Osvrt na govor o stanju Unije
Matija Horvat, član Izvršnog odbora Centra za javne politike i ekonomske analize, u svojoj kolumni analizira i komentira govor predsjednice Komisije o stanju Unije.
Govor o stanju Europske Unije (State of the European Union ili kratica SOTEU) ustanovljen je Lisabonskim ugovorom, preciznije prema dokumentu koji se naziva – Okvirni sporazum o odnosima između Europskog parlamenta i Europske komisije. U prilogu IV. točki 5. (tj. na samom kraju) navedenog dokumenta postoji odredba koja kaže:
„Svake godine na prvom djelomičnom zasjedanju u rujnu održava se rasprava o stanju Unije u kojoj predsjednik Komisije drži govor dajući pregled za tekuću godinu i navodeći prioritete za sljedeće godine. U tom smislu predsjednik Komisije istodobno pisanim putem iznosi Parlamentu glavne misli vodilje u pripremi Programa rada Komisije za sljedeću godinu.“
I prosječni poznavatelji međunarodne politike su čuli za State of the Union Address (SOTU) ili govor o stanju Unije, a to je godišnje obraćanje američkog predsjednika na zajedničkoj sjednici Kongresa, koje se održava svake godine u siječnju ili veljači. Europska Unija je – poslije Lisabonskog ugovora – krenula istim putem, gdje predsjednik/ca Europske komisije (kao svojevrsni euro premijer) govori pred Europskim parlamentom (poslije ljetne sezone) te na taj način simbolički približava koncept ujedinjene Europe, u kojem svaki građanin može osjetiti jednu višu formu pripadnosti našem geopolitičkom kontinentu.
Okvirni sporazum također predviđa da predsjednik Europske komisije šalje pismo namjere predsjedniku Europskog parlamenta i predsjedavajućem Vijeća Europske unije, u kojem se detaljno navode radnje koje Europska komisija namjerava poduzeti putem zakonodavstva i drugih inicijativa do kraja sljedeće godine. Nakon govora slijedi plenarna rasprava o političkoj situaciji Unije, tzv. rasprava o stanju Unije.
O gđi Ursuli von der Leyen – koja dolazi iz redova njemačkog CDU-a, odnosno europskih pučana (EPP) – možete misliti što hoćete, uostalom kao i prema svakom političaru. Možete o svakom nešto misliti, čak i ako nemate pojma tko je on/a ili što isti/a predstavlja. Sigurno je bilo sumnji o njezinoj sposobnosti da bude na čelu europske vlade. Ipak, ona je, kao ministrica u različitim resorima, bila u administraciji kancelarke Merkel punih 14 godina (2005. – 2019.). U svakom slučaju bilo je kontroverzi, afera i loših stvari. Nije se proslavila kao savezna ministrica obrane jer Njemačka nije dovoljno ulagala u obranu u odnosu na NATO cilj od barem 2% BDP-a. Naravno, sve je kao bilo mirno do 24. veljače 2022. pa ta pitanja (sigurnosti i obrane) nisu ni bila u žiži pažnje.
Međutim, ako se netko u visokoj politici održi 14 godina (a sada već i više), već to znači da takvu osobu ne smijete podcijeniti. O von der Leyen se razmatralo kao budućoj njemačkoj kancelarki ili glavnoj tajnici NATO-a. Nadalje, u zadnje četiri godine ista gospođa, inače liječnica iz visoke klase (koja je kao puno liječnika, oduvijek bliska politici, npr. njezin otac je također bio visoki dužnosnik u Komisiji), je postala svojevrsna zvijezda međunarodne politike. Između ostalog, časopis Forbes je imenovao gđu von der Leyen najmoćnijom ženom u svijetu za 2022.
Ova se analiza se dakle, odnosi na govor, predsjednice EK, gđe von der Leyen pred Europskim parlamentom od 13. rujna 2023.
Govor od 13. rujna 2023.
Razumljivo je kako će pripadnici ili simpatizeri političke grupacije europskih pučana afirmativno govoriti o svakom SOT(E)U govoru njihovog predstavnika, a drugi će biti, u najmanju ruku, rezervirani. Međutim, ne smijemo smetnuti s uma da je dosadašnja EK (kao svojevrsna europska vlada) nastala parlamentarnom koalicijom između pučana (EPP), europskih socijaldemokrata (S&D), liberala (Renew Europe) i zelenih. Tako je većina ocijenila ovaj SOTEU barem prolaznom ili čak solidnom ocjenom. Moramo uzeti u obzir da se radi o predizbornoj godini (u lipnju 2024. nas čekaju novi euro izbori), da je budućnost (kao i uvijek) općenito neizvjesna te da su ovakvi govori (kao i uvijek) set optimističkih želja, uz (za neke) poneki trenutak male katarze. Otprilike 63 minute ovog govora (kao referenca na emisiju 60 minutes) prolazi glatko i govornica uspijeva zadržati pažnju gledatelja/slušatelja (tj. one koje to zanima).
