Nećeš, razbojniče! – Si vis pacem, para bellum

Nećeš, razbojniče! – Si vis pacem, para bellum

Autor: Matija Horvat, član izvršnog odbora Centra za javne politike i ekonomske analize (CEA)

Balian od Ibelina: Koliko ti vrijedi Jeruzalem?

Saladin: Ništa.

[odlazi, potom se okreće pa uz gestu rukama, kaže]

Saladin: Sve!

Uvodni citat i pamtljiva scena je iz filma „Kingdom of Heaven“ (Kraljevstvo nebesko). Legendarni majstor i redatelj Ridley Scott, u politički korektnom scenariju, vještom manirom, prikazuje poštenu (vitešku) borbu kršćana i muslimana za vrijeme križarskih ratova. Zapravo, ako pojednostavimo istinite povijesne likove i događaje, u ipak potpuno fiktivnom filmu, koji je (poput Bravehearta) samo inspiriran stvarnim događajima, onda možemo reći da se sve svodi na dvojicu likova – dobrog kršćanina i dobrog muslimana, a Jeruzalem je samo simbol, tj. alegorija onoga za što se borimo (jer Kraljevstvo nebesko je u našim umovima, srcima i besmrtnim dušama). Nakon teške (viteške) borbe, gdje su kršćani/križari pružali neočekivano jaki otpor protiv snažnijih napadača, dvojica na ulici (sami protiv svih) bi trebali pregovarati o sudbini Jeruzalema. Tko ima pravo? Čiji je Grad? Čije su zidine, čije su crkve, sinagoge, džamije, zidovi plača…? Međutim, još bitnija ideja jest uvodno pitanje – koliko nam vrijedi Jeruzalem (ili bilo koji drugi teritorij)? Koliko smo spremni dati, učiniti, (pre)trpjeti da bi isti ostao u našim granicama? Koja je cijena? Gledamo li na neki teritorij sudbonosno, tj. egzistencijalno? I blefiramo li, dok prisežemo za (to) nešto?

U normalnim vremenima granice su nevidljive linije na zemljopisnim kartama, slobodno protočne, rekli bismo – schengenske. Gradovi i teritoriji su svačiji i ničiji te možda značajan broj ljudi u turističkim putovanjima, uopće i ne razmišlja o pojmovima kao što su vlasništvo i/ili posjed nekog mjesta kroz povijest. Mi vlasnici ili zemljoposjednici, također često ne razmišljamo o nekom teritoriju, koji je, zdravo za gotovo, u našim granicama. Ne razmišljamo, barem dok sve to (što uzimamo zdravo za gotovo) ne postane sporno. Npr., ako Vam vožd i zločinac Milošević, preko TV-a, u predvečerje rata, govori kako su granice administrativne, ili kada Vam zločinac Šešelj crta karte (ostatka ostataka) i govori gdje se Vaša (nepostojeća) država nalazi. Kad dođe takav slučaj (a ponekad i dođe), onda znamo kako je vrijeme za novi (križarski) rat, samo što neprijatelj baš i nije simpatičan, kao onaj fiktivni prikaz poštenog i pravednog Saracena, koji nam je nekoć davno, nakon poštene borbe, dao pravo slobodnog prolaza, tj. izlaza iz (ničijeg i svačijeg) Grada. Također, kada Vam zločinac Putin, u svojem amaterskom povijesnom eseju (vrhunskoj dezinformaciji malog podlog psihopata) iz ljeta Gospodnjega 2021., govori kako su Ukrajinci i Rusi jedna nacija, odnosno, kada propituje međunarodno priznate granice suverene države te govori kako je Rusija bila pokradena (jer umjetna Ukrajina zauzima povijesne ruske zemlje), onda nam treba biti kristalno jasno o čemu se radi.

Na kraju dana, uvijek se radi o granicama i teritorijima. Čak i ako je nešto administrativno, to ne opravdava agresiju. Vaša osobna iskaznica je nešto administrativno i zamislite da Vam razbojnik ukrade novčanik, pokida administrativni dokument i ode kući pjevajući. Pa nećeš – razbojniče! Dakle, kada čujete i vidite sve ono što ste čuli i vidjeli prije više od tri desetljeća na našim prostorima, o administrativnim granicama, npr. u Memorandumu SANU-a (o nacistima/ustašama, ugroženom i nenaoružanom narodu Donbasa/SAO Krajine, velika Srbija feat. ruski mir i sl.), onda znate da je vrag odnio šalu i da ste taj loši scenarij i film već gledali i proživjeli. Nakon što je pao berlinski zid, tj. kad je strgnuta željezna zavjesa i kada smo (na trenutak) postali slobodni (Fukuyamin kraj povijesti), netko je (krajem 20. stoljeća) opet ugasio baklju slobode i to iz jednog jedinog razloga – mislio je kako ima pravo na svoju interesnu sferu. Mislio je kako je jači, a tko je jači, taj slabijeg tlači (ili, ako Vam je draže – might is right). I onda se željezna zavjesa ponovno spustila, a fizički zidovi (ili barem ograde) su ponovno počeli nicati i ovdje ne mislim(o) na ilegalne imigrante.

****

Mikhail (Borisovich) Khodorkovsky je u svojoj knjizi The Russian Conundrum: How the West Fell for Putin’s Power Gambit—And How to Fix It, doslovno opisao da se, nakon pokušaja zbližavanja sa Zapadom, prva bitnija promjena u vanjskoj politici Ruske Federacije vidjela prilikom bombardiranja SR Jugoslavije, tj. Srbije (& Čačka) 1999. Predsjednik Jeljcin je tada već bio na izmaku snaga, a jedan opasni lik iz KGB-ovske sjene je počeo upravljati procesima. Dakle, terorističko – gangsterski režim, danas službeno poznatiji kao Ruska Federacija, se jako naljutio, jer su ih Amerikanci, doslovno u zadnjem trenutku, obavijestili o zračnoj intervenciji (rekli bismo, bez trunke sarkazma – specijalnoj zračnoj operaciji) na njihov bratski srpski narod, odnosno Miloševićev režim. Pošteni oligarh Khodorkovsky (tada čelnik naftne kompanije Yukos, a danas disident) je tada, zajedno s vladinim dužnosnicima bio u avionu za Washington, koji je naglo skrenuo s puta i vratio se u Moskvu. Kada je službeni avion ruske vlade, doslovno u letu promijenio smjer, tada je i službena ruska politika (prema svijetu), na neki način, također promijenila smjer i modus operandi. Naravno, tada to još nitko nije shvatio, kao što se zaboravlja i incident na prištinskom aerodromu u lipnju 1999., između NATO snaga i ruskih padobranaca. Zanimljivo je kako Putinov režim i danas gleda na NATO bombardiranje Srbije, kao na jedan od zločina dekadentnog zapada. Totalitarna Kina (zbog uništenog veleposlanstva u Beogradu) se postavlja na jednak način prema intervenciji NATO-a. Nikad se ne pitaju – što je sve prethodilo tom bombardiranju (tj. da isto nije došlo iz čistog mira), baš kao što se ni autokratski (iliberalni) režim u Srbiji, nikad ne zapita – što je bilo prije Oluje (ah, da – Jasenovac je bio prije i ništa više). I tako, what about Iraq/Srbija/Libija (umetni zemlju po izboru, jer Zapad je iza svih obojanih i drugih revolucija, a Saddam, Gaddafi, bin Laden i Slobo su valjda bili uzorni građani svijeta) je postao glavna fraza Rusa, putinofila i njihovih korisnih idiota.

Dakle, i na našim prostorima, sve je bilo – zbog granica, jer je postojao mit da je Kosovo (srpska kolonija osvojena u balkanskim ratovima početkom 20. stoljeća, a nikad potpuno inkorporirana u Srbiju) oduvijek srpsko ili da je BiH 70 % srpska, a RH barem 33% (jer granica Virovitica – Karlovac – Karlobag je ipak bila suviše preambiciozna, čak i za nepobjedivi banjalučki, kninski, beogradski ili novosadski korpus). I danas su granice postale izuzetno bitne i trebamo ih zaštiti – jakim vojskama slobodnog svijeta. Svijet bratstva i jedinstva je odavno nestao (ako je ikada i postojao), a naša (prije svega, europska) sloboda i sigurnost je ponovno ugrožena. Ako želimo mir, trebamo se pripremati za rat (tu sentencu nije izumio drug Tito). Naime, neprijatelj se odavno pripremao za ovaj rat te nam je uporno slao signale, koje smo ignorirali. Oni koji su upozoravali na barbare pred vratima su bili ignorirani ili ismijavani. No, krenimo redom.

Ukrajina i susjedna gangsterska država, poznatija kao Ruska Federacija, su sklopile nekoliko Sporazuma o poštivanju međusobnih granica. Vratimo se na onaj iskonski, najosnovniji dogovor – Sporazum o nepromjenjivosti granica u Europi, odnosno Završni akt iz Helsinkija 1975. Tada, u jeku hladnog rata 1.0., dekadentni kapitalistički zapad i mirotvorni utopijski komunistički istok su zapravo međusobno dali sigurnosna jamstva svim uključenim dionicima, kako granice (u Europi) neće biti mijenjane silom. Suverenitet i teritorijalni integritet su upravo ti pojmovi, čijim se značenjem u normalnim vremenima i ne bavimo previše. U normalnim vremenima država je moja i tvoja, grad je moj i tvoj – svačiji i ničiji, odnosno mirno živimo u kući za sve naše ljude, a granice su praktički nevidljive i kroz njih se (barem u ujedinjenoj Europi) slobodno krećemo. Završni akt iz Helsinkija zapravo i nije bio pravno obvezujući kao Ugovor, ali mu je snagu davala činjenica da su mu potpisnici bili praktički svi lideri tadašnje (podijeljene) Europe, ali i slobodnog svijeta. Neki od najbitnijih europskih potpisnika su bili: Helmut Schmidt (kancelar SR Njemačke), Erich Honecker (vođa DDR-a), Bruno Kreisky (austrijski kancelar), Makarios III (predsjednik Cipra), Valéry Giscard d’Estaing (predsjednik Francuske), Harold Wilson (premijer UK), Janos Kadar (sekretar komunističke partije Mađarske), Aldo Moro (predsjednik talijanske vlade), Suleyman Demirel (ministar vanjskih poslova Turske), Nicolae Ceaucescu (komunistički vođa Rumunjske), Olof Palme (švedski premijer), Gustav Husak (predsjednik Čehoslovačke), Leonid Brežnjev (lider SSSR-a i tvorac sintagme o „ograničenom suverenitetu“), maršal Tito (doživotni predsjednik SFRJ) i dr. Međutim, jamci sigurnosti su bili i transatlantski partneri, kao Gerald Ford (predsjednik SAD-a) te Pierre Trudeau (premijer Kanade). Sve odreda, poznata povijesna imena. Neki su bili dobri demokratski lideri, neki su bili loši oportunistički likovi, neki su bili crni, bijeli ili sivi (ovisi iz kojeg kuta gledamo), a neki su (pogađate) jednostavno bili – zli diktatori. Također, neki su bili u NATO-u, neki u varšavskom paktu, neki nesvrstani, a neki neutralni, na onaj europski način. Dakle, Konferencija o europskoj sigurnosti i suradnji (KESS) iz koje je kasnije nastala Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS/OSCE) je nešto doista temeljno, kada govorimo o nepromjenjivosti granica na europskom kontinentu. Tamo se nanovo potvrdilo, ono što se dogovorilo na savezničkoj konferenciji u Jalti 1945. U Helsinkiju 1975. su svi odustali od promjena granica putem (žive) sile, odnosno kinetičkog rata. Ergo, ovdje je ogromni teritorij, danas poznatiji kao Ruska Federacija (kao jedna od slijednica SSSR-a), sa svojim davnim diktatorom, još jednom nakon Jalte, dobio sigurnosna jamstva kako ih nitko neće napasti, odnosno kako su njezine granice sigurne i nitko ih (silom) neće promijeniti. To što se u međuvremenu (za neke) dogodila najveća geopolitička pogreška 20. stoljeća, odnosno raspad SSSR-a, niti na koji način nije utjecala na granice Ruske Federacije. Dogodilo se samo to da se jedno carstvo ugasilo, ali nitko nije ugrožavao najveću slijednicu tog implodirajućeg imperija.

