Osvrt na jedan prijedlog europske institucionalne reforme

16/10/2023

Matija Horvat, član Izvršnog odbora Centra za javne politike i ekonomske analize, u svojoj kolumni analizira i komentira jedan prijedlog europske institucionalne reforme.

Jako puno Europljana ne poznaje, niti razumije što je to EU. To nije nešto što bi se (barem prije) učilo u temeljnom obrazovanju. Često ne poznajemo niti ustrojstvo svoje države pa (ljudi možda misle) zašto bi se zamarali s nečim što je iznad nas, daleko, previše birokratizirano, nejasno, manjkavo u demokraciji itd. Kad smo već kod birokratiziranosti – znate li koliko službenika radi u sferi Europske komisije? Oko 33 000 ljudi, što za Uniju od oko 450 milijuna ljudi, uopće nije veliki broj, pogotovo u odnosu na SAD.

Također, još prije ulaska u EU, netko nam je stavio bubu u uho, a koja nam govori kako tamo gubimo naš suverenitet. Dio suvereniteta jesmo predali na Uniju, ali mi nismo izgubili niti svoj teritorij, niti svoju suverenu vlast (stanovništvo doduše – mi u RH – jesmo izgubili, ali to je druga tema), a kad nam se ne bude svidjelo, uvijek možemo izaći. Doduše, s obzirom na objektivno promatranje Brexit-a, trebamo se pitati – je li to pametno za nas? A ako ikada i izađemo, zbog toga nas neće napasti velikosrpski tenkovi.

Dakle, new age populisti itekako (uspješno) iskorištavaju priču o gubitku suvereniteta, iako će se rado kandidirati na izborima za Europski parlament (koji, eto, nije ni pravi parlament, ali ne žele reforme pa da to doista postane parlament, već žele samo dobru plaću). Doduše, kod rijetkih pozitivnih stvari, većina će odmah reći: to su fondovi. I neki (domaći i strani) državnici će nam govoriti kako u EU ne postoje vrijednosti, ali kako trebamo iskoristiti sve novce koji su nam namijenjeni.

Pa ako već trebamo iskoristiti sve što nam se (financijski i na druge načine) nudi iz Bruxellesa, onda je red da malo bolje i upoznamo kamo ide Unija, tj. kuda plovi ovaj brod. Naime, upravo je ime najnovijeg izvješća o reformi EU – Sailing on High Seas: Reforming and Enlarging the EU for the 21st Century. I ovdje nam se želi reći da živimo u izazovnim vremenima, tj. kako je more pred nama nemirno te kako je za tu vrstu plovidbe, potrebno imati poboljšanu vrstu plovila.

Od svog postanka, EU je prolazila kroz razne krugove reformi i proširenja (od Zajednice za ugljen i čelik, preko Ugovora iz Rima, Schengena, Maastrichta, Lisabona do danas). Populističkim dezinformacijama je, između ostalog, uspjela i izgubiti jednu državu članicu, a sve kroz demokratski referendum. Odavno je vrijeme za nove promjene. Hoće li iste biti bolne? Moguće, barem za neke aktere, ali određena bol, katkada može značiti i početak zacjeljivanja rane, odnosno početak ozdravljenja, jer reforme jesu potrebne. Posebno su potrebne u kontekstu proširenja EU, koje je postalo i jedan od prioriteta čelnika Unije (pa i nekih nacionalnih lidera).

Pobliže o preporukama za reformu EU

Dokument nazvan Sailing on High Seas: Reforming and Enlarging the EU for the 21st Century predstavlja rezultat njemačko – francuske stručne kolaboracije. Njemačka i Francuska su motori i najjače države članice naše Unije, stoga nije čudno da se glasovi za reformama najlakše i čuju u tim, najbitnijim državama. Ovaj dokument je samo jedan od plodova prijateljstva Njemačke i Francuske, koji datira još od Ugovora iz Elizejske palače, potpisanog 22. siječnja 1963., između predsjednika de Gaullea i kancelara Adenauera.

Taj odnos se desetljećima obnavljao i produbljivao pa su predsjednik Macron i kancelarka Merkel, 22. siječnja 2019., potpisali i Ugovor iz Aachena. Macron nastavlja surađivati i sa kancelarom Scholzom, u bliskim francusko – njemačkim odnosima, iako tu postoje kurentne rupture o kojima se zasad, službeno i ne govori previše. Doduše, ovaj prijedlog reforme EU je samo dokument stručnjaka koji se bave određenim specifičnim područjem (prije svega EU prava) te ne pretendira ciljano riješiti probleme između samih čelnika glavnih država EU. Nacionalni lideri i dalje drže ključ uspjeha, ali svako od nas treba slušati stručnjake. Dakle, lideri nisu nužno i stručnjaci, iako su glavni u odlučivanju.

S druge strane, naravno kako je uvijek moguće da će se javiti glasovi iz drugih dijelova Europe, koji će oponirati (bilo kojem) mišljenju koje dolazi iz EU jezgre te će govoriti o centralizmu (federalizmu ili nečem trećem). Pokušat će reći kako se dovoljno ne čuju glasovi manjih država. Svakako bi bilo bolje da ovakav dokument ima širi konsenzus, jer bez istog, promjene neće biti moguće. Doduše, često je baš taj konsenzus, upravo i glavni kočničar broda, kojeg smo nazvali EU. Unija, na neki način, pati od pretežne jednoglasnosti, a veto su često spremni iskoristiti i oni populistički političari.

Dakle, radna skupina stručnjaka koja je izradila nacrt prijedloga (ili smjernica) reforme EU, pokrenuta je u siječnju 2023. Njihov zadatak je bio dati preporuke za institucionalne reforme EU-a. Izvješće su inicirale njemačka državna ministrica za Europu i klimu Anna Lührmann i francuska državna tajnica za europska pitanja Laurence Boone. Upravo nedavno, u drugoj polovici rujna 2023., dobili smo konačni nacrt prijedloga koji bi potencijalno mogao vrijediti za EU u narednom razdoblju. Naravno, i stručnjaci iz drugih država članica bi mogli dati svoj tekst prijedloga reforme.

Na samom izvješću je radilo dvanaest stručnjaka (između ostalog i profesora europskog prava, tzv. „Group of Twelve“) iz njemačkih i francuskih organizacija, instituta i think – tank-ova (npr. Bertelsmann Stiftung, Jacques Delors Institute itd.). Kao rezultat njihove suradnje dobili smo stručni dokument od 60ak stranica, koji bi trebao poslužiti kao smjernica za buduću reformu EU.

