Poljska uskoro izlazi na izbore te se povodom navedenoga, Matija Horvat u svojoj kolumni osvrće s informacijama o toj zemlji kao i predstojećim izborima.
Kratka povijest Poljske i opći podaci
Poljska se nalazi na istočnom krilu NATO-a te je peta (5.) najmnogoljudnija država EU (oko 38 mil. stanovnika, od kojih je oko 87% katolika, na površini od 313 000 km2). Projekcije MMF-a za 2023. govore kako GDP per capita iznosi oko 45 343 $, što je trenutno stavlja na 41. mjesto u svijetu. Posebno od ulaska u EU (2004.) gospodarstvo se solidno razvijalo, a bila je i jedina država EU, koja nije ušla u recesiju, tijekom svjetske financijske krize 2008.
Glavni grad je Varšava – danas prilično moderan svjetski grad, čiji skyline dobro imitira moderne američke megalopolise (a zadržava i starinski dio). Poljska je jedna od EU država, koja (još) nije uvela euro pa je službena valuta poljski zlot.
Također, neke od teorija o porijeklu Hrvata spominju tzv. Bijelu Hrvatsku, koja se možda nalazila u zapadnoj Ukrajini te u dijelovima južne Poljske, tj. u snijegom okovanim planinama Tatra i na rijeci Visli. Bez obzira jesmo li mi došli iz dalekog Persepolisa, Kijeva ili drevnog Krakova, postoje i neke druge paralele između Poljske i Lijepe naše. Stoga nije na odmet pokušati približiti čitateljima političke osnove današnje Poljske, a zbog toga se moramo malo vratiti i u povijest.
Dakle, ako se samo malo vratimo u prošlost, moramo naglasiti kako je Poljska nekada predstavljala moćno europsko kraljevstvo, posebno u zajednici sa tadašnjom Litvom. Tzv. Poljsko – Litvanska Unija je bila jedna od najrazvijenijih i najvećih država srednjevjekovne Europe. Štoviše, radilo se o (za standarde onog davnog vremena) državi koja je imala demokratski ustroj sa parlamentom i izbornim monarhom, prije nekih zapadnih država. Čak i oni koji manje znaju povijest, su vjerojatno čuli za poljskog kralja Jana Sobjeskog, koji je u zadnji trenutak – poput američke konjice – spasio kršćansku Europu 1683., prilikom turske opsade Beča. Ipak, tijekom druge polovice 18. stoljeća kreću nevolje. Triput su je dijelili susjedi, tada sve moćniji Prusi, Habsburgovci…i Rusi. Tako je, krajem 18. stoljeća, praktički nestala sa zemljopisne karte, iako su njezine vojskovođe – u isto vrijeme – spašavale SAD (Andrzej Tadeusz Bonawentura Kościuszko) ili samog Napoleona (Jan Henryk Dąbrowski, koji je i lik iz poljske himne – Mazurek Dąbrowskiego, koja se zove i Još Poljska ni propala, a melodija Vam je poznata, jer su je za Hej Slaveni – prvotno nastaloj na slovačkom jeziku – Titovi komunisti, doslovno ukrali Poljacima).
Maršal Pilsudski
Nakon Prvog svjetskog rata Poljska je ponovno obnovljena. Bila je to tzv. Druga poljska republika, sa šefom države (prvo je bio doslovno šef, a tek onda dogovorni predsjednik, a poslije de facto lider države, iako na mjestu ministra obrane) maršalom Józefom Klemensom Piłsudskim (1867. – 1935.). Pilsudski je početkom WW1 dogovorio sa Centralnim silama kako će se uz njih boriti protiv Rusije, a sve da bi restaurirao novu poljsku državu. Potajno je dogovarao i sa Antantom, jer mu je cilj bio da on sa Nijemcima i Austro-Ugarima pobijedi Ruse na istoku, a da Britanci, Francuzi (i Amerikanci) pobijede (prije svega) Nijemce na zapadu. Tako je i bilo. Kada je Rusija izbačena iz rata 1917., prestao se boriti pa su ga Nijemci strpali u zatvor. Ali, onda je 1918., palo i njemačko carstvo, a nova, teritorijalno uvećana Poljska (čije su istočne granice ostale za debatu – Curzonova linija – kako su dogovorili crtači karata poslije sporazuma iz Versaillesa) se – poput Feniksa – izdigla iz pepela i tražila bitniju ulogu u tadašnjoj Europi i svijetu.
Pilsudski je bio nominalno socijalist, ali ne u smislu sovjetske boljševičke revolucije i pratećeg nasilja. Njemu je socijalizam bio samo medij ili pragmatični put prema rješavanju nacionalnog pitanja. Tadašnja Poljska sa Litvom, dijelovima Bjelorusije i Ukrajine je bila složena zajednica sa nehomogenim stanovništvom. Maršal je pokušao napraviti građansku državu, gdje bi se poštivala manjinska prava, ali sve pod kapom velike države Poljske (npr. židovska zajednica ga pamti po dobru). Pobijedio je Sovjete u poljsko – sovjetskom ratu (tzv. čudo na Visli), ali unutrašnju političku situaciju nije mogao kontrolirati pa je nakratko odstupio sa dužnosti šefa države. Ipak, ubrzo se vratio – državnim pučem – jer je tu domaću turbulentnu politiku, netko morao kontrolirati. Imao je i stalnu oporbu u tzv. nacional – demokratima pod vodstvom Romana Stanisława Dmowskija. Nacional – demokrati su bili za etnički čistiju Poljsku, pod dominacijom Poljaka katolika, gdje nacionalne manjine (posebno Židovi, ali i npr. Ukrajinci) ne bi imali posebna prava. S druge strane, Pilsudski je ostao na svom pan-slavenskom kursu (u našoj verziji povijesti bi ga hard-core nacionalisti vjerojatno prozvali Jugoslavenom).
Štoviše, Pilsudski je imao ideju o stvaranju slavenske federacije, koja bi se protezala od Baltika i Crnog mora do Jadrana. Dakle, on je tvorac koncepta Intermarium – Międzymorze – Međumorje ili onoga što danas nazivamo Inicijativa tri mora (3SI, tzv. Uspravnica). Kao što je za NATO cilj bio da su Amerikanci unutra, Sovjeti van, a Nijemci ispod, tako je za Intermarium bio cilj da Nijemci i Rusi budu out. Štoviše, zbog Rusa (bilo kao carstvo ili SSSR) kao tada (a i danas) većeg neprijatelja, on je, još u mladosti, smislio i drugu ideju – projekt Prometej – raspad Rusije, koja je kolonijalno porobljavala mnoge narode unutar svojih granica (a to čini i danas, čak i izvan svojih granica). Današnja ruska propaganda od ovoga pravi narativ kako trenutna Poljska želi tuđe teritorije (iako je prema samom SSSR-u, Pilsudski vodio pragmatičnu politiku i – poslije pobjede nad njima – nije želio nove sukobe).