Na samom kraju hladnog rata 1.0. (koji prema povjesničaru Stephenu Kotkinu, nikada i nije završio), predsjednik George Bush stariji je u svojem poznatom chicken Kyiv govoru pokazao nepoznavanje složene povijesti (istočne) Europe. On je zapravo, na demokratski način, pokušao spriječiti raspad SSSR-a (a na sličan zadatak je dva mjeseca prije poslao i državnog tajnika Bakera, a kako bi spriječio raspad tada već praktički nepostojeće SFRJ) pa su današnje teze da je SAD htio uništiti SSSR i sl. doista neutemeljene. Međutim, pitanje unutarnjih (administrativnih) granica unutar SSSR-a ili drugih komunističkih federacija se i tada uzimalo kao riješeno (vs. mirno razdruživanje Čehoslovačke ili nalaz tzv. Badinterove komisije o unutarnjim granicama u raspadnutoj i ratom zahvaćenoj SFRJ i stvaranju novih neovisnih država). Dakle, niti Ruska Federacija početkom 1990-ih nije (barem ne) javno osporavala granice sa susjednim novostvorenim državama u Europi (stavimo na stranu Kavkaz ili središnju Aziju), a tu prije svega mislimo na Ukrajinu. Ukrajinsko proglašenje neovisnosti u kolovozu 1991. i naknadni referendum (gdje su i građani Krima u većini glasali za neovisnost u ukrajinskim granicama) su prvotno, na mirni način, utvrdili ukrajinske (nazovimo ih pojednostavljeno, avnojske) granice, koje su postale i vanjske granice prema susjednim državama tadašnje Zajednice neovisnih država (ZND). Ugovori o osnivanju ZND-a potvrđuju međusobno poštivanje teritorijalnog integriteta i nepovredivost postojećih granica unutar te Zajednice. Ipak, s naknadnom pameti, vidimo kako je Ruska Federacija (i tada, za vrijeme civiliziranijeg Jeljcina) i dalje držala spornim demarkacijsku liniju na određenim područjima sa Ukrajinom i tu dolazimo do famoznog budimpeštanskog Memoranduma.

Dakle, 5. prosinca 1994. na konferenciji OSCE-a (OESS) u Budimpešti, tri države – SAD, UK i RF – su dala sigurnosna jamstva, prije svega Ukrajini, u zaštiti njezinog teritorijalnog integriteta, a u zamjenu za predavanje svog nuklearnog arsenala Ruskoj Federaciji, jer se tada mislilo kako je bolje imati sve nuklearno oružje na jednom (sigurnom!) mjestu u RF. Isto je vrijedilo i za Bjelorusiju i Kazahstan. Uz SAD, UK i RF, na posebnom dokumentu su i određena (možda slabija) sigurnosna jamstva dale Francuska i Kina. Drugim riječima, ovdje su se sve članice VS UN-a obvezale jamčiti Ukrajini nepovredivost njezinih granica. Možemo reći da se Ukrajina 1994. svojevoljno (iz današnje perspektive – naivno) odrekla trećeg najvećeg nuklearnog arsenala na svijetu i da su joj pisana jamstva dale sve članice VS, da bi dvadesetak godina kasnije (2014.) jedna članica VS – Rusija – (prvi put) napala Ukrajinu, a druge su stale i gledale, jer „Krim je oduvijek bio ruski“, a u Donbasu je, valjda isto, oduvijek bilo puno Rusa i rusofonih Ukrajinaca pa je i taj teritorij sporan, odnosno – pripada jačem.

Međutim, ponovimo: Ukrajina se svojevoljno odrekla između 1700 – 1900 nuklearnih projektila, uz pisana jamstva – a danas (2023.) kada su jamstva odavno pogažena i dalje se važe vojna pomoć za Ukrajinu u obrani protiv agresora, koji je povrijedio njezine granice. Neki će reći da vojna pomoć za Ukrajinu ide sporije zbog straha od eskalacije, odnosno zato što je za moderno naoružanje potrebna dodatna dugotrajna obuka, a zapadne zalihe su već polagano iscrpljene (ako i jesu, onda NATO nikada i nije bio prijetnja Rusiji, koja je zbog ekspanzije Saveza bila prisiljena pokrenuti trodnevnu specijalnu vojnu operaciju, koja sada traje preko 400 dana; btw, za one početnike i neznalice: nije NATO taj koji se širi, već demokratske države, pogotovo one u blizini Ruske Federacije, iz nekog razloga žele ući u obrambeni NATO Savez). O vojnoj pomoći za žrtvu ćemo još pisati, ali bitno je naglasiti kako je predaja ukrajinskog nuklearnog oružja u ruski one stop shop – najveća geostrateška pogreška Zapada, još od mirovne konferencije u Münchenu 1938.

Vratimo se ponovno na granice. Ugovor između Ukrajine i Ruske Federacije o ukrajinsko – ruskoj državnoj granici potpisali su tadašnji predsjednik Ukrajine Leonid Kučma i svagdašnji predsjednik Ruske Federacije Putin 28. siječnja 2003. Isti je definirao cjelokupnu kopnenu granicu između dviju država, osim točke gdje se susrela s bjeloruskom granicom, što je dogovoreno posebnim ugovorom. Ratificirale su ga obje države, a stupio je na snagu 23. travnja 2004. Međutim, nije se napravilo pomorsko razgraničenje zbog kontroverzi oko voda Azovskog mora i kerčkog tjesnaca, za koje se i tada smatralo da su pod ukrajinskim suverenitetom, ali trebalo ih je posebno definirati. Dakle, bitno je naglasiti, kako je i nakon Memoranduma iz Budimpešte te ugovora iz 2003., za RF nekako u zraku ostalo visjeti sporno pitanje Crnomorske flote. Ista flota je stacionirana u luci Sevastopolj. Ta luka je na poluotoku Krimu. Dakle, iz nedovršenih vojno – mornaričkih pitanja vezanih za koncesiju morske luke (koja se naizgled i nisu odnosila na demarkacijsku liniju), opet je postala sporna granica Ukrajine, iako su ta pitanja (kao) naizgled riješena prilikom raspada SSSR-a ili barem nakon jamstava iz Budimpešte krajem 1994. Ruse je i dalje svrbio Krim i tu, kroz pitanje ukrajinskih granica, dolazimo do krimskog problema pa se i ovdje možemo parafrazirati uvodni citat iz Kraljevstva Nebeskog:

Čiji je Krim i koliko nam vrijedi Krim?

Povjesničar sa sveučilišta Yale Timothy Snyder – vrhunski stručnjak za Ukrajinu i istočnu Europu – je objavio esej o kratkoj povijesti Krima. Napomena: Timothy Snyder je pod sankcijama Kremlja i to Vam je dokaz da ga trebate pročitati i slušati (kao što ste svi trebali slušati i legendarnog američkog senatora Johna McCaina), jer je relevantniji o povijesnim temama o granicama od zločinca i amaterskog povjesničara Putina, mađarskog premijera i amaterskog kartografa Orbana ili npr. patrijarha Porfirija.

Naime, Krim NIJE oduvijek ruski, kao što niti Kosovo NIJE oduvijek srpsko (a možemo reći da ni Taiwan nije oduvijek kineski). Nije ispravno reći niti da je Hruščov, koji je kao rođen u Ukrajini, poklonio Krim Ukrajini. Naime, Hruščov nije rođen u Ukrajini (ali je bio vezan uz istu). Ipak, Krim je poput alegorijskog Jeruzalema. Za diktatora i amaterskog povjesničara Putina, to je pitanje „egzistencije“ ili njegove verzije „civilizacije“. Dakle, on na Krim gleda iz pozicije mitologije (baš kao što i Srbi – koji srećom nemaju atomsku bombu – gledaju na Kosovo). Jedini je problem što je ta mitologija mlađa i od SAD-a, ako gledamo na to da je carica Katarina Velika prvotno anektirala Krim 1783., kao novu koloniju, a prije toga sigurno nikada nije bio ruski. Zato se Putin mora vratiti puno dalje u prošlost, tj. u epicentar cijelog problema – državu/konfederaciju nazvanu Kijevska Rus’ iz cca 988. g. poslije Krista. Međutim, ni u dalekoj prošlosti nema ničeg ruskog. Naime, što neki potomak Vikinga imena Valdemar/Valdemir/Vladimir/Volodimir ima sa Rusijom ili točnije sa Moskvom, koja tada uopće nije ni postojala? Ime Rus’ u 10. stoljeću nije označavalo današnju Rusiju, već se radilo o najvjerojatnije finskom nazivu za trgovačku (robovlasničku) kompaniju, koja je tada kolonizirala područje današnje Ukrajine.

Ostanimo u ukrajinskim granicama, tako da se ponovno vratimo na Krim. Nakon, stoljeća raznih vlasti (Mongoli, poljsko – litvanska unija, Osmansko carstvo itd.), preko Potemkinovih sela, moćna carica Katarina Velika je proglasila današnja područja južne Ukrajine – ruskima. Carstvo se proširilo na nove kolonije. Gledajući iz današnje nacionalističko – imperijalističke perspektive Rusa i ta carica bi trebala biti sporna. Naime, Katarina uopće nije bila Ruskinja, već Njemica, a teritorij koji je proglasila ruskim, nije uopće imao rusko stanovništvo. Upravo je starosjedilački narod Krima – krimski Tatari – protekom stoljeća postao najveća žrtva. Naime, tek krajem WW2, poslije Staljinovih deportacija krimskih Tatara, ovaj se poluotok počeo sve više rusificirati. Nikita Hruščov (rođen u Rusiji, blizu ukrajinske granice, neki će reći da je porijeklom Ukrajinac, a neki da je Rus) je u mlađim danima živio na području Ukrajine te je znao što je to bio Holodomor. Svjestan nepravde prema ukrajinskom narodu prije WW2, napravio je administrativno prekrajanje granica unutar SSSR-a. I u bivšoj Jugoslaviji su se radila administrativna prekrajanja pa je npr. Boka Kotorska završila u Crnoj Gori i nitko ne spori današnji crnogorski suverenitet nad tim teritorijem, niti itko iz RH želi zauzeti Boku Kotorsku ili možda istočni Srijem. Dakle, 1954. se u SSSR-u slavilo 300 godina od vremena kada su se ukrajinski kozaci iz stepa Zaporižja i Dnipra, ujedinili s Moskvom (ruska država i carstvo postoji tek stoljeće kasnije, tj. od vremena Petra Velikog) u borbi protiv poljsko – litvanske unije, koja je držala teritorije današnje zapadne Ukrajine. Tu obljetnicu bratstva i jedinstva je Hruščov iskoristio kako bi, logički i logistički, riješio pitanje Krima. Krim je za Rusiju, u moderno vrijeme priznatih (makar i administrativnih) granica – otok (nema kopnenog koridora, a današnji most je sagrađen bespravno te nema ruskog vodovoda), dok je za Ukrajinu ono što i jest – poluotok. Poseban teritorij sa autonomijom i parlamentom. Na Krimu Rusi nikada nisu bili ugroženi. Ako ćemo biti otvoreni – oni su na Krimu, ugrožavali druge. I zato: nećeš dobiti Krim, razbojniče! To nije tvoje vlasništvo! Prekrajanje granica silom (ili smiješnim referendumima) je zabranjeno.

Dakle, ne postoji sveti ruski Krim! Rusi i Ukrajinci nisu jedan narod (kako to da Amerikancima nikad nije palo napamet da su oni i Kanađani jedan narod, a govore istim jezikom sa malo drukčijim naglaskom, relativno nečujnim za običnog slušatelja? S druge strane, ukrajinski i ruski jezik su različiti jezici, gdje Rusi teško razumiju Ukrajince). Ne postoje ruske zemlje u Ukrajini. Ne postoji ugroženi narod Donbasa. Postoji kremaljski režim, ali ne postoji kijevski nacističko -narkomansko – sotonistički – LGBT režim. To su sve dezinformacije u hibridnom ratu, jer Rusi su majstori laži, obmane, reketa i ucjene, a usput imaju nuklearno oružje (ponašaju se kao da ga jedino oni imaju), kojim zveckaju po potrebi, a po potrebi, kao da, svi mi ostali, imamo prislonjen pištolj na sljepoočnicu pa (u talačkoj krizi) pristajemo na sve njihove uvjete. Oni konstantno glume žrtve (zvuči vam poznato iz bližeg susjedstva, zar ne?), ali konstantno i prijete drugima.