Autori su svjesni trenutka u kojem se nalazimo i ne zavaravaju se optimističnim prognozama oko prijedloga reforme EU. Naime, oni kažu (cit.):

Potpuno smo svjesni da napredak neće biti lako postići. Vlade i građani imaju različite vizije o tome što bi EU trebala biti, a politička situacija unutar EU i unutar pojedinih država članica sve je samo ne jednostavna…“

Hibridni politički sustav

Autori navode kako određeni kritičari vide EU samo kao neku međunarodnu organizaciju, koja je otišla predaleko u proširivanju svojih nadležnosti. Isti kritičari govore i kako EU ne bi trebala dalje zadirati u nacionalni suverenitet. Građani nacionalnih država ne bi trebali ulaziti u dublje integracije, jer nedostaju preduvjeti za klasičnu demokraciju (demos, javna sfera i zajednički jezik, itd.). Iz ove perspektive, najbitniji su predstavnici država članica, koji imaju središnju ulogu u donošenju odluka u EU – putem Europskog Vijeća, Vijeća ministara i nacionalnih parlamenata.

S druge strane, autori su svjesni da neki žele biti i progresivniji u integraciji. Oni vide EU kao parlamentarnu demokraciju koja polako evoluira u federalnu državu, a to je perspektiva – kako kažu – koja je vidljiva u planu Konferencije o budućnosti Europe (eng. kratica. CoFoE). Također, progresivniji kritičari, vide Europski parlament (EP) kao dodatno osnaženu instituciju, a Komisija (EK) bi trebala postati politizirana izvršna vlast EU-a, dok bi Vijeće trebalo biti svojevrsni Visoki dom. Iz te se perspektive politizacija EU-a se smatra poželjnom, a demokratsko odlučivanje treba zamijeniti tehnokraciju, dok treba njegovati i europsku javnu sferu.

To su – prema autorima prijedloga reforme – dva oprečna gledišta budućnosti Unije. Logično, autori zauzimaju srednji stav te govore kako se oni zalažu za trenutni – hibridni politički sustav. Taj naziv ne treba brkati sa hibridnim (iliberalnim) režimima, koji plutaju između demokracije i autokracije, npr. u smislu izvješća Freedom House-a. Naprotiv, ovaj europski hibridni sustav je nešto potpuno drukčije.

U takvom sustavu europski opći interes se zastupa na tri načina: od strane EK, od strane predstavnika građana u Europskom parlamentu te od strane predstavnika vlada u Europskom Vijeću i Vijeću Europske unije. Ova tri izvora legitimiteta odgovaraju različitim načinima europskog djelovanja. Najbitnije odluke, koji su i dalje vrlo važne za nacionalni suverenitet, donose se na način međuvladine suradnje. Ovo i dalje predstavlja najbalansiraniji politički sustav te prijedlozi za reformu neće narušiti takvu postojeću ravnotežu. Stoga, autori (još) ne žele federalizam, ali kritičari to, ipak ne čuju.

Dakle, bez obzira na rezerve i ograde, naravno kako su neki njihovi prijedlozi odmah ocijenjeni kao radikalni, jer kako smo i rekli – EU je koncept koji niti sami Europljani još ne poznaju u dovoljnoj mjeri. Naime, na reforme se ne bi trebalo gledati kao na nešto opasno. Kao prvo, da bi o nečemu uopće pričali, potrebno je bolje (pred)znanje o tome o čemu uopće pričate, a ako su Vam glavni izvori znanja populistički click-bait naslovi (i dezinformacije) u medijima, onda sigurno niste na pravom putu.

Preporuke izvješća usmjerene su na postizanje tri cilja: povećanje sposobnosti EU-a za djelovanje, priprema za proširenje EU-a te jačanje vladavine prava i demokratskog legitimiteta EU-a. Izvješće je tako i strukturirano u tri glavna dijela, koji se bave vladavinom prava, institucionalnim reformama i procesom reforme, produbljivanja te proširenja EU-a.

Zaštita vladavine prava

Što je to rule of law (ili povezani pojam – pravna država)? Jedna od općenitih definicija bi bila da je to trajan sustav zakona, institucija, normi i predanosti zajednice, a koji osigurava četiri univerzalna načela: odgovornost, pravedan zakon, otvorenu vladu te pristupačnu i nepristranu pravdu. Profesori prava na fakultetima bi dodali svoj dio navedenome, kao i neki međunarodni forumi, međutim – to je suština. U kontekstu EU prava, krenimo odmah na specifične odredbe u Osnivačkim ugovorima, a koji se odnose na zaštitu vladavine prava.

Članak 2. Ugovora o Europskoj Uniji (UEU ili eng. TEU) govori:

Unija se temelji na vrijednostima poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine prava i poštovanja ljudskih prava, uključujući i prava pripadnika manjina. Te su vrijednosti zajedničke državama članicama u društvu u kojem prevladavaju pluralizam, nediskriminacija, tolerancija, pravda, solidarnost i jednakost žena i muškaraca.“

Prije svega, vladavina prava predstavlja ustavno načelo funkcioniranja EU o kojem se ne može pregovarati, tj. ujedno predstavlja i conditio sine qua non za pridruživanje EU. Izvješće daje nekoliko preporuka za jačanje sposobnosti EU-a da zaštiti i osnaži vladavinu prava, npr. jačanjem proračunskih uvjeta i doradom članka 7. Ugovora o Europskoj Uniji i to putem revizije ugovora. Čl. 7. UEU se neformalno naziva i nuklearna opcija, budući da predviđa najozbiljniju političku sankciju koju Unija može nametnuti državi članici — suspenziju prava glasa o odlukama EU-a.

Poljska i Mađarska su, sada već, godinama pod (prekršajnom) procedurom iz čl. 7. UEU (eng. infringement procedures). Međutim, ta procedura nije toliko nuklearna, koliko je zapravo sizifovska, jer tvorci Lisabonskog Ugovora nisu mogli predvidjeti što će se sve događati u Uniji pa su odredbe o kršenju vrijednosti iz čl. 2. UEU (koje su, dakle, propisane u čl. 7.) ostale pomalo nejasne i teške za sprovesti. S druge strane, takve odredbe su potrebne, jer npr. vladavina prava (ali i druge vrijednosti na kojima Unija počiva) je jednaka za sve, a opasnost ugrožavanja iste postoji i u drugim državama članicama (gdje populisti rastu u anketama). Dakle, čl. 7. UEU vapi za boljom promjenom.

Autori izvješća smatraju kako – što već odavno stručnjaci i govore – je potrebno imati tzv. proračunsku uvjetovanost za kršenje europskih vrijednosti iz čl. 2. UEU. Dakle, ukoliko će biti moguće, za sve one koji krše europske vrijednosti, trebalo bi se uskratiti dodjeljivanje europskih financijskih sredstava. Prema autoru ovih redaka to uskraćivanje proračunskih sredstava svakako treba izrekom vrijediti i za potencijalne države kandidatkinje za pristup EU (prije svega za Srbiju pa i Crnu Goru ili BiH, dok se ne maknu akteri koji koče njihov europski put). Ukoliko ne bi bilo moguće napraviti sveobuhvatni mehanizam za kršenje europskih vrijednosti, svejedno bi trebalo proširiti opseg proračunske uvjetovanosti i na druga ponašanja štetna za proračun EU, a to bi vrijedilo i za buduće fondove (npr. Next Generation EU, tj. zelena, digitalna i dr. transformacije).