Na samom početku predsjednica EK se obraća mladima, onima koji će iduće godine prvi puta glasati. U nekim državama izborno pravo se stječe sa 16 godina, dakle radi se o generaciji 2008. i gđa von der Leyen to naglašava! Za malu digresiju i raspravu možemo se zapitati – treba li spuštati pravo glasa i za stvarne maloljetnike (?). To je svakako pitanje za debatu.
„Naša Unija danas odražava viziju onih koji su sanjali bolju budućnost nakon Drugog svjetskog rata.“
Svojevrsni litemotiv govora (kojeg je izgovorila na engleskom, njemačkom i francuskom jeziku) je tzv. call of history. Povijest nas zove i zove nas (kao i uvijek) – sada. Zove nas od samog početka stvaranja nekadašnje i prvotne Zajednice – nastale na ruševinama Drugog svjetskog rata – koja se bazirala samo na ugljenu i čeliku (resursima koji su prije bili primarno potrebni za rat…i mir), a koja je kasnije postala viša ekonomska zajednica sui generis te konačno, poslije pada berlinskog zida, politička Unija (međunarodna Organizacija, za neke i Konfederacija), a danas i geopolitička Unija, koja se želi proširiti na druge europske države (ali još ne zna baš, kako bi to moglo izgledati). Budući da taj zov traje zadnjih 70-ak godina, predsjednica EK i naglašava kako se ujedinjena Europa mora odazvati na taj poziv. Moramo biti zajedno. Neki od nas će osjetiti/čuti/vidjeti taj poziv (dio govora bi mogli opisati kao zovi, samo zovi, svi će sokolovi, a tu simboliku smo ovdje naznačili s pijetetom, a ne kao običnom navijačkom pjesmicom), ali koliko nas stvarno ima, to ćemo vidjeti na izbornom odazivu u lipnju 2024.
Ovo je predizborni SOTEU govor pa Predsjednica EK ima priliku reklamirati dobra postignuća pa tako kaže:
„…isporučili smo više od 90% političkih smjernica koje sam predstavila 2019…“
Predsjednica EK naglašava uspjehe te želi završiti taj posao u idućih 300 dana. Prioriteti budućnosti, koji su integralni dio govora, su prije svega umjetna inteligencija (AI) od koje se moramo zaštiti (regulirati je sa zaštitnim ogradama), European Green Deal, jaka (geopolitička) Europa u svijetu, Europa sposobna biti dijelom novog digitalnog doba itd. Međutim, Europa se u zadnje vrijeme suočila i sa neviđenim izazovima. Klimatske promjene su realnost koju samo neobrazovani i populisti mogu negirati. Pola Slovenije je nedavno uništeno! Ipak, jedna opasnost je konstantno u zraku. Ta opasnost se zove teroristička država – trenutno poznatijeg imena RF – i njezina neprekidna agresija na Ukrajinu, a Ukrajini je mjesto u Europi, kako predsjednica EK više puta navodi.
„Svjedoci smo rađanja geopolitičke Unije – podržavajući Ukrajinu, suprotstavljajući se agresiji Rusije, reagirajući na asertivnu Kinu i ulažući u partnerstva.“.
Rusija
Ime ove države se spominje nekoliko puta (ne previše), ali ne na način da joj dajemo na važnosti, u smislu, kako bi gangsteri iz Kremlja htjeli. Ruska agresija na Ukrajinu je (kao i u govoru svih političara sa prave strane povijesti, barem zadnjih gotovo dvije godine) označena kao protivna principima Povelje Ujedinjenih Naroda. Naglašeno je kako ta država stvara kaos (kroz maligni hibridni i sl. utjecaj). Jako je dobro što autor govora nije pao u klasičnu zamku ruskog narativa, onu o – eskalaciji. Nuklearna opasnost je spomenuta samo jednom u govoru i to je za pozdraviti. Mi se ne odnosimo kao nojevi pred opasnosti, ali ruske narative je ponekad potrebno ignorirati. Naravno, najviše ih je potrebno raskrinkavati i ismijavati. Vrijeme za političku korektnost prema takvima je prošlo te bi i ta nekorektnost trebala biti jednom od formi europskog Zeitenwendea. Sve počinje od retorike. Ipak, iako se kod RF spominje agresija, ne spominje se (njezin/njihov) terorizam! Ne spominju se sankcije, pogotovo ne u smislu blokiranih sredstava terorističke države u zapadnim bankama, a koja bi se predala Ukrajini. To bi bio smion potez ili predizborno obećanje!