Da, u prošlosti su zapadni osvajači (Napoleon, Kaiser, Fuhrer) pokušali osvojiti Moskvu, kroz krvava prostranstva istočne Europe. I da, često je upravo Ukrajina bila na putu osvajača. Naime, cijeli WW2 se najviše vodio na području Ukrajine (i Bjelorusije) te je Ukrajina bila i glavna nagrada te i najveća žrtva. Štoviše od vremena Holodomora do završetka WW2, Ukrajina je bila najopasnije mjesto na svijetu, baš kao što je to i danas. Povijest nas uči kako uvijek neki manijaci žele nečiji teritorij, često zbog onog što tumače kao povijesnu nepravdu, odnosno zbog mitologije. Resursi možda i nisu najbitniji – sam teritorij je bitan. I onda je na nama da taj teritorij pokušamo obraniti. Glavna obrana bi trebala biti međunarodno pravo, potpisani sporazumi i dobivena jamstva. Nažalost, u ljudskoj prirodi nešto doista proizvodi grešku u matrici pa često vrijedi ona stara – homo homini lupus. Kada međunarodno pravo ne pomaže, onda pomažu HIMARS-i, Leopardi, Abramsi, moderni avioni i jako puno municije. Denacificiranje Z-ombija zahtijeva puno streljiva. Naviknimo se na to i aktivirajmo proizvodne resurse.

                                                                        ****

Autor ovih redaka smatra da se, makar i gentlemanski sporazum (onaj iz Helsinkija 1975. ili iz Budimpešte 1994.), mora poštovati, jer pacta sunt servanda. Cijela Povelja UN-a se isto tako može smatrati gentlemanskim dogovorom, kao i cijelo međunarodno pravo. Ispada da nema čvrstih pravila i sve je podložno za raspravu. Ali, ako nećemo štiti gospodu i njihove dogovore, koga ćemo štititi – drugove? Problem je strah. Glasno se govori Крим це Україна, ali kao da se ne vjeruje u to. Svi će reći da Donbas uopće nije ni sporan, ali kao da ne vjeruju u to. I onda, kada ne vjerujemo i ne djelujemo na vrijeme, kreću nove aneksije u Monty Python-ovskim referendumima – veliki dijelovi hersonske i zaporiške oblasti, sada također postaju sporni. A budite sigurni, manijaci i dalje žele Odesu ili možda Pridnjestrovlje, a kad smo već tamo, zašto ne i cijelu Moldovu, jer diktatori se nikad ne pitaju zašto, već zašto ne. Hoće li i ti teritoriji (zbog nedjelovanja dobrih momaka) postati sporni? Dokle se ide? Gdje je zapravo granica? Do centra Berlina? Centralno Afričke Republike ili Malija (u kojem sviraju glazbenici iz antifašističkog Wagner-a)? Južne Afrike? Aljaske, koja im je vjerojatno nepravedno oduzeta? Sjetite se, diktator je humoristično u javnim nastupima rekao i kako Rusija uopće nema granica. On sa svojom laganom salama taktikom i zaleđenim sukobima, konstantno podiže uloge. Ne zaboravite, ovaj rat nije počeo 24.02.2022. Sveobuhvatna invazija iz veljače 2022. godine je samo nastavak rata, kojeg su Rusi pokrenuli još 2014. – ilegalnom aneksijom Krima, na koju praktički nitko nije ni trepnuo, a onda se zapalila vatra u Donbasu (bio je to pravi ruski proxy rat, ali i oružana agresija Kremlja). Nitko nije reagirao niti kad su napali Gruziju 2008. te kad se tamošnji zaleđeni konflikt, unatoč globalnom zatopljenju i klimatskim promjenama, dodatno zaledio. Cijena da se neprijatelj zaustavi, protekom vremena, sve više raste. A mi ne djelujemo, upravo zbog straha, koji su nam Rusi još od 1945. maestralno podmetnuli. Ali gledajte, i Rusi imaju djecu, kako je, na vrhuncu hladnog rata 1.0., pjevao legendarni Sting.

In Europe and America there’s a growing feeling of hysteria

Conditioned to respond to all the threats

In the rhetorical speeches of the Soviets

Mister Krushchev said, “We will bury you”

I don’t subscribe to this point of view

It’d be such an ignorant thing to do

If the Russians love their children too

(How can I save my little boy from Oppenheimer’s deadly toy?)

Putin je kockar, pokeraš i blefer, a njegovi kremaljski sateliti konstantno trube o egzistencijalnoj ugroženosti ruZije, što je drugo ime za nuklearnu ucjenu. Istina je sljedeća: Rusija nije egzistencijalno ugrožena, ako se porazi u Ukrajini, odnosno, ako se njezine vojne snage potpuno unište ili izbace iz cijele Ukrajine (uključujući Krim!). Zašto mi ne trubimo taj istiniti narativ?! Čak i da Ukrajina, ikada pokrene pravu ofenzivu prema ruskoj pograničnoj oblasti Belgoroda (što bi prema međunarodnom pravu mogla), Rusija ne bi bila egzistencijalno ugrožena. Da Ukrajina ili, nekim čudom NATO, ikada kao odgovor na agresiju, zada pravi konvencionalni udarac prema Sevastopolju – Rusija ni tada ne bi bila egzistencijalno ugrožena. Trenutno samo 6% kopnenih granica Rusije dodiruje zemlje NATO-a (a to će se malo povećati sa ulaskom Finske u Savez)! A oduvijek postoji granica sa SAD-om (na Aljasci, koja je oduvijek ruska). Dakle, mitovi i laži o ugroženosti, sve u velu istočnjačkog misticizma i sudbine. A mi se bojimo tog lažljivaca? Putin nije stjeran u kut, ako izgubi u Ukrajini. Putin nije stjeran u kut, niti ako se pomorski blokira Kaljiningrad ili ako netko (kao odgovor na ukrajinsku agresiju) napadne Sahalin, Taganrog, Rostov na Donu ili dva najbitnija grada. Zapravo, napadi unutar ruskog teritorija su se već više puta dogodili. Diktator ih je praktički prešutio, kao što je prešutio i pridruživanje Finske i Švedske u NATO.

S druge strane, nije li dobro kada neprijatelja stjeramo u kut – nije li to i cilj borbe? Aha, opet se bojite posljedica koje nitko u povijesti nije vidio, jer to je circulus vitiosus – zmija koja jede svoj rep. Neprijatelj Vam je vrhunskim dezinformacijama i propagandom koju nesvjesno gutate, nametnuo svoje mišljenje i sad bi ga vi trebali poslušati? Neprijatelj koji ne smije biti stjeran u kut, ne smije biti ponižen i treba dobiti časnu odstupnicu – valjda u smislu granica. Jer će to, kao, spasiti one koji dolaze iza nas? E pa neće, drage dame i poštovana gospodo! Oni koji se odriču temeljne slobode, da bi ušićarili malo lažne sigurnosti, ne zaslužuju ni slobodu, ni sigurnost – to je sentenca, koja odjekuje kroz stoljeća. Zapamtite, zlo se uvijek vraća. Zaledite sukob, prođe par godina te neki rok i eto vraga skok na skok. Novom salama taktikom i sporim kuhanjem žabe, evo njih ponovno do Atlantika (nećemo podcijeniti njihovu, nepobjedivu crvenu armiju, jer su i dalje opasni, ali i mi smo opasni). Nevjerojatna indoktrinacija i propaganda, kojom je obični mali Rus bombardiran zadnjih četvrt stoljeća (pa i duže), je proizvela upravo to da je na njihovoj Big Brother TV moguće vidjeti sletove za dragog vođu i marševe na Berlin, London, Washington…nastavi niz, praktički svaki dan. Rat je mir, ili barem specijalna operacija. Sloboda je ropstvo. Istok je ugrožen od Zapada itd. Orwell je sve predvidio. U Rusiji je uvijek kružio vic o dva KGB-ovca gdje jedan pita drugoga u povjerenju – što misliš o režimu? A drugi mu odgovori – ako mislim ono što ti misliš, onda je moja dužnost da te uhitim. Vrhunac apsurda se dogodio prilikom povlačenja iz Hersona, pardon – taktičkog pregrupiranja ili pobjedničkog nazadovanja (ili geste dobre volje, kako Vam je drago). Tada su i propagandisti bili sumnjičavo – neutralni. Naime, prema jednom stavku kaznenog zakona, ako se prihvaća mudra vojna odluka, to je kazneno djelo potkopavanja vojske i države. Prema drugom stavku opet se potkopava državu, ako se sumnja u mudru odluku povlačenja, jer ruska vojska je nepobjediva. Birokratska noćna mora, koju Orwell i Kafka nisu stigli pogledati. To Vam je Rusija. Nemojte je se bojati i uvijek je ismijavajte!

                                                                        ****

Tiranine moramo spriječiti, a dok god oni ispaljuju hiper-sonično oružje – nisu spriječeni. Nažalost, puno ljudi će sada početi govoriti, kako je autor ovih redaka ratnik za tipkovnicom (i nek’ se ide tamo boriti i pusti sve nas druge), ratni huškač, kako je Rusija nepobjediva, jer je nuklearna sila, a nuklearna sila nikada ne gubi i sl. Naravno, reći će i da sam gledao previše filmova. Takvi ljudi ne uviđaju kako je domobranski mentalitet (koji nije vezan samo za Lijepu Našu) upravo uzrok zašto se (svi) nalazimo u ovakvoj situaciji. Naime, diktatori ne staju, dok ih ne zaustavimo. Domobrani su sigurno bili dobri ljudi, ali što nam je donijela ona stara: dok se veliki tuku, mali moraju biti pod stolom(?). Vladku Mačeku ta (potencijalno njegova) izjava nije donijela, niti to da je bio na novčanici od 10kn, niti na 5 HRD, niti na kovanicama, a rekao bih da ga nema ni na euro centima. A bio je dobar čovjek, prozapadno orijentiran, ali u bitnim vremenima se nije želio miješati. Što nam je neutralnost donijela? Donijela nam je to da su naši djedovi ipak završili na križnim putevima modernih križarskih ratova. Donijela nam je nove totalitarizme. Nismo bili pošteđeni, jer se (kao) nismo htjeli miješati. Nasilnika nikada ne zanima neutralnost. Nasilnika nikad nije zanimalo diplomatsko rješenje, dok god je mislio kako je dovoljno jak (jer, koliko divizija ima Papa?).

Nasilnik razumije jedino jezik sile. Respektira jedino snagu. Zato je 1949. i stvoren NATO, kao obrambeni odgovor na konstantnu mogućnost invazije Moskve na zapad. Moskva je imala više ljudstva i tehnike od zapada i opasnost invazije je postojala sve do 1989. Samo, to se zaboravlja. Kada Vam netko u današnje vrijeme, populistički pokušava progurati narativ kako je RH ušla u NATO samo „zbog Srbije“, to objašnjenje je zapravo nepristojno prema Saveznicima te je na razini prvih razreda osnovne škole. Autor ovih redaka je 1991. bio te dobi i također je htio u NATO – „zbog Srbije“ – ali je već onda znao da je Sjevernoatlantski savez prvenstveno stvoren zbog RuZije (i tu nisu potrebni navodnici) i uvijek moguće ruske invazije na Europu. I što sada? Mi smo ušli u klub zbog Srbije, a sada kad su ulozi veći, ponovili bi nemiješanje iz Drugog svjetskog rata? Sretno s tim objašnjenjem, koje ni klinci iz vrtića ne bi smjeli progutati. Kad Srbija krene da se širi, onda je NATO super, ali kad se ruZIja širi, onda: sorry dečki, mi smo za mir, zbog turističke sezone, a rat je zlo. Nažalost, neki odrasli ljudi govore upravo to. Zašto sam ja, još kao klinac, bio svjestan nekih stvari, a neki odrasli ljudi ni danas nisu posve na čistu, oko ruske agresije. Zašto sam ja, još kao neiskusni mladić, bio svjestan tko je Putin i što je Rusija, a predsjednik Macron je, praktički do jučer (a možda i nastavlja) pokušao napraviti diplomatsko rješenje? Diplomatsko rješenje sa Hitlerom? Ili pravilnije – sa Staljinom. Sretno s time. Naravno, problem je što puno ljudi relativizira izrazito binarnu situaciju (najviše, zbog straha), ali ti ljudi su, još na početku, vjerojatno prestali čitati ovaj tekst.

