Njemački ordoliberalizam znači državni okvir za slobodno tržište. Ako je itko željan primijeniti taj njemački model, dobro došao je redizajnirati državu.

Daniel Hinšt, Centar za javne politike i ekonomske analize (CEA); policy analitičar/politolog i magistar specijalist europskih studija

autor piše u osobno ime

U hrvatskoj javnosti se pročulo ordoliberalizam kao model izlaska iz krize. Politika koja se i dalje nalazi u „zoni udobnosti“ imat će koristi na način da se odrekne svojih užitaka – sve kako bi tržište konačno profitiralo od konkurencije. Nakon svega toga, zadatak prema zagovornicima tog socijalno tržišnog gospodarstva jest objasniti kako je upravo i samo tržišna konkurencija najbolja socijalna politika.

Ordoliberalizam i danas?

Danas se teško može jamčiti kako je ordoliberalizam (i dalje) njemački razvojni model. Jasno je da keynesijanski kritičari stroge politike štednje upravo ordoliberalizam vide kao dio problema, obzirom da takvu politiku već neko vrijeme provodi njemačka vlada pod vodstvom Angele Merkel.

Monetarna stabilnost i niska inflacija, snažno obuzdavanje deficita i daljnjeg rasta javnog duga, interna devalvacija i susprezanje rasta plaća, zaista su dio njemačke politike. Čini se da je uz takvu njemačku politiku nekim stručnjacima konačno postalo lako pronaći razloge zašto u cijeloj Europi nema (dovoljno) rasta (već radije stagnacije). Kritičari bi lako mogli okriviti tradicionalnu njemačku „škrtost“ (ili pravo da se kaže: umjerenost) za sve naše europske probleme jer odjednom svi želimo više trošiti kako bismo gospodarski porasli.

Oni koji su konzervativniji ipak će se radije prisjećati tih starih vremena kada se sve počelo razvijati (nakon Drugog svjetskog rata), umjesto da naivno vjerujemo kako je ordoliberalizam i dalje njemački koncept i da vjerujemo kako itko u Hrvatskoj ima namjeru prihvatiti taj model u praksi. U svakom slučaju, ordoliberalni profesor Hans Werner Sinn je uvijek i iznova dobro došao u Hrvatsku upravo zbog poduke i zagovaranja onog što treba napraviti na putu prema socijalno tržišnom gospodarstvu.

Povijesni poziv

Njemačka je u međuratnom razdoblju bila suočena sa problemom inflacije i snažnom gospodarskom krizom. Fašisti i komunisti, kao i novonastali nacionalsocijalisti, okrivljavali su liberalni kapitalizam kao uzrok krize (kao što i danas mnogi to isto rade). Njemačka je zapravo bila u talačkoj krizi totalitarnih ideja sa svih strana.

Promatrajući posljedice Hitlerovih nacionalsocijalističkih politika u međuratnom razdoblju, koje su se očitovale kroz snažne državne intervencije, promašene javne radove, subvencije i regulacije na sve strane te zatiranje građanskih i ekonomskih sloboda, skupina njemačkih ekonomista okupljenih u tzv. Freiburškoj školi ponudila je Nijemcima drugačija rješenja.

Nova arhitektura

Ključni predstavnik Freiburške škole, Walter Eucken, zajedno je sa Friedrichom Augustom von Hayekom, predstavnikom Austrijske ekonomske škole, sudjelovao na Mont Pelerin konferenciji, gdje se od strane uglednih liberala i konzervativaca dogovarala arhitektura novog njemačkog i europskog poretka.

Porijeklo kontroverznog pojma

Njemački sociolog i ekonomist Alexander Rüstow je 1932. godine prvi put upotrijebio pojam „neoliberalizam“. Taj „novi liberalizam“ temeljio se na snažnoj državi, ali ne u smislu snažnih intervencija i regulacija koje bi narušavale slobodno tržište. Baš suprotno, Rüstow je smatrao kako je snažna država stvara poredak koji će postaviti minimalan zakonski okvir za slobodnu konkurenciju na tržištu i zaštitu privatnog vlasništva. U tom smislu, ordoliberalizam i neoliberalizam su isto, premda se često misli da je neoliberalizam nekakav neuredan ekonomski sustav. Znamo kako priča ide dalje..

Njemački ordoliberalni ekonomisti bili su uvjereni kako je dužnost poretka, odnosno države, postaviti zakonski okvir za ekonomske slobode čija osnova su zaštita privatnog vlasništva i vjerovnika, sigurnost ugovora i plaćanja obveza, sloboda pristupa tržištu, zaštita potrošača, monetarna stabilnost, neovisnost središnje banke i uravnoteženi državni proračun.