Veličina poljske države nije bila samo u zemljopisnoj površini, već u tome da su oni stvarali savezništva sa drugima, posebno sa zapadnim zemljama. Dakle, maršal Pilsudski je uvijek tražio savezništvo sa Francuskom i Britanijom. Pilsudski je kao ministar vojske (obrane i vojnih poslova) napravio grešku što u međuratnom razdoblju nije (bolje, više) modernizirao poljsku vojsku (to neki danas govore i za Ukrajinu, koja se u razdoblju 2014. – 2022. trebala bolje naoružati, ali to trebamo pitati i zapadne saveznike). Poljska je pred 1939. imala nešto tadašnjih tenkova, ali većinom se oslanjala na konjicu, a konjica nije mogla protiv nacističkih tenkova. Je li maršal Pilsudski mogao napraviti jaču i moderniju vojsku, ako je za nju prvenstveno bio odgovoran? Vjerojatno je mogao, dok će drugi reći da nije toliko bila stvar u zanemarivanju potreba, već, kao i uvijek – novac. Naravno, poslije smrti Pilsudskog (1935.), u godinama pred invaziju i novo komadanje Poljske, nasljednici pokojnog maršala nisu imali potrebne vizije, a imali su i loš odnos sa susjedima (npr. tijekom sudetske krize, kad se već nudilo, su uzeli i manji dio Čehoslovačke). To je bio poljski problem.
S druge strane, problem Zapada je bio kalkulantske naravi pa je zbog toga stradalo puno Poljaka. Naime, zapadne kalkulacije oko stvaranja Poljske su postojale još za vrijeme ruskog carstva pa tijekom Prvog svjetskog rata a ne zaboravimo sramotu zapada u Drugom svjetskom ratu. Naime, Velika Britanija i Francuska su objavile rat nacističkoj Njemačkoj, zbog napada na Poljsku, ali pomoć (Poljacima) praktički nisu poslali (to Britanci danas kompenziraju snažnijom pomoći Ukrajini, dok se Francuzi i dalje traže). Dakle, Francuzi i Britanci su službeno priznali da Njemačka vodi rat protiv zapadnih sila, kada je Hitler napao Poljsku. Međutim, ipak je francuska vojska besposleno stajala na nebranjenoj zapadnoj granici Trećeg Reicha dok je Wehrmacht, potpomognut Staljinovom Crvenom armijom, raskomadao Poljsku. Taj “Sitzkrieg” (kako ga je nazvao britanski tisak) nije bio samo lažan – to je bila i ozbiljna pogreška. I onda još jedna sramota na završetku Drugog svjetskog rata, kad su Staljinu prepustili sferu utjecaja kojom je Poljska postala satelit Kremlja (iako je Staljin prvotno obećao demokratske izbore).
Dakle, Poljska je žrtvovana početkom Drugog svjetskog rata, jer nitko od zapadnih saveznika nije htio poginuti za Danzig (Gdanjsk). Zanimljivo je kako su, u to vrijeme, Poljaci svejedno ginuli, npr. Za norveški Narvik (1940., a i kasnije na zapadnom frontu). Ne treba zaboraviti ni sljedeće: i prije invazije na Poljsku, Poljaci su istraživali njemačke šifre te su svoja saznanja o Enigmi podijelili sa Britancima i Francuzima. Naravno, uvijek je bitno naglasiti i sljedeće: WW2 je – osim Hitlera – započeo i Staljin, kao nastavak ruske carske kolonizacije.
Pakt Ribbentrop – Molotov je nešto što se oduvijek prešućivalo u ruskoj povijesti. Masakr u Katynskoj šumi se tijekom perestrojke i glasnosti, a i kasnije, čak i priznao – no onda je ponovno nastupila revizija ili šutnja sa ruske imperijalne strane. A šutjeli su i tijekom borbi. Crvena armija je čekala na Visli, dok su se nacisti obračunali sa pokretom otpora tijekom varšavskog ustanka od kolovoza do listopada 1944. Varšavski ustanak je bio najveća bitka (bilo čijeg) pokreta otpora protiv okupatora na području Europe, a Varšava je razorena do temelja (uz Manilu na Filipinima, najrazoreniji grad u WW2, kada govorimo o urbanim bitkama i ako ne brojimo atomske bombe).
Inače, poljska vlada u egzilu je izvan Poljske skupila i tzv. poljsku vojsku na zapadu, koja je čak brojila oko 250 000 vojnika. Uz zapadne saveznike su se borili u Norveškoj (Narvik), sjevernoj Africi, možda najpoznatiji podvig je bio tijekom oslobađanja Monte Casina u Italiji, a bili su i u Normandiji, kao i tijekom neuspjele operacije Market Garden (oslobođenje Nizozemske). Borili su se i sa Sovjetima na Istoku. Borili su se u Poljskoj, kao zapadni pokret otpora (Armija Krajowa – Domovinska vojska) ili kao poljski partizani (Armija Ludowa, Narodna vojska). Poljaci su bili i ostali – borci par exellance. Vječno stiješnjeni između Njemačke i Rusije, borili su se na svim stranama za svoju domovinu (ali i za zapadne vrijednosti).
Borili su se i međusobno na prilično burnoj političkoj sceni, posebno tijekom prve polovice 20. stoljeća. Dakle Pilsudski, koji je bio de facto lider države (birao pomoćnike i dužnosnike, i konstantno nadgledao vojsku), s manjim prekidom, od 1918. – 1935., je predstavljao jednu domoljubnu stranu, a drugu, također domoljubnu stranu, su predstavljale stranke okupljene oko tzv. nacionalnih demokrata. Maršal Pilsudski je bio autokrat, ne u smislu nacional – socijalizma, fašizma ili komunizma, ali definitivno poklonik čvrste ruke (poljska preteča de Gaullea, možda i Tita, jer je htio veću federaciju, samo bez komunizma u programu? Neka polonisti i stručnjaci slobodno daju konačnu ocjenu njegove vladavine) tako da je susjedna Čehoslovačka tada, po demokratskim standardima, bila puno ispred Poljske.
Također, tadašnji sukobi sa Ukrajincima dobivaju ponovno na važnosti, jer su dva naroda, unatoč teškoj međusobnoj povijesti, danas potpuno na istoj i pravoj strani povijesti – zajednički neprijatelj im je pomogao u zbližavanju (hoće li Hrvatska i Srbija ikada imati zajedničkog neprijatelja (osim zločestih Marsovaca) – ako je to najlakši put zbližavanja, srpske katarze i pogleda u budućnost – je pitanje na koje bilo koje srbijansko vodstvo treba prvo odgovoriti, ali ovdje ne trebamo biti optimistični).