Ukrajina – Aguanta, Ucrania. Slava Ukraini!
Ukrajina je za razliku od prošlogodišnjeg govora, također dobila nešto manju ulogu. Ipak, ime države kandidatkinje za EU, tj. ime Ukrajine se spominje duplo više puta od terorističke RF. Doduše, ponavljamo, RF se nažalost ne spominje u terorističkom kontekstu, ali kada se daje hommage mladoj ukrajinskoj književnici i građanskoj aktivistici – koja je dokumentirala ruske ratne zločine, a čije ime je – Viktoria Amelina – naglašava se da je ista poginula u raketiranju ruskim balističkim projektilom. A ubijanje civila je – terorizam. Mlada poginula Ukrajinka je ovdje vješto uklopljena u govor, kao tetiva ili spojnica prema još jednoj temi cijelog izlaganja pred Europskim parlamentom – temi o ženskim pravima i temi o našem (europskom) domu.
Europa je naš dom, rekla je mlada ukrajinska žena svojoj kćeri, kad ju je pred invazijom terorističko – gangsterskih tenkova, dovela na slobodni europski teritorij. Ovdje je još jednom pokazana solidarnost slobodnog svijeta prema Ukrajini (jer, kao što Hemingway kaže – nitko nije otok) tako što je spomenuto i prijateljstvo kolumbijskog pisca i aktivista Héctora Abada Faciolincea (prisutnog na govoru, uz standing ovation zastupnika) s poginulom Ukrajinkom (možda i mig Južnoj Americi da se svrsishodnije uključi u borbu za principe, što Kolumbija malo više čini od npr. većih južnoameričkih igrača, poput Brazila ili Argentine). Aguanta, Ucrania znači odupri se (drži se, pruži otpor, tj. resist) Ukrajino, ali autor ovih redaka bi htio da svi dobri ljudi slobodnog svijeta napokon kažu – Pobijedi (ih) Ukrajino! Političari to prvi moraju izreći. Ukrajina mora pobijediti. Umjesto toga opet smo dobili:
“Bit ćemo na strani Ukrajine na svakom koraku. Koliko god treba.“
Nažalost, teroristi ne razumiju tu frazu as long as it takes. Njima to znači da oni mogu terorizirati susjeda (kojem negiraju pravo na postojanje) – as long as it takes. Potrebno je puno više (asertivnosti, tj.) sile u govoru i u djelima. Kada govorimo o Ukrajini, mi zapravo govorimo o našoj obrani i sigurnosti. Moramo napokon oformiti novo europsko ministarstvo obrane ili barem ono što se počelo nazivati European Defence Union. Tzv. Common Security and Defence Policy (CSDP), tj. Zajednička vanjska i sigurnosna politika bi se trebala operacionalizirati u nešto više. Predsjednica Komisije kaže kako su za Ukrajinu predložili dodatnih 50 milijardi eura tijekom četiri godine za ulaganja i reforme, kako bi izgradili ukrajinsku budućnost kao modernu i prosperitetnu državu sa jasnom budućnosti, a EK će također predložiti i produženje privremene zaštite za ukrajinske izbjeglice na području EU.
