje postavljanja prema rasi u jednom trenutku postalo najvažnije pitanje za predsjedničkog kandidata Demokrata, Johna Fitzgeralda Kennedyja i za predsjedničkog kandidata Republikanaca, Richarda Nixona.[3] Martin Luther King kao istaknuti borac za prava Afroamerikanaca, otvoreno u javnosti, nije podržao nijednog kandidata. Međutim, vjerojatno je Kennedyju podignuo popularnost kada mu je javno zahvalio nakon što mu je obitelj Kennedy pomogla da izađe iz zatvora u kojem je završio zbog jednog prosvjeda.[4] Iako se ni Kennedy ni Nixon nisu posebno isticali izjavama o pravima Afroamerikanaca,[5] Kennedy je prema istraživanjima određenog dijela medija zbog svojih postupaka bio u opasnosti da izgubi glasove iz južnih američkih država. Sveukupno promatrajući ovu kampanju, Kennedy se oko pitanja rase snašao bolje od Nixona. Zanimljiv je slučaj kada je Republikanac Henry Cabot Lodge dao izjavu o tome da će „crnac“ biti član u Nixonovom kabinetu. Kennedy je to smatrao rasizmom te je njegova strana zauzela stav da će im stručnost biti ispred rasnih obilježja.[6] Da je Kennedy kao kandidat Afroamerikancima bio bliži, svjedoči podatak da je dobio više glasova Afroamerikanaca od Nixona.[7]
Izbori 1964. godine svakako su jedni od najzanimljivijih izbora u SAD-u kada je u pitanju rasa jer su građani, između ostalog, birali između različitih pogleda na građanska prava. Na izborima je pobijedio Demokrat Lyndon B. Johnson, a poraženi je Republikanac Barry Goldwater.[8] Prije izbora, u SAD-u je proglašen Zakon o građanskim pravima (Civil Rights Act). Ukratko, Zakonom je uvedena ravnopravnost u izbornom glasovanju, a na mnogim je mjestima ukinuta diskriminacija, kao i segregacija. Potpisnik toga Zakona bio je američki predsjednik Lyndon B. Johnson.[9] Kada se uzme u obzir da je Barry Goldwater bio protiv takvoga Zakona, sasvim je jasno da je pred građanima SAD-a bio izbor između dvije drugačije vizije države po pitanju rasnih odnosa. Goldwater je u kampanji često isticao probleme vezane uz kriminal u SAD-u, dok se za glasove Afroamerikanaca nije išao pretjerano boriti.[10]
Više je razloga zašto su Demokrati izgubili izbore 1968. godine, a posebno treba istaknuti politiku prema rasnom pitanju i Vijetnamski rat.[11] Važno je spomenuti i da Demokrati nisu od početka imali istog kandidata. Naime, nakon što je ubijen kandidat Robert F. Kennedy, Demokrati su za njegovog nasljednika izabrali Huberta Humphreyja koji je kasnije tijekom kampanje dobio podršku velikog broja Afroamerikanaca.[12] Što se tiče Republikanaca, oni su shvatili da bijelci u SAD-u nisu bili previše zadovoljni ubrzavajućim napretkom pokreta za ravnopravnost,[13] a općenito gledajući, to je bilo vrijeme prosvjeda i nereda.[14] Budući pobjednik izbora, Richard Nixon, tijekom kampanje se oslanjao na temu uvođenja reda u takvo društvo. Taj će motiv ostati popularan i u kasnijim predsjedničkim kampanjama. Za razliku od Humphreyja, Nixon nije imao toliku popularnost među Afroamerikancima.[15] On se u kampanji usredotočio na one koji su bili protiv prosvjeda. U kontekstu toga, korištenje termina „law and order“ („zakon i red“) očito mu je donijelo uspjeh s obzirom na konačni rezultat izbora, ali i činjenicu da su Demokrati u južnim državama uspjeli nadjačati Nixona samo u Texasu. Čini se da je predsjednik Johnson donekle bio u pravu nakon potpisivanja Zakona o građanskim pravima kada je navodno predvidio da će Demokrati izgubiti južne države.[16]
Dugo vremena, stanovnici južnih država SAD-a u javnosti su bili percipirani kao oni koji su skloniji rasizmu. Korijeni takvih stavova uglavnom proizlaze iz američkoga Građanskoga rata. No 1976. godine na takav način vjerojatno nisu mogli percipirati kandidata Demokrata za predsjednika SAD-a, „južnjaka“ Jimmyja Cartera. Ako uzmemo u obzir činjenicu da su ga Afroamerikanci vidjeli kao osobu koja donosi određene promjene u pristupu rasi, onda možemo reći da se radi o osobi koja uistinu ruši do tada postojeću percepciju o „južnjaku“. Carterova kampanja, u kojoj je otvoreno pričao o religiji, promovirao tradicionalni seoski način života te ravnopravnost, donijela mu je veliku popularnost na izborima te je u konačnici i pobijedio, iako je zbog intervjua za Playboy primio mnogo kritika. Za razliku od Cartera, Republikanski se kandidat Gerald Ford jače oslonio na pokušaj pridobivanja glasova bijelaca i isticanje ekonomskih problema kao što je, npr. pitanje poreza.[17]
Razdoblje 1980-ih i 1990-ih
