Kao uvod u ovu naizgled jednostavnu ali kompleksnu temu reći ću da osnovna razlika nije materijalno bogatstvo – razlike treba tražiti u sociološkom pristupu samoj temi.
Švicarska je odličan primjer kako kompleksna društva sačinjena od više različitih etničkih tradicija mogu postati uspješne zemlje. Švicarska je dobar primjer jer ona funkcionira prema „bottom up“ filozofiji, odnosno društvo se gradi od najmanjih uzrasta prema odrasloj dobi.
Već u samom startu školstvo je koncipirano na način da djeca uče više stranih jezika, njemački, talijanski i francuski jezik – plus engleski kao vodeći svjetski jezik. Tu imamo taj multi jezični pristup gdje osnovnoškolac već ima stratešku prednost u obrazovanju da slobodno može komunicirati s više različitih naroda i tu se onda na primjeru tih jezičnih barijera kojih više nema stvara društvo tolerancije.
Jasno utvrđena pravila ponašanja, smisao za preciznost i urednost u svakom pogledu, sustav koji nagrađuje ali i penalizira neprimjerno društveno ponašanje predstavljaju osnovne postavke ove izrazito uspješne zemlje. Naravno da te stvari ne dolaze preko noći ili same od sebe. Zapravo, osnovna je razlika između nas i njih što je društvena svijest da je ono što je dobro ujedno dobro za sve i za državu te ako svi rade u istom smjeru poštovanja zakona i ostalih pravila tada uspjeh dolazi i on je opipljiv u svim segmentima zajedničkog života.
Na prvu će mnogi od nas reći: da ali oni su bogati, imaju novac, imaju prednost u raznim područjima. Međutim, postoje stvari koje nisu puka materija a odnose se na preciznost, urednost, čistoću, poštovanje, radnu etiku – sve ono za što ne treba novac, već je to stvar građanskog odgoja odnosno uzajamnog građanskog poštovanja.
Primjerice, gotovo da nema grafita, polomljenih stakala, smeća po ulicama, trubljenja u prometu, nervoze i nepoznanica. Kada imamo poznati i opće prihvaćeni okvir ponašanja, tada se slobodno i opušteno možemo baviti svojim poslovima, izgradnjom svojih obitelji i prosperiteta. Imamo više prostora da radimo na sebi – bez da nas koči nepotrebna zaostalost društvenog mentaliteta.
Neke uobičajne zablude su da je politika kriva ili zaslužna za društvene promjene. Stvar je društva kao cjeline koje mora imati zajedničke ciljeve razvoja, a onda će i politika dobiti jasan input. U Švicarskoj nije slučaj klasičnog kolektivizma gdje se interes države mora a priori staviti iznad interesa pojedinca već je baš obrnuto – interes pojedinca mora biti uređena država, odnosno sustav koji nagrađuje i penalizira po jasnim pravilima ponašanja. Za primjer treba uzeti i prilično liberalne zakone Švicarske i izravnu demokraciju gdje građani često na referendumima odlučuju o raznim pitanjima što svakako pridnosi uspješnosti sustava. Ipak, to nije jedini razlog uspjeha te zemlje.
Ključ je u obrazovanju i viziji društva koje na dugi rok može postati uspješno ako svaki pojedinac radi na tome. Ako krenemo od vlasitog doma, urednosti naše kuće, odvajanja i odlaganja otpada, ako poštujemo starije osobe, ako pomažemo i bavimo se humanitarnim radom, ako se obrazujemo i radimo na sebi, tada možemo izgraditi uspješno društvo. Dakle, sve kreće od rada nas samih.
Dohodak države i kako bismo to narodski reklo, plaće, ne rastu ako ne postoji produktivnost i realna podloga za nju. Rast plaća ne može riješiti strukturu problema u javnim sektorima. Ako imamo sustave koji ne rade efikasno od samog početka, tada rast dohotka pojedinca ne može taj sustav učiniti dovoljno dobrim jer se nakon zadovoljenja osnovnih potreba treba okrenuti znanju i obrazovanju. Konkretno znanje znači da se uči iz najboljih svjetskih praksi i da se gleda kako se nešto što je loše može pretvoriti u dobro, a nešto što je dobro u izvrsno. Švicarska je zato primjer Hrvatskoj.
Kako smo nažalost ostali bez okvirno desetine stanovništva u jako kratkom vremenu, nama je kao društvu potrebna i radna snaga ali i znanje. Potrebno je da se oslobodi sav društveni potencijal koji će raditi za dobrobit svih pojedinaca. To se svakako neće dogoditi u društvu koje ne daje prilike svima i koje nije uređeno jer jedan od osnovnih motiva odlaska s ovih prostora jest uređenost sustava i države.
