Opsesivni fantom državnog planiranja
Petar Šarić, član Centra za javne politike i ekonomske analize, filozof i sociolog
Opsesija kao takva na psihičkoj razini podrazumijeva kontinuirano orbitiranje subjekta oko objekta čežnje, bez da se prema tom objektu odvaži pristupiti. To radi zato jer prilikom egzistencije stabilnog objekta čežnje, koji još nije ispunjen ili u koji se još subjekt nije razočarao, on uživa privilegiju postojanja uz žrtvu vlastitog potencijala za napredak. Planiranje u kontekstu ove psihološke postavke je ono što osigurava tu stagnaciju i žrtvu potencijala. Subjekt kontinuirano planira kako konfrontirati objekt čežnje, ali prilikom razmišljanja i planiranja doživljava katarzični trenutak koji neutralizira njegovu motivaciju za istinsko djelovanje.
Analogni proces ovom psihičkom stanju javlja se i u političkom uređenju birokratske države. Država koja ima za cilj blagostanje strukturirano planira kako to blagostanje ostvariti. Problem nastaje kada planiranje postane fetišizirana ideološka struktura, koja nosi svrhu u sebi i formira birokratsku hobotnicu, na korist političkih aktera koji navodno stvaraju planove za blagostanje naroda čije bi interese trebali zastupati. Pretpostavimo da postoji neki društveni problem koji treba riješiti ili reducirati, kao što je primjerice beskućništvo.
Zatim, država, u najplemenitijoj mogućoj namjeri organizira birokratska tijela financirana javnim novcem da bi se taj problem riješio, a životni standard građana povećao. Čim su ta birokratska tijela definirana i podijeljene su prve odgovornosti, ljudi u okviru tih tijela poprimaju uloge. Rađaju se raznovrsni predsjednici, tajnici, savjetnici. Onima koji su uključeni te uloge daju određenu poziciju u društvenom svijetu, kao i isplatnu svotu novca da bi se bavili obvezama koje uloga podrazumijeva. Logični slijed situacije je da se razradi plan, problem razriješi, a birokratsko tijelo raspusti. Ali, to bi značilo da uključeni akteri gube pozicije, i što je još gore, svrhu svoje egzistencije.
Situacija se okreće naopako i poprima paradoksalni oblik, ako birokratsko tijelo ostvari svoju težnju (objekt čežnje) i razriješi neku problematiku, ta problematika više ne postoji a samim time nestaje i svrha postojanja onih čije se uloge temelje na postojanju tog problema. Eliminacijom problema, strukture gube moralni presedan koji dobivaju parazitirajući na sentimentu problematike, status koji se veže uz preuzetu ulogu, a i plaću koja je na poziciji postojeće uloge bila osigurana. Prema tome, birokratskom tijelu, ne samo da je u cilju zaposliti što više podobnih kadrova da bi se održalo, nego je također važno održati i relevantnost problematike kojom se ono navodno bavi.
Paralela je u tome da, baš kao što subjekt opsesivno orbitira oko objekta čežnje i ne želi se s njim suočiti da može postojati u njegovoj orbiti, tako i birokratsko tijelo kojem je svrha planiranje duguje svoje postojanje problemu zbog kojeg je formirano. Ova situacije je samo misaoni eksperiment, cilj nije prozvati neko specifično državno tijelo, niti utvrditi da birokracija neurotično parazitira umjesto da djeluje, već ukazati na mogući društveni obrazac koji državi pridaje karakter tromosti.
Slobodnjačka ekonomska politika sama po sebi ne zagovara potpunu eliminaciju svakog planiranja, već smatra da se planiranje treba svesti na mikro-razinu gdje svaka individua planira svoj život i racionalno donosi odluke o svojoj sigurnosti, konzumaciji i egzistenciji. Posljedice ovakvog pristupa bi trebale biti dobre za utvrđivanje i održavanje stanja blagostanja, barem prema teorijama poput nevidljive ruke Adama Smitha. U suprotnoj situaciji, gdje se planira po top-down modelu, riskira se mogućnost stvaranja autoritarne distopije u etatističkom duhu.
Problematika je da, čak i u najboljoj namjeri, autokrat koji planira i donosi odluke dalekosežnih posljedica, ne može u vidu imati perspektive i potrebe drugih ljudi koji se razvijaju i žive u raznovrsnim okolnostima. No, čak iako individualna osoba utroši previše energije u planiranje vlastitog života, situacija poprima neurotične razmjere jer je posljedica nekog rizika u anticipaciji uvijek beskonačno mnogo.
Isplanirati i izbjeći svaki strah od nekog rizika nije moguće, a prosipan je život onih koji u strahu od stvarnosti zapnu u opsesiji planiranja do te mjere da im djelovanje potpuno utrne. Naravno, neko okvirno planiranje da se izbjegne kaos i destrukcija je nužno, ali potrebno je znati kad stati u definiranju planova prije nego oni postanu repetitivna okupacija kognitivnog prostora.
Princip Aristotelijanske zlatne sredine je sigurno najrealnija utvrda dobro proživljenog života kad je u pitanju dijalektika plana i akcije. No, realno je za očekivati da u trenutnom svijetu sveopće inflacije dostupnih informacija i jezika, pojedinci lakše razviju sklonost za opsesiju nego ishitrenost. Taj princip zlatne sredine primjenjiv je i na državno djelovanje, ako birokracija i planiranje ostanu na razini Weberove ideje racionalnog uređenja uz agilno tretiranje zadane problematike zamisliv je zdrav oblik državnog djelovanja, no bijeg u krajnost planiranja stvara sustav koji je samo-svrhovit i neodrživ.
Povezane teme
ZŠEM i CEA obilježili 300 godina Adama Smitha
Adam Smith 300 – sjećanje na Oca kapitalizma