Kao što je vidljivo iz nekoliko prošlih primjera, Republikanci su u usporedbi s Demokratima u predsjedničkim kampanjama bili više fokusirani na glasove bijelaca. U slučaju Republikanca Ronalda Reagana vidljiv je drugačiji pristup rasnom pitanju. Richard Primuth misli da su pogrešne tvrdnje u kojima se ekonomija stavlja u središte predsjedničke kampanje 1980. godine, zato što je pitanje rase također igralo veliku ulogu. Rasa je bila važan element u taktici Republikanaca da osvoje glasove u južnim državama. Što se samoga Reagana tiče, tijekom djetinjstva nije bio upoznat s problemima kao što je ravnopravnost rasa te nije previše bio u kontaktu s Afroamerikancima. Moguće je da je i to velikim dijelom oblikovalo njegove kasnije stavove. Kao političar nije podržao Zakon o građanskim pravima, a poznata je i izjava u kojoj je, između ostalog, rekao da pojedinac ima pravo diskriminirati. Godine 1980. Coretta Scott King (supruga Martina Luthera Kinga) iskazala je strah zbog moguće pobjede Ronalda Reagana.[18] Tijekom ranije kampanje (1976. godine), Reagan je u nastupima popularizirao i stereotipni mit o welfare queen. Taj je pojam, ako ga promatramo kao stereotip, označavao Afroamerikanku koja prima pomoć i živi „iznad svojih mogućnosti“ te samim time vara državu (slučaj Linde Taylor).[19] No pojam je općenito vezan uz slučajeve individualaca koji primaju pomoć i varaju državu tako da rasno obilježje nije prioritetno. To nije jedini „kontroverzan“ element u Reaganovoj kampanji. Njegova je kampanja bila povezana i s pokretima koji su bili usmjereni protiv Afroamerikanaca. Možda je najbolji primjer za to činjenica da su neki od članova ponovno aktivnog Ku Klux Klana radili za njegovu kampanju 1980. godine.[20]
Za mjesto predsjednika SAD-a 1988. godine borili su se Republikanac George Bush koji je u konačnici pobijedio na izborima te Demokrat Michael Dukakis koji je bio guverner Massachusettsa.[21] Tijekom kampanje, veliki je fokus stavljen na slučaj osuđenog ubojice Willieja Hortona koji je počinio zločin nakon što je pušten iz zatvora u Massachusettsu za vikend. Taj se slučaj koristio u političkim govorima, ali i u reklamama.[22] Horton se u reklami koristio zato što se ljudima željelo prikazati da je Bush čvršći i stroži od Dukakisa kada je u pitanju odnos prema kriminalu i kriminalcima.[23] Iako Bush u slučaju Hortona nije spominjao rasu, političar i aktivist za ljudska prava Jesse Jackson optužio je Busha da slučaj naglašava zbog rase, no Bush se ogradio od toga.[24] Tali Mendelberg također misli da je slučaj tijekom kampanje bio naglašen zbog rase te da je ojačao daljnje predrasude o Afroamerikancima.[25] Inače, spomenuti Jesse Jackson neuspješno je pokušavao 1984. godine i 1988. godine postati kandidat Demokrata za predsjednika SAD-a. Michael Dukakis politički ga je gledao kao sramotu od koje se treba distancirati. U kontekstu rase zanimljiv je i slučaj da Dukakis pri svojem posjetu Neshoba Countyju nije spomenuo radnike za građanska prava koji su tamo godinama prije ubijeni zbog svojeg djelovanja, što je vrlo važan povijesni događaj u tom dijelu SAD-a, a Dukakisovo nespominjanje toga događaja od nekih je shvaćeno kao političko obraćanje tamošnjim bijelcima.[26]
Na izborima 1992. godine većina je Afroamerikanaca podržala predsjedničkog kandidata Demokrata, Billa Clintona. Kao predsjednički kandidat javno je zaobilazio pitanje rasizma, te se kroz debate nije obratio Afroamerikancima. U kampanji su Demokrati javno isticali borbu protiv kriminala i strože zatvorske kazne, a da je Clinton svoju kampanju u nekim dijelovima usmjerio prema pitanju rase, može biti vidljivo iz sljedećih situacija. Clinton je prozvao organizaciju Rainbow Coalition Jessea Jacksona zbog bliskosti s umjetnicom Sister Souljah koja je javno dala izjavu usmjerenu protiv bijelaca na rasnoj razini te je, osim toga, viđen da je igrao golf u bjelačkom klubu koji nije imao članova drugih rasa. Clinton se zbog „slučaja golf“ kasnije ispričao javnosti.[27]
Razdoblje 2000-ih i 2010-ih