Ovdje bi bilo potrebno oplemeniti proceduru iz čl. 7 UEU. Zamijeniti jednoglasnost sa većinom od 4/5, jačanjem automatizma odgovora te uključivanjem vremenskih ograničenja kako bi se Europsko Vijeće i Vijeće ministara prisilili da zauzmu stav, kada se postupak jednom pokrene te bi se uvele automatske sankcije koje bi vrijedile 5 godina nakon prijedloga za pokretanje postupka. Pojednostavljeno, ono što autori ovog prijedloga ne kažu (jer su stručnjaci i ne moraju akterima objašnjavati definicije, budući bi akteri to trebali već znati), ovo bi vrijedilo za one koji na vladavinu prava gledaju kroz prizmu bilo koje vladajuće partije, koja u sve institucije stavlja svoje ljude pa onda definira što je to (po njima) vladavina prava.

To vrijedi posebno za ugrožavanje nezavisnosti pravosuđa. I ta potencijalna rješenja vrijede za sve države članice, kao i kod aspirantica na članstvo. Također, presude Suda pravde EU (CJEU), već otprije, pružaju učinkovitu osnovu za obranu vladavine prava (npr. Mađarska i Poljska su otprije poznate tom Sudu). Problem je samo što neki populisti ne priznaju supremaciju europskog prava nad nacionalnim, jer smatraju da potpisom na pristupni ugovor sa EU, njihovi nacionalni suci te vladajuće nomenklature i dalje smiju raditi što god hoće.

Nije čudo što neki pojedinci na reformu EU-a, posebno oko pitanja uvjetovanja novčanih sredstava sa vladavinom prava, gledaju kao na mehanizam ideološke i ekonomske opresije. Govori se i o ideološkom diktatu, stradanju malih država te da birokrati troše novac poreznih obveznika. Ta retorika je preslikana iz populističkog priručnika za euroskeptike početnike. Ukoliko EU želi poboljšati svoj mehanizam ili unutrašnji sustav, to ne znači da se ljudima nameće neka ideologija. U isto vrijeme, kada smo pristupali u EU, svi smo pristali na ideale zapisane u Osnivačkim ugovorima.

Naglasimo, vladavina prava mora imati svugdje (u slobodnom svijetu) jednako značenje. Profesori (europskog i dr.) prava, bilo gdje u Europi, bi trebali dati (u suštini) istu definiciju vladavine prava u kontekstu unutrašnjeg sustava EU, baš kao što bi liječnici (bilo gdje u svijetu) trebali dati jednaku definiciju, npr. šećerne bolesti. Vladavina prava svugdje u EU, ili u državama kandidatkinjama mora biti jednaka, kao što je i u fizici (svugdje) jednaka vrijednost ubrzanja slobodnog pada u gravitacijskom polju Zemlje (a iznosi oko 9.81 m/s2).

Naravno, populisti u EU i šire, misle drukčije (i oni su stalno ugroženi te zapravo nesvjesno ponavljaju narativ koji vješto, između ostalih, emitira i Kremlj), ali ne može svako sebi definirati što bi uzeo sa menija pod naslovom “vladavina prava”. Nije to švedski stol. Ovdje ne vrijedi izreka neka cvjeta stotinu cvjetova (izreka koja predviđa demokraciju, a izmišljena je u nedemokratskoj zemlji, sic!). Ponavljamo, vrednote na kojima počiva EU su zapisane u Osnivačkim ugovorima, a ukoliko se krenemo svađati u definiranju što je to (npr.) vladavina prava ili vrijednosti liberalne demokracije, tada će diktator Vladimir Vladimirovič i njegovi (tihi i glasni) partneri diljem Europe i svijeta zadovoljno trljati ruke.

Prema svemu navedenom, vladavina prava u EU nije uopće suprotna, niti vladavini prava u definiciji UN-a. Nažalost, to se stalno zaboravlja i određeni akteri drukčije tumače ono na što su pristali ulaskom u međunarodne forume. U kontekstu EU, ovdje mogu samo ponoviti: profesori prava u Poljskoj i Mađarskoj (a koji nisu članovi vladajućih partija) bi trebali imati (odnosno imaju) jednako gledište o (ne)poštivanju vladavine prava, kao i profesori prava iz, npr. Danske ili Irske.

Institucionalne promjene

Izvješće se bavi sa pet ključnih područja, od kojih su sva ključna za ispunjavanje tri definirana reformska cilja.

  1. EU institucije moraju biti spremne za proširenje, stoga je potrebno napraviti reformu (brojčane) zastupljenosti u pojedinim institucijama, npr.:
  2. Europski parlament, na način da nikako ne smije imati više od 751 zastupnika (koliko je bilo sa Ujedinjenim Kraljevstvom, sada ima 705 zastupnika). Dakle, čak i kad se jednom prime nove države u članstvo, u Parlamentu ne bi smjelo sjediti više od 751 zastupnika. Predviđa se usvajanje novog sustava raspodjele mjesta, temeljenog na tzv. Cambridge formuli. Ta formula govori da se mjesta u EP raspodijele na takav način da svaka država članica dobije bazu od 5 mjesta, a preostala mjesta se dijele između država članica proporcionalno njihovom stanovništvu (podložno ograničenjima). Preporučena formula “osnova + potpora” zaokružuje djelomične dodjele mjesta naviše, čime se jamči najmanje 6 mjesta svakoj državi članici. RH trenutno ima 12 zastupnika, a u slučaju proširenja, mogli bi imati samo 6 zastupnika pa se i ovdje očekuju negodovanja, posebno malih država.
  3. Vijeće ministara bi umjesto dosadašnjeg trostranog (trio) formata u predsjedavanju, trebalo uvesti kvintet. Dakle, sadašnje države članice koje predsjedaju Vijećem ministara, blisko surađuju u grupama od po tri, koje se nazivaju „trojke”, tj. trio format. Trojke postavljaju dugoročne ciljeve i pripremaju zajednički dnevni red kojim se određuju teme i glavna pitanja kojima će se Vijeće baviti u razdoblju od 18 mjeseci. Uslijed proširenja EU, sadašnji trio bi postao kvintet (od 3 na 5 država članica). Tih 5 država bi zajednički surađivali u razdoblju od dvije i pol godine, tj. u pola izbornog mandata. U kvintetu bi bila i jedna velika država članica, koja već ima bolje kapacitete te iskustva u predsjedanjima. Suštinski, tu ne bi trebalo biti primjedbi kritičara, ali sigurni smo da će se čuti svakakvi glasovi.
  4. Europska komisija bi također trebala imati reformu koja se odnosi na brojnost članova. Prema čl. 17.5. UEU, EK se sastoji od onog broja članova, uključujući njezina predsjednika i Visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, koji odgovara dvjema trećinama broja država članica, osim ako Europsko vijeće jednoglasno odluči taj broj izmijeniti. Vijeće i je izmijenilo taj broj te trenutna EK ima 27 povjerenika, svaki iz jedne članice (da bi svi bili zadovoljni). Taj zbor bi trebalo vratiti na postavke čl. 17.5. UEU, tj. na 2/3 država članica. Ukoliko to ne bi bilo moguće napravila bi se diferencijacija, odnosno imali bi „glavne povjerenike“ i (obične) „povjerenike“, gdje bi samo glavni povjerenici mogli glasovati u zboru EK. Doduše, na pola mandata (dvije i pol godine) ti povjerenici bi mogli zamijenili mjesta (tko je bio gore, sad je dolje i obratno). Logično je očekivati protivljenje smanjenju broja povjerenika (npr. male države vs. velike države i sl.), a nismo sigurni bi li se ovaj koncept poboljšao sa dodavanjem raznih manjih povjerenika, koji bi zadovoljili zastupljenost svih, ali ne bi imali pravo glasa. To je imanentni problem EU, jer kritičari će uvijek spominjati sinekure u kojima se ništa ne radi (a plaća stiže redovno). S druge strane, kad (ako?) jednom EU i bude imala 35+ članova, sigurno neće biti svrsishodno imati 35+ jednakih povjerenika, kao svojevrsnih europskih Koja demokratska vlada uopće broji 35 osoba? Dakle, logično je da se broj povjerenika treba smanjiti.

 

  1. Donošenje odluka u Europskom vijeću

Ovdje se želi uvesti promjena u smislu da kvalificirana većina (eng. kratica QMV) postane (jedino) pravilo odlučivanja, tj. planira se ukidanje jednoglasnosti, odnosno veta pojedinih država članica. Autori navode kako se i danas većina odluka donosi kvalificiranom većinom posebno koristeći se redovnim zakonodavnim postupkom. Smatraju kako je to i jedan od preduvjeta za jaku EU – ne jer su države članice stalno nadglasane, već zato što korištenje kvalificirane većine usmjerava dinamiku pregovora prema kompromisu i stvaranju koalicija.

Naime, u prosjeku više od 80 % odluka koje se (po pravilima) donosi kvalificiranom većinom u Vijeću i dalje se zapravo donose konsenzusom, bez glasovanja, a time i bez gubitnika. Naravno, nasuprot tome, djelovanje u područjima politike o kojima se odlučuje jednoglasno postalo je sve teže. Neke se odluke blokiraju vetom koji nije povezan s dotičnom političkom odlukom, već je u korelaciji s nekim drugim pregovorima (rekli bismo, quid pro quo). Svako pristupanje novih članica u EU, paralelno dodaje i više potencijalnih aktera s pravom veta, čineći jednoglasnost eksponencijalno težom za postići.

Za pitanja pregovora s novim državama kandidatima, doista se želi uvesti glasanje kvalificiranom većinom (za zaključenje pregovaračkih poglavlja), ali konačna ratifikacija pristupnih ugovora bi ostala sa konsenzusom. Za pitanja kršenja vladavine prava, države članice bi mogle uvesti sankcije glasanjem sa 4/5 većinom.

Trenutno Osnivački ugovori isključuju kvalificiranu većinu u pitanjima Zajedničke vanjske i sigurnosne politike (ZVSP). Međutim, posebno u današnje vrijeme ruske agresije, vanjska i sigurnosna politika se, npr. ne mogu u potpunosti odvojiti od obrane. Potencijalno uz korištenje tzv. super-većine (tj. jednoglasnost minus 1 – zanimljiv prijedlog, ali težak u praksi, jer bit će i više orbanovskih političara unutar Vijeća), odluke EU-a o obrambenim inicijativama (kao što je korištenje Europskog fonda za mir ili Europskog obrambenog fonda) trebale bi se prenijeti na kvalificiranu većinu kao dio ZVSP-a. To bi zahtijevalo običnu promjenu Ugovora. Ovim prelaskom na većinsko glasovanje ne bi se narušio nacionalni suverenitet nad upotrebom vojne sile u obliku davanja doprinosa vojnim operacijama EU-a, jer ovo treba ostati suverena nacionalna odluka.

Također, sadašnji Ugovor daje državama članicama pravo veta za političke odluke o poreznoj harmonizaciji te o fiskalnim odlukama EU. To doprinosi nefleksibilnosti proračuna EU-a, kao i poteškoćama u donošenju bilo kakve odluke o poreznoj politici. EU bi trebao stvoriti osnovu i za veću harmonizaciju poreznih politika za države članice, ali i za veći skup zajedničkih resursa EU-a, koji bi bili potrebni za financiranje proširene EU-a i mogu se postići samo usklađivanjem donošenja odluka o resursima i potrošnji.

Dakle, ono što specifično dolazi u pitanju reforme je sljedeće. Naime, planira se kako bi uvijek vrijedio redovni zakonodavni postupak (čl. 294. UFEU, tzv. suodlučivanje EP i Vijeća), osim u pitanjima vanjske, sigurnosne i/ili obrambene politike. Ukoliko ne bi bilo dogovora na cijeloj razini, predlaže se kvalificirana većina za pitanja proširenja i vladavine prava, vanjske politike i obrane te za fiskalnu i poreznu politiku. Kako bi se odlučivanje kvalificiranom većinom učinilo prihvatljivijim napravila bi se zaštitna mreža, po uzoru na čl. 31.2. UEU, gdje postoje iznimke od jednoglasnosti.

Trenutno se kvalificirana većina utvrđuje kao većina koju čini najmanje 55 % članova Vijeća, sačinjena od najmanje petnaest članova i kojom su predstavljene države članice koje zajedno čine najmanje 65 % stanovništva Unije. Sada se predlaže novi omjer 60% : 60% sa mogućnošću opt-out-a za područja politike prenesena na kvalificiranu većinu. Autori govore kako zapravo, žele i dalje održati običaj konsenzusa u odlučivanju, a kvalificirana većina bi trebala postati zadnje utočište (last resort), samo sa potencijalno eksplicitnijim odredbama u Ugovorima.

Iako autori žele pronaći ravnotežu između povećanja sposobnosti djelovanja u Vijeću i zaštite legitimnih nacionalnih interesa te – prema tekstu prijedloga – doista i traže (neki novi, drukčiji) kompromis, ovo će i dalje ostati vruća tema. Bitno je samo da buduće rasprave budu svrsishodne i da glavnu riječ ne vode populisti.