Zadnjih godinu dana smo konstantno bombardirani floskulama i uvijek istim frazama o eskalaciji (evo nas opet u začaranom krugu). Strah od eskalacije je najveći hibridni uspjeh Rusije (potencijalno uspješniji i od miješanja u američke predsjedničke izbore). Zato što to širenje straha, kroz dezinformacije i propagandu, traje desetljećima, a sve to je još opisao i američki diplomat Kennan u svom telegramu iz 1947. Doduše, ne treba ni Keenanovu strategiju obuzdavanja (containment) Rusije uzimati kao doktrinu. Naime, to obuzdavanje oduzima sposobnost suverenih država na samoopredjeljenje prema zapadu, a ruska propaganda svjesno širi narativ koji u potpunosti ignorira Ukrajince. Upravo su društvene mreže poslužile kao katalizator ruske propagande. To je modus operandi KGB-a, FSB-a i Kremlja.

Također, netko je u eter podvalio i floskulu kako svi ratovi završavaju za pregovaračkom stolom. To nije istina – američki građanski rat nije završio za pregovaračkim stolom. Drugi svjetski rat, također nije završio za pregovaračkim stolom. Tu su veće vrijednosti bile u pitanju. I danas su u pitanju vrijednosti. Ili demokracija ili diktatura. A propos ratova, nekada se neprijatelj jednostavno i povuče, kao što su to učinili rusi u Afganistanu. Garry Kimovitch Kasparov, legendarni šahovski velemajstor, ruski disident (majka Armenka, otac Židov, rođen na dubokom jugu SSSR-a u Bakuu, Azerbajdžan, ime dobio prema američkom predsjedniku Harryju Trumanu) i ponosni građanin RH, je rekao:

Ako se borimo za principe, o čemu se uopće ima pregovarati?

O teritoriju i granicama? I s kim bi se, molim Vas lijepo, trebalo pregovarati? S onima za koje (previše sporo, ali ipak) uspostavljamo pravne mehanizme i međunarodne tribunale? Može se pregovarati o reparacijama i o izručivanju zločinaca. Znam, opet Vam u glavi neka (KGB) buba govori: ovo su maksimalistički zahtjevi, oni imaju bombu, ništa im se ne može dogoditi i moramo se bojati. Pa Ukrajinci svaki dan riskiraju svoje živote. Kada su hrvatski branitelji 1991. stali pred tenkove sa lovačkim naoružanjem, također su bili svjesni da im neprijatelj može uzvratiti sa svime, ali su svejedno stali i zaustavili gadove. Kada su Amerikanci početkom WW2 (još za vrijeme neutralnosti, a naravno i kasnije) krenuli pomagati napadnutoj Velikoj Britaniji, Europi i SSSR-u, kroz pomorske konvoje, također je postojala opasnost od neviđenih posljedica (tada u obliku podmorničkih vučjih čopora). Ali, Saveznici su dorasli izazovu. This is the Way!

Zanimljivo je kako današnji nasljednici Sovjeta zaboravljaju da su u Velikom domovinskom ratu ’41.-’45. pobijedili isključivo zbog zapadnog arsenala demokracije. I nisu se samo Rusi borili protiv Hitlera, kada su bili napadnuti! Ah da, zaboravili smo. Ukrajina i Bjelorusija zapravo ne postoje (iako su imali i zajamčeno mjesto prilikom osnivanja UN-a), to su sve Rusi. I jako je zanimljivo da zaboravljaju činjenicu da su, kao najveći antifašisti, sklopili Molotov–Ribbentrop pakt i time započeli WW2. U njihovim udžbenicima povijesti, apsolutno se ništa nije dogodilo između kolovoza/rujna 1939. i lipnja 1941. Crveni su, valjda, bili prisiljeni potpisati sporazum s nacistima kako bi zaštitili istočnu Europu od fašizma. Nije bilo masovnih ubojstava (čit. Katyn), deportacija u robovske gulage, nije bilo tajnih klauzula – prije ili poslije početka njihove zaštite tih naroda i teritorija. Sve je bilo super, u njihovoj zoni odgovornosti, tj. interesnoj sferi. A i oni Finci su zapravo htjeli napasti Lenjingrad pa je Staljin (zbog ekspanzije Finske) bio prisiljen pokrenuti specijalnu zimsku operaciju, u kojoj je izgubio 5x više ljudi (ali ljudi su samo topovsko meso, a neki to i prihvaćaju biti), ali je (za pregovaračkim stolom) ipak dobio 10% te zemlje, dok je svijet sa simpatijama gledao na male Fince, ali im nije pomogao (pa su pomoć kasnije tražili u partnerstvu sa nacistima). A oni mali baltički narodi i njihove male države? Ma oni nikada nisu ni postojali, nevidljivi su na karti i to je oduvijek ruZija, jer tako je rekao Petar Veliki – also spracht Zaratustra. Dakle, za ruZe se prošlost mijenja tako brzo, da nemate pojma što bi se moglo dogoditi jučer (kako bi rekao jedan twitter enciklopedist i prosvjetitelj, a prije svega vrhunski humorist). Putin je doslovno pisao povijesne udžbenike (po uzoru na Staljina), a ostalo je odradila televizija. Prvo pravilo kluba (NATO) boraca: Rusima nemojte nikada vjerovati! Drugo pravilo: Rusima nemojte nikada vjerovati. Tek kad Kremlj nešto opovrgne – nećemo nikada napasti Ukrajinu (izostavili su – jer ona ne postoji) – onda im povjerujete.

Još jedna od bitnih ruskih podvala je ona o Zapadu koji je ugnjetavao i kolonizirao slabije narode. A što je s njihovom kolonizacijom praktički cijele Euroazije? What about rusko carstvo i SSSR? Upravo je ruZija ta koja vodi kolonijalni rat u Ukrajini u 21. stoljeću. Upravo je ruZija stoljećima ugnjetavala slabije susjedne narode. To što su imali slabiju mornaricu pa nisu osnivali prekomorske kolonije, ne znači da nisu kolonizatori i da iza njih nije ostao genocidni trag imperijalizma. Nažalost, narodi Afrike, Južne Amerike i općenito globalnog juga, kao da nikad nisu naučili povijest Europe ili Azije (naravno, i mi Europljani moramo prestati biti eurocentrični te naučiti puno više o njima) pa je za njih jedina istina ono što govori Moskva ili se prave neutralni. Naravno, i na zapadu postoji namjerno zanemarivanje ruskog kolonijalizma, jer ruski studiji imaju monopol u akademskoj zajednici. Kako bi se svi ponašali da Francuska danas želi silom vratiti Alžir? Bi li se tražilo diplomatsko rješenje – da se Francuzima (koji imaju bombu) ipak nešto ostavi, jer oduvijek su bili tamo? Ili da Britanci žele vratiti u Irsku? Ili da Amerikanci i Španjolci ponovno krenu na Kubu i Filipine? Belgijanci u Kongo, a Portugalci u Brazil ili Mozambik?

Soft power je nešto drugo. Ruski soft power nije djelovao na Ukrajinu, onoliko koliko su htjeli, zato je moralo doći do specijalne vojne operacije. Nikada stvar nije bila u širenju NATO-a. Naime, što su napravili prilikom najave Finske i Švedske za ulazak u NATO? Ništa, povukli su sve vojne trupe u Ukrajinu, kako bi štitili ugroženi i nenaoružani narod Donbasa, koji se, u jednom trenutku, branio čak i u predgrađima Mikolajiva, daleko na zapadnoj strani rijeke Dnipro. Stvar je u tome da potencijalno uređeno europsko društvo, na granicama ruZije, čini ugrozu diktatorskim aspiracijama. Stvar je binarna. Postoji agresor i postoji žrtva. Postoji sloboda i postoji tiranija. Mi biramo. Ili si na jednoj strani, ili na drugoj. Ukrajinci su birali. Rusi i Bjelorusi biraju (zasada šutnju ili sudioništvo). Gledajte, u američkoj interesnoj sferi i dalje postoji nedemokratska Venezuela, Nikaragva, Kuba pa čak ni Meksiko nije savršen, a u ruskoj interesnoj sferi nije mogla postojati demokratska Ukrajina. To Vam je razlika, poštovani čitatelji. Samo si izbacite iz glave what about Iraq gluposti te se sjetite se da neki susjedi konstantno trabunjaju what about Jasenovac i time opravdavaju svoje agresije.

Nadalje, još jedna bitna dezinformacija u javnom prostoru je ta da ruZija ne gubi ratove. Za neznalice možemo reći kako je rusko carstvo izgubilo krimski rat sredinom 19. stoljeća. Također su izgubili i japansko – ruski rat 1905. Oba rata su sami izazvali. Potom je ruska vojska kolabirala 1917. te se s njom raspalo i rusko carstvo. Dakle, izgubila je Prvi svjetski rat. Poljaci su ih pobijedili u poljsko – sovjetskom ratu 1920. Da, Staljin je dobio tzv. Zimski rat 1939. – 1940., s tim da mu je za 10% Finske trebalo 5 puta više gubitaka u ljudstvu od finskih branitelja (naravno, već smo rekli kako su ljudski životi za diktatore, uvijek manje bitni). Bez pomoći Saveznika, Staljin bi izgubio Drugi svjetski rat (to je priznao i to se zaboravlja). Nadalje, SSSR-u nije pomoglo niti nuklearno oružje, jer je izgubio rat u Afganistanu 1979- 1989. A moderna RuZija je izgubila i prvi čečenski rat 1994. – 1996. Zanimljivo je slušati (proročanske) riječi pokojnog čečenskog vođe (bivšeg sovjetskog generala zrakoplovstva) Dzhokhara Dudayeva, koji je (prije atentata) sredinom 1990-ih govorio o ruZiji:

Kao što se svijet borio protiv fašizma, sada se bori protiv rušizma…Besmisleno je to kako misle da mogu prestrašiti svijet sa nuklearnim naoružanjem. Neće nas uplašiti! Svi su već prošli kroz ruski pakao. I postavit ćemo ih na začelje civilizacije. Ili će prestati postojati kao država, ili će stati u red svjetske zajednice…

Svijet je domobranski stajao sa strane u čečenskim ratovima 1990-ih. To su bili unutrašnji ratovi u RF, jer su se (rekli bismo) vodili unutar njihovih administrativnih granica. Grozni – jer nomen est omen – je sravnjen sa zemljom. Onda se gledalo u čudu, kad je agresor krenuo na Gruziju 2008. Naravno, gruzijsko pitanje postoji još od raspada SSSR-a, koji je i na tom mjestu ostavio zaleđeni sukob (baš kao i u Moldovi) i svoje paradržave unutar međunarodno priznate Gruzije. Početkom stoljeća svi su se fokusirali na rat protiv islamskog terorizma, a nikad se nije pravodobno proučavao ruski terorizam (politički atentati, trovanja, false flag operacije i sl.) Onda je predsjednik Obama odbio intervenciju u Siriji (nakon što je diktator Assad prešao crvenu liniju) te je Putin ušao u nebranjeni prostor te sravnio Aleppo. Onda su na red došli Krim i Donbas. Svijet je na rusku agresiju reagirao – sa zakašnjenjem – tek kad su tenkovi krenuli na Kyiv. A i onda samo sa lakim oružjem, dok su neki prvotno nudili samo kacige, jer nisu htjeli biti odgovorni za nove ratove. Ali dragi moji Nijemci, rat se dogodio upravo zato što vi niste bili odgovorni za njegovo sprječavanje. Ovo je rezultat Vašeg Wandel durch Handel. Do ovog je dovela vaša Ostpolitik. Zanemarila su se trivijalna ljudska prava, radi trgovine, misleći da će se medvjed tako smiriti, jer će biti sit. Ukrajincima se spočitava njihova unutarnja korupcija, but what about Vaša korupcija? Schroder, Merkel pa one neke klečave austrijske ministrice ili kandidati na francuskim izborima. Korupcija je išla toliko zapadno da je barem indirektno dovela do Brexit-a ili oligarskog El Dorada u Velikoj Britaniji. Međutim, Britanci vraćaju dugove, ostali su još malo sporiji. Kremlj desetljećima korumpira dekadentni zapad, što opet ne sprječava ruZe da na tom istom dekadentnom zapadu obrazuju djecu ili kupuju vile na mediteranskoj obali. Desetljećima se nije reagiralo na naftno – plinsku korupciju koja je dolazila iz Rusije te na golemu količinu dezinformacija i propagande. Putin je dolaskom na vlast počeo sa dodatnim antagonizmom prema Zapadu. Zanimljivo je kako oni sve nas na Zapadu gledaju kao na slabe ili dekadentne, a u isto vrijeme govore kako je zapad opasan i da im se vojno prijeti (?). Ali to Vam je Putin i njegova gangsterska zločinačka organizacija. Oni će u eter konstantno izbacivati beskonačne gomile dezinformacija i nešto od navedenog će uvijek ostati u glavama. Jedan dan smo opasni nacistički sotonisti, a drugi dan smo bolesni LGBT slabići, koji su izgubili kršćanske vrijednosti. Sve prolazi na licu i naličju njihove propagandne medalje. Više nije stvar u diktatoru Putinu, već u Rusiji. Naime, dok gledate ponosne očeve, koji su zbog poginulih sinova (agresora u Ukrajini) dobili ganc novu Ladu (doduše bez električnih komponenti, zbog sankcija) ili dok sretne majke gubitak tih istih sinova nadoknađuju s poklonjenim bundama – onda si morate reći: It’s not Putin, it’s Russia.