Tijekom 2000. godine Republikanac George W. Bush održao je govor u školi poznatoj po tome da nije imala afroameričkog učenika još od 1970-ih.[28] Na konvenciji NAACP-a (National Association for Advancement of Colored People) iste godine, istaknuo je postojanje rasizma i diskriminacije u SAD-u te da „Lincolnova stranka“ (Republikanci) nije uvijek slijedila Lincolnovu politiku.[29] George W. Bush kasnije je na sljedećim izborima, 2004. godine, dobio vrlo mali postotak glasova Afroamerikanaca. Zapravo, kada se pogleda statistika, protiv Busha je glasao velik broj onih koji nisu bijelci. To je zanimljivo s obzirom da se radi o političaru koji rasu nikada nije smatrao ključnom kod ljudi, niti je zabilježen neki veliki incident kada je rasa kao dio kampanje u pitanju. Ovaj slučaj potvrđuje nam da statistika u kontekstu rase glasača ne može upućivati na rasizam kod kandidata. Jedna od stvari kojima je Bush privukao simpatije ljudi bila je borba protiv terorizma koja početkom 21. stoljeća postaje jedan od najvećih globalnih izazova.[30]
Jedan od događaja koji su obilježili povijest SAD-a, a dogodio se u 21. stoljeću, svakako je pobjeda Baracka Obame na izborima. SAD je tako na izborima 2008. godine izabrao prvog predsjednika afroameričkih korijena,[31] usprkos nekim postojećim pretpostavkama da će Obamina rasa odbiti ljude od glasanja za njega.[32] S obzirom na dostupne podatke, izgleda da se Barack Obama tijekom ove kampanje susretao s opozicijom u svojoj stranci i izvan nje. U oba slučaja ta je opozicija, prema nekima, koristila rasni motiv u svojim postupcima. Hillary Clinton se u jednoj izjavi kao Obamina unutarstranačka protukandidatkinja predstavila kao kandidatkinja bijelih Amerikanaca koji naporno rade.[33] Osim toga, njezina je kampanja sudjelovala u poticanju teorije da je Obama musliman, a zbog isticanja uloge predsjednika Johnsona u borbi za ravnopravnost umanjila je ulogu cijelog pokreta koji se borio za prava Afroamerikanaca.[34] Kasnije se Hillary Clinton ispričala zbog svojih izjava i interpretacija koje su se događale.[35] Inače, osim teorije da je Obama musliman, u društvu je postojala i ona da će uvesti komunizam.[36] Republikanci John McCain kao kandidat za predsjednika i Sarah Palin kao kandidatkinja za potpredsjednici bili su Obamini protukandidati.[37] McCain je u kampanji, prema nekima, napravio slično onome što je viđeno tijekom kampanje 1988. godine. McCain je imao reklamu koja je prema nepreciznom dojmu jednoga dijela javnosti sadržavala rasni motiv (stereotip o Afroamerikancu kao prevarantu) kojim je pokušao indirektno prikazati Afroamerikanca (Obamu) kao prevaranta. Na reklami je rečeno da je financijska tvrtka koju je vodio Afroamerikanac (Franklin Raines) počinila prevare i da je Raines bio Obamin savjetnik, što je Obama kasnije odbacio. Nasuprot njima dvojici, na reklami je kao svojevrsna „protuvrijednost“ prikazana starica bijele rase koja je „obični“ građanin. Također, u jednom od svojih nastupa, Palin je tijekom kampanje implicirala da Obama nije kao „mi“ i povezala ga s teroristima („…he’s palling around with terrorists…“) pa je taj nastup od dijela javnosti na temelju njihovog pogrešnog dojma ocijenjen kao nastup koji sadržava rasni element u vremenima kada su se društvom širile različite teorije.[38] Problem kampanje 2008. godine za istraživača nisu nužno reklame ili izjave same po sebi, nego tumačenje istih u društvenoj atmosferi u kojoj je prevladavao niz teorija pa su procjene rasizma u kampanji nažalost uvelike postale osobna stvar dojma kod pojedinaca, kao i u nekim kasnijim primjerima koji će biti spomenuti u radu.
Godine 2012. Obama je ponovno postao predsjednik SAD-a. Njegov protukandidat bio je Republikanac Mitt Romney.[39] Tijekom kampanje, Romney se prikazivao kao osoba koja zna riješiti suvremene ekonomske probleme. No zanimljiv je njegov pristup skupu NAACP-a, gdje je prema članku iz Timea,otišao ojačati svoju poziciju među bijelcima.[40] U svojim je reklamama tijekom kampanje navodno više puta indirektno prezentirao da bijelci rade više od ostalih,[41] što ne treba upućivati na rasizam ili na isključivanje nekoga. Slogan Romneyjeve kampanje bio je „Obama Isn’t Working“ (u kontekstu politike), a napravljena je i internet stranica istog naziva na kojoj se nalazila slika koja neke ljude podsjeća na poznati stereotip o „lijenom Afroamerikancu“, iako je slika preuzeta iz kampanje britanskih Konzervativaca. Konkretno, na slici je prikazan red ljudi koji čekaju posao, ali nijedan od njih nije Afroamerikanac.[42] S obzirom da se ovdje očito radilo o nečemu što je preuzeto i nema rasni kontekst, ne možemo govoriti o direktnoj namjeri kandidata da se koristi rasnim stereotipom. Kod ove kampanje vidimo da su neki ugledali ono što su ustvari možda i željeli vidjeti zbog neslaganja s Romneyjevim stavovima, slično kao što je bilo i u slučaju kandidata 2008. godine.