Uređenje
Trenutkom kada stupite na tlo Švicarske postaje vam jasno gdje se nalazite. Pravila ponašanja jasna su od same ulice gdje su razni natpisi o tome što je prihvatljivo ili nije prihvatljivo. Važno je naglasiti da je Švicarska zemlja u kojoj nema pretjerano puno policije na ulicama. Naime, rijetko se susreću policajci ili se primjećuje neka napetost a opet sve funkcionira i izgleda vrlo stabilno.
Stvari su posložene na način da rade najbolje što se može. Promet je intermodalan pa s lakoćom možete kombinirati zračni, cestovni i željeznički prijevoz (koji je za svaku preporuku). Točnost i preciznost dolaska vlakova, njihov standard i brzina, posebno su poglavlje koje traži cijelu analizu jer je to desetljećima udaljeno od nas.
Švicarska je relativno rano započela svoj ekonomski prosperitet. Važnu ulogu imao je razvoj osnovne infrastrukture – s posebnim naglaskom na željeznice. Kako je sama konfiguracija terena zemlje nepovoljna jer su u pitanju visoke planine i prijevoji tako se ta pametna odluka o ulaganju u željeznice do sada višestruko isplatila. Mali biznisi koji su do tada bili ograničeni samo na krug oko samog mjesta gdje se posao obavljao mogli su se širiti po zemlji. Dolaskom industrijalizacije zemlja je počela snažno i brzo napredovati. Tada se pojavilo i bankarstvo te proizvodnja luksuznih dobara poput satova i razne precizne mehanike po kojoj je Švicarska poznata i dan danas.
Izričit stav o neutralnosti države govori puno o karakteru društva koje je spremno plaćati visoku cijenu da ostane svoja i neutralna. Naravno, oni si to mogu i priuštiti ali to ne znači da je novac taj koji diktira baš sve.
Nama u Hrvatskoj doista nitko nije kriv što možda nemamo takve ciljeve koji su usmjereni na povećanje blagostanja i dobrobiti svih; makar se mora reći i pohvaliti značajan napredak kojeg smo ostvarili do sada ulaskom u zapadne integracije – koje su nas, ruku na srce, odvele ipak na put prosperiteta.
Ubrzanje tog procesa podizanja standarda građana ići će jedino na način da se krene s jasnim porukama u obrazovnom sustavu, ulaganjem u obrazovanje djece ona postaju konkurentnija i razvijaju svoje sposobnosti. Ulaganjem u sport, igrališta za djecu gdje se neće čupati mrežice od koševa, gdje neće biti lomljenja klupa, stakala ili grafita, sve to zajedno može dovesti do napretka. Djeci je važno objasniti da su to stvari koje smo svi zajedno kupili i da je važno da ih čuvamo da traju. Porezni novac je osnova svih funkcija države pa se on mora pametno ulagati i trošiti.
Frustracija dijela društva koje se s pravom osjeća isključenim iz raznih tokova je objektivno problem svih nas, mala zemlja poput nas mora biti inkluzivna i pružiti svima jednake šanse. Tada gotovo da ne bi dolazilo do ispoljavanja nezadovoljstva uništavanjem i šaranjem, već bi se to smatralo sramotnim činom.
Za urednost i moral ne treba novac već učenje i rad na sebi. Moramo shvatiti da zemlju činimo mi svi i da nitko osim nas samih neće ovo mjesto učiniti bogatijim. Svaki put kada vidite da netko želi baciti papir na ulicu tada mu to treba i reći, svaki put kada vidimo da sustav nije dobar tada to treba i reći jer je to zapravo pravo domoljublje.
Međusobno poštovanje i uvažavanje drugačijih stavova, tolerancija, kultura odnošenja prema starijim osobama ili invalidima.. – sve su to indikatori razvijenosti. Sama ideja da se prečicama može doći do uspjeha pogrešna je i mora se djelovati na nju još u osnovnoj školi. Ideja da se korupcijom na svim razinama, pogrešnom selekcijom podobnih ljudi koji jednostvno nemaju znanja ili kompetencije može postati Švicarska duboko je pogrešna i neće nas odvesti nigdje. Neovisno o tome da li je korupcija prisutna a vjerojatno jest u svim zemljama ove planete, neovisno o tome mi moramo težiti da se ona prestane promovirati kao društveno prihvatljivo ponašanje.
Upravo nas to zapravo najviše razdvaja od najboljih na svijetu. Nije potreban novac da se smanji ideja kraćeg puta prema uspjehu jer to nije ništa drugo nego to, ideja da ćemo s minimalnim trudom postati veličine i osobno i kao država. Naporan rad, obrazovanje i školovanje svih uzrasta, mogućnost da stalno učimo i prilagođavamo se, to su aduti modernog društva koje ako nema veliko domaće tržište tada mora ići prema globalnom, a da bi na njemu bila konkurentna tada mora koristiti sve alate.
Svaka pozitivna promjena počinje odlukom i prvim korakom. Učinimo ga.