„I ta budućnost se jasno vidi. Ovaj Dom je to glasno rekao: Budućnost Ukrajine je u našoj Uniji.“
Kao što se ponovilo na summitu NATO-a, tj. da je budućnost Ukrajine u NATO-u, tako ponavljamo i zajedničku EU budućnost. Doduše, umjesto zajamčene financijske pomoći – prema autoru ovih redaka – prvo je potrebno dati Ukrajini sve(!) naoružanje koje je potrebno braniteljima, jer naoružanje u rukama dobra će spriječiti da zli nastavljaju rušiti infrastrukturu i uzimati ljudske živote Trebalo je javno reći: oslobodi Tauruse, kancelaru Scholz! (u smislu Reaganovog – Tear down this wall!), oslobodite sve tenkove, npr. Vi lideri Grčke – a ta najstarija demokracija zapravo ima najveću flotu Leoparda u EU – turski sultan Vas sigurno neće napasti, a ako Vas slučajno i napadne, a tu su manje šanse od nuklearnog blefa gangstera iz Kremlja – taj potencijalni rat bi se ionako vodio za i oko mediteranskih otoka i otočića, a ne bi bio kopneni rat kao u Ukrajini. Nesvrsishodno je davati velike svote za obnovu Ukrajine, bez da prvo Ukrajina ima sama sve potrebno oružje kako bi (in the first place) spriječila uništenje svoje infrastrukture. Oslobodite ptice slobode – borbene sokolove F-16 i dr. moderne avione. Takav dio u govoru nedostaje (međutim, EU još nije vojna sila i trenutno ne može govoriti na takav način, iako su neke pojedinačne državne članice, naznačene kao velike vojne sile).
Dakle, tek onda dolazi bolja i svjetlija EU budućnost za ovog EU kandidata. A ta EU budućnost vrijedi i za Zapadni Balkan, kao i za Moldovu. Predsjednica EK nije zaboravila ni Gruziju, kada je rekla „I znam koliko je perspektiva EU važna za mnoge ljude u Gruziji.“ Nažalost, to ne vrijedi za trenutnu gruzijsku vladu pa je zato predsjednica EK i implicitno sugerirala da nije zaboravila građane Gruzije. Međutim paradoksalno, upravo su građani ti koji su, na izborima, birali stranku znakovita imena – gruzijski san. Također, nije spomenuta niti Armenija, jer govor je bio prije konačnog obračuna sa Armencima na međunarodno priznatom teritoriju Azerbajdžana. Naravno da je gđa von der Leyen ovaj dio govora završila sa starim nekompromitiranim (ma što god realisti tvrdili) ukrajinskim pozdravom – Slava Ukrajini!
Kina
Predsjednicu EK se gleda kao na jednu od jastrebova prema Kini. Možda je to malo pretjerano za reći, ali svakako je asertivnija prema asertivnoj Kini od većine europskih čelnika (da ne kažemo i kako je odlučnija od francuskog predsjednika Macrona). No, tu postoje problematične nijanse koje ćemo pokušati naglasiti. Zanimljivo je kako se Kina (poput RF) izravno spominje manje puta, ali neka predizborna obećanja su značajna. Dakle, kaže se kako geopolitička Unija mora odlučno odgovoriti prema asertivnoj Kini, međutim još je specifičnija izjava – „Nismo zaboravili kako je kineska nepoštena trgovinska praksa utjecala na našu solarnu industriju .“ Možda se prema diktatorskoj komunističkoj partiji Kine ide najdalje u rečenici: „danas mogu objaviti da Komisija pokreće istragu protiv subvencija za električna vozila koja dolaze iz Kine.“, tj. „globalna tržišta sada su preplavljena jeftinijim kineskim električnim automobilima.“
Zapravo, EU ovdje balansira, jer malo se govori o tome kako se mora otvoriti dijalog s Kinom, a malo o spornim detaljima, npr. o kineskim izvoznim ograničenjima za galij i germanij, a koji su neophodni za robu poput poluvodiča i solarnih ploča. S jedne strane krećemo u protekcionizam te se štitimo od kineskog utjecaja (države članice izlaze polagano iz „Pojasa i Puta“, tj, 17 + 1, koji je sada više 13+1, ali treba postati 0+1 ili jednostavno EU kao 1 i Kina kao 1!), a s druge strane, mi opet tražimo trgovački dijalog. Teško je imati i ovce i novce. Kako to točno mislimo odlučno odgovoriti asertivnoj Kini?
Naime, moto odnosa s diktatorskim režimom je de-risk, not decouple i te maglovite izjave su nešto što predsjednica EK ponavlja već određeno vrijeme, a uve(z)la ih je iz američkog (diplomatskog) rječnika. Autor ovih redaka smatra kako je to (de-risk/de-couple) jedan logički nastavak američke strateške dvosmislenosti prema Kini. Priznaje se jedna Kina, ali priznaju se i dva sustava. Što opet Kina ne priznaje. U smislu dva sustava, kineska invazija na Tajvan bi trebala biti crvena linija za Kinu. Međutim, niti to Kina ne priznaje. I zato smo tu gdje jesmo – u kineskom sindromu i limbu. I EU je zadržala takvo nejasno stajalište, a kada su u pitanju principi, nema mjesta za nejasnoće.