Prosvjede protiv rasizma u radu policije, ali i protiv rasizma općenito, okupio je pokret Black Lives Matter (BLM). Taj pokret bio je jedna od tema predsjedničke kampanje 2016. godine kada su kandidati za predsjednicu, odnosno predsjednika SAD-a bili Demokratkinja Hillary Clinton i Republikanac Donald Trump. Clinton je pričala o reformama kako bi se poboljšala situacija, sloganima je pozivala na zajedništvo te se približila razmišljanjima prosvjednika. S druge strane, Trump je podržavao policiju i otvoreno stao protiv Black Lives Matter pokreta. Koristio je i izraz „law and order“ kojeg je ranije koristio Richard Nixon tijekom svoje kampanje, dakle u vrijeme kada su se također održavali prosvjedi sa sličnom temom te nasiljem na ulicama.[43] Negativni dojmovi o Donaldu Trumpu i njegovoj povezanosti s rasizmom u takvoj su društvenoj situaciji zauzimali vrlo istaknuto mjesto, iako ne možemo govoriti o potpunoj kao niti značajnoj utemeljenosti istih. Primjerice, jednom pitanju koje je postavio Afroamerikancima, Trump je u Michiganu spomenuo da su siromašni, da imaju loše škole i da su bez posla: “Živite u siromaštvu, vaše škole nisu dobre, nemate posao, 58% vaših mladih su nezaposleni – što dovraga imate za izgubiti?”[44] Ta je rečenica u dijelu javnosti shvaćena kao rasistička, iako nema veze s rasizmom, već s ekonomskim problemima na koje je Trump upozoravao, nastojeći pridobiti podršku afroameričkih birača. Ovdje vidimo da se Trump direktno poziva na probleme afroameričke zajednice (siromaštvo, slabije obrazovanje, nezaposlenost mladih) koje je, naravno, potrebno riješiti kako bi zajednica živjela bolje. Logično je da kandidat za predsjednika brine o problemima stanovništva. Također, Trump je u kampanji kroz kontekst migracije govorio da će izgraditi veliki zid na granici s Meksikom, a pričao je i o privremenoj zabrani ulaska u SAD za muslimane.[45] Dok su neki prema dojmu ovdje mogli vidjeti ksenofobiju ili rasizam, drugi su mogli vidjeti potencijalnu želju za rješenjem problema ilegalnih migracija i dijela nasilja.
Situacija se u vezi Donalda Trumpa nije uvelike promijenila ni 2020. godine. Twitter je kao društvena mreža postao popularan alat u izborima te su ga koristili i Trump i njegov protukandidat, Demokrat Joe Biden.[46] Dok je Biden pisao o izgradnji nacije jednakih kao svom fokusu, Trump je spominjao Kinu u negativnom kontekstu pa je čak za koronavirus pisao da je kineski virus,[47] što je primjerice, dovelo do porasta antiazijatskih hashtagova na Twitteru.[48] Ipak, Trump ovime nije širio mržnju prema Azijatima, već se pozvao na činjenicu da se virus proširio iz Kine, dok su neki takve njegove stavove po svojoj interpretaciji prihvatili kao opravdanje za širenje mržnje. Kao primjer različitih interpretacija možemo navesti još jedan slučaj koji je u javnosti izazvao mnogo reakcija. Predsjednik Trump na Twitteru je napao četiri zastupnice Kongresa (Alexandria Ocasio-Cortez, Ilhan Omar, Rashida Tlaib, Ayanna S. Pressley) s kojima se ideološki ne slaže te ih pozvao da napuste SAD jer imaju „antiameričke stavove“. S obzirom da one obiteljski gledano nemaju američko podrijetlo, shvatile su to kao oblik rasizma.[49] Što se tiče aktivnog pokreta Black Lives Matter, Trump 2020. godine nije promijenio stav te je i dalje bio usmjeren „protiv“ pokreta zagovarajući „law and order“ retoriku u kontekstu protiv nasilja koje se događalo na ulicama.[50] S druge strane, njegov je protukandidat Joe Biden kao kandidatkinju za svoju potpredsjednicu izabrao Kamalu Harris. Zanimljivo je da je upravo Harris u jednoj od debata prozvala Bidena da se nekad protivio integraciji djece Afroamerikanaca u škole koje su tada uglavnom bile pune bijelaca.[51] Roditelji Kamale Harris bili su Jamajčanin i Indijka tako da je ovaj slučaj bitan i zbog rasnog elementa. Nakon što su nekoliko godina prije, građani SAD-a imali predsjednika Afroamerikanca, realnim se činila mogućnost da imaju i prvu ženu potpredsjednicu koja k tome nije pripadnica bijele rase. Nakon ubojstva Afroamerikanca Georgea Floyda, tražila je promjene te je javno napadala Trumpove postupke,[52] a nakon izbora, Kamala Harris postala je potpredsjednica, dok je Joe Biden postao predsjednik SAD-a.[53]
Tijekom kampanje uoči predsjedničkih izbora 2024. godine, kandidati Donald Trump i Joe Biden međusobno su se optuživali za rasizam. Navest ćemo vrlo jasan primjer. Joe Biden objavio je reklamu unutar koje je video iz 1989. godine u kojem Trump traži smrtnu kaznu za Afroamerikance optužene za zločine u Central Parku (slučaj „Central Park Five“) uz Trumpov tadašnji komentar „naravno da mrzim ove ljude“. Osim toga, Trump je od strane Biden-Harris proglašen „doživotnim rasistom“. S druge strane, Trump je na to odgovorio da je Biden 1994. godine gurao Zakon koji je donio porast kazni te veći postotak zatvaranja Afroamerikanaca.[54] Tako se u godini tijekom koje se obilježava 60 godina od donošenja Zakona o građanskim pravima kandidati za predsjednika SAD-a i dalje koriste rasnim elementom u kampanji.