  1. Pitanje demokracije na razini EU

Još od 2002. godine nije bilo nikakvog usklađivanja europskih izbornih zakonodavstava. Stoga, stručnjaci ovdje predlažu nekoliko promjena koje bi se odnosile na sljedeća područja:

  • Harmonizacija izbornog zakonodavstva u svim DČ, a koje bi (barem) vrijedilo od 2029.
  • Imenovanje predsjednika/ce EK, tj. Europsko Vijeće i EP bi se trebali dogovoriti kako imenovati čelnika EK (npr. Spitzenkandidat). Npr. EP kroz parlamentarnu većinu bira kandidata za predsjednika EK. Ukoliko se u EP ne može naći čista većina, onda bi Europsko Vijeće ponudilo jedno ime te bi se većina pokušala tako naći. Ukoliko EP uopće nema mogućnost dogovora, onda bi Vijeće imalo još više manevarskog prostora. Ukoliko se ne bi mogao napraviti institucionalni dogovor, vrijedio bi (kao sada) onaj politički
  • Participativna demokracija: npr. postojeće instrumente sudjelovanja potrebno je čvršće povezati s donošenjem odluka u EU-u; institucionalizirani paneli građana s velikom vidljivošću kako bi pratili glavne izbore; participativni instrumenti korišteni za pripremu proširenja;
  • Poštenje, transparentnost i borba protiv korupcije; ustrojio bi se novi neovisni Ured za transparentnost i poštenje (tj. Office for Transparency and Probity ili OTP) zadužen za praćenje aktivnosti svih koji rade unutar institucija EU ili za njih (kritičari će ovdje vjerojatno govoriti o povećanju administracije)

  1. Ovlasti i nadležnosti

Autori predlažu jačanje ili proširenje odredaba koje se odnose na ozbiljne poteškoće i/ili nepredviđene okolnosti (vezane za sigurnost, zdravstvo, klimatske promjene, itd.), npr. u smislu čl. 122. Ugovora o funkcioniranju Europske Unije (UFEU). Smatraju kako je potrebna veća uključenost EP. Također, predlaže se i stvaranje „Zajedničkog vijeća (ili Komore) najviših sudova ili tribunala EU“, kako bi se unaprijedio pravosudni dijalog, ali bez obvezujućih odluka. Budući se autori već unaprijed rezerviraju kako to Vijeće tribunala ne bi imalo mandatornu ulogu, a znajući činjenicu da i neke države – čak i one koje nemaju problem, npr. s vladavinom prava – jednostavno ne žele priznati primat europskog prava nad nacionalnim, teško je zamisliti da bi iz neformalne uloge ujednačavanja prakse, putem nekog Zajedničkog pravosudnog vijeća išta supstancijalno moglo proizaći. No, vidjet ćemo. Europski sud pravde (CJEU) već sada ima ulogu osigurati da se pravo EU tumači i primjenjuje na isti način u svakoj zemlji EU-a, kao i osiguravati da se države i institucije EU, upravo i pridržavaju zakona EU. Međutim, dodatni pravosudni dijalog sigurno nije na odmet.

  1. Financijski izvori

Stručnjaci se zalažu za povećanje EU proračuna u narednom financijskom razdoblju, kako nominalno, tako i proporcionalno BDP-u. Trebamo naglasiti kako će ekonomisti dati bolje mišljenje koliko je to dobro (ili loše), za razliku od (nas) pravnika. Odluke za potrošnju proračuna bi se također donosile kvalificiranom većinom glasova. Naravno, ukoliko to ne bi bilo moguće, predlaže se poboljšati suradnju između manjih skupina država za zajedničko financiranje određenih politika. Autori žele uspostaviti temeljitu reviziju potrošnje, a kako bi istu za određena područja smanjili, a za druga područja – povećali. U budućnosti se također planira mogućnost izdavanja zajedničkog duga. Svaki institucionalni ciklus (prema mandatu EP) bi trebao imati svoj Višegodišnji financijski okvir (hr. VFO ili eng. kratica MFF; dakle, isti bi vrijedio za 5 godina). Zadnji VFO se odnosi na razdoblje 2021. – 2027., a u budućnosti bi se odnosio, npr. za izborno razdoblje 2029. – 2034. Na prvi pogled, to je sigurno logičnije rješenje, ali konačnu ocjenu, za ovaj dio (posebno povećanje proračuna), bi ostavio financijskim stručnjacima.

Opcije za izmjenu Ugovora

U sadašnjem kontekstu, a kako bi donošenje odluka u EU bilo fleksibilnije, pod određenim posebnim uvjetima, člankom 48. stavkom 7. Ugovora o Europskoj uniji (UEU) uvodi se mogućnost dvije vrste općih klauzula pasarela (ili premošćujućih klauzula) kojima se omogućuju izmjene koje treba unijeti u prvotno predviđeni zakonodavni postupak. Primjena klauzule pasarela znači da nema potrebe za službenim izmjenama Ugovora EU-a, a stoga ni zahtjeva da to ratificiraju države članice EU-a. Također, postoje i specijalne klauzule passarele koje se primjenjuju u područjima ZVSP, zaštite okoliša, Višegodišnjem financijskom okviru (VFO), socijalne politike, obiteljskog prava s prekograničnim implikacijama te kod tzv. pojačane suradnje.

Dakle, ovdje dolazimo do pitanja kako će za supstancijalne reforme unutar Unije (između ostalog i proširenja) biti potrebna revizija samih Osnivačkih ugovora. To nam predviđa i čl. 48. UEU. Postoji redovni postupak revizije, kao i pojednostavljeni postupak revizije. Dakle, moguće je sazvati (ustavnu) Konvenciju ili međuvladinu konferenciju. U slučaju zastoja, voljne države članice mogu – između sebe – sklopiti tzv. dopunski reformski ugovor.

Autori ovog prijedloga nam pokušavaju reći što se može napraviti, ako sve države članice ne krenu u jednakom smjeru. Npr. unutar EU postoje principi diferencijacije. Fleksibilnost se valorizira prema pet načela: a) poštivanje pravne stečevine (acquis communautaire) te cjelovitosti politika i djelovanja EU-a, b) korištenje EU institucija, c) otvorenost prema svim članicama, d) dijeljenje ovlasti donošenja odluka, troškova i koristi, e) pobrinuti se da voljni (za reforme) mogu ići naprijed. Državama članicama koje nisu voljne za dublju suradnju je potrebno ponuditi tzv. opt – out opcije prilikom reforme, ali to se ne smije odnositi na vrijednosti Unije, odnosno na zajedničku pravnu stečevinu.