Dakle, političari u SAD-u naglašavaju kako je Tajvan suveren, ali plaše se jasno reći riječ – nezavisnost. Naime, ako imaš svoju demokratski izabranu vladu, ako skupljaš poreze na određenom teritoriju, ako imaš vojsku koja brani taj suvereni teritorij – ti si de facto neovisan. Pritom većina Tajvanaca ne želi vlast komunističke partije Kine! Dakle, SAD i EU bi nešto bi htjeli s opasnim režimom, a onda u isto vrijeme nešto drugo (slično) – ne žele. Tako ne ide. Američka diplomacija mora naći bolji put – pravi put. A Europa (u smislu strateške autonomije) ne mora baš sve kopirati iz američke politike. Ostavimo loše kopije za Kineze.
Doduše, Amerikanci imaju veće carine, npr. za kineske automobile naspram EU – i to možemo kopirati od SAD-a. Ali nemojmo očekivati da će Kinezi taj protekcionizam pozdraviti i kad ga ne pozdrave – nemojmo im onda popustiti, sve dok ne vrate slobodu građanima Hong Konga (u Hong Kongu je srušeno načelo dva sustava), dok ne ukinu radne logore za Ujgure, dok god planiraju invaziju na Tajvan itd. Da, to je idealizam (kojem se mnogi rugaju), ali uvijek ponavljamo riječi legendarnog šahovskog velemajstora, disidenta i ponosnog hrvatskog (europskog) sugrađanina Garryja Kasparova:
„The most moral foreign policy also turns out to be the most effective, not cynical realpolitik. Consistency to values are the best way to promote national interests, not quid pro quo and opportunism.“
To što se sa diktatorima pokušava naći srednji put se povijesno pokazalo krivim pristupom. A s druge strane, budite sigurni da Xi Jinping ne razlikuje de-risk naspram de-couple. Iskreno, barem zasad, ne razlikujemo ni mi. Gdje povući granicu između smanjenja rizika i potpunog odvajanja? Npr. gdje povući granicu između proizvoda za civilne svrhe, koji se planira izvesti u Kinu, ako taj proizvod može imati dualnu namjenu, tj. može poslužiti i za vojne svrhe (pa ga Kina potom, npr. transferira u RF). I tu ne mislimo samo na međunarodnu trgovinu. Ti pojmovi nisu jasno postavljeni i/ili određeni (barem ne u ovom trenutku). Popuštanje u odnosima s Kinom se može pokazati fatalno, jer ta vrsta engagement-a se radila i s Putinom, a taj zlikovac je danas najbliži zločincima iz povijesnih knjiga.
Da, znamo kako u Ukrajini još nije poginulo toliko ljudi kao u Ruandi (niti bi taj trenutak trebalo čekati!), građanskom ratu u Kongu koji traje desetljećima, u Etiopiji, Siriji i sl., ali ruska invazija nije lokalni građanski rat, niti se radi o nekom teritorijalnom sporu! Radi se (kao u Ruandi ili BiH) o genocidu i pokušaju brisanja jednog naroda, njegove povijesti i pokoravanju robovlasničkoj neokolonijalnoj vlasti terorističkog susjeda koji prijeti cijelom civiliziranom svijetu. Radi se o principima – demokracija protiv tiranije! A ratovi koji se vode oko principa ne završavaju pregovorima. Odnosno ako i završavaju (kao npr. rat u Hrvatskoj) – to ne znači da napadnuti treba dati dio svoje zemlje agresoru radi (lažnog ruskog) mira, a mirna reintegracija ovdje nije moguća, jer ruski car na Ukrajinu gleda egzistencijalno, a (oportunist koji je zajahao na nacionalističkom valu) Milošević na RH, ipak nije gledao sudbonosno, iako to njega i njegove satelite ne čini manjim zločincima. Kako pregovarati s nekim tko je došao u tvoju kuću da bi te ubio? Nema pregovora s karcinomom (a ruska bolesna ideologija – ruski mir/svijet – je upravo to). Razumiju li to domaće, europske i svjetske verzije nacional – populista i suverenista? Razumije li to asertivna Kina, koja poštuje teritorijalni integritet svih zemalja?