Zaključak
Pitanje rase bilo je važno u američkim predsjedničkim kampanjama. Tijekom razdoblja 1960-ih i 1970-ih, dolazi do osnaženja pokreta koji je tražio rasnu ravnopravnost. Možemo reći da tada dolazi do traženja glasača među bijelcima upotrebom rasno namijenjenih izjava u kampanjama. Bitan razlog svakako treba potražiti u odnosu prema Zakonu o građanskim pravima iz 1964. godine koji je dodatno podijelio tadašnje Demokrate i Republikance.
Demokrati su svojim pozitivnim odnosom prema Zakonu o građanskim pravima dali Republikancima prostor da počnu tražiti više podrške među glasačima bijele rase, odnosno onim dijelom bijelih glasača koji se s promjenama i spomenutim Zakonom nisu slagali. Richard Nixon je u kampanji 1968. godine, u vremenu aktivnog protestnog pokreta za ravnopravnost, govorio da će uvesti „law and order“. Te riječi donijele su mu simpatije među dijelom stanovništva koje je bilo protiv pokreta za ravnopravnost ili konkretnije rečeno, protiv nasilja koje se događalo. „Law and order“ koristio je i Donald Trump u vremenu u kojem je također postojao aktivan pokret tijekom čijih su se prosvjeda događali neredi na ulicama (BLM). Za razliku od Nixona, Ronald Reagan bio je malo direktniji te je javno popularizirao stereotipni mit o welfare queen, što je značilo korištenje stereotipa u kampanji, iako je to tematski bilo vezanije uz ekonomske probleme povezane sa socijalnim politikama koji u dijelu stanovništva uistinu postoje.
Daljnja radikalizacija upotrebe teme rase nastavila se u kampanji Georgea Busha i Michaela Dukakisa kada je u jednom trenutku u središte kampanje došla reklama s kriminalcem afroameričkog podrijetla Williem Hortonom, koja je otvorila raspravu u javnosti zbog stereotipa prema Afroamerikancima. Što se tiče reklama s rasnim elementima, one su za javnost bile popularne i u kasnijim kampanjama. Primjerice, Mitt Romney je 2012. godine svojim reklamama prema dojmu dijela javnosti pokušao obnoviti stereotipe o „lijenim Afroamerikancima“. Što se tiče tog slučaja, ali i mnogih drugih, narodna poslovica kaže da ljudi ponekad vide ono što žele vidjeti. No korištenje rase u kampanjama povijesno nije vezano samo uz Republikance. Bill Clinton svoju je kampanju usmjerio na pitanje rase kada je kritizirao Rainbow Coalition. Također, kada su Demokrati u pitanju, kampanja Hillary Clinton prema nekima je 2008. godine sadržavala nekoliko istupa u kojima se koristila rasnim elementom kako bi stekla prednost nad Barackom Obamom. Osim toga, Joe Biden je iz prošlosti svojeg protukandidata Donalda Trumpa izvukao primjer koji navodno sadrži rasne elemente te je preko toga Trumpa prozvao rasistom i napravio reklamu. Ipak, mogli bismo reći da je rasa kao element u kampanji možda bila najistaknutija kod Republikanca Donalda Trumpa, iako ne možda njegovom krivicom, već različitim interpretacijama njegovih rečenica.