Proširenje i produbljenje EU

Sljedeći bitni aspekt nacrta reforme EU se odnosi na upravljanje procesom proširenja te paralelno i produbljenja EU. To će biti još jedna bolna točka za svakodnevne kritičare Unije. Također, svjesni smo kako se već neko vrijeme se govori o Europi u više brzina, a prošle godine je i predsjednik Macron oživotvorio novi stadij potencijalnog priključenja EU. Radi se o platformi za političku koordinaciju, a koja se sada i zove Europska politička zajednica (eng. EPC). Dakle, EPC danas već formalno i postoji te se održavaju sastanci i sa državama koje se žele pridružiti Uniji.

Slijedom navedenog, ovo pitanje buduće europske integracije, autori nacrta specificiraju na sljedeći način:

  1. Unutrašnji krug: članovi euro – zone i Schengena, već sada participiraju u toj – dubljoj – (unutarnjoj) integraciji ili krugu. Za zemlje koje nisu u tom krugu, već sada postoje trajna ili privremena izuzeća. Osim toga, već postoji nekoliko aspekata pojačane suradnje, npr. unutar sigurnosti i obrane postoji tzv. PESCO, tj. The Permanent Structured Cooperation. Ove koalicije voljnih mogu se dalje koristiti u širem rasponu političkih područja (klima, energija, oporezivanje itd.) te ovaj – unutarnji – krug država, mora biti podvrgnut prema, već (iznad) spomenutih: pet načela.
  2. EU u klasičnom smislu: ovdje vrijede standardna pravila EU 27. Sve sadašnje i buduće države članice EU-a obvezuju isti politički ciljevi, koji se moraju uskladiti s člankom 2. UEU-a, a te države imaju pravo koristi kohezijske fondove i politiku preraspodjele.
  3. Pridruženi članovi: predstavljaju tzv. prvu vanjsku razinu (tzv. outer tier, tj. nisu članovi Unije, ali ako to žele, mogu lako postati), a to su već danas države Europskog gospodarskog prostora (EGP, tj. Island, Lihtenštajn i Norveška) te Švicarska i UK. Pridruženi članovi ne bi bili vezani uz „sve bližu Uniju“ (ever closer Union) i daljnju integraciju, niti bi sudjelovali u dubljoj političkoj integraciji u drugim područjima politike, kao što su pravosuđe i unutarnji poslovi ili državljanstvo EU-a. Ipak, osnovni zahtjev bila bi predanost poštivanju zajedničkih načela i vrijednosti EU-a, uključujući demokraciju i vladavinu prava. Glavno područje sudjelovanja bilo bi jedinstveno tržište. Institucionalno, pridruženi članovi ne bi bili zastupljeni u EP-u ili Komisiji, ali imaju pravo glasa, doduše bez prava glasa u Vijeću i ponudit će im se pridruženo članstvo u relevantnim agencijama EU-a. Potpadali bi pod nadležnost Suda Europske unije. Pridružene članice uplaćivale bi u proračun EU-a, ali na nižoj razini (npr. za zajedničke institucionalne troškove), uz manje beneficije (npr. bez pristupa kohezijskim i poljoprivrednim fondovima).
  4. Europska politička zajednica (EPC): ista bi predstavljala drugu vanjsku razinu i ne bi uključivala nikakav oblik integracije s obvezujućim pravom EU-a ili posebnim zahtjevima vladavine prava, a ne bi dopuštala ni pristup jedinstvenom tržištu. Umjesto toga, usredotočili bi se na geopolitičku konvergenciju i političku suradnju u područjima od uzajamne važnosti i relevantnosti, kao što su – sigurnost, energija , okoliš, klimatska politika itd. Nedavno uspostavljena institucionalna podloga EPC-a mogla bi se nadograditi kako bi se osigurala bolje strukturirana suradnja. EPC bi se morao razviti iz trenutno labavog oblika, u aranžman s jačim institucionalnim vezama koji bi Komisiji mogao omogućiti veću ulogu koordinacije, a proračunu EU-a mobiliziranje određenih sredstava. Gospodarski odnosi unutar EPC-a mogli bi se urediti sporazumima o slobodnoj trgovini a u određenim područjima politike, poput energetike ili obrane, mješoviti ugovor bi mogao pružiti jači pravni i institucionalni okvir za koordinaciju politike, vrlo slično energetskoj uniji. I dalje treba postojati minimalna zajednička osnova za sve sudionike, uključujući članstvo u Vijeću Europe i poštivanje Europske konvencije o ljudskim pravima.

Dakle, za sve navedene oblike buduće integracije, biti će potrebna revizija Osnivačkih ugovora. U EPC su već sada uključene države kandidatkinje (prije svega Ukrajina i Moldova, nedavno i BiH, Sjeverna Makedonija, Crna Gora, Albanija), ali i druge države, npr. Andora, Kosovo, Turska, San Marino, (nažalost i ovakva) Srbija, a na zahtjev UK (također EPC članice), ovaj forum (svojevrsni G-40+) zasad nema simbole EU-a. Stručnjaci u svom prijedlogu govore kako bi se u ovaj krug mogle pridružiti i afričke države Mediterana. Autor ovih redaka je ipak skeptičniji, s obzirom da Libija trenutno nije funkcionalna država, Alžir postaje diktatura itd.

A propos proširenja, stručnjaci navode (a to smo već čuli i u javnosti) kako bi EU bi trebala postaviti cilj da bude spremna za proširenje do 2030., a kandidati za pristupanje trebaju raditi na ispunjavanju kriterija za pristupanje EU na ovaj najraniji datum ulaska. Novo političko vodstvo nakon europskih izbora 2024. trebalo bi se u potpunosti posvetiti ovom cilju i reformskom procesu potrebnom za njegovo postizanje. Planirao bi se i zajednički summit s političkim vodstvom svih zemalja kandidata, što bi moglo pridonijeti ponovnom osjećaju dinamike.

Proširenje na Zapadni Balkan (…and beyond)

Autor ovih redaka je mišljenja kako je 2030. g. (što god ta godina točno značila u kontekstu primitka novih članica), u ovom trenutku, izrazito optimistični cilj. Također, ponovno se govori o pristupanju EU principom regate, tj. po zaslugama. Nije tu ništa sporno, ali nešto nam zvoni u ušima. Naime, ukoliko se sjećate, iste stvari su se govorile npr. za Hrvatsku, prije i nakon pristupanja 10 CEE država 2004. Zanimljivo je prisjetiti se i bivšeg predsjednika Mesića, koji je još 2000./01. g. govorio kako je – u kontekstu susjedstva – i Srbiji mjesto u ujedinjenoj Europi, jednom kad prožive katarzu i kad dobiju svog Konrada Adenauera ili Willy Brandta.

Nažalost, da bi dobili svog Adenaura, nakon bombardiranja Srbije (& Čačka) 1999., bilo je potrebno napraviti okupacijske zone u Srbiji. Bilo je potrebno i uvođenje visokog predstavnika međunarodne zajednice, koji bi privremeno poslužio kao (vojni i civilni) upravitelj te bi na prvi pokušaj vraćanja koncepta velike Srbije – čak i miroljubivog – iskoristio široke (nazovimo ih bonnske) ovlasti. Bilo bi potrebno da zločinci, huškači i sl. akteri, ne budu u samom vrhu vlasti. To se nažalost nije dogodilo te mi i gotovo četvrt stoljeća kasnije, ponovno govorimo o demokratizaciji ili katarzi Srbije, gdje većina građana ionako ne želi EU.

I njihova vlada zna da to ne žele, jer političari uvijek osluškuju puls naroda. I onda Unija pokušava pregovarati sa tom vladom, pardon predsjednikom te države (koji formalno i nema ovlasti, jer je u parlamentarnom sustavu pa time i krši vladavinu prava). A predsjednik te države, kao ni vlada te većina građana, također ne priznaje postojanje države Kosovo, s kojom bi (kao) trebali pregovarati. Tako se također želi urediti pregovore između Ukrajine i terorističke RF, gdje bi Putin trebao pregovarati s drugom stranom, a isti ne priznaje postojanje Ukrajine. S druge strane, Ukrajinu nitko ne može prisiliti na pregovore s onima koji žele istrijebiti njihovu naciju. Ponavljanje iste greške – više puta – nije imanentno mudrim ljudima te svakako predstavlja potpuni i apsolutni apsurd.

Naime, svi najbolji stručnjaci koje angažira EU, jednostavno ne znaju hendlati Srbiju (ili namjerno rade, to što već rade). Ponavlja se ista greška appeasement-a i traženja dijaloga, baš kao što se radilo i sa diktatorom iz Moskve, a ovdje čak i nema nuklearne opcije (nemojmo čekati da srpski teroristi i to nabave!). U tom procesu, nažalost i vlada Kosova postaje ponovno žrtva, dok staloženo pokušava obraniti svoj teritorijalni integritet. Dakle, Kosovu se uvode sankcije(!), a čelnici te neovisne države i danas trebaju vize za ulazak u EU. I najbitnije, niti neke članice EU ne priznaju Kosovo (sic!). Visoki predstavnik za vanjske poslove Borell, prvo treba raditi na tome da svi priznaju Kosovo pa tek onda vršiti medijaciju. Doduše, prvo bi trebao znati da s ovim srbijanskim vodstvom nisu mogući dogovori.

Ponovimo, bilo koja autonomna zajednica srpskih općina na sjeveru Kosova je opasnost da se formira srpski entitet unutar druge države. Već smo vidjeli da to nije dobra opcija u BiH i to se ne smije ponoviti na neovisnom Kosovu! Srbija teroristički djeluje na Kosovu, dok hibridno djeluje i na Crnu Goru, koja se bori unutar svog biračkog tijela i traži europski put, kojeg – u ovom trenutku – također ne vidimo (bez obzira na članstvo u NATO-u). Dok god EU ne zna postupati sa određenim državama zapadnog Balkana, moskovski režim će imati i rezervno područje – za eskalaciju. Srbija ne smije dobivati koncesije na BiH, Crnu Goru ili dijelove Kosova da bi (potencijalno) bila u zapadnoj orbiti. To se pokušavalo i sa Rusijom i to ne ide.

Ovakvi momenti (tj. kako postupati s nekim državama koje navodno imaju europske aspiracije, iako praksa i iskustvo pokazuju drukčije) se ne mogu naći u nacrtu reforme EU-a, jer pravni stručnjaci iz Njemačke i Francuske, već gotovo 80 godina žive u miru i prosperitetu te jednostavno funkcioniranju na drugim razinama razmišljanja. Oni traže načine za poboljšanjem funkcioniranja Unije te se ne bave sa lokalnim nasilnicima i njihovim mitovima.

Međutim, za postupanje s državama poput Srbije, nije potreban fakultet, već života škola (npr. pokazivanja snage i nepopuštanja), što kosovski premijer Kurti u potpunosti razumije, jer je preživio srpski svijet. Također u bilo kojim odnosima sa (bliskim i dr.) susjedstvom, potrebna je i bolja EU suradnja na području obrane i vojne industrije. Nijemci i Francuzi bi ovdje trebali raditi unisono, a ne tražiti nacionalne interese. Međutim, izvan jezgre EU se još više govori o „nacionalnim interesima“, što posljedično sabotira supstancijalne reforme Unije.

U redu, nije dobro da svi mislimo isto, samo je dobro, ako kod kritičara možete prepoznati populiste. Današnji populisti ili njihovi glasnogovornici, osim o „nacionalnim interesima“, govore i o „gubitku suvereniteta“, kako su reforme Unije kontroverzne, da je pristup Ukrajine kontroverzan i sl. Inače, ovaj prijedlog reforme nije napravljen zbog pristupa Ukrajine. Naime, puno prije sveobuhvatne invazije na Ukrajinu se govorilo o Europi više brzina, o novim kandidatima za pristupanje i sl. Dakle, nije ovaj prijedlog reforme napravljen zbog Ukrajine, već zbog pristupa svih država koje bi to htjele. Za pristup 10ak novih država, potrebno je više od face-liftinga Osnivačkih ugovora. Potrebna je reforma, u kojoj stručnjaci ipak i sami sebi stavljaju rezerve pa se možemo pitati – hoće li ta reforma biti sveobuhvatna.

I ne zaboravimo, možda i najbitniji uvjet reforme – poštivanje europskih vrijednosti i vladavine prava. A vladavina prava mora biti jednaka i u Portugalu te u budućnosti, usprkos i unatoč svemu, želimo vjerovati – na Krimu ili istoku Donjecka, tj. – u međunarodno priznatim granicama Ukrajine. Ukoliko nekome stalno morate objašnjavati što je to vladavina prava onda je odgovor ujedno dvojak, a zapravo isti. Za one u EU, a koji ne razumiju koncept rule of law, to je ono na što su pristali prilikom pristupanja (dapače, da nisu imali vladavinu prava, ne bi ni ušli u klub). Za one koje žele pristupiti Uniji, to je (također) ono na što pristaju u pregovorima, tj. ono što moraju implementirati. Vučićeva Srbija je, npr. svjetlosnim godinama od toga, a popuštanje takvima (pa i onima unutar Unije) ne smije biti opcija.

Zaključno

U ovom tekstu smo se koncentrirali na prikazivanje svih najbitnijih segmenata, neke buduće reforme Unije. Bitno je reći kako su Osnivački ugovori i za bolje znalce, nešto što se ne može tako lako prikazati svakodnevnim jezikom, a dosta ljudi ne zna niti odredbe svog Ustava, a kamo li da poznaju klauzule UEU ili UFEU. Međutim, stalno pokušavamo reći kako su reforme potrebne. S druge strane, jasno je i kako će se protiv bilo kojeg načina poboljšanja funkcioniranja Unije, javiti i suprotni glasovi.

Slijedom svega navedenog, cilj ovog stručnog izvješća je pripremiti Uniju na proširenje oko 2030. Nacionalni lideri bi trebali aktivirati resurse te zajedno sa europskim institucijama pripremiti teren za blisku budućnost. Ovo će biti izazov, koji će u početku stvarati probleme. Baš kao kad, npr. prelazimo sa druge generacije borbenih aviona, na 4+ generaciju (a prelazak je bio nužan, kao i reforme EU), tako je i sa 10+ potencijalnih novih država članica. Dakle, čeka nas puno prepreka, a platit će se i određena cijena. Međutim, što više čekamo sa poboljšanjem, cijena će još više rasti.

Naravno, sa vizijom pravih lidera, sve se može napraviti. Nekad su europskim hodnicima hodali ljudi kao Jean Monnet, Robert Schuman, Konrad Adenauer (predan transatlantskoj suradnji, ali i prijateljstvu s Francuskom te oštri oponent SSSR-u), na koncu i de Gaulle (koji je, doduše, bio protiv utjecaja SAD-a na Europu, ali barem je imao neki stav). Pitanje ima li takvih lidera danas na vidiku, ostavljam(o) za čitatelje. Nedavno je predsjednica EK, Ursula von der Leyen, održala (SOTEU) govor pred EP gdje je – u kontekstu izazovnog vremena- rekla: Europa ponovno mora odgovoriti na poziv povijesti.

Poziv povijesti se može odnositi i na potrebitu reformu Osnivačkih ugovora. Autor ovih redaka smatra kako je (odavno) prošlo vrijeme da bi se ujedinjena Europa gledala isključivo kao mirovni (ili ekonomski) projekt. Europski lideri nisu znali spriječiti rat ni početkom 1990-ih, a kamo li danas. Zato je sigurno vrijeme za više zajedničke politike u resoru obrane (a obrana se može gledati i kroz vanjske granice Unije).

Dakle, ovaj prijedlog reforme /čak i ako je oprezno sročen) će – kao što smo već naglasili – sigurno generirati puno kritika i različitih mišljenja. I neki bivši čelnici EU imaju svoje mišljenje o ovom prijedlogu njemačko – francuskih eksperata. Npr., bivši predsjednik EK, Jose Manuel Barroso, govori kako su moguće nove polarizacije i razdvajanja te kako je Unija prije prilično dobro funkcionirala u smislu jednoglasnosti te da ne bi trebalo dirati u istu. Smatra kako bi se trebali koncentrirati na druge aspekte, npr. bankovnu Uniju, poboljšanje unutrašnjeg tržišta, nove vanjske izazove i sl. U redu, ali ni bivši čelnik EK nije potpuno u pravu.

Naime, on smatra da su se sankcije prema Rusiji mogle izglasati i putem jednoglasnosti u Europskom Vijeću. To je djelomično točno, ali i dalje postoje iznimke za određene države (v. Mađarska, Slovačka, neutralna Austrija, Bugarska, posebno u kontekstu ruske nafte i sl.). Sankcije štete Rusiji, ali što bi tek bilo da ne postoje sive zone i rupe. Možda bi teroristima brže ponestalo sredstava za financiranje agresije. Zato, parafraziram još jednu političku izreku: Budimo realni, tražimo idealno (tj. nemoguće). Sve što je rekao Barroso su svjesni i autori prijedloga reforme. Oni su samo otišli korak dalje, jer nešto pokušavaju napraviti, a komentirati tuđe napore (te ne nuditi ništa suštinski novo) je uvijek lakše. Francusko- njemački stručnjaci u kontekstu jednoglasnosti i proširenja – koje lideri Europe žele, ali ne znaju kako bi to ostvarili – i naglašavaju u svom tekstu:

Proširenje prava veta na do 10 novih država članica s vremenom bi moglo paralizirati EU.“

Dakle, više od polarizacije bi nas trebala brinuti paraliza. Nadalje, borba za nacionalne interese, u ovakvoj konstelaciji (bez reforme), nažalost uvijek ide u korist Kremlju, koji se upravo iz petnih žila, bori za svoje nacionalističke interese. Zapamtite, Kremlj ne želi poboljšanu reformu EU-a. To je nešto što new age suverenisti (čak i oni, koji su na pravoj strani povijesti) ne žele razumjeti. Naime, potpuno je jasno da države tzv. nove Europe, tj. države CEE prostora (ne sve!), imaju drukčija razmišljanja i koncept od zapadnijih saveznika. U jednu ruku to je razumljivo. Nakon što su desetljećima bili sateliti Kremlja, a neki samostalno i nisu postojali kao međunarodno priznati subjekti (i RH je sanjala tisućljetni san), na neki način je normalno da drukčije razmišljaju o suverenosti, pravnoj državi i sl. pojmovima. Oni žele biti svoj na svome. Normalno je da svatko od nas želi biti svoj na svome, ali postoje i jasna pravila članstva u nekom klubu.

U tom kontekstu, njemačko – francuska kolaboracija na prijedlozima reforme EU ne treba biti jedina. Rado ćemo proučiti i inicijative iz drugih država, ukoliko ih bude bilo. Ukoliko ih ne bude, ima jedna stara latinska sentenca – qui tacet consentire videtur. Naravno, na ovaj prijedlog nitko neće šutjeti, ali neka samo daju drugo mišljenje, koje je u skladu sa zapadnim vrijednostima. Uvijek ponavljam, ukoliko netko preokreće očima na ovu sintagmu, on je (ne)svjesno pod utjecajem relativizacije svega, a ista relativizacija dolazi kao inverzija ciklone sa istoka, tj. ima epicentar na Crvenom trgu u Moskvi.

Naime, dok god poštujemo zapadne vrijednosti te ideale slobode i prava na kojima su formirani Ujedinjeni narodi i ujedinjena Europa – ta vrsta suverenosti u sui generis Uniji nije problem. Problem je ako za stol u Bruxellesu, u istom trenutku, sjednu Orban, Vučić, Fico i neki drugi akteri, koji su zaboravili što znači rule of law i koji pritom – imaju veto. Tada Unija neće moći funkcionirati i taj trenutak se ne treba čekati, već je potrebna prevencija. Dakle, reforme Unije su potrebne da se takve zaustavi. U kontekstu NATO-a, rekli bismo, da ih se – odvrati. A sve kako bi to najdosadnije svjetsko čudo, koje predstavlja naša Unija, nastavilo (bolje) funkcionirati. Sapienti sat.

Povezani članci

Zbogom post-jugoslavenstvu

Liberalizam – teorija i povijest jedne ideje

Adrijan Štivić objavio uredničku knjigu o teoriji i povijesti liberalizma

Institutions Behind Competitive Global Rankings

Newsletter

Pratite nas!

Predloženi članci

Newsletter

Pretplatite se na naš newsletter.
Subscribe to our newsletter.