To što Ukrajinci nisu ušli u NATO 2008., je sigurno velika strateška greška Zapada. Bush mlađi (pogledao sam u oči tog čovjeka i vidio njegovu dušu, zvuči kao citat iz jeftine sapunice), Merkel, Sarkozy, Hollande, Obama i ekipa su nečinjenjem ili mlakim odgovorima odgovorni za ovo što se događa danas. Još jednom ponavljam – zašto sam ja, kao neiskusni mladić, još tijekom fakulteta, bio apsolutno svjestan tko je Putin i što je to Rusija, a da to isto (praktički do jučer) nije znao današnji francuski predsjednik Macron? Kako to? Zašto bi se itko, u svečanoj loži stadiona, grlio sa diktatorom, tijekom pobjedničkog četvrtfinala SP u nogometu? I tko je uopće dao Rusiji domaćinstvo svjetskog prvenstva u nogometu ili zimske olimpijske igre? Zar je Rusija išta zaslužila 2014. ili čak 2018.? Nadalje, bivša kancelarka Merkel se još uvijek pokušava ekskulpirati te objašnjava kako su sporazumi iz Minska bili kupovanje vremena za Ukrajinu, jer je gledala film na Netflix-u, u kojem je ispalo da je britanski premijer Chamberlaine u Münchenu kupio vrijeme za Britaniju i Francusku, jer je Hitler mogao napasti još i 1938. Ali postoji i druga strana medalje. Hitler se nije zadovoljio samo sa Sudetima (i Austrijom). Upravo ga je appeasement provocirao da krene na Poljsku, kao što je Putina ohrabrilo to što nitko nije reagirao na aneksiju Krima (jednu od najvećih pljački modernog vremena, koja se dogodila ispred naših očiju i nitko – na poziciji moći – nije reagirao kako treba) i time što su mu bili spremni isporučiti Donbas (nekada nije najbolje raditi paralele, ali nije li Minsk 2 za Ukrajinu, ono što je bio plan Z4 za RH?). Ukoliko Merkel misli kako je ona kupila vrijeme za Ukrajinu, mogli bi je pitati koliko oružja je u tom periodu isporučila za ukrajinske branitelje? Ne, Angela, nisi ti ništa dobro kupila, niti napravila. Tamne mrlje prošlosti, na tvojoj bijeloj košulji, veš – mašina budućnosti, nikad neće oprati.

Nijemci uvijek idu u krajnosti: ili su previše ratoborni, ili su previše mirotvorni. I jedno i drugo generira velike žrtve. Jeste li znali da je današnji kancelar Scholz iz SPD-a, započeo političku karijeru na ulicama Zapadne Njemačke 1980-ih, gdje je predvodio prosvjede protiv američkih planova za stacioniranje nuklearnih projektila srednjeg dometa u Europi? Mladi Scholz je maštao o izlasku Njemačke iz NATO-a. Samo mir i Kum ba yah pjesmica oko logorske vatre. Za moderne Nijemce su Amerikanci previše ratoborni, ali ne razmišlja se da se Amerikancima duguje sloboda, sigurnost i prosperitet Europe. Ako i niste to znali, nekako je sve ipak logično – za njemačku politiku, ali i oni se bude iz plinskog sna. Sporo, ali ipak. Zapravo, ovo je srž našeg problema u odnosima s Rusijom tijekom 21. stoljeća. SAD, Europa i ostatak slobodnog svijeta imaju sve prednosti nad gangsterima iz Kremlja. Ekonomsku, vojnu, kulturnu, što god Vam padne na pamet. Sve osim spremnosti da se suprotstavimo sili, a Putin to iskorištava, kroz poznati nuklearni blef i konstantno širenje straha. Kad se susretnemo sa brutalnim nasiljem, možda je prirodno da se, kao normalni ljudi, povučemo i pokušavamo sa diplomatskim rješenjima. Međutim, iz povijesti smo trebali naučiti kako politika popuštanja prema siledžijama ne funkcionira.

****

U današnje vrijeme, nije čudno da će političari, posebno oni koji znaju što je to bio SSSR te oni koji izrazito dobro poznaju Rusiju, govoriti o borbi dobra i zla. Baltički lideri će spominjati da se danas u Ukrajini vodi bitka našeg vremena, kao referenca na Tolkienovog „Gospodara prstenova“ (a znamo i kako Ukrajinci zovu agresore – orci). Smireni i mudri finski predsjednik je u novogodišnjoj poslanici također spomenuo kako u svijetu postoji dobro i zlo:

…Ali također moramo shvatiti da u svijetu postoji zlo. Samo dobro nije dovoljno da ušutka zlo. Suočavanje sa zlom zahtijeva odlučnost i čvrstinu…Mi u svojim djelima, nikada sami ne smijemo podleći zlu….

Možda je finski predsjednik i fan legendarnog filma „Apokalipsa danas“. Najbitniji citati iz tog filma nisu humorne opaske o napalmu ili surfanju. Najbitniji citat je ovaj:

…There’s a conflict in every human heart, between the rational and irrational, between good and evil. And good does not always triumph. Sometimes, the dark side overcomes what Lincoln called the better angels of our nature.

Međutim, kada tamna strana prevlada nad dobrim anđelima naše naravi pa zbog toga nastaju genocidi, zločini protiv čovječnosti i sve ono što smo vidjeli u Buči, Irpinu, Mariupolu, Bakhmutu itd…svejedno postoji lijek. Oružje. Puno oružja u rukama pozitivaca. Ako Vam smetaju biblijske usporedbe o borbi dobra i zla, vratimo se u domenu realnog. Kakvi su to likovi u Kremlju zadnjih četvrt stoljeća? Odgovor je jednostavan: kriminalci, gangsteri i KGB ubojice, koji će napraviti sve da se održe na vlasti. Ne brinite, oni ne žele Sudnji dan, jer ih isti neće održati na izvoru bogatstva, kojeg jedino žele. Dakle, ako smo ih identificirali u svjetovnom smislu (kao zločinačku organizaciju, a ne kao biblijske babaroge), onda se lakše možemo koncentrirati na to kako ih pobijediti, jer nemaju super – moći. I tu bi trebali primijeniti čikaška pravila. U legendarnom filmu Nedodirljivi postoji razgovor između mlađahnog agenta Eliota Nessa (Kevin Costner) i iskusnog veterana Jima Malonea (Sean Connery):

Ness: Želim srediti Caponea! Ne znam kako to učiniti.

Malone: Želiš znati kako srediti Caponea? Kad oni izvuku nož, ti izvučeš pištolj. Kad on pošalje jednog od vaših u bolnicu, ti pošalješ jednog od njegovih u mrtvačnicu. That’s the Chicago way! I tako ćeš srediti Caponea. Onda, želiš li to učiniti? Jesi li spreman to učiniti? Nudim ti dogovor.

Ness: Prisegnuo sam se da ću uhvatiti ovog čovjeka sa svim zakonskim ovlastima koje su mi na raspolaganju i to ću učiniti.

Malone: Pa, Gospodin (Bog) mrzi kukavice.

Ako ste prisegnuli na Ustav i rekli so help me God, onda to i učinite. Zakonski je pomoći Ukrajini da se vrati na svoje granice. Zakonski je igrati i grubo, na rubu isključenja, jer protivnik igra jednako, a suci to prešutno dopuštaju. Naime, suci sjede u VS UN-a, koje je sastavljeno od predstavnika igrača. Dakle, suci sjede i gledaju. Mi često i gubimo, jer igramo prema pravilima, a neprijatelj nema problema s kršenjem svih pravila. Zaobiđimo malo pravila (npr. odmah sva ruska blokirana novčana sredstva prebaciti u vlasništvo Ukrajine). Prestanimo reagirati i počnimo anticipirati. Stvari jesu teške, ali nismo izabrali ići na Mjesec zato što je to lako, već baš zato, jer je to teško. I sjetite se – slobodni svijet je prvi bio na mitskom Mjesecu. Nema lakih odgovora, ali ima jednostavnih odgovora. Moramo imati hrabrosti učiniti ono za što znamo da je moralno ispravno – Tako su govorili neki bivši američki predsjednici. Tako se brani međunarodni poredak, u kojeg ste prisegnuli. Stručnjaci mogu govoriti kako se prema ruskom agresoru vodi dobro balansirana politika – i tu se vraćamo na onu fantomsku opasnost, koja se konstantno nadvija nad našim glavama – jer zbog eskalacije moramo paziti. Naravno da uvijek postoji još više prostora za eskalaciju, međutim taj balansirani odgovor ne sprječava novo nasilje. Nije li svako novo nasilje zapravo eskalacija? Zar trebamo brojati koliko je hiper-soničnog oružja ispaljeno na Ukrajince pa ako je to nešto manje – onda bi kao trebali biti zadovoljni i to onda nije eskalacija? Zar trebamo bilježiti koje su sve lokacije pogođene pa ako nisu baš sve – onda je (kao) dobro? Zar agresor nije eskalirao još 2014. sa mirnom, a ilegalnom aneksijom Krima? Izbacimo riječ eskalacija iz svakodnevnog vokabulara. Drugim riječima, Ukrajina treba dobiti svo moguće oružje, što je prije moguće, kako bi oslobodila cijeli svoj teritorij i izašla na međunarodno priznate granice. Naglašavam, ne smije se inzistirati na obrani Ukrajine, već na potpunoj pobjedi. Jezik je bitan. Strah i neznanje Vam govori da je ta istinska pobjeda nemoguća. Onda se izvlače floskule zastrašivanja kao da se Rusija ne može poraziti (ili Crvena armija je nepobjediva). Svi ti argumenti su logičke pogreške, koje miču fokus sa bitnih stvari. Da, ovo neće završiti ulaskom NATO tenkova u Moskvu, niti to itko želi (kao analogija na Berlin ’45.)…ali mora završiti pobjedom Ukrajine i porazom Rusije – u Ukrajini. Crno more nije rusko jezero. Ukrajinsko nebo (suvereni dio države) nije ruski tavan. Pregovori koji bi potencijalno omogućili vraćanje agresora na granice od 23.02.2022.? Kakve su to granice od tog datuma? Zar je to nešto prirodno? Rat je počeo 2014., linija se pomicala pa ni te granice nisu jasne i sve bi to vodilo u još jedan zaleđeni sukob. A taj zaleđeni sukob je drugo ime za taktiku rezanja salame i novog posezanja za granicama. To nema smisla. I naravno, prema granicama od 23.02.2022., Krim bi ostao pod Rusima. Zamislimo plovidbu kroz kerčki tjesnac prema Mariupolju i Azovskom moru pod tim režimom. Zapravo, ne treba se zamišljati, to smo već gledali od 2014. do 2022. i to – nema smisla. Svi se brinu o tome što će biti, ako Putin izgubi, a nikad se ne pitaju – što će biti ako pobijedi? Zašto Rusi imaju monopol nad Ukrajinom? Drugim riječima, zašto se nikad ne pitate – što Ukrajinci misle o svemu? Ova generacija Ukrajinaca je spremna ići do kraja, kako posao ne bi ostavili za buduće generacije, a mi – građani slobodnog svijeta – im trebamo omogućiti sve u našim mogućnostima da u tome i uspiju. Ukrajinci se bore i za nas. Samo je pitanje, koliko ljudi na Zapadu, to i razumije.