I danas su to upravo temeljne vrijednosti tog toliko neshvaćenog neoliberalizma. Baš suprotno netočnim uvjerenjima kako liberalni kapitalizam dopušta dominaciju privatnih interesa nad tržištem, ordoliberali su jasno isticali da je jaka država potrebna u sprječavanju koncentracije političke i gospodarske moći, kako bi se tržište zaštitilo. Dakako, ta jaka država smatralo se istovremeno malom državom tj. jakom samo u nužnom minimumu. I sam Hayek je smatrao kako liberalizam ne zahtijeva slabu državu, već slobodu od gospodarskog razvoja pod državnom protekcijom i silom.

Takav koncept snažno se protivio nacionalsocijalističkim politikama 1930-tih godina i općenito etatističkoj ideologiji snažne države koja će intervenirati i regulirati kako bi rješavala socijalne i gospodarske probleme. Upravo su nacisti započeli ekspanzivne politike javnih radova i javnih investicija, kako bi se poticalo zapošljavanje, pa je čak nezaposlenost i snižena (na umjetni način). Ipak, takve politike pokazale su se neodrživima jednako kao i njima slične keynesijanske politike koje će postati uzor mnogima zagovornicima javnog duga.

Karteli, monopoli i politička koncentracija pomoći nisu bili karakteristika samo Hitlerovog vremena. Postojali su i doba Bismarca, oca socijalne države. Između Bismarcovog i Hitlerovog vremena, u doba Weimarske republike, Nijemci su bili suočeni sa hiperinflacijom. Bila je to lekcija da jednom zauvijek podvuku crtu i prihvate načelo stabilnosti cijena i obuzdavanja inflacije kao prioritet svoje politike reda (Ordnungspolitik).

Alfred Müller-Armack, kreator ekonomske politike pri njemačkom ministarstvu gospodarstva, zagovarajući neoliberalizam u svojoj knjizi, stvorio je 1946. godine pojam „socijalno tržišno gospodarstvo“. Zajedno je sa ministrom gospodarstva Ludwigom Erhardom počeo je provoditi taj model koji će ubrzo biti nazvan njemačkim „gospodarskim čudom“ (Wirtschaftswunder). Obojica su jasno dali do znanja da nema zabune i kontradikcije, tj. da nema riječi o socijalizmu.

Časopis „Ordo“

Termin ordoliberalizam je izmislio Herro Moeller 1950. u časopisu “ORDO” – Jahrbuch für die Ordnung von Wirtschaft und Gesellschaft. Bit ordoliberalizma je uvjerenje da mora postojati poredak (Ordnung) koji će jamčiti slobodno tržišno natjecanje iz kojega će proizlaziti i efikasnost alokacije resursa. Takav poredak predstavlja zakonski okvir za ekonomsku slobodu tj. prava privatnog vlasništva, sigurnost ugovora i naplate vjerovnika, slobodan pristup tržištu roba i usluga, rada i kapitala (bez administrativnih prepreka), monetarnu stabilnost (cijena) tj. nisku inflaciju i fiskalnu ravnotežu.  Dakle, njemački ordoliberalizam znači državni okvir za slobodno tržište.

Moralni okvir za slobodno tržište

Ordoliberali su moralnu odgovornost poduzetnika vidjeli upravo u poštivanju poretka koji štiti natjecanje na tržištu od opasnosti monopola, kartela, zlouporaba vladajućeg položaja i fiksnih tarifa. Na moralna shvaćanja poretka od strane pripadnika Freiburške škole bitno je utjecao luteranski teolog Dietrich Bonhoeffer, veliki protivnik Hitlera i žrtva nacionalsocijalizma. Broyer (1996) ističe kako ordoliberalizam uključuje kršćansko shvaćanje slobode prema kojemu tržište treba moralni okvir kako bi se sprječila pohlepa.

Najbolja socijalna politika je zapravo liberalna ekonomska politika

Tribe (2004) ističe kako ordoliberali vide socijalnu politiku kao uklanjanje mehanizama koji se protive konkurenciji. Stoga su socijalna i ekonomska politika za ordoliberale ista stvar, bez kontradikcija. Najbolja socijalna politika bila je dakle poticanje tržišne konkurencije iz koje proizlaze niže cijene za potrošače, a time i viši kupovni standard života.

Dakle, socijalna kohezija proizlazi iz gospodarskog razvoja koji je Ludwig Erhard 1958. opisao kao „prosperitet kroz konkurenciju“. To znači da je prvobitna njemačka socijalna politika zapravo bila liberalna gospodarska politika. Istina, kasnije je Njemačka otišla s tog puta u veliku državu blagostanja koja i dalje (unatoč politici štednje) mnogo košta buduće generacije.