Ponavljamo, s Kinom se stalno pokušava napraviti kompromis i ta praksa bi lako mogla ostati neuspješnom. Zapamtite, Kina želi doći do Arktika – i tu ne mislimo na istraživačke misije. Arktik nije ničiji isključivi teritorij, ali granične zemlje Arktika (a Kina to nije!) imaju pravo na gospodarske pojase, tj. ekskluzivne gospodarske zone pa se tu pomalo briše granica poštivanja teritorijalnog integriteta, uključujući i pomorske zone. A kad su već na Arktiku, sutra će htjeti i Antarktik. Dakle, oni (poput Rusa) žele nove teritorije. To direktno pokazuju u Južnom kineskom moru, gradeći umjetne atole kao piste za vojne zrakoplove. Također će se pozivati na povijesna prava, pogotovo kada RF postane njihov potpuni vazal (njihova verzija Bjelorusije), jer – ne zaboravimo – Kina i danas ima vazala, a ime mu je – Demokratska narodna republika Koreja, tj. Sjeverna Koreja.
Ostali aspekti govora
Dakle, predsjednica EK je, između ostalog, značajan dio posvetila i europskom gospodarstvu. Nove tehnologije nisu samo budućnost, one su sadašnjost. Upravo je ovih dana pušten u promet prvi kontejnerski brod na svijetu, koji pokreće zeleni metanol, gorivo proizvedeno korištenjem obnovljive energije, a ne fosilnih goriva. Također, kod gospodarskih tema upalo nam je u oko (predizborna?) najava o novoj političkoj funkciji, vezanoj za europsko gospodarstvo. Dakle, u EU se (kao i u SAD-u) mora lakše poslovati, tj. potrebno je manje administracije (kako kaže EK i kako misle gospodarstvenici). Stoga će se (do kraja godine, kako navodi govor) imenovati novi specijalni izaslanik EU-a za mala i srednja poduzeća, tj. EU SME envoy, koji će odgovarati izravno Predsjedniku EK.
Što se tiče geopolitičke uloge, ista će se još snažnije prenijeti na države s kojima EU može normalno surađivati, npr. Australija, Novi Zeland, Južna Koreja, Japan. Također su se sklopili novi trgovački ugovori s Čileom i Kenijom, a u planu je ugovor s Meksikom, MERCOSUR-om (Južna Amerika), Indijom i Indonezijom.
Također, EU mora doprijeti do zemalja tzv. nesvrstanog globalnog juga. Npr. Afrika je poseban izazov, jer naši kontinenti su sve više spojeni. „Stoga moramo pokazati isto jedinstvo svrhe prema Africi kao što smo pokazali za Ukrajinu “, kako kaže Predsjednica EK.
Kada su nedavno na sigurnosnom forumu u Aspenu, novinari pitali Williama Burnsa – direktora CIA-e – na što bi trebalo pripaziti u budućnosti, čelnik CIA-e je rekao – Afrika. Tu ne misli(mo) samo na opasnosti od antifašističkih glazbenika iz skupine Wagner (ako se tako još zovu). Tu ne mislimo samo na resurse ili razne građanske ratove ili državne udare. Ovdje mislimo na ljudski potencijal i s istim povezane migracije. Natalitet raste u Africi (obratimo pozornost, npr. na zanimljivu Nigeriju), a mortalitet u Europi, dok EU ima španjolske enklave na području Maroka (Ceuta i Melilla), a talijanski otočić Lampedusa se nalazi samo na oko 113 km od Tunisa – tu udaljenost, u životnoj opasnosti, ljudi prelaze u običnim čamcima. Vjerojatno većina traži samo bolji život, međutim – neki su opasni radikali. Dakle, Afrika je blizu i moramo je sve više uvrstiti u svakodnevnu politiku.
Gđa von der Leyen je također je ponosno objavila kako je nedavno u New Delhiju potpisala najambiciozniji projekt naše generacije – Ekonomski koridor Indija-Bliski istok-Europa. Smatra se kako će to biti do sada najizravnija veza između Indije, Arapskog zaljeva i Europe, a uz željezničku vezu, to bi trgovinu između Indije i Europe trebalo učiniti 40% bržom. Najave o električnom kabelu i cjevovodu za čisti vodik, odnosno poticanje trgovine čistom energijom na području Euroazije, najveće kopnene mase na planetu, koje je ujedno i mjesto sa puno različitih diktatora, je doista ambiciozno. Hoćemo li popuštati i tim manjim diktatorima – na razmeđu Europe, Bliskog istoka i Azije – radi potencijalno jeftinije energije? Ili to već činimo? Ljudska prava ili nesmetana povoljna trgovina – razumijem(o) da se u svijetu realizma (u međunarodnim odnosima) radi o teškom izboru.