Na našim prostorima, a zapravo u cijeloj Europi ili demokratskom svijetu, postoje dvije krajnje strane političkog spektra – one koje ne pomažu Ukrajini. Manjina će javno reći da je Rusija u pravu (u Rusiji bi, da kažete da je Zapad u pravu, dobili 15 godina zatvora – i ne brinite – ne zalažemo se za verbalni delikt ili ukidanje prava na mišljenje i slobodu govora). Ona većina će se zalagati za mir ili će relativizirati agresiju tražeći da se vratimo na business as usual sa Rusijom. Svi oni dolaze većinom – prema teoriji konjske potkove – sa krajnje ljevice i krajnje desnice. Rekao bih da je krajnja ljevica zapravo manji problem u demokratskom svijetu, jer (pojednostavljeno) Noah Chomsky ima manju moć od Orbana ili Trumpa. Mislim da su ti progresivisti u manjini. Rekao bih da većina (prorusa) zapravo dolazi iz desnih – new age – suverenističkih pokreta ili stranaka. Isti su često i povezani sa ruskim kapitalom ili jednostavno služe, čak i bez direktnih poveznica, kao korisni idioti Kremlja te (ne)namjerno ponavljaju ruske teze (o pregovorima, miru, nastavku suradnje, ili o prošlosti ili budućnosti). Ti suverenisti pokušavaju privući tihu domobransku većinu građanstva (u svim demokratskim zemljama) na njihovu stranu, jer govore kako je rat dugotrajan, zamoran, odnosno kako ekonomija trpi zbog pomoći Ukrajini, a uvijek je moguća i eskalacija. Zamislite, mi smo umorni od rata. A Ukrajinci su valjda odmorni i presretni zbog istog. U njihovim narativima se potpuno ignoriraju Ukrajinci, jer u jednadžbi postoje jedino ruske aspiracije. Apsurd da su nasljednici onih jurišnika na Staljingrad iz WW2, sada postali najveći frendovi Rusije je posebna tema, ali stvar je da su današnji moderni desničari – kukavice. A Putin obožava kukavice, jer mu nisu prijetnja. Ti suverenisti jedino zaboravljaju da će ih Putin, kada dođe vrijeme, svejedno pokušati denacificirati. Pogotovo zato što su slabi. Ovo nije vrijeme za hipije, koje bi nasilnik uvijek pregazio, kao što nije vrijeme ni za suvereniste, koji bi surađivali sa ekipom, koja je izmislila doktrinu ograničenog suvereniteta. Ljudi koji misle kako je socijalnu pravdu bilo moguće naći u SSSR-u pa i danas po defaultu imaju senzibilitet za Rusiju, trebaju bolje učiti. S druge strane, ljudi koji misle da ih bivši i sadašnji KGB-ovac, koji se zalaže za tradicionalne kršćanske vrijednosti (koristeći jurišnike iz redova radikalnih Čečena!), može naučiti kako je zapadna ateistička civilizacija dekadenta, su također – u zabludi.

Ukoliko se sjećate hrvatske borbe za nezavisnost, ukoliko se sjećate rata ’91. ili diplomatskih napora, sve do pobjede 1995. (odnosno ’98.), onda se sjećate i nekih stranih političara koji nam, nisu bili naklonjeni. Koji su za velikosrpsku politiku i njihove vođe, čak imali i simpatiju ili razumijevanje. Nisu slušali naše glasove, jer kao da im je Slobin engleski bolje zvučao. Što ste mislili o tim političarima? Vratimo se u sadašnjost. Kada neki domaći populist relativizira rusku agresiju na Ukrajinu – zar ćete imati simpatiju prema njemu? Zar će Ukrajinci, koji slušaju te gluposti, imati razumijevanje prema tim osobama? Zašto bi Vi prihvaćali te glasove? Jer je on (kao) naš i jer (kao) govori svima ono što misli? Što on zapravo zna o Rusima (osim da su opasni, mračni, nepobjedivi). Strah i uzmicanje nam neće pomoći, a relativizacija agresije je zapravo, pomaganje tom agresoru.

Dakle, kada je u pitanju današnja Rusija, uvijek prvo slušajte one koji su preživjeli strahote SSSR-a i one koji su najbliži susjedi današnje Rusije. Slušajte finsku premijerku, slušajte estonsku premijerku i ostale baltičke države. Slušajte Poljake (usprkos njihovoj suverenističkoj vladi). U Češkoj i Slovačkoj postoje određeni problemi, ali slušajte i njihove mainstream političare, koji imaju kolektivno sjećanje. Slušajte i čitajte zapadne stručnjake koji razumiju Rusiju i istočnu Europu – legendarnog Kasparova (svi trebate pročitati njegovu poštenu knjigu Winter Is Coming: Why Vladimir Putin and the Enemies of the Free World Must Be Stopped, u kojoj je 2015. predvidio buduća događanja, ne kao Nostordamus, već zdravorazumski) povjesničara Timothyja Snydera, diplomata Michaela McFaula, povjesničarku Anne Applebaum ili Stephena Kotkina. Slušajte i sve bivše NATO zapovjednike (naravno, ovi koji su na dužnosti ne mogu puno govoriti u političkom smislu). O Rusiji nikada nemojte slušati domaće populiste (čak i ako ih kamera voli ili ako Vam se čini da svima kažu ono što misle). Oni nisu stručnjaci za Rusiju. Nemojte slušati ni strane populiste. Stručnjaci za Rusiju su njezini prvi susjedi. Nemojte biti krajnje lijevo i molim Vas, nemojte pasti na zabludu modernih desničara. Nemojte biti kao new age suverenisti. A i bilo kakvo domobranstvo (i gledanje svojih poslova) neće pomoći onima koji dolaze iza nas. Nasilnik na sve to gleda sa prijezirom. Upravo su toga svjesni današnji Ukrajinci. A njih slušajte najviše.

                                                                        ****

Ljude koji se, u ovom ratu, zalažu za pobjedu Ukrajine, naziva se naivnima. Ljude koji se zalažu za pregovaranje se naziva realistima. Međutim, zapitajmo se: ne bi li pravi realisti vidjeli godinama prije da se Rusija sprema za rat, umjesto da su se bavili umirivanjem velikog medvjeda. Čak je i realist Kissinger korigirao svoja razmišljanja, drugim riječima – učimo dok smo živi. Dakle, Rusi na pregovaranje gledaju kao na slabost. Oni, neutralni su također slabići. A oko taktike njihovog pregovaranja je najbolje rekla estonska premijerka Kaja Kallas, koja je istu opisala parafrazirajući Andreja Gromika, najdugovječnijeg ministra vanjskih poslova SSSR-a:

1. a) prvo zahtijevaj sve maksimalno; nemoj moliti, već zahtijevaj nešto što nikad i nije bilo tvoje,
2. b) onda kreni sa ultimatumima, kroz ucjene i prijetnje,
3. c) u samim pregovorima nemoj ustupati ni milimetar unatrag – jer će ti zapadnjaci, kroz takav hard – core nastup, uvijek nešto dati (jer su slabi).
4. d) Na kraju ćeš imati više, nego ono s čime si počeo.

Ta taktika je desetljećima bila uspješna i kroz tu taktiku su zapadnjaci i valorizirani kao dekadentni i slabi. To je zapravo bio Wandel durch Handel i zbog toga nedužni ljudi ginu danas. To su bili i famozni sporazumi iz Minska, pod pokroviteljstvom slabih zapadnjaka. Dakle, strah i ustupci nisu spriječili žrtve, nisu zaustavili eskalaciju. Eskalacija traje od Ivana Groznog i nije nikad prestala, samo je niste na vrijeme detektirali. Niste učili povijest ili je niste razumjeli.

Od 2019. do 24. veljače 2022. Ukrajina je sudjelovala (povjesničari će reći) u 88 rundi diplomatskih pregovora s Rusijom, najčešće uz posredovanje Francuske i Njemačke, u pokušaju okončanja rata, koji je započeo još 2014. Međutim, Rusija je cijelo vrijeme imitirala diplomaciju, dok se pripremala za novi sveobuhvatni napad. Dakle, pregovori se mogu održati samo pod uvjetima Ukrajine, nakon što njen uspjeh na bojnom polju prisili Putina da proglasi pobjedu i ode. Putin uvijek može otići i poraz predstaviti za pobjedu. Ekipa koja se zalaže za “de-eskalaciju i razgovore“ te ostali appeaser-i, kao da nikad nisu naučili. Nisu naučili to da Putin koristi razgovore za novu pripremu sukoba. Nekad ignorira prekid vatre, postojano nastavlja širiti korupciju na zapad, uvijek krene u nove hibridne sukobe, a cijelo vrijeme manipulira u diplomatskoj areni. Nikada ne radi bona fide.

Stoga, prestanimo se zavaravati pored zdravih očiju. Prestanimo ljude, koji poznaju Ruse i koji se zalažu za jastrebovski pristup prema istima – nazivati, s jedne strane naivcima, a s druge strane – huškačima. Njihov idealizam nije nastao pod utjecajem jeftinih romantičnih ljubavnih filmova, niti pod filmskim utjecajem uopće. Naprotiv, ti idealisti su istinski realisti, jer su učili kroz povijesnu praksu. Pokaži slabost – Rusija eskalira. Pokaži snagu – Rusija se, kroz geste dobre volje – povlači. To smo vidjeli kroz bitke za Kyiv, Harkiv i Herson. Nakon što su prvotno razbijeni, povukli su se. To smo vidjeli i kad se na ulazak u NATO spremaju Švedska i Finska (nažalost pod utjecajem ruskih trojanskih konja – Orbana i Erdogana, suviše sporo). Rusi povlače vojne snage iz graničnih sjevernih područja i kreću all in u Ukrajinu. Nikad nije bila stvar u NATO ekspanziji. Bila je stvar u demokraciji u njihovom dvorištu i činjenici da diktatori u demokratskom društvu nemaju mjesta. Potencijalno uspješna i demokratska Ukrajina za njih predstavlja opasnost. I zato su je – nekoliko puta i na različite načine – napali. Snažna potpora (bez fige u džepu) i naoružavanje Ukrajine do zuba će dovesti rusku vojsku do kolapsa. To Vam je najrealniji način za okončanje ovog rata.

Za takvo okončanje rata potrebna je hrabrost, preduvjet svih ostalih vrlina. Današnji kritičari Europe i demokratskog svijeta, koji samo žele spriječiti rat i njegovo širenje, tj. žele (ruski) mir, govore kako svijetu nedostaju pravi lideri. Lideri koji bi uspostavili mir, a danas su svi kao pod utjecajem Amerike, iako zaboravljaju da ta Amerika još nije glasno i jasno rekla da je cilj ukrajinska pobjeda. Demokratski svijet zapravo konstantno i poziva na diplomatsko rješenje. Dakle, uviđamo apsurde i paradokse. Slažem se kako danas nedostaju pravi lideri slobodnog svijeta. Ali ne oni koji bi trgovali tuđim teritorijem, radi malo (lažnog) mira i malo (lažne) sigurnosti. Slažem se da nedostaju oni ljudi koji bi rekli: Those who would give up essential Liberty, to purchase a little temporary Safety, deserve neither Liberty nor Safety. Tražimo svijećom one ljude koji bi nam govorili o zlom carstvu, a u isto vrijeme bi i javno pričali viceve o tom zlom carstvu. Retorika je bitna, jezik je bitan, humor uperen prema neprijatelju je bitan. Oni nam i pomažu u hibridnom ratu. Zašto cijelo vrijeme – na svim poljima – reagiramo na poteze nasilnika, umjesto da ih anticipiramo i da mu zadamo pravi udarac? Nedostaju nam ljudi koji bi rekli da je zlo nemoćno, ako se dobri momci ne boje, jer je ta izreka zapravo nastala iz one malo starije: The only thing necessary for the triumph of evil is for good men to do nothing. Nedostaju ljudi koji bi rekli da ćemo pomoći Ukrajincima, bez obzira na cijenu. Jer mi još uvijek imamo privilegiju pa tu cijenu plaćamo u novcu, dok je Ukrajinci plaćaju svojim životima. Nedostaju ljudi koji bi rekli: Bez obzira koliko dugo nam bude trebalo da nadvladamo ovu unaprijed smišljenu rusku invaziju, narodi slobodnog svijeta će u svojoj pravednoj moći, pomoći Ukrajincima da postignu apsolutnu pobjedu. Apsolutna pobjeda znači više od izlizane fraze as long as it takes. Nazovimo to „it“ pravim imenom – pobjeda! Ukrajinci nas mole, kao nekada usamljeni Gordi Albion pred invazijom na Otok: Give us the tools and we’ll finish the job! Arsenal demokracije mora biti jači od totalitarističkog straha. Nemamo se čega bojati, osim samog (nametnutog) straha. Sloboda od straha je i jedna od temeljnih sloboda za koje su se transatlantski partneri borili u WW2 (temelj Atlantske povelje). Kao da imamo auto-imunu bolest. Borimo se sami sa sobom (umjesto protiv neprijatelja) i sami se konstantno odvraćamo (self-deterrence), jer se bojimo fantomske prijetnje.

Osim predsjednika Zelenskog, danas nedostaju Churchill-i, F.D.R-ovi, Reagan-i, Thatcher-ice. Nedostaju generali Patton-i. Jedan bivši hrvatski ministar vanjskih poslova je otprilike rekao da mi živimo u post – herojskom društvu. Postali smo samozadovoljni u svojoj sigurnosti te nemamo izdržljivost (zar je Putler u pravu, kada kaže da smo slabi?). Nažalost, slažem(o) se sa ovom tvrdnjom o post – herojskom društvu. A mali podli krokodilski psihopat upravo iskorištava sve naše nedoumice i strahove, kako bi dobio još jedan dio Ukrajine. A Vi i dalje mislite da je on jako hrabar? Zato što ima razna smrtonosna oružja koji se nazivaju sotone, terminatori itd. Ma dajte, molim Vas! A slabi Zapad nema nikakva oružja? U krajnjoj liniji, neka se stručnjaci bave sa psihološkim profilom siledžije, ali neka nam ne prodaju maglu o tome da mu trebamo prepustiti ni djelić onoga što želi. Ajmo mu jednostavno reći: Nećeš razbojniče! Ništa nećeš dobiti! Ajmo mu pokazati srednji prst i poslati ga u rodni kraj, tj. nek’ potone u ambis, zajedno sa svojim admiralskim brodom „Moskva“.

Ukrajinci imaju tu hrabrost, a mi ih trebamo slijediti, jer naša odlučnost u pozadini i ukrajinska hrabrost na terenu, znače poraz Rusije. Ne bojte se neprijateljskog poraza i savezničke pobjede! (Neka cijeli ovaj) Svijet, sa svim vrlinama i manama, će biti ljepši bez diktatorskih prijetnji i sa (u Ukrajini) poraženom Rusijom. Zemlja koja ima 17 mil. km² ne može biti egzistencijalno ugrožena tako što napada površinom 25x manju državu! Suverene države, ukoliko tako odluče (a Ukrajina je to odavno odlučila) nisu nečije tampon zone. Što će se dogoditi sa gangsterskim režimom nakon njihovog poraza u Ukrajini je sekundarno pitanje, koje zamagljuje fokus na ono bitno – ukrajinsku pobjedu. Neka Rusija bude tampon zona za – svog partnera – Kinu, koja se isto bori (trenutno hibridno) protiv Zapada. O tome se može pisati i konstanto se piše i govori, ali sudbina Rusije je sekundarna (oni je hibridno nameću u fokus). Sudbina Ukrajine je primarna. Papa Wojtyla je rekao (citirajući Isusa): Ne bojte se! Ne bojte se Suhoj 57 – aviona, nas u NATO paktu 500 miliona. Potrebno je samo odbaciti sve strahove, jer strah vodi prema primatu tiranije – strah je put na tamnu stranu.

Ukrajina nema maksimalističke zahtjeve, ako želi implementirati pravednu mirovnu formulu. Nasilje može odmah prestati, čim se orci povuku u Mordor. Ne postoji ugroženi narod Donbasa (kao što nije postojao niti ugroženi narod sao krajine)! Zamislite njima se prije invazije nametalo da uče ukrajinski jezik! Učiti ukrajinski jezik!? U Ukrajini?! Kako nacistički od kijevskog režima. Taj nažalost zaglupljeni narod treba shvatiti da su oni ukrajinski građani i ukoliko im se ta država ne sviđa, bit će mjesta za njih u onih 17 milijuna km² teritorija, na kojem se služi ruskim jezikom i koji se (trenutno) naziva Ruskom Federacijom. Samo neka prvo vrate nasilno deportiranu ukrajinsku djecu – koja se trenutno nalazi u toj Rusiji.

A pitate se – što sa Krimom? Ukoliko ostane u ruskim rukama, poslužit će ponovno kao odskočna daska za buduće invazije. Blokirat će pristup Azovskom moru, osim ako i Azovsko more ne potpada pod ruske zemlje(?) Ukrajina nikada neće biti sigurna, dok god ne bude kontrolirala Krim. Kao što smo i rekli, Krim je simbol ruske imperijalne politike, a ta politika mora biti poražena. Prema svemu što znamo, tu imperijalnu politiku, najvjerojatnije neće biti moguće poraziti mirnom reintegracijom ili pomoću pregovora. Čak i da dođe do unutrašnje smjene režima, neki novi ruski lideri se mogu ponovno pozivati na povijesna prava. Zamislite, razbojnik Vam uđe u kuću i drži dvije, tri, četiri sobe. Susjedi Vam pomognu da ga izbacite iz ostalih soba, osim jedne, jer to je kao njegova soba. Zar ćemo nagrađivati agresiju (zbog straha od eskalacije ili ne znam čega)? Krim ne smije biti iznimka u međunarodnom pravu. A ako se netko (čit. Rusi) poziva na Kosovo, onda ih treba naučiti da je Kosovo bila srpska kolonija (kao što je Krim bio ruska kolonija), koju Srbija nikada nije kontrolirala, niti potpuno uvela u pravni poredak. Odnosno, to je pokušala nasiljem i nije joj uspjelo. Na silu se mora odgovoriti silom. Sto puta slabiji balkanski warlord Milošević i velikosrbi su bili nerazumni (pregovori nisu bili mogući, osim onog u Daytonu, što je greška Zapada, jer nije bilo prave vojne intervencije, odnosno, ista nam nije dopuštena) pa je logika ta i da Putinova zločinačka organizacija neće biti razumna. Međutim, to nas ne smije spriječiti da Krim vratimo tamo gdje pripada – u Ukrajinu. Dok god je Krim u rukama zločinaca i dok se ukrajinska zastava ne zavijori nad Sevastopoljem, nema pravednog mira. Daytonski ili korejski scenarij nisu ono što će spasiti nove generacije.

Prije početka Drugog svjetskog rata, appeaser-i svih zemalja su govorili – zar ćemo ratovati zbog Danziga (Gdanjska)? Ali zaboravili su da su se prije Gdanjska, već dogodila mirna aneksija Austrije pa mirna aneksija Sudeta te je još samo ostala i mirna aneksija ostatka Čehoslovačke. Halo, appeaser-i, godinu dana prije Gdanjska ste ionako već bili u ratu, a da niste ni znali, jer (eto) formalno nije bio objavljen (rat u Aziji je trajao od 1937., možda i od 1931.), kao što ni danas nema formalne objave. Naime cijelo ovo vrijeme bi mogli opisati kao specijalna vojna operacija & mir. I kao što je netko nekada govorio – zar se treba boriti zbog Gdanjska i zašto ne bi sklopili mir sa Hitlerom – tako i danas mislimo da je Krim ionako ruski te da bi sa Putinom trebalo pregovarati pa ispada da mi i Ukrajinci ovdje tražimo kruha preko pogače. I budite sigurni, da su krajem 1930-ih postojale društvene mreže ili drugi izvori znanja, sigurno bi bilo glasova (i sigurno je bilo glasova) o tome kako je Poljska isprovocirala Hitlera. Dakle, djevojka sa minicom je isprovocirala nasilnika na kazneno djelo, to Vam je objašnjenje – za dječji vrtić. Sigurno bi se govorilo kako je Poljska ’39. ionako bila korumpirana zemlja. Kako ni njihovi vlastodršci nisu savršeni, ili su čak nacionalisti. Tehnologija se sigurno razvija, ali ljudska glupost ostaje postojana. I budite sigurni, jedan negativac se ubio na kraju WW2. Drugog je bijesna rulja objesila naglavačke. Bilo je još par razbojnika koji se isto nisu izvukli. Nažalost, jedan veliki razbojnik se izvukao, štoviše bio je pobjednik. Zvao se Staljin. Današnja Ruska Federacija itekako živi na njegovoj mitologiji. Nije ni čudno da je odličan satirični film Smrt Staljina danas zabranjen u Rusiji. Svi na Zapadu moraju početi ponovno propitivati ulogu ovog diktatora. Dečki sa zapadne strane – oni sa plaže Omaha – su sigurno bili pozitivci. A oni istočno od raja su prvo bili kolaboranti sa nacistima. I dan danas surađuju sa njihovim simpatizerima (npr. AfD i sl.). Oni su odgovorni i za genocid prije holokausta – za Holodomor. Oni su komadali Poljsku. Oni su napadali susjedne manje države. Veliki broj današnjih stanovnika Rusije to ne zna (zbog uređivačke politike revizionizma), ili prešućuje, ili relativizira. Nijemci su prošli katarzu. S druge strane, Rusi nisu prošli katarzu. Međutim, vraćanje Krima Ukrajini (ili njegovo vojno osvajanje!) bi možda mogao biti početak katarze. Početak denacifikacije denacifikatora.

Parafrazirajmo uvodno pitanje o Jeruzalemu i zapitajmo se: Koliko nam znači Krim ili Donbas? Koliko Vam znači daleki Taiwan? Zvuči Vam besmisleno? Možda si zdravo seljački (mačekovski) mislite, a što se mi kao „obični mali ljudi“ trebamo brinuti o nečemu o čemu će pregovarati „veliki“? Zapamtite, mi smo mali i nevažni, onoliko koliko to želimo biti, jer danas je sporan Krim, sutra Taiwan (slušajte Tajvance, kad se govori o Taiwanu), ali neki osporeni teritorij prekosutra (u nekom svijetu, u kojem rusija pobijedi) može postati Baranja ili Istra. Dakle, kad čujete da je Krim „oduvijek ruski“ (prilično rasprostranjena i netočna teza raznih stručnjaka, jer Rusi su jako dobri u hibridnom djelovanju, o čemu Vam cijelo vrijeme pričam), sutra bi Vam, suprotnom analogijom, netko mogao reći da Baranja ili Istra nisu hrvatski teritoriji, npr., jer su u sastav Hrvatske ušle tek nakon Drugog svjetskog rata (kao što je Krim ušao u sastav Ukrajine tek 1954.). Dakle, ako se pitamo koliko nam vrijedi Krim? – odgovor je – sve. Baranja je sve. Istra je sve. Ništa nećeš dobiti, razbojniče. Ni pedlja zemlje. Ni inča. Ne bojimo te se. Ruski bojni brode – potoni.

Bez Krima (a Donbas se ionako podrazumijeva – ili se možda ne podrazumijeva?, ali to Vam je zbog ruskog hibridnog rata, jer tamo je sve relativno) će misao o ruskom carstvu ili ruskom svijetu pasti u drugi plan, iako su imperijalne ambicije uvijek moguće. Ali nove ruske kolonijalne ambicije neće biti moguće, ako Ukrajina konačno i uđe NATO. Naime, ne trebaju nam ponovno polovična sigurnosna jamstva (sjetite se početka ovog eseja i priče o Memorandumu iz Budimpešte). Cilj je Ukrajina u NATO-u. EU se prirodno podrazumijeva, ali budući da Ukrajina nema susjedstvo, kao npr. Irska, Austrija ili Švicarska (a neutralne države, barem one koje imaju vojsku i vojnu industriju, danas ne igraju pozitivnu ulogu, jer sankcije se zaobilaze, bankovni računi neprijatelja su tek zamrznuti, ako i to jesu te se zabranjuje vojna pomoć žrtvi agresije), onda je potreban i NATO, kao trenutno – jedini istinski osigurač i jamac mira. Ukrajina je de facto u NATO-u, ali potrebno je to napraviti de iure. I molim Vas, nemojmo ovdje izvrtati teze o proxy ratu i tome da se borimo do zadnjeg Ukrajinca. Kao da Ukrajinci nemaju pravnu i poslovnu sposobnost, jer su izmanipulirani. Još jedan od narativa, koji i dalje pada na plodno tlo ljudi, koji ne razmišljaju, relativiziraju (both sides) ili simpatiziraju Ruse. Pa upravo je kriminalni ruski režim taj koji se prvo bori do posljednjeg Burjata, ili do zadnjeg stanovnika Sibira ili Tatarstana, ili do posljednjeg radikalnog Čečena, pa onda možda dođu na red i braća Bjelorusi. Putin je taj koji se, nakon što pokuša sve opcije, bori i do posljednjeg siromašnog (navodno 40% stanovništva Rusije nema unutarnji wc!) i glupog Rusa, da bi onda došli oni iz Moskve i Sankt Peterburga. Barem oni, koji još nisu pobjegli preko granice. Kriminalna djeca kriminalnih dužnosnika Ruske federacije jedva čekaju svoj ulazak u borbu za rodinu.

                                                                        ****

Ukrajinci trebaju ukrajinsku pobjedu. Slobodni i demokratski svijet treba ukrajinsku pobjedu. Ruski trolovi ili oni obični ljudi, koji su nesvjesno pod njihovim utjecajem, se uvijek uhvate na jednostavne riječi sloboda i demokracija pa ih onda počnu relativizirati i sijati sumnju, a to je baš ono što ruski režim i želi. Posijati sumnju i širiti strah. Sve relativizirati. Kad je sve relativno, onda su i planovi Kremlja prihvatljivi. Ali, nećeš razbojniče! Nećeš dobiti ništa od Ukrajine! Dakle, kada spominjemo slobodu, demokraciju, vladavinu prava i sl. pojmove – te same riječi izrazito iritiraju neprijatelje. Sloboda & demokracija su, kao križ ili češnjak protiv vampira – oružje. Naravno, sad smo u drugoj fazi utakmice i lijepe riječi nisu dovoljne. Pero, u ovom trenutku, ipak nije jače od mača, odnosno potrebno je puno više zapadnog hibridnog djelovanja prema Rusima da bi ih pokorili sa slobodom (to nismo uspjeli tijekom 1990-ih). Sada je potrebno pravo oružje. Još više oružja. Oružja za Ukrajinu. Oružja pomoću kojega će Ukrajina osloboditi svaki pedalj okupiranog teritorija. Sada su potrebne još veće sankcije. Sve banke, sve firme, svi oligarsi, svi političari, bez pravničkih rupa. Sada je potrebno onaj blokirani novac u zapadnim bankama transferirati na ukrajinski račun, kao početni dio ratnih reparacija. Sad je potrebno reći njihovim sportašima da neće vidjeti olimpijske igre u Parizu, čak i da trenutno zaustave rat. Ovo nije vrijeme za sport sa Rusima, niti za floskule kako sport treba odvojiti od politike. Kao da je u Rusiji taj sport ikada bio odvojen od politike i režima. Ruski sportaši su i pripadnici njezine nepobjedive armije te slave agresiju. Nećete vidjeti Pariz!

Zašto nam svima treba ukrajinska pobjeda? Jednostavno. Da bi zaustavili zvjerstva u Ukrajini (na okupiranim područjima, ali i na slobodnom teritoriju, koji je i dalje meta raketnih napada). Da sačuvamo barem nešto što je ostalo od narušene UN Povelje. Da im uništimo ideju carstva. Da stabiliziramo istočno krilo EU-a i NATO-a. Da donesemo neku nadu onim Rusima koji se boje pa šute. Da porazimo tiranine. Da pošaljemo poruku drugim diktatorima, koji sve ovo gledaju (Iran, Sjeverna Koreja, Kina) aktivno ili pasivno pomažući agresore. Da obuzdamo one neutralne autokrate. Ukrajinska pobjeda nas sve podsjeća da je demokracija nešto za što se vrijedi boriti. Nešto što je donijelo plodove, koje uzimamo zdravo za gotovo. Upravo je ukrajinska pobjeda potrebna da bi spriječila WW3. I zato bi svi lideri slobodnog svijeta trebali izaći iz modusa operandi da je cilj sprječavanje WW3. Ne, cilj je pobjeda Ukrajine! Tek tada će se smanjiti nuklearna prijetnja ili potencijalni kinetički rat za Taiwan (suvereni otok i de facto nezavisna država). Ukrajinska pobjeda donosi nešto bolji svijet i to nije floskula ili misao naivca. Zapamtite, relativizacija na svim poljima je jedno od hibridnih oružja (i uspjeha) Rusije.

Ali, ponovno Vam je u glavi da je ovo sve lijepo, ali Rusiju se ne može pobijediti. Već sam Vam sve napisao. Itekako ih se može pobijediti i istjerati iz Ukrajine. Njihov poraz u Ukrajini bi bio jednak porazu nacističke Njemačke 1945. Nitko ne zaziva ofenzivu na Moskvu, ali Ukrajina mora biti slobodna. Tek nakon njihovog uništenja (naglašavamo, u Ukrajini) je moguće graditi nove odnose, sa nekim novim liderima, uz fizičku distancu. Osim, ako na vlast ne dođu pošteni ljudi kao Garry Kasparov ili Vladimir Kara – Murza, možda ima mjesta i za Hodorkovskog te neke druge zaboravljene liberale i disidente. Navalny je prije više bio koncentriran na borbu protiv korupcije, ali oko Krima se nije previše protivio ilegalnoj aneksiji, međutim nedavno je naglasio da se i on zalaže za ukrajinske granice iz 1991., odnosno 2014. Prema tome, čini se da je i on ok kandidat za budućeg lidera Rusije, zemlje kojoj je potrebno drukčije političko uređenje. A hoće li ikada biti moguće pomirenje Ukrajinaca i Rusa? Povijesno iskustvo Francuza i Nijemaca sigurno pomaže, ali tu će trebati puno rada i to je trenutno sekundarno pitanje. Zapad bi trebao učiniti puno bolji posao, nego što je činio poslije raspada SSSR-a. Nije sve u trgovini, ljudska prava su bitnija. Međutim, preduvjet za pomirenje je potpuni poraz agresora u Ukrajini. Preduvjet za neki novi početak je pobjeda Ukrajine.

                                                                        ****

Ako vjerujete u Boga, recite mu da nas sačuva od tri stvari: ruskog oslobađanja, kineskih mirovnih inicijativa te MAGA republikanaca. Legendarni američki senator John McCain – old school konzervativac – je bio moralni čovjek jasnih riječi. Za one koji ne znaju, bio je i američki heroj. On je Putina nazvao KGB-ovskim ubojicom i nasilnikom, a Rusiju je definirao kao benzinsku pumpu, kojom upravljaju gangsteri naoružani nuklearnim oružjem. E to Vam je bobu, bob – popu pop. Ta jasnoća nedostaje u današnjoj američkoj i svjetskoj politici. Pogotovo kada danas neki MAGA republikanci (ovdašnja verzija suverenista) govore o „teritorijalnim sporovima“ u Ukrajini, kao da se radi o svađi susjeda oko međe, koju bi trebali riješiti mirenjem (i arbitražom) na općinskom sudu…tako da onom koji galami predamo neki dio svoje zemlje. E, nećeš razbojniče! Predsjednik Biden se sjeća svog pokojnog prijatelja, ali još uvijek nije rekao da svima nama Ukrajina treba značiti više (baš kao onaj mitski Jeruzalem), nego što znači nasilniku. I nećemo je dati. Dapače, bit će cijela – Все буде Україна.

Prije dostave sveg mogućeg naoružanja za Ukrajinu, Saveznici moraju konačno donijeti političku odluku te je javno izreći – cilj je pobjeda i oslobođenje Ukrajine. Naime, Saveznici su se 1943. na konferencijama u Casablanci i Teheranu dogovorili da s Hitlerom neće biti pregovaranja. Samo potpuna kapitulacija. Neka 2023. bude simbolička 1943., s tim da ćemo sada pobijediti i Staljinov duh, jer nacizam i komunizam su bili lice i naličje iste totalitarne kovanice. S kim pregovarati i o čemu? Nema kompromisa, jer kad obolimo od karcinoma, ne radimo kompromise – jedino ga uništavamo. Legendarni šahovski velemajstor i ponosni nositelj hrvatske putovnice Garry Kasparov je rekao: Meeting evil halfway is still a victory for evil. Razbojnik neće dobiti ništa! Jedine dobre namjere prema Rusima, su one koje će ih dovesti do poraza u Ukrajini. Sve što je slobodni zapadni svijet – u dobrim namjerama – napravio prije rata, nije bilo dovoljno za zaustavljanje nasilja i tu Kasparov ponovno izvrsno poentira, kada kaže:

 „If the road to hell is paved with good intentions, compromises on principles are the street lights“

Međunarodno pravo, kako smo odavno naučili, neće odvratiti Ruse od novih agresija. Ono što će ih trenutno sigurno odvratiti, su dalekometni (ATACMS) projektili, moderni tenkovi i avioni tipa F-16, sva moguća municija, utrenirani momci i djevojke iz ukrajinskih snaga i naša konstantna pomoć. Ono što će odvratiti Ruse u budućnosti je Ukrajina (de iure) u NATO-u. Male baltičke države su dale najviše naoružanja za Ukrajinu. Iza njih slijedi dosljedna Poljska, koja nikad nije dala kvislinga. Oni koji sve razumiju su dali puno. Svi ostali moraju dati puno više. Ono što bogate države zasada daju je relativno malo, a benefit koji dobivaju od Ukrajine je puno veći. Ukoliko ne postoji opasnost od amaterskih kartografa iz susjedstva (od koji su neki NATO partneri, a neki nisu) i Hrvatska treba dati sve što može dati u vojnom smislu. Ne moramo se javno hvaliti, ali sigurno još ima prostora za daljnju pomoć. Sve što mi plaćamo je ništa, naspram onog što plaćaju Ukrajinci. Cijena da se manijaci zaustave protekom vremena sve više raste, a blefer će u blefu ići do kraja, ali neće pritisnuti crveni gumb (postoje povijesni događaji, koji potvrđuju ovu tvrdnju). Naravno, Ukrajinci su spremni na sve, uključujući i neviđene posljedice, koje ih neće spriječiti u obrani slobode. Ukoliko 30 + država, koje su članice najbitnijih asocijacija (NATO i EU, Australija, Južna Koreja, Japan itd.) i koje zajedno imaju neizmjerno veću gospodarsku moć od Rusije (koja je u najboljim danima imala GDP kao Italija) ne mogu pomoći Ukrajini da pobijedi, onda svi trebamo izvršiti kolektivni seppuku („harakiri za kolektivni zapad“), jer nismo dostojni naših nasljednika. I zato: nismo umorni, nećemo se umoriti i nećemo nasilniku dati ni pedlja ukrajinske zemlje. Nema Daytona i nema korejskog scenarija. Nama Krim (poput Jeruzalema) znači sve!

Ponovimo sve što smo naučili iz povijesti i zapamtimo jednom za svagda – rizik nedjelovanja je veći od rizika djelovanja, a nasilnik respektira jedino snagu. Pokažimo mu tu snagu, ali nemojmo čekati sudačku nadoknadu i penale da bi ostvarili pobjedu. Ukrajinci ponosno prkose neprijatelju i poručuju mu da im može uzeti živote, ali im nikada neće oduzeti slobodu. Pomozimo Ukrajini da (na domaćem terenu) pobijedi zločince – sada, jer what we do in life, echoes in eternity. Pobjeda Ukrajine i slobodnog svijeta će značiti denacifikaciju denacifikatora. A kad pobijedimo tiranina, nemojmo zaspati, jer moto svake slobodne osobe bi trebao bi biti: vječna budnost je cijena slobode.

Slava heroju. Slava herojima. Slava Ukrajini!