Share

Novine u ovrhama su kozmetika umjesto hrabrosti

Sukladno najavama Vlade poznato je konačno koje su glavne izmjene u ovršnom sustavu koji bi trebao riješiti gorući problem 324.910 blokiranih građana Hrvatske (u siječnju 2018. Prema podacima FINA-e). Ovaj članak istražuje jesu li navedene promjene suštinske, kozmetičke i na koji način će utjecati na ovršni postupak generalno.

Filip Galić, Centar za javne politike i ekonomske analize (član Izvršnog odbora)

Već smo se u prethodnim člancima doticali problema ovrha sa aspekta ovrhovoditelja, općenitih problema koji muče ovršni sustav i razloge zbog kojih je stečaj potrošača, u izdanju koji je trenutno na snazi, neslavno propao.

Treba ponoviti kako cijeli problem glede blokiranih nije nastao preko noći, već je generiran tijekom godina. Problem je očekivano eskalirao tijekom gospodarske krize koja se uslijed krivih javnih politika zadržala punih šest godina. Ljudi su ostajali bez posla, pogotovo u privatnom sektoru, nisu mogli otplaćivati kredite, niti su mogli plaćati režijske troškove, što je dovelo do blokade svih njihovih računa i u konačnici nemogućnost ni za kakav normalan život.

Zakon o otpisu dugova fizičkim osobama je jedan od načina koji bi trebao olakšati fizičkim osobama koje imaju dospjeli dug za plaćanje vjerovnika Republike Hrvatske, jedinica lokalne i područne samouprave (JLS), proračunskih i izvanproračunskih korisnika državnog proračuna i proračuna JLS-a, trgovačkih društava u isključivom vlasništvu RH ili JLS-a u iznosu od 10.000,00 kn (tzv. grupa I), ali i financijskim institucijama te drugim osobama koje se bave registriranom djelatnošću (tzv. grupa II). Otpisuje se glavnica, kamate i troškovi. Dug koji se otpisuje je dug za koji se provodila prisilna naplata na dan 31. prosinca 2017.

Ako je iznos dugovanja prema vjerovnicima iz grupe I veći od 10.000,00 kn, tada se otpisuju najstarije tražbine sve do iznosa od 10.000,00 kn.

Vjerovnici iz grupe II biraju hoće li dug otpisati samostalno ili temeljem zahtjeva dužnika. U slučaju da otpisuju dospjelog duga samostalno tada će biti dužni obavijestiti o namjeri otpisa, te će morati izvršiti otpis duga i obustaviti ovrhu. Ako se odluče otpisivati dugove temeljem zahtjeva dužnika, onda moraju pozvati dužnike na podnošenje zahtjeva.

Vjerovniku obvezniku poreza na dobit se navedeni otpis smatra porezno priznatim rashodom, dok je obvezniku poreza na dohodak taj otpis ne uračunava u oporezive primitke.

Zakon djeluje nedorečeno jer primjerice nije posve jasno odnosi li se cenzus u iznosu od 10.000,00 kn i na vjerovnike iz grupe II ili ne. Ako ne, koji cenzus je onda za vjerovnike iz grupe II i postoji li uopće?

Iako se može govoriti da je riječ o socijalnoj mjeri čiji je cilj riješiti barem dio dugotrajno blokiranih građana, veliko je pitanje koliko će trajna ta mjera doista i biti. Naime, dugotrajno blokirani će, ako ne emigriraju, a nemaju osiguran nekakav stalniji posao ili prihode, ubrzo naći i istoj situaciji u kojoj su sada. Država mora omogućiti efikasnije metode borbe sa siromaštvom, počevši od sebe same, a to je prvenstveno da postane jeftinija za svoje građane kroz povećanje ekonomske slobode.

Druga mjera kojom se pokušava pomoći dugotrajno blokiranima je novi Zakon o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima.

Temeljne promjene koje zakon pokušava riješiti, sudeći po prijedlogu, također se tiču velikog broja dugotrajno blokiranih.

Najveća promjena je ograničenje trajanja postupka naplate pred FINA-om na tri godine, nakon čega nastupa presumpcija da je ovrha na računima postala nemoguća. Dug neće biti otpisan, niti će nestati, već je intencija da vjerovnik pokreće novi ovršni postupak ili pokuša pronaći drugi način za rješavanje svojeg potraživanja prema vjerovniku.