Ne zaboravimo niti da je von der Leyen naglasila na materinjem jeziku – „Wir brauchen mehr Dialog und weniger Polarisierung.“ – kada je, između redaka, govorila o odnosima unutar EU. Naravno, trebamo razgovarati, ali amaterski kartograf i ugarski kancelar Orban to ne čuje i ne želi čuti. Njegov prijatelj je influencer new age desnice, novinar Tucker Carlson, a spas vidi u novom Trumpovom mandatu. Sretno nam bilo s tim novim polarizacijama, a Orbanu želimo mirno more (kojeg nema!).
Bitna je i potencijalna najava da su Rumunjska i Bugarska dokazali kako mogu biti dio schengenskog prostora te da bi ih trebalo konačno pustiti unutra, bez daljnjeg odgađanja, kako kaže von der Leyen. Misle li (baš) sve države članice isto o tome?
Još jedna izjava Predsjednice EK je nagrađena pljeskom na početku govora, kada je govorila o borbi protiv nasilja nad ženama sa legendarnom rečenicom – No means no! Tu je sve jasno, a u RH su upravo ovih dana usvojene izmjene Kaznenog zakona, Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, Zakona o kaznenom postupku i Obiteljskog zakona. U središte su stavljene žrtve, a nasilnici će dobiti veće kazne (npr. novo kazneno djelo femicida). Ovaj dio europske zakonodavne inicijative smo brzo implementirali, no i naše pravosuđe mora postati kao u razvijenim državama EU-a. To je stalni izazov kojeg (mi u RH) moramo postići (bolje prije, nego kasnije).
Zaključno
Ovaj ukupno solidni govor, je ambiciozan, human i okrenut prema budućnosti, a vjerojatno predstavlja i novu kandidaturu za predstojeće izbore. Naravno, razni populisti će puno toga iz govora (ili sve) kritizirati.
EU želi proširenje, ali ponavljamo, s obzirom na dosadašnju slabu praksu – nije jasno kako će do toga doći. Pozdravljamo kratko spominjanje pridruženja Zapadnog Balkana EU-u. Nedavno je i predsjednik Europskog vijeća Charles Michel spomenuo 2030. godinu. To sigurno ne bi bila godina pristupa, već možda godina završetka svih otvorenih pitanja, teško i godina zaključenja ukupnih pregovora.
Međutim, s Vučićem i Dodikom, nećemo nikada stići u EU – ili barem ne bi trebali. Uopće, zamislite EU sa Vučićem, Dodikom i starosjediocem Orbanom. Dodik ne želi Europu, on fingira i balansira, jer jedino gdje bi on mogao doći je Sankt Petersburg ili potonula Moskva. Zapravo, mi EDodiku dajemo i pretjeranu važnost. On trenutno ima apsolutnu vlast na nekom autonomnom području (a ni tamošnja oporba nije uopće zadovoljavajuća), ali u praksi – on bi za EU trebao biti značajan poput čelnika neke talijanske regije. Dakle, on (u ovom trenutku) nije predstavnik države BiH (njegov trabant u Predsjedništvu BiH se trenutno zove Željka Cvijanović i ona, naravno, nastavlja lošu politiku za BiH).
Patetični Vučić također balansira, ali mi nećemo zaboraviti da je i on ratni huškač (i to svi naši euro zastupnici trebaju reći!), koji trenutno na mirni način radi na agendi ruskog, pardon srpskog svijeta. Nadalje, svi znamo da Rusija u Srbiji ima špijunske baze, kamuflirane kao humanitarni centar. Kako bi takva zemlja mogla biti članicom EU? Zapravo, mi znamo i kako njihovi građani ne žele EU! Skladno svemu navedenom, ujedinjena Europa bi trebala biti asertivnija ili hrabrija u odnosu s tim osobama. Hrabrija u smislu da se prestane zavaravati da je Vučić faktor stabilnosti ili kako je moguć kompromis s nasilnicima. Čak i ako ti nasilnici izgledaju miroljubivo, patetično ili smiješno kao (svejedno opasni) Vučić (dok je Dodik – a prima vista – klasična balkanska hard-core verzija siledžije).