Umjesto širokogrudne i populističke politike, ideja ordoliberalne politike bila je minimalna socijalna pomoć države, prije svega slabima i osobama s poteškoćama. Dakle, nema govora u trećem putu između socijalizma i kapitalizma. Radi se o odgovoru na nacionalsocijalizam koji je ionako bio sasvim dovoljno socijalistički. Politološki je sasvim jasno kako su oba totalitarizma imala veliki stupanj ideološkog preklapanja.

Bolji propisi i jasna pravila tržišta

Ordoliberali su zagovornici ekonomske slobode koja postoji u okviru jasnih pravila. Bitno je da se radi o tek minimalnim i horizontalnim pravilima koja nikome ne pogoduju, a nikoga ne sputavaju. Pravila igre su potrebna utoliko da se sloboda tržišta zaštiti. Walter Eucken vidio je važnu ulogu u koordinaciji gospodarske i regulatorne politike. Upravo to je i polazna osnova nove gospodarske politike EU koja prioritet vidi upravo u stvaranju boljih propisa za lakše poslovanje na unutarnjem tržištu EU.

Podjela sfera odgovornosti

Ključna ideja ordoliberalizma je stroga podjela specifičnih sfera odgovornosti među institucijama u provedbi gospodarske politike. To je upravo točka koja jako boli dio stručne javnosti koja zagovara bolju povezanosti fiskalne i monetarne politike, tj. vlade i središnje banke. Priča se da Hrvatska narodna banka ne bi smjela biti „otok“, a svakako da treba preuzeti svoj dio „odgovornosti“. Izvorni njemački model polazi upravo od neovisnosti središnje banke. Zapravo, radi i o ideji koju podržava EU, osim što je podržana i hrvatskim zakonodavstvom. I dok Hrvatska ima jedno od rijetkih sidra konkurentnosti upravo u monetarnoj stabilnosti, i dalje je najlakše uzroke tražiti u 1994. godini. Dakle, ordoliberali su se primarno protivili bilo kakvim idejama da se vlada političkim pritiscima upliće u rad središnje banke. Kritičari će uvijek spominjati krimen loših rezultata izvoza i zaposlenosti.

Biti okvir umjesto dirigenta, planirati samo okvir a ne razvoj

Nadalje, ordoliberali su smatrali da posao vlade tj. države u gospodarskoj politici nije dirigentski (kao u francuskoj slučaju). Nije to samo pitanje središnje banke, već i državnih poduzeća (visoko politizirana), kao i adekvatne uloge javne uprave. Posao države bio je dakle da stvori temeljni poredak kao okvir za slobodu tržišnog natjecanja. U protivnom, bilo kakva „aktivna“ politika bi bila pristrana i koruptivna djelatnost kojoj se pogoduje nekima i daje prednost u odnosu na druge.

Ordoliberali su smatrali da njemačka država treba imati plan – ali samo za razvoj okvira koji će poticati tržišnu konkurenciji (sigurno ne za poticanje razvoja privatnih sudionika tržišta). Takvog stava bio je i sam Hayek, klasični liberal koji se udaljavao od tržišnog radikalizma prema kojem nema mjesta za bilo kakvu ulogu države.

Oprez s plaćama

Ordoliberali su također bili i protivnici kolektivnog ugovaranja plaća. Rast plaća i ostalih beneficija zaposlenih značio bi za ordoliberale povećanje troškova rada, pa time i povećanje nezaposlenosti (Witt, 2002). Profesor Hans Werner Sinn spominje se u Hrvatskoj upravo kao sukreator njemačke reforme tržišta rada koja je rezultirala sniženjem nezaposlenosti i to skraćivanjem radnog vremena i obuzdavanjem rasta plaća. Kritičari upravo u tome vide uzrok slabe potrošnje Nijemaca (koji bi trebali pokrenuti cijelu Europu).

Doprinos europskoj ekonomskoj integraciji i trenutnim EU prioritetima

U konktekstu europske ekonomske integracije, ordoliberali vide natjecanje kao ovlast na nadnacionalnoj razini (Joerged and Rödl, 2004). Upravo je takvo razmišljanje potaknulo razvoj današnje Europske unije, koja se izvorno temelji na pravilima tržišnog natjecanja i unutarnjeg tržišta. U tom smislu, njemački ordoliberalni model imao je presudnu ulogu u razvoju temeljne ideje europske integracije – povezivanje Europljana kroz zajedničko jedinstveno tržište. Pravila unutarnjeg tržišta EU odnose se upravo na uklanjanje prepreka pristupu tržištu te poboljšanje kvalitete propisa, gdje ordoliberali vide bitnu ulogu države.

Prije nego su to postala EU pravila, načela tržišnog natjecanja su Zapadnoj Njemačkoj nametnuli Amerikanci kroz anti-kartelsko zakonodavstvo. Amerikanci su njemačke monopole i kartele iz nacionalsocijalističkog razdoblja smatrali djelomično odgovornima za Drugi svjetski rat (Nedergaard, 2013).

Ordoliberalizam utjecao je i na Europsku monetarnu uniju (EMU) i politiku Europske središnje banke (ECB) na način da su bitni kriteriji upravo relativno niska stopa inflacije, te (barem donekle) postavljanje ograničenja na udio deficita i javnog duga u BDP-u (pravilo „3-60“). Također, neovisnost ECB-a podržana je upravo ordoliberalnim načelom.

Snažno njemačko protivljenje uvođenju euroobveznicama također ima uporište u ordoliberalizmu koji se zasniva na načelima fiskalne odgovornosti svake države. Kako euroobveznice ne razlikuju javni dug pojedinih država članica, već samo zajedničku obvezu, države članice bi mogle povećavati svoj javni dug na račun drugih (Nedergaard, 2013). S druge strane, ordoliberalizam je ideja pravde, odnosno preuzimanja odgovornost za vlastite račune.

Zaključne policy smjernice

Ukoliko se želi primijeniti ovakav model u Hrvatskoj, treba izraziti dobrodošlicu. Hrvatska provodi načela ordoliberalizma u području monetarne politike upravo zbog stabilnosti cijena i tečaja te neovisnosti Hrvatske narodne banke. To nasljeđe treba očuvati.

1. Ordoliberalna politika provodi se i u okviru EU pravila za zaštitu tržišnog natjecanja i liberalizaciju pristupa unutarnjem tržištu EU. U konačnici, u širem smislu, radi se o vrlo zahtjevnom izazovu da se regulatorni okvir (u načelu) što više pojednostavi, do mjere u kojoj je razmjeran i usmjeren što više na horizontalna pravila, umjesto širokih i opterećujućih regulacija.

2. Strukturni nedostaci u provedbi ordoliberalne politike svakako su u području niske razine zaštite vlasničkih prava i vladavine prava, kao i niske razine fiskalne odgovornosti. Nedostatak volje za smanjivanjem potrošačke uloge države na što nižu razinu, generira porezne i regulatorne namete te brzorastuće dugove koji su preveliki teret gospodarstvu. Dakle, politika štednje nije cilj po sebi, već sredstvo za poticanje manjih poreza i susprezanje deficita i zaduženja. Možemo imati malu administraciju, malu socijalnu pomoć, ali si ne možemo dopustiti ekstenzivnu i skupu državu, koja je široki socijalni osigurač, subvencionar za sve i svašta, monopolist, mega investitor itd.

3. Jednako veliki zalogaj su i državna poduzeća, poligoni i avio-piste za politizaciju. Prisjetimo se da ordoliberalizam ne tolerira političke moćnike nad tržištem, već natjecanje privatnih aktera u okviru pravila slobode.

Teško je očekivati da će Njemačka ikada vratiti tom izvornom modelu kad je startala kao država malog administrativnog opsega. Razina političke pohlepe za moći je previše velika i etablirana.

Ipak, svatko tko zagovara (ordo)liberalizam treba biti svjestan pozitivnih posljedica koje bi provedba te ideje prouzročila na redizajn države i sustava javnih politika. Prije toga, prevladavajući mentalitet politike treba odustati od svoje političke zone udobnosti. To je kad god odgovorni kažu da je u praksi teško provesti reforme (pa zbog OTPORNIKa i/ili izbora ne valja previše riskirati). Tada nitko nema pravo reći da želi socijalno tržišno gospodarstvo.

Reference

Broyer, S. (1996); The Social Market Economy: Birth of An Economic Style

https://bibliothek.wzb.eu/pdf/1996/i96-318.pdf

Joerges, C., Rödl, F. (2004); “Social Market Economy” as Europe’s Social Model; European University Institute, Florence

https://cadmus.eui.eu/bitstream/handle/1814/2823/law04-8.pdf?sequence=1

Nedergaard, P. (2013): The Influence of Ordoliberalism in European Integration Processes – A Framework for Ideational Influence with Competition Policy and the Economic and Monetary Policy as Examples, MPRA

https://mpra.ub.uni-muenchen.de/52331/1/MPRA_paper_52331.pdf

Tribe, K. (2004); Ordoliberalism and the Social Market Economy

Witt, U. (2002); Germany’s Social Market Economy – Between Social Ethos and Rent