Povjesničar Timothy Snyder sa sveučilišta Yale (ponajveći stručnjak za istočnu Europu) je cijelo ovo trusno područje – od istočnog Berlina, preko nizina Poljske Bjelorusije, Ukrajine i dijelova Rusije – nazvao Bloodlands. Krvava prostranstva, koja su tijekom 20. stoljeća imperijalizmi, komunizmi i nacizmi, koštali najviše ljudskih gubitaka. Holodomor, Holokaust, koncentracijski logori i gulazi, masovne grobnice u šumama i nizinama, a sve zbog etničke čistoće, (ne)pripadnosti vladajućoj partiji i traženja Lebensrauma, bilo sa zapada (nacisti) ili sa istoka (komunisti). Poljska je bila u (epi)centru tog zbivanja. Imali su i svoje greške, ali i opasne susjede, na koje i danas gledaju izrazito sumnjičavo.
Naravno, sada se više s oprezom gleda na istok, jer Kalinjingrad, koridor Suwalki i ruska kolonija Bjelorusija (u kojoj trenutno sviraju odbačeni (?) antifašistički glazbenici iz Wagner-a) predstavljaju granicu civilizacije. A ruska propaganda konstantno u eter pušta laži o poljskoj želji da se okupira zapadna Ukrajina. Naime, ruska politika (kao i ona srpska) jedino zna lamentirati i sanjati o granicama prema doktrini krvi & tla. Naš idealni schengenski prostor, koji je – uvjetno rečeno – bez granica, nije nešto što bi oni mogli kontemplirati. Politika je ta koja kroji i granice te stoga nastavimo naš put kroz politiku Poljske.
Ponovimo još jednom, saveznici su ostavili Poljake na cjedilu 1939., jer se nije htjelo ginuti za Danzig. Da se danas postavi pitanje – jesmo li spremni poginuti za članak 5. NATO Ugovora? – vjerojatno bi i tu bilo nedoumica, a diktatori obožavaju nedoumice, jer tada sve postaje relativno te njihova propaganda lakše nalazi puteve. Zapamtite, uza svu nepripremljenost saveznika na nacističku agresiju, Hitler je bio itekako ranjiv i 1939. (njegovi sposobni generali su tada imali veću šansu da ga maknu, nego 1944., bio je potreban samo pravi potez saveznika i neki poraz Wermachta), ali tada se izabralo čekanje.
Poljaci (i baltičke države) nam danas poručuju kako ne smijemo čekati zbog blefa nuklearne eskalacije te kako se ovdje nema o čemu pregovarati. Izabralo se da se no – fly zona ne primjeni početkom sveobuhvatne ruske invazije na Ukrajinu (iako je istočno krilo NATO-a time ugroženije, a ruski Wunderwaffe projektili padaju sve bliže granici NATO-a pa i unutar iste), ali zašto se predugo čeka sa dalekometnim projektilima i avionima za ukrajinske branitelje? Zašto se dopušta da Crno more figurira kao rusko jezero? Krenimo sa pomorskim konvojima za Ukrajinu pa neka manijak prvi zapuca, ako se usudi – budimo proaktivni, nemojmo čekati i govoriti što nećemo napraviti. Prestanimo se bojati, prestanimo odvraćati sami sebe. Poljaci nam o tome mogu pričati puno više i bolje, nego ugarski kancelar (koji plače zato što nema more) ili neki predsjednici, koji su glasnogovornici novokomponirane suverenističke politike.
Razdoblje nakon Drugog svjetskog rata
Uz holokaust na svom terenu (današnja vlast u Poljskoj ne voli pojednostavljeni naziv poljski logori smrti, jer se radilo o nacističkim logorima na teritoriju Poljske) koji su provodili nacisti, ali i uz određeni antisemitizam katoličke većine, Poljska doista ima tešku povijest, a imala je i velike ljudske gubitke tijekom Drugog svjetskog rata. Granice su se također ponovno mijenjale. Poljska je malo pomaknuta zapadno (konačno je dobila i Gdanjsk), s tim da su Sovjeti zadržali ono što su dobili u Molotov – Ribbentrop paktu (a dobili su i Kalinjingrad, koji nikada nije bio njihov). Nijemci su nakon rata protjerivani, kao i svugdje u Europi.
Prozapadna vlada u egzilu nije imala dovoljnu podršku (iako je formalno nastavila postojati do 1990.) te su zapadne sile ponovno ostavile Poljsku na cjedilu i nakon završetka Drugog svjetskog rata. Sovjeti su u Poljskoj htjeli svoju marionetsku vladu, kako bi Kremlj imao tampon zonu prema Zapadu. Do 1947. su izigrani svi dogovori o slobodnim izborima, kao i prozapadni gerilski borci. Novi totalitarizam je stigao.
I Poljska je imala svoj listopad 1956. i pokušaj demokratskog proljeća, ali bilo je to slabije od mađarske revolucije. Štoviše, Poljaci su izbjegli direktnu sovjetsku intervenciju i tijekom praškog proljeća 1968. (zapravo, oni su čak i sudjelovali u invaziji Varšavskog pakta), iako je Crvena armija bila stacionirana na njihovom području (sve do 1993.). Prvotno mekša vlada Władysława Gomułke (1956. – 1970.) se kasnije vraćala na potpuno komunističke postavke, ali stabilizacija je izostala, a cijene su rasle. Neuspješnog Gomulku je na mjestu prvog sekretara Poljske ujedinjene radničke partije naslijedio Edward Gierek. Početak 1970-ih je donio određena ekonomska poboljšanja, ali već od naftne krize 1973., vratila se spirala nazadovanja.
Ono što je konstanta u razdoblju 1970-ih su radnički štrajkovi, a posebno su aktivni radnici brodogradilišta Lenjin u Gdanjsku. U više navrata su izbjegli ruske tenkove, ali nisu izbjegli ljudske žrtve prilikom vladinog gušenja štrajkova, a zapravo – u gušenju prosvjeda protiv komunističke partije. Jedina prava oporba režimu je bio nezavisni sindikat, kojeg su prozvali imenom – Solidarnost (Solidarność), stvoren tijekom kolovoza i rujna 1980. Na čelu mu je bio najpoznatiji brk istočne Europe (i Pilsudski je imao karakteristične velike brkove), disident imena – Lech Walesa (rođ. 1943., čita se s „n“ – Walensa).
Walesa & Solidarnost
Neki dogmatski komunisti su već dolazak poljskog pape Karola Wojtyle 1979. vidjeli kao urotu, a kad je paralelno i Walesa postao sindikalni (čit. oporbeni) lider, komunizam je bio na konopcima, tj. u defenzivi i početku pada. Naravno, noć je najmračnija prije zore i onda je maršal Jaruzelski uveo ratno (izvanredno) stanje krajem 1981., kao što jedna pjesma i kaže – proljeće je 13. u prosincu (ili bilo kog drugog). Neki će reći da je uvođenje ratnog stanja (martial law) bio jedini način da se spriječe ruski tenkovi. Bolje da te zgaze domaći tenkovi, nego strani, bio je moto maršala Jaruzelskog. Članovi Solidarnosti su pozatvarani, a pokret zabranjen, ali njihova popularnost u Poljskoj i svijetu je rasla.