Kada je, za medije, komentirala ovaj govor, zastupnica iz RH (tj. iz BiH, koja ipak još nije članica EU), gđa Željana Zovko je rekla kako se europski pučani bore protiv ruskog utjecaja na Zapadnom Balkanu. Kao prvo, mi u RH – kao graničnoj državi sa Zapadnim Balkanom ili regijom – još nismo zapravo, niti otvorili raspravu o malignom ruskom utjecaju kod nas (bez obzira što je bivša predsjednica nedavno, za strane medije, nešto o tome rekla). S druge strane, budući da je gđa Zovko ujedno iz BiH, možemo reći kako je tamo ruski utjecaj u carstvu u kojem stanuje drugarstvo. Tamo je sve super za ruski utjecaj te tamo ruski veleposlanik izlazi iz (paštete i) svih poželjnih okvira, baš poput Dodika.
Dakle, ne znamo kako se to europski pučani bore protiv ruskog utjecaja na divljem zapadnom Balkanu. Pripadnik europskih pučana Christian Schmidt, koji je ujedno i Visoki povjerenik u BiH, kao predstavnik tzv. međunarodne zajednice (koja je izdala BiH u ratu), ima sve ovlasti da Dodik i ekipa postanu bivši još jučer, ali to bi vjerojatno bila eskalacija pa se i dalje diplomatski balansira. U isto vrijeme Dodik je taj koji konstantno eskalira i podiže (ne)postojeće crvene linije. Međunarodna zajednica nije položila ispit u BiH, a opet, bez iste, opasnosti bi bile još veće (ma koliko god tamošnji bitni politički akteri govorili kako bi se oni bez stranaca sve dogovorili – niti sad ih stranci ne sprječavaju da se dogovore, ali dogovor nije moguć sa Dodikom i sl. – to je poanta!).
Nadalje, sve donedavno je pučanin Čović (čelnik najveće hrvatske etničke stranke u BiH) sudjelovao na neustavnom prazniku entiteta utemeljenog na etničkom čišćenju i genocidu te je rekao da Srbi moraju očuvati svoj entitet. Ovdje se ne može govoriti kako je Čović „legalist“, jer na Daytonski sporazum se pozivaju svi, a mnogi ga nisu ni pročitali, a kamo li razumjeli. Budući je original tog dokumenta na engleskom, neke stvari se doista i izgube u prijevodu. Jedan od vidova ruskog utjecaja je svakidašnji kaos, koji se upravo događa u BiH, a koji mediji u Lijepoj našoj ne pokrivaju na zadovoljavajući način. EU mora bolje na Zapadnom Balkanu.
Za potencijalno proširenje EU-a će trebati reforma Osnivačkih Ugovora. Bilo bi poželjno ukloniti jednoglasnost u Vijeću EU-a oko vanjske i sigurnosne politike, jer istu iskorištavaju nacionalni populistički lideri poput onih iz Mađarske. Nadalje, EU nema povjerenika za obranu, ali sada dobiva izaslanika za mala i srednje poduzeća. U redu, možda krećemo od manjeg cilja prema većemu i gospodarstvo je svakako na vrhu prioriteta, ali sada je vrijeme za slobodu od štetnih utjecaja, odnosno vrijeme za sigurnost i obranu, kao bitnu odrednicu europskih politika.
Kao i u odnosu s ruskim i sa kineskim utjecajem, trebamo biti jasniji i hrabriji. Naravno, postoji European External Action Service (EEAS), postoji neka defence union na papiru, postoji Visoki povjerenik za vanjske poslove (ujedno i potpredsjednik EK) i sl., ali u ovom Zeitenwende-u – moramo biti bolji i odlučniji. Kada spominjemo nasilje nad slabijima, tj. nasilje nad ženama, ajmo to odlučno NE – sa međuljudskih odnosa – proširiti i na međunarodne odnose. Na odnose tiranskih terorističkih država prema onima koji ginu za ideale slobode (koje mi, uvaljeni u sigurnost zapada, nažalost uzimamo zdravo za gotovo). Dakle, recimo NE Rusiji.
Naravno, za sve ovo nažalost nema mjesta u samom govoru pred Europskim parlamentom, ali upravo je naša dužnost o tome govoriti i pisati, prije nego li AI (kojeg krećemo regulirati) preuzme pisanje raznih analiza, osvrta, kolumni i dr. tekstova. Kada nas politički korektni Skynet uvjeri da je stvarno ono što je on (umjetni) napisao. I da je to (umjetno) bolje. Kakav će tek tada biti ruski utjecaj? Naravno, ako Ukrajina pobijedi, bit će manji, a pogotovo će biti manji na Zapadnom Balkanu. Stoga, budimo ambiciozni. Budimo hrabri. Odazovimo se povijesnom zovu. Živjela Hrvatska i Europa – naš (jedini) Dom.