Vjerovnicima se sada, uz naravno, naknadu Financijskoj agenciji, omogućava uvid u trenutno stanje dužnika i njegovih računa kako bi vjerovnik mogao donijeti informiranu odluku o tome hoće li pokretati ovrhu na računima ili ne. Također, zakon se usklađuje sa dijelom Ovršnog zakona, konkretno čl.14, prema kojem se prvo ovrhovoditelj predujmljuje troškove ovršnog postupka, pa ih onda naplaćuje od ovršenika.

Kako je zakon sada predložen, proizlazi da bi ovlasti Financijske agencije bile još veće nego što su bile do sada. Nadalje, ponovno se vjerovnike stavlja u nezgodan položaj u kojem oni moraju praktički dokazivati pravni interes za pokretanjem ovršnog postupka pred Financijskom agencijom (propisivanjem obveznog predujmljivanja troškova prije pokretanja ovršnog postupka). Naime, dio obrazloženja donošenja novog zakona spominje čak i „kreditiranje“ vjerovnika od strane Financijske agencije što i sa praktičnog i sa ideološkog stajališta nikako ne drži vodu. Naime, FINA je automatizmom naplaćivala naknade za blokadu računa izravno od ovršenika (ako je isti posjedovao ikakav novac na računima). Osim toga, naknade za blokadu svakako nisu temeljni izvor prihoda FINA-e, tako da je ovakav potez zakonodavca upitan.

Nadalje, upitno je i što se događa sa mogućnošću ovrhovoditelja nakon proteka roka od tri godine po dostavi osnove za plaćanje FINA-i. U slučaju da se tražbina ne može ni djelomično naplatiti FINA prestaje sa izvršenjem osnove za plaćanje. Zakon ne propisuje ovrhovoditeljeve mogućnosti nakon toga. Uzevši u obzir da zastara za ovršne isprave iznosi deset godina, jedino zakonski logično rješenje je omogućiti ovrhovoditelju da i nakon proteka tri godine pokuša naplatiti ponovno na računima svoje potraživanje. Svako drugačije rješenje bi značilo teško zadiranje u prava ovrhovoditelja za naplatu njihovih nespornih potraživanja.

Konačno, važno je istaknuti i izmjene Zakona o stečaju potrošača.

Ključne izmjene se odnose na mogućnost upisa na listu povjerenika stečaja potrošača (što je samo po sebi veliki problem jer ih je trenutno samo dvoje registrirano). Također bi se ovlasti skraćenog stečajnog postupka u cijelosti prebacila na FINA-u. Ako potrošač nema imovine ili ima imovinu neznatne vrijednosti, tada bi se postupak istovremeno otvorio i zatvorio, ne bi se imenovao povjerenik, a sav dug bi se otpisao, bez roka provjere. U slučaju da postoji imovina znatnije vrijednosti, otvorio bi se postupak stečaja potrošača, pokušala unovčiti imovina, a vjerovnici razmjerno namiriti.

U praksi je lakše očekivati da će doći do većeg broja skraćenih stečaja potrošača, obzirom da se u praksi pokazuje kako oni koji i imaju neku vredniju imovinu (najčešće se radi isključivo o nekretnini) imaju tu imovinu opterećenu kakvim založnim pravom što razlučne vjerovnike automatski stavlja u povoljniji položaj u odnosu na druge vjerovnike.

Zaključno

Ponovno se stječe dojam da zakonodavac pokušava riješiti posljedicu a ne uzrok problema. Nedvojbeno će ovaj zakon omogućiti mnogim građanima da izađu iz dugotrajnih blokada. Ipak, koliko će to biti samo predah od novih ovrha ostaje za vidjeti. U tome smislu, ukoliko se doista otpis nametnuti kao trajnije rješenje, odnosno, ako država želi olakšati svojim građanima život i biti za njih jeftinija i efikasnija, morat će ambicioznije raditi na povećanju ekonomske slobode kroz rezanje poreza i nameta, kako bi se potaknulo veće zapošljavanje kao najbolji lijek protiv financijskih problema.