Ta popularnost je iznjedrila i društvene fenomene. Npr. pjesma New Years Day, legendarne rock grupe U2 je zapravo posveta Walesi i njegovu pokretu Solidarnost, a na domaćim meridijanima i paralelama, one također urbanije generacije pamte (ili su djelomično odgojeni na tom ukusu) i onu – Poljska u mom srcu – tj. kako Poljska nikad nije dala kvislinga (naravno, ljudi koji su se tada – kroz autorsku pjesmu – solidarizirali sa Poljacima pred sovjetskim tenkovima, se nažalost – desetak godina kasnije – nisu solidarizirali sa nama, kad su JNA tenkovi krenuli na nas, ali to je jedna druga priča). Walesa je kroz tu popularnost, na polju ljudskih prava, dobio i Nobelovu nagradu 1983., a ratno stanje je ukinuto te je Solidarnost uskoro nastavila sa uvođenjem demokracije u poljski politički život.
Obični električar u brodogradilištu je imao veliku karizmu i doista je bio prijetnja okorjelom sustavu. Postoje razne teorije o njegovom sindikalnom aktivizmu. Vjerojatno je tijekom 1970-ih bio ono što bi se kod nas zvalo doušnik UDBA-e (suradnik tajnih službi). To ne znači da je bio dvostruki komunistički agent, ali moguće da je potpisao neke dokumente (vjerojatno pod prisilom?) te da je u nekom razdoblju primao i novac (često je bio nezaposlen zbog oporbene aktivnosti, a takvih slučajeva je bilo i u tadašnjoj SRH). Sigurno se od toga nije obogatio, niti je ikada pripadao crvenoj buržoaziji (da je, sigurno ne bi radio u brodogradilištu), a zatvor mu također, nije bio stran te ga je tajna policija konstantno pratila. Stoga, kao antikomunistički disident, koji je možda pričao s UDB-om, on je ipak više zadužio svoju domovinu (i svijet), od nekih koji možda nikada nisu ni bili na meti komunističke tajne službe te su samo mirno i domobranski živjeli, tj. uživali u jeftinim kreditima, novom valu i ljetovanjima za sve radnike, što predstavlja oblik nostalgije za prošlim vremenima, dok su neki bili mladi, na našim prostorima (dok je – u isto vrijeme – npr. pjesnik Vlado Gotovac bio u zatvoru, bez ikakvih ljudskih prava).
U svakom slučaju, krajem 1980-ih, Solidarnost se vraća na scenu te sa komunističkom vladom dogovara prve poluslobodne izbore u komunističkoj Europi tijekom 1989. U lipnju te godine, baš kad su kineski tenkovi gazili prosvjednike na Trgu Nebeskog mira, poljska Solidarnost je izbacila (filmski) plakat, kao poziv građanima za izlazak na izbore. Na tom plakatu je bio Garry Cooper kao šerif u filmu – Točno u podne. Umjesto pištolja, u ruci je imao glasački listić. Prema dogovoru, komunisti su (zajedno sa svojim strankama satelitima) trebali imati 2/3 većinu u Sejmu, međutim sve je iznenadila činjenica da je Solidarnost osvojila sva preostala mjesta. Potom su se kandidati iz Solidarnosti dogovorili sa dvije stranke koje su ušle na komunističkoj listi (dakle, zeznuli su komunjare) te tako dobili parlamentarnu većinu i formirali prvu nekomunističku vladu u državama iza željezne zavjese. Disident Tadeusz Mazowiecki je tako postao prvi nekomunistički premijer i ovdje počinjemo govoriti o Trećoj poljskoj republici, tj. razdoblju od 1989. do danas. Krajem 1990. i Walesa postaje prvi predsjednik slobodne Poljske. Uz papu Ivana Pavla II., Ronalda Reagana i Margaret Thatcher, Lech Walesa je bio jedan od onih koji su srušili komunistički sustav. Danas nedostaju političari (pa i papa) koji bi ruskom neokolonijalizmu rekli – nećeš razbojniče.
Nakon što su srušili komuniste, niti članovi Solidarnosti se međusobno nisu slagali (kako to uvijek i biva). Tako se tijekom 1990-ih politička scena počinje sve više razvijati sa nastankom novih stranaka iz širokog nacionalnog antikomunističkog pokreta. Poljaci su imali i svoje reformirane komuniste – socijaldemokrate. Zanimljivo je kako Walesa nije uspio osigurati drugi predsjednički mandat. Naime 1995. ga je u drugom krugu pobijedio reformirani komunist, tj. po novome, socijaldemokrat – Aleksander Kwaśniewski (osvojio i drugi mandat te bio predsjednik do 2005.). Walesa se tako od 1995. do danas nije uspio vratiti na političku scenu. Optužbe za suradnju s tajnim službama su ostale nerazjašnjene (nekad ih je odlučno pobijao, nekada je priznao kako je nešto jednom potpisao i sl.).
Walesa nikada nije uspio napraviti istinsku tranziciju iz sindikalnog lidera u klasičnog političara. Uvijek je govorio ono što je mislio te nije imao nastup laboratorijskog ili bezličnog političara. Međutim, u njegovom slučaju, to nije značilo da je prešao na dark side modernog populizma (tko zna, da je bio popularniji, možda i bi). Naprotiv, on je i dan danas oporba new age nacionalistima. I naravno, ono što je imanentno velikoj većini Poljaka – i dalje je oporba proruskim težnjama u Europi. Ostao je uvijek isti, poseban, slobodan, samo svoj. Ponovno disident i ponovno u manjini na domaćoj političkoj sceni. Kako se nikada nije promijenio, on je i danas izrazito prozapadno orijentiran; ne samo u odnosu prema Kremlju, već i u odnosu prema ljudskim pravima i demokraciji, a s tim se desnija vlast (kao i neki iz oporbe) u Poljskoj možda nikada neće složiti.
Politička scena Poljske u 21. stoljeću
Stranke koje su nastale iz reformiranih komunista su dobile prozapadni štih, kao što su djelovali i ostali socijaldemokrati diljem postkomunističke Europe (naravno, negdje se to i promijenilo). Nastale su i nove stranke iz širokog pokreta Solidarnost. Uvjetno rečeno, moglo se govoriti o lijevom i desnom centru, ali od formiranja stranke PiS, tj. Pravo i Pravda (Prawo i Sprawiedliwość) taj desni centar je postao vladajuća – desnija desnica.