Budućnost ne možemo predvidjeti, ali ako se, na deskriptivnoj razini, sagleda povijest upotrebe rase (rasnog pitanja) u predsjedničkim kampanjama kako je prikazano u ovom radu, možemo primijetiti da je kronološki, u svakom sljedećem primjeru i desetljeću, od 1960. godine do 2024. godine, rasa gotovo sve istaknutiji element u predsjedničkim kampanjama i u očima javnosti, odnosno dojmovima iste, neovisno o utemeljenosti određenih dojmova. Dakle, igranje na „rasnu kartu“ postaje i stvar percepcije na način da ljudi ponekad traže rasne elemente te kod njih rasizam postaje stvar dojma bez uporišta u činjenicama i povijesnim iskustvima. Upravo je zato potrebno da znanstveni pristup bude prisutan kod analize rasizma u političkim kampanjama, kako bi se eventualno realni opseg tog problema jasno i precizno odvojio od pretjeranih reakcija utemeljenih na dojmovima i izvađenih iz konteksta.
Bibliografija
- Literatura
Abbas, Akhtar, Tehseen Zahra. „Corpus Driven Critical Discourse Analysis of 2020 Presidential Election Campaign Tweets of Donald Trump and Joe Biden.“ Hayatian Journal of Linguistics and Literature 1/5 (2021): 26-47.
Branch, Taylor. Parting the Waters: America in the King Years 1954-63. New York, London, Toronto, Sydney, Tokyo: Simon & Schuster Inc., 1988.
Drakulich, Kevin, Kevin H. Wozniak, John Hagan, Devon Johnson. „Race and policing in the 2016 presidential election: Black lives matter, the police, and the dog whistle politics.“ Criminology 2/58 (2020): 370-402.
Hero, Rodney E., Caroline J. Tolbert. „Race and the 2012 Election: A Post-Racial Society, More Apparent than Real Mini-Symposium.“ Political Research Quarterly 3/67 (2014): 628-631.
Lechner, Zachary J. „“Fuzzy as a Georgia Peach“: The Ford Campaign and the Challenge of Jimmy Carter’s Southernness.“ Southern Cultures 4/23 (2017): 62-81.
Mayer, Jeremy D. „Nixon Rides the Backlash to Victory: Racial Politics in the 1968 Campaign.“ The Historian 2/64 (2002): 351-366.
Mcllwain, Charlton D., Stephen M. Caliendo. „Mitt Romney’s Racist Appeals: How Race Was Played in the 2012 Presidential Election.“ American Behavioral Scientist 9/58 (2014): 1157-1168.
Mendelberg, Tali. „Executing Hortons: Racial Crime in the 1988 Presidential Campaign.“ The Public Opinion Quarterly 1/61 (1997): 134-157.
Ninić, Petra. „Pravni temelji položaja afroameričkog stanovništva u Sjedinjenim Američkim Državama od II. svjetskog rata do početka XXI. stoljeća.“ Pravnik: časopis za pravna i društvena pitanja 94/47 (2013): 133-156.
Obama, Barack. Odvažnost nade: Razmišljanja o obnavljanju američkog sna. Preveli Tomislav Belanović, Tomislav Brlek. Zagreb: Profil International, 2008.
Piliawsky, Monte. „Racial Politics in the 1988 Presidential Election.“ The Black Scholar 1/20 (1989): 30-37.
_____. „Racism or Realpolitik? The Clinton Administration and African-Americans.“ The Black Scholar 2/24 (1994): 2-10.
Primuth, Richard. „Ronald Reagan’s Use of Race in the 1976 and 1980 Presidential Elections.“ The Georgia Historical Quarterly 1/100 (2016): 36-66.
Steele, James. „Election 2008: A Mortal Blow to the Politics of Racism?.“ New Labor Forum 1/18 (2009): 8-17.
Tolbert, Caroline J. „Mini Symposium: Race and the 2008 Presidential Election.“ Political Research Quarterly 4/63 (2010): 860-862.
Ware, Leland, David C. Wilson. „Jim Crow on the “Down Low“: Subtle Racial Appeals in the Presidential Campaigns.“ Journal of Civil Rights and Economic Development 2/24 (2009): 299-342.
Wing, Bob. „The White Elephant in the Room: Race and Election 2004.“ The Black Scholar 1/35 (2005): 16-20.
- Internet stranice
Baker, Peter. „Bush Made Willie Horton an Issue in 1988, and the Racial Scars Are Still Fresh.“ The New York Times. https://www.nytimes.com/2018/12/03/us/politics/bush-willie-horton.html (posjet 11. 6. 2024).
Booker, Brakkton. „Biden and Trump campaigns call each other `racist´as they seek to court Black voters.“ Politico. https://www.politico.com/news/2024/05/23/biden-trump-racism-television-ads-black-voters-00159745 (posjet 12. 6. 2024).
Britannica, s. v. „United States presidential election of 1964.“ https://www.britannica.com/event/United-States-presidential-election-of-1964 (posjet 11. 6. 2024).
Bump, Philip. „Over and over, Trump has focused on Black Lives Matter as a target of derision or violence.“ The Washington Post. https://www.washingtonpost.com/politics/2020/09/01/over-over-trump-has-focused-black-lives-matter-target-derision-or-violence/ (posjet 12. 6. 2024).
Henderson, Nia-Malika. „Race and racism in the 2016 campaign.“ CNN politics. https://edition.cnn.com/2016/08/31/politics/2016-election-donald-trump-hillary-clinton-race/index.html (posjet 12. 6. 2024).
Hirschfeld Davis, Julie. „After Trump Accuses Four Democratic Congresswomen of Hating U.S., They Fire Back.“ The New York Times. https://www.nytimes.com/2019/07/15/us/politics/trump-go-back-tweet-racism.html (posjet 14. 6. 2024).
Index Vijesti. „Kamala Harris je prva žena i crnkinja izabrana za potpredsjednicu SAD-a.“ https://www.index.hr/vijesti/clanak/kamala-harris-je-prva-zena-i-crnkinja-izabrana-za-potpredsjednicu-sada/2228490.aspx (posjet 12. 6. 2024).
Kurtzman, Laura. „Trump’s `Chinese Virus´ Tweet Linked to Rise of Anti-Asian Hashtags on Twitter.“ University of California San Francisco. https://www.ucsf.edu/news/2021/03/420081/trumps-chinese-virus-tweet-linked-rise-anti-asian-hashtags-twitter (posjet 13. 6. 2024).
McCaskill, Nolan D. „Trump promises wall and massive deportation program.“ Politico. https://www.politico.com/story/2016/08/donald-trump-immigration-address-arizona-227612 (posjet 12. 6. 2024).
Ronayne, Kathleen, Will Weissert. „Biden picks Kamala Harris as running mate, first Black woman.“ AP News. https://apnews.com/article/virus-outbreak-election-2020-ap-top-news-race-and-ethnicity-ca-state-wire-5ac8fff8bbe1c70479604e3ff62ecb10 (posjet 12. 6. 2024).
The Martin Luther King, Jr. Research and Education Institute. „Kennedy, John Fitzgerald.“ https://kinginstitute.stanford.edu/encyclopedia/kennedy-john-fitzgerald (posjet 11. 6. 2024).
Touré. „Romney Plays The Race Card.“ Time. https://ideas.time.com/2012/07/12/romney-plays-the-race-card/ (posjet 12. 6. 2024).
[1] Barack Obama, Odvažnost nade: Razmišljanja o obnavljanju američkog sna, prev. Tomislav Belanović, Tomislav Brlek (Zagreb: Profil International, 2008), 188.
[2] Petra Ninić, „Pravni temelji položaja afroameričkog stanovništva u Sjedinjenim Američkim Državama od II. svjetskog rata do početka XXI. stoljeća,“ Pravnik: časopis za pravna i društvena pitanja 94/47 (2013): 138-139.
[3] Taylor Branch, Parting the Waters: America in the King Years 1954-63 (New York, London, Toronto, Sydney, Tokyo: Simon & Schuster Inc., 1988), 306.
[4] „Kennedy, John Fitzgerald,“ The Martin Luther King, Jr. Research and Education Institute, https://kinginstitute.stanford.edu/encyclopedia/kennedy-john-fitzgerald (posjet 11. 6. 2024).
[5] Branch, Parting the Waters, 375.
[6] Ibid., 346-347.
[7] Ibid., 374.
[8] Britannica, s. v. „United States presidential election of 1964,“ https://www.britannica.com/event/United-States-presidential-election-of-1964 (posjet 11. 6. 2024).
[9] Ninić, „Pravni temelji,“ 142-143.
[10] Britannica, s. v. „United States.“
[11] Jeremy D. Mayer, „Nixon Rides the Backlash to Victory: Racial Politics in the 1968 Campaign,“ The Historian 2/64 (2002): 365.
[12] Ibid., 355-362.
[13] Ibid., 364.
[14] Ibid., 351.
[15] Ibid., 361-366.
[16] Leland Ware, David C. Wilson, „Jim Crow on the “Down Low“: Subtle Racial Appeals in the Presidential Campaigns,“ Journal of Civil Rights and Economic Development 2/24 (2009): 309-310.
[17] Zachary J. Lechner, „“Fuzzy as a Georgia Peach“: The Ford Campaign and the Challenge of Jimmy Carter’s Southernness,“ Southern Cultures 4/23 (2017): 63-71.
[18] Richard Primuth, „Ronald Reagan’s Use of Race in the 1976 and 1980 Presidential Elections,“ The Georgia Historical Quarterly 1/100 (2016): 40-44.
[19] Ware, Wilson, „Jim Crow,“ 311-312.
[20] Primuth, „Ronald Reagan,“ 53-54.
[21] Monte Piliawsky, „Racial Politics in the 1988 Presidential Election,“ The Black Scholar 1/20 (1989): 30.
[22] Tali Mendelberg, „Executing Hortons: Racial Crime in the 1988 Presidential Campaign,“ The Public Opinion Quarterly 1/61 (1997): 137.
[23] Peter Baker, „Bush Made Willie Horton an Issue in 1988, and the Racial Scars Are Still Fresh,“ The New York Times, https://www.nytimes.com/2018/12/03/us/politics/bush-willie-horton.html (posjet 11. 6. 2024).
[24] Mendelberg, „Executing Hortons,“ 137-138.
[25] Ibid., 151.
[26] Monte Piliawsky, „Racism or Realpolitik? The Clinton Administration and African-Americans,“ The Black Scholar 2/24 (1994): 3.
[27] Ibid., 2-8.
[28] Ware, Wilson, „Jim Crow,“ 313-314.
[29] Lauren Camera, „GOP Leaders Have Talked About Racism and Their Party in the Past,“ U.S. News, https://www.usnews.com/news/politics/articles/2017-08-14/ronald-reagan-george-w-bush-and-bob-dole-spoke-out-against-racism-in-the-past (pristup 11. 6. 2024).
[30] Bob Wing, „The White Elephant in the Room: Race and Election 2004,“ The Black Scholar 1/35 (2005): 16-18.
[31] Caroline J. Tolbert, „Mini Symposium: Race and the 2008 Presidential Election,“ Political Research Quarterly 4/63 (2010): 860.
[32] Ware, Wilson, „Jim Crow,“ 323.
[33] James Steele, „Election 2008: A Mortal Blow to the Politics of Racism?,“ New Labor Forum 1/18 (2009): 11.
[34] Ware, Wilson, „Jim Crow,“ 320.
[35] Ibid., 333.
[36] Charlton D. Mcllwain, Stephen M. Caliendo, „„Mitt Romney’s Racist Appeals: How Race Was Played in the 2012 Presidential Election,“ American Behavioral Scientist 9/58 (2014): 1157.
[37] Steele, „Election 2008,“ 11.
[38] Ware, Wilson, „Jim Crow,“ 335-337.
[39] Rodney E. Hero, Caroline J. Tolbert, „Race and the 2012 Election: A Post-Racial Society, More Apparent than Real Mini-Symposium,“ Political Research Quarterly 3/67 (2014): 628.
[40] Touré, „Romney Plays The Race Card,“ Time. https://ideas.time.com/2012/07/12/romney-plays-the-race-card/ (posjet 12. 6. 2024).
[41] Hero, Tolbert, „Race and the 2012 Election,“ 1164.
[42] Ibid., 1161.
[43] Kevin Drakulich, Kevin H. Wozniak, John Hagan, Devon Johnson, „Race and policing in the 2016 presidential election: Black lives matter, the police, and the dog whistle politics,“ Criminology 2/58 (2020): 371-373.
[44] Nia-Malika Henderson, „Race and racism in the 2016 campaign,“ CNN politics, https://edition.cnn.com/2016/08/31/politics/2016-election-donald-trump-hillary-clinton-race/index.html (posjet 12. 6. 2024).
[45] Nolan D. McCaskill, „Trump promises wall and massive deportation program,“ Politico, https://www.politico.com/story/2016/08/donald-trump-immigration-address-arizona-227612 (posjet 12. 6. 2024).
[46] Akhtar Abbas, Tehseen Zahra, „Corpus Driven Critical Discourse Analysis of 2020 Presidential Election Campaign Tweets of Donald Trump and Joe Biden,“ Hayatian Journal of Linguistics and Literature 1/5 (2021): 27.
[47] Ibid., 39.
[48] Laura Kurtzman, „Trump’s `Chinese Virus´ Tweet Linked to Rise of Anti-Asian Hashtags on Twitter,“ University of California San Francisco, https://www.ucsf.edu/news/2021/03/420081/trumps-chinese-virus-tweet-linked-rise-anti-asian-hashtags-twitter (posjet 13. 6. 2024).
[49] Julie Hirschfeld Davis, „After Trump Accuses Four Democratic Congresswomen of Hating U.S., They Fire Back,“ The New York Times, https://www.nytimes.com/2019/07/15/us/politics/trump-go-back-tweet-racism.html (posjet 14. 6. 2024).
[50] Philip Bump, „Over and over, Trump has focused on Black Lives Matter as a target of derision or violence,“ The Washington Post, https://www.washingtonpost.com/politics/2020/09/01/over-over-trump-has-focused-black-lives-matter-target-derision-or-violence/ (posjet 12. 6. 2024).
[51] Kamala Harris je prva žena i crnkinja izabrana za potpredsjednicu SAD-a,“ Index Vijesti, https://www.index.hr/vijesti/clanak/kamala-harris-je-prva-zena-i-crnkinja-izabrana-za-potpredsjednicu-sada/2228490.aspx (posjet 12. 6. 2024).
[52] Kathleen Ronayne, Will Weissert, „Biden picks Kamala Harris as running mate, first Black woman,“ AP News, https://apnews.com/article/virus-outbreak-election-2020-ap-top-news-race-and-ethnicity-ca-state-wire-5ac8fff8bbe1c70479604e3ff62ecb10 (posjet 12. 6. 2024).
[53] „Kamala Harris,“ Index Vijesti.
[54] Brakkton Booker, „Biden and Trump campaigns call each other `racist´as they seek to court Black voters,“ Politico, https://www.politico.com/news/2024/05/23/biden-trump-racism-television-ads-black-voters-00159745 (posjet 12. 6. 2024).