Pravo & pravda (PiS)
Ova stranka je nastala kao jedna od slijednica (stranaka) Solidarnosti. U početku su joj tendencije (barem za one neiskusnije) izgledale umjerenijima, ali danas se u potpunosti radi o nacionalističkoj i populističkoj stranci, koja je desnije od većine vladajućih narodnjačkih ili konzervativnih stranaka u zapadnoj Europi. Osim u odnosu prema Kremlju (što je danas ipak najbitnije), nema prevelikih razlika Orbanovog Fidesza te poljskog Prava i Pravde, barem kad je u pogledu pitanje demokratske perspektive i urušavanja vladavine prava. U europskom parlamentu se nalaze u parlamentarnoj grupi Europski konzervativci i reformisti (ECR).
Stranku su osnovala braća blizanci Jaroslaw i Lech Kaczyński. Predsjednikom države poslije Kwasniewskog je upravo postao Lech Kaczynski. Međutim, on je 2010. poginuo u sumnjivoj zrakoplovnoj nesreći prilikom slijetanja na ruski aerodrom u Smolensku. Zapravo cijeli politički vrh moderne Poljske je nastradao tog kobnog dana. Stigli su iz Varšave kako bi prisustvovali komemoraciji 70. godišnjice masakra u Katynskoj šumi. A glede nesreće, sigurno Vam je jasno tko su bili the usual suspects: KGB, FSB, Kremlj, diktator Putin (privedimo pravdi te osumnjičene). U svakom slučaju, nemoguće ih je izuzeti, iako konkretni dokazi ne postoje. Međutim, kao što kaže izreka – Absence of Evidence does not mean Evidence of Absence.
Zadržimo se na ovome mjestu malo oko programa PiS-a. Na neki način, oni nastavljaju tradiciju nacionalnih – demokrata iz međuratnog razdoblja prve polovice 20. stoljeća, barem su to pokazala akademska istraživanja. Naravno, čelnici PiS-a će odbaciti nacionalističke segmente te će naglasiti da oni upravo baštine tekovine Pilsudskog i njegovog Pokreta Sanacije (koji je djelovao kao suprotnost nacionalnim – demokratima, a sanacija se prije svega odnosila na moral društva, kojeg treba sanirati, a PiS voli pričati o tradicionalnom moralu). Naravno, PiS-ovci (kao i mnogi drugi) na povijest gledaju kao na samoposlugu pa iz iste uzimaju ono što im odgovara, dok ostalo prešućuju. Frakcije te stranke (posebno oni povezani sa ultra-konzervativnom radio stanicom – Radio Maryja) su nadahnute nekadašnjim nacional – demokratima (kao većem obliku nacionalizma od tadašnjeg autokratskog Pilsudskovog režima). Ukoliko neki političari PiS-a pokušavaju biti umjereniji, oni će biti kritizirani od desnijih frakcija te ionako suviše desne stranke.
A propos pitanja nacionalnog identiteta, ovdje je potrebno napraviti jednu distinkciju u odnosu na etnički nacionalizam. Naime, još je velika prijateljica Hrvatske, Margaret Thatcher – prilikom svog posjeta Zagrebu 1998. – rekla: „Nationhood and the nation state are the soundest base for international stability.“ Kao bivša britanska premijerka imala je klasičan britanski stav koji se protivi bilo kakvoj federalizaciji Europe. Dakle, između ostalog je rekla kako je nacionalizam također sila koja pridonosi međunarodnom poretku i stabilnosti. Pritom treba razumjeti kontekst, s obzirom da je Thatcher rekla i sljedeće: „Nacionalna država nije država u kojoj živi samo jedan narod. To je, naprotiv, država u kojoj zajedničke krvne i povijesne veze velike većine stanovništva stvaraju posebno jedinstvo i koheziju. Ali to ne znači da su manjine lišene prava koja uživaju kao građani. Država ipak nije samo pleme“). Vraćajući se na izvorišne osnove hrvatskog Ustava – i činjenice da smo pobijedili u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu te konačno uspostavili RH kao samostalnu, nezavisnu i suverenu državu – vjerojatno nemamo problem sa razmišljanjima Margaret Thatcher. Primjedbe možda ne bi imali ni čelnici PiS-a, no britanski old school konzervativci nisu isto što i europski new age (lažni) suverenisti.
U redu, EU možda ne bi trebala postati federacijom i nacionalne države su temelj – ne samo EU-a, već i temelj (demokratskih) političkih borbi u (tim istim) nacionalnim državama. No, barunica Thatcher nije ovdje govorila o urušavanju vladavine prava (u takvim nacionalnim državama). Nije govorila o smanjuju ženskih ili općenito ljudskih prava. Nije govorila o ukidanju manjinskih prava. Nije govorila o partijskoj kontroli sudstva. Nije govorila o puno toga, što se pod vladavinom današnjih modernih nacionalističkih populista – podrazumijeva. Naravno, ti isti suverenisti/nacionalisti/populisti će i dalje govoriti da u svojoj državi smiju raditi što hoće, jer su dobili demokratski mandat (te ionako osluškuju puls naroda) te da europsko pravo ne može imati primat nad nacionalnim pravom. A opet, europski fondovi i financije su često temelj ovisnosti vladajućih klika (možda je to više slučaj u Mađarskoj). Oni kritiziraju EU te govore kako ne postoje vrijednosti u EU (iste stvari ponavljaju i rusofili te im to ide u korist). Međutim, u Ugovorima o (funkcioniranju) EU su doista zapisane vrijednosti na kojima Unija počiva. Npr. čl. 2. UEU:
„Unija se temelji na vrijednostima poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine prava i poštovanja ljudskih prava, uključujući i prava pripadnika manjina. Te su vrijednosti zajedničke državama članicama u društvu u kojem prevladavaju pluralizam, nediskriminacija, tolerancija, pravda, solidarnost i jednakost žena i muškaraca.“
Problem (posebno u tranzicijskim državama) je taj što lustracije gotovo nigdje nisu napravljene u potpunosti (dok je bilo pravo vrijeme) pa se onda konstantno nastavljaju, u smislu da samo podobni partijski kadrovi mogu biti u institucijama te se konstantno traže neprijatelji (narodnog) režima. Po čemu se onda to njihovo razmišljanje razlikuje od razmišljanja iz vremena komunističkog jednoumlja? Poznati poljski povjesničar i disident (lijeve provenijencije, između ostalog Židov, novinar) Adam Michinik je svojevremeno otprilike rekao:
Najgora stvar o komunizmu je ono što dolazi poslije (to bi danas mogli reći i za ono što dolazi poslije fašizma – npr. ruski antifašizam).
Ono što je došlo poslije tranzicije pokreta Solidarnost se sigurno može opisati jednom starom izrekom: Put do pakla je popločen dobrim namjerama. Nekadašnji antikomunisti su sigurno imali dobre namjere. Naravno, svatko za sebe uvijek misli kako djeluje moralno i onda to pokušava implementirati, kada osvoji izbore. Ali ono što nakon tranzicije 1990-ih vidimo, posebno u 21. stoljeću, je konstantno traženje babaroga, tj. ponovni lov na vještice. Tako se i Poljskoj (kao i kod nas) i dalje traže udbaši, komunisti, liberali (koje su nekad gonili upravo komunisti) i svi oni (koji nisu naši) koji se ne uklapaju u novu matricu lažnog suverenizma, a koji je kontaminiran i kompromitiran korupcijom i nesposobnošću vladajućih elita (to vrijedi za velik dio tranzicijskih država, a nitko ni ne tvrdi da su one zapadne države najsavršenije i da tamo nema korupcije i sl.).
Nema ništa lošeg u konzervativizmu, životu prema osobnoj vjeri, kršćanskim idealima i sl. Naravno, Katolička crkva ima svojih povijesnih grehota koje se nastavljaju u sadašnjosti (o tome svjedoče i biskupi), ali time što su većina Hrvata katolici (kao i u Poljskoj), nisu automatski bolji (niti lošiji) od npr. ateista ili pripadnika drugih konfesija i vjera. Međutim, već smo naglasili ono što su Vam vjerojatno još Vaše bake i djedovi govorili – kad se iza spike o katoličanstvu i nacionalnoj državi krije korupcija i neograničena vlast vladajuće klike, onda itekako moramo propitivati takve konzervativne vrijednosti. Kao što smo prije propitivali marksizam ili bratstvo & jedinstvo (barem u svoja četiri zida). Dakle, danas u Poljskoj nisu ugrožene samo žene i njihova stečena prava. Pitanje abortusa je jedno izrazito složeno pitanje, koje se namjerno stavlja na pijedestal takvih ideologija, ali radi se o stečenim pravima žena – nije komunizam izmislio zdravlje ili ljudska prava. S druge strane, ako smo kršćani, onda trebamo pomoći, koliko je to moguće, onima koji su u nevolji.
Nije sporno da se u anti-imigracijskim politikama desnih (ili bilo kojih drugih) vlada štiti država, jer ne može nam baš svako ući u kuću (koja je opet i kuća za sve naše ljude, što bi donekle mogli reći za ideologiju – oca Poljske – Pilsudskog), ali postoji određena odioznost vladajućeg PiS-a prema muslimanima. Ona se uvijek nalazi između redaka. Pogotovo ako se inzistira na nacionalističkom programu i nacionalnoj državi (koja, ponovimo, nije isto ono o čemu je govorila barunica Thatcher). Tako – prije sveobuhvatne ruske invazije na Ukrajinu – nije bilo posebno čudno za vidjeti i velike marševe bijelih supremacista u Varšavi. Zamislite, država koja gaji tradiciju antifašističke borbe zapadne orijentacije (koja je bila izraženija od komunističkog pokreta otpora) tolerira netolerantne. Opet gazi čizma, kako idu stihovi jedne rock pjesme.
Neonacistički marševi (čistokrvnih Poljaka) su paradoks za njihove pretke, koji su ponosno jurišali u napadu konjice na nacističke tenkove, za one koji su položili živote u varšavskom ustanku, prilikom oslobađanja Monte Casina ili u Normandiji. Što nasljednici slavne poljske vojske iz WW2 misle o new age klincima sa nacističkim obilježjima, koje nacionalistička vlada PiS-a tolerira (prije ruske invazije je to bio popriličan problem, barem za nekog tko to promatra izvana)? I židovsko pitanje nikada nije bilo jednostavno. Ponovimo, integrirajuća politika Pilsudskog im je pomagala, ali nacional – demokrati i nacistička okupacija tijekom WW2 su pojačali određeni animozitet katolika prema Židovima. To nije glavno pitanje (niti govorimo o tome da Židovi nemaju prava u Poljskoj), ali nešto oko odnosa sa manjinama se nikada nije do kraja sredilo u poljskoj politici (a možda je tako i u drugim državama). Antisemitizam je i dalje realnost (naravno, kao i drugdje), a o tome govori npr. poljsko – američki sociolog Jan Tomasz Gross kada otprilike kaže: „Pogledajte Poljake koji su zasluženo ponosni na antinacistički otpor svoga društva, a zapravo su tijekom rata ubili više Židova nego Nijemaca“.
Ako smo ovo citirali, to ne znači da ne pamtimo da su Poljaci i onda bili na pravoj strani povijesti. To ne znači da ne pamtimo imena kao npr. – Witold Pilecki. On je bio poljski vojnik, koji je pustio da ga zarobe te prebace u Auschwitz kako bi tamo organizirao pokret otpora iznutra! Onda je uspio pobjeći, preživjeti varšavski ustanak, da bi ga poslije Drugog svjetskog rata ubili – pogodite tko? Naravno, staljinisti. Pomoću njega se i saznalo za nacističke logore u porobljenoj Europi. Međutim, tijekom komunizma njegovo je ime zaboravljeno.
Sjetimo se i franjevca Maximilana Kolbea (otac mu je bio Nijemac, majka Poljakinja). Tijekom WW2 je odbio potpisati „Deutsche Volksliste“ po kojoj bi – kao folksdojčer – imao veća prava u okupiranoj Poljskoj, od npr. Slavena i ostalih nižih rasa. Onda ga je Gestapo uhitio, jer je izdavao antinacističke novine. Onda je prebačen u Aushwitz kao zarobljenik serijskog broja 16670. Onda je jedan SS-Hauptsturmführer okupio desetoricu za pogubljenje, jer je jedan logoraš pobjegao. Onda je otac Kolbe izabrao da on bude u redu za pogubljenje, umjesto čovjeka imenom Franciszek Gajowniczek (koji je imao ženu i djecu). Onda su ga mučili i izgladnjivali. Na koncu je umro umjesto svog bližnjeg, ili za njega – najveći čin kršćanske vjere. Mučeništvo, Gandhi style – First they ignore you, then they laugh at you, then they fight you, then you win (možda Gandhi i nije izrekao tu rečenicu) – pobijediš tako da zauzmeš tuđe mjesto u redu za pogubljenje (smrtonosnom injekcijom). A onda je postao kanonizirani svetac.
Dakle, uz ova imena je bilo još puno anonimnih pravednika među narodima i povijest nikada ne smijemo gledati jednostrano, jer (kao što uvijek napominjemo) to nije samoposluga. Treba spomenuti i dobre i loše stvari. PiS ne spominje previše loše stvari. To je ta vječna borba europejstva i nacionalne države. Obje ideologije se ne moraju isključivati te imaju svoje vrijednosti. Međutim, te vrijednosti – posebno u današnjim vremenima – teško idu ruku pod ruku, pogotovo ako new age populisti generiraju novi standard vrijednosti s kojima dobivaju na novim izborima i u drugim EU državama. Ljudi koji su svjesno protiv vrijednosti EU-a, su u isto vrijeme, barem (ne)svjesno na istoj frekvenciji sa Kremljem. Nažalost, tu notornu činjenicu će poljski populisti teško priznati.
Idemo opet na malo lakša pitanja oko vladajućeg PiS-a. Npr., tu su ekonomska pitanja, a znamo kako nacional – konzervativci uvijek (suprotno svom nazivu) zapravo rade na socijalističkoj distribuciji sredstava i financijskim transferima (najčešće onima podobnima). Poljska je zanimljiva, jer kao i sva druga država ima svoj razvijeniji dio – koji glasa više liberalno – i svoj nerazvijeniji dio – koji glasa više populistički. Neki stručnjaci govore kako postoji Poljska A i Poljska B. Naravno, to su pojednostavljivanja, ali trendovi su jasni. Tako u zapadnim (sjeverozapadnim) dijelovima Poljske većinu imaju proeuropske (uvjetno rečeno, nešto liberalnije) stranke, dok u istočnim (jugoistočnim) vojvodstvima/regijama većinu na izborima imaju PiS-ovci i drugi ultra – konzervativci. Izgleda li Vam poznato ta (izborna) geografija?
Još jedno od lakših pitanja je i odnos prema LGBT manjini. Preživjeli brat blizanac (Jaroslaw) Kaczynski, koji je svojevrsna siva eminencija politike vladajućeg režima (trenutno potpredsjednik vlade) je svojevremeno rekao kako homoseksualci ne bi trebali biti školski učitelji te kako će afirmacija homoseksualizma dovesti do propasti civilizacije. Ne možemo pristati na to. Koliko god nam je poznat ispravan stav Poljaka prema Rusiji, moramo biti malo zločesti i reći da, kad su u pitanju tradicionalne kršćanske vrijednosti PIS-a – Vladimir Putin likes this. Kad god su nekom političaru puna usta obitelji i/ili tradicionalnih vrijednosti vladavina prava se dodatno urušava i to je činjenica (koja baš ide u prilog ruskom neprijatelju).
Oko pitanja pravosudne reforme vladajućeg PiS-a, ponovimo ono o čemu smo već pisali. Naime, vladajuća partija je nedavno donijela (mi bismo rekli) protuustavnu mjeru, koja krši osnovna načela vladavine prava. Naime, najvjerojatnije da bi se spriječilo kandidiranje određenih čelnika građanske oporbe (tzv. lex Tusk po bivšem premijeru i kritičaru populističkog režima Donaldu Tusku) na predstojećim izborima, stvara se parlamentarno povjerenstvo (tj. komisija) sa ogromnim izvansudskim ovlastima. Dakle, sumnjivo administrativno (para-sudsko) tijelo, koje će pravnički donositi političke odluke, a čiji članovi neće moći odgovarati za svoje postupke. Takva izvansudska komisija (koja neodoljivo podsjeća na staljinistička vijeća) ima ulogu ukloniti opoziciju iz sudjelovanja u javnom životu. Postoji duboka ironija, tj. paradoks u tome što bi se ta parlamentarna komisija navodno treba baviti istraživanjem ruskog utjecaja u poljskom javnom životu (u razdoblju 2007. – 2022.), a istodobno predviđa stvaranje para-sudskog organa izravno iz putinističke ideologije i recepta (sic!). Predsjednik Duda je dostavio neke amandmane na sporni Zakon, ali ta priča – o partijskim komisijama koje govore što je dobro, a što nije – nikad nije završena. Poljska možda nikad nije dala kvislinga, ali svakako je počela davati obilježja autokratskih režima.
Također, praktički otkad su se vratili na vlast 2015., PiS je u konstantnom sukobu sa europskim institucijama, gdje je aktivirana procedura iz čl. 7. UEU. Između ostalog tamo se kaže:
„Ako je utvrđeno kršenje temeljem stavka 2., Vijeće može, kvalificiranom većinom odlučiti da se dotičnoj državi članici suspendiraju određena prava koja proizlaze iz primjene Ugovora, uključujući pravo glasa predstavnika vlade te države članice u Vijeću. Pritom Vijeće uzima u obzir moguće posljedice takve suspenzije na prava i obveze fizičkih i pravnih osoba.“
Nadalje, zbog pravosudne reforme PiS-a (oko organizacije sudstva u državi i općenito ugrožavanja nezavisnosti sudstva) postoje već i presude Europskog suda pravde (ECJ) sa sjedištem u Luxembourgu). Postupci poljske vlade (slične onome što radi mađarska vlada) u kojima se urušava vladavina prava – krše europsko pravo. Naravno, već znamo što će bilo koji populist govoriti oko primata europskog prava, a trenutni poljski ministar pravosuđa je još rekao i da je ECJ korumpiran. Jednostavno, poljska vlada smatra kako im Ugovori EU dopuštaju sve to što rade na domaćem terenu, a u drugim slučajevima će uvijek govoriti da je nacionalno pravo iznad svega te kako presude ECJ-a pišu političari. Ovdje još naglasimo kako vladajući PiS trenutno kontrolira većinu medija te kako se članovi oporbe ocrnjuju na razne načine u tim medijima ( Vučić radi sve isto u Srbiji pa više ne znamo tko koga kopira ).
Mora se priznati kako je ruska agresija na Ukrajinu pomogla Poljskoj, u smislu da se trenutno manje naglašava problem urušavanja vladavine prava, koji provodi vladajući PiS, jer Poljska pomaže Ukrajini (vojno, financijski i kroz prihvat izbjeglica) puno više od nekih članica, koje nemaju problema oko pravne države. A bitno je da EU ostane ujedinjena (naravno, s Orbanom je to malo teže, iako će znalci reći da on, na kraju, uvijek – uz neke koncesije – odustane od veta, a sankcije ionako nikada nisu cjelovite, već imaju puno rupa). To su jednostavno apsurdi ili paradoksi, koji se uvijek događaju i koji nas uče da stvari najčešće nisu crno – bijele. Naravno, ono što jest crno i bijelo je pravedna borba Ukrajinaca protiv bolesne diktature i fašističke ideologije koja dolazi iz terorističke države imena RF.
Ovdje naglasimo još kako Poljska (prema tradiciji Pilsudskog) ima polupredsjednički sustav. Međutim, predsjednika Andrzeja Dudu, unatoč značajnim ovlastima, ne trebamo gledati kao glavnog baju na političkoj sceni. Duda je po zakonu istupio iz PiS-a (dok je predsjednik), ali on uvijek slijedi politiku, koju – iza zastora – kreira potpredsjednik vlade Jaroslaw Kaczinski. Predsjednik vlade od 2017. je Mateuzs Morawiecki, koji ima snažan i pravilan odnos prema državi imena RF, kao i prema Kini, ali u domaćem demokratskom nazadovanju slijedi politiku Erdogana i Orbana.
Poljski građani redovno prosvjeduju protiv vladajućih i njihove na široko kritizirane reforme pravosuđa; prosvjeduju zbog homofobne politike, zbog politike protiv zabrane pobačaja, kao i zbog permanentnih sukoba s EU-om. Prilično veliki prosvjed je bio 4. lipnja 2023. (na godišnjicu prvih polu-slobodnih izbora 1989.), gdje se uz poljske, uvijek vide i zastave EU.
No, kad smo već kod prosvjeda, bio bi red sažeto obraditi i trenutnu glavnu oporbenu stranku.
Građanska platforma (PO)
Naravno, nemojmo misliti kako su oni, koji stoje na suprotnoj strani od PiS-a, savršeni sami po sebi, jer – nisu. Građanska platforma (Platforma Obywatelska ili PO) je također nastala iz pokreta Solidarnost, točnije iz stranaka koje su izašle iz tog prvotnog pokreta. I PO je stranka desnog centra, s tim da se – s obzirom na netrpeljivost prema PiS-u – njezin politički kurs mijenja. Neki stručnjaci bi rekli da je i ona široki pokret (big tent), ali je trenutno stranka koja u sebi ima logični otpor prema desnici vladajuće stranke. Dok je PiS zauzeo prostor socijalnog konzervativizma i euroskeptičnosti, PO je liberalno-konzervativna stranka, bliska centru, , a i epitet liberali su dobili od tvrdih konzervativaca što vrijedi za trenutne poljske prilike.
Uvijek moramo pripaziti sa oznakom lijevo, jer se nekim poljskim glasačima (kao i s hrvatskim) ne smije olako spominjati nešto lijevo da ne bi ispali komunisti (ili u našem slučaju, također i Jugoslaveni), a ponavljam – PO niti ne potječe od poljske ljevice. Tako i izjave političara iz PO variraju, no sigurno je kako trenutno djeluju u prostoru desnog centra, kao proeuropska oporba vladajućoj stranci. U EP-u su dio obitelji Europske pučke stranke (EPP), a na domaćoj sceni malo liberalniji (nego što bi to bio, npr. prosječni političar iz bavarskog CSU-a, koji je isto član EPP-a). Također, PO se čvrsto zalaže za EU i NATO (naravno, NATO u Poljskoj nikada nije problem, dok EU – za dio aktera – već je problem).
PO je bila na vlasti od 2007.- 2015. U tom razdoblju su sklapali ugovore i sa „Gazprom-om“, baš kao što je to činila Njemačka i druge zemlje. Između ostalog, zato PiS razapinje Donalda Tuska (koji je uz prekide, najduže na čelu stranke). A kad u Poljskoj nekog optužite za ruski utjecaj to je politička smrtna kazna. Međutim, reći da je Tusk ruski igrač je ipak previše; prije svega, jer ne ugrožava vladavinu prava, niti je član uprave „Gazprom-a“ ili „Rosnjefta“ (kao npr. bivši njemački kancelar Schröder), a u konačnici je proeuropski političar).
Zamislite da državotvorni HDZ (pod vodstvom nekog desnijeg političara) optuži nekog SDP-ovca (ili nekog jakog kandidata iz oporbe, ako takvih trenutno ima?) da je bio srpski igrač. Kod nas je to čak i teško zamisliti kao politikantsku podvalu, zar ne? (dobro ajde, Jugoslaveni i sl. bude i danas u Saboru i javnosti, ali da nekom baš kažu da je vučićevac – zbog toga što npr. upućuje na korupciju u vladajućoj stranci – koji ugrožava našu politiku i sl., praktički je teško zamislivo. Doduše, ako čovjek koji je osuđen da je prostitutke plaćao kokainom, a inače je najbolji desni novinar, kako mu tepaju – prilikom kampanje za gđu Grabar Kitarović (koja mu vjerojatno više nije simpatična) – zahvalio u emisiji, u eteru, osuđenom ratnom zločincu Vojislavu Šešelju (!), e onda je vjerojatno sve moguće).
No vratimo se Poljskoj. Ugovor s „Gazprom-om“ nije bio jedini faux pas PO-a. Naime, Donald Tusk je 2014. preuzeo mjesto predsjednika Europskog Vijeća. Nakratko ga je na premijerskoj poziciji naslijedila Ewa Kopacz. Međutim, onda je 2015. na domaćim parlamentarnim izborima PO pometen od PiS-a. U međuvremenu ih je PiS dobio i na predsjedničkim izborima (trenutno predsjednik Duda služi u drugom mandatu). Uslijedilo je razdoblje konzervativne rekonkviste, odnosno u ovom slučaju, revival-a populizma u Poljskoj.
Ponovimo, i legendarni Walesa je oduvijek bio katolik – konzervativac pa tako i u početno vrijeme poljske demokracije, ali politička scena se u 21. stoljeću pomakla toliko udesno, da su neki pobožni katolici, praktički ponovno postali disidenti i ne žele imati posla sa populizmom Jaroslawa Kaczinskog i njegovih sljedbenika. Ostali su svoji i uvijek se bore za slobodu pa se (uvjetno rečeno) mogu nazvati i liberalima. I realno, ako je PiS zauzeo veći dio desnice, onda je normalno da se drugi nalaze lijevo. Bez obzira što nisu klasični socijaldemokrati po vokaciji – bio to liberalni konzervac Tusk ili npr. Walesa, koji više nije politički aktivan (a opet Walesa sigurno nije klasični ljevičar, iako je bio čelnik sindikata, jer tada je sindikat bio jedina oporba u komunizmu – Walesa je zapravo vječna oporba, ne nužno u pejorativnom smislu, već je čovjek koji se ne prilagođava vjetrovima te ostaje svoj, a to često vodi u usamljenost, ali barem imate kralježnicu.
Dakle, put PO-a političkom scenom Poljske je išao od početne kršćansko – demokratske stranke, preko liberalno-konzervativne stranke do umjerenih liberalnih tendencija ili čak centra, a u opoziciji (pogotovo i na vlasti) zapravo moraju zahvatiti cijelo glasačko tijelo i pronaći neke (neodlučne) protivnike PiS-a. Kako su trenutno oko abortusa pro choice, gube i neke konzervativnije članove. Autor ovih redaka ponovno naglašava kako je stavljanje pitanja oko abortusa na pijedestal u političkoj kampanji, svrsishodno koliko i ponavljanje kremaljskih narativa oko pregovora ili eskalacije rata. Recite jasno jeste li za ili protiv (There are no easy answers, but there are simple answers), ali to ne smije biti glavno pitanje politike. New age desnica, koja želi vratiti tradicionalne kršćanske vrijednosti, time nažalost, samo dodatno polarizira scenu u svim državama.
Također, PO se sada zalaže i za veću potrošnju (pokušavajući biti još darežljiviji od PiS u socijalnim transferima) te gube i neke liberalnije članove. Međutim, ti liberalniji otpadnici će slabljenjem PO vjerojatno više pomoći krajnjoj desnici. No, vidjet ćemo. PO je tradicionalno jak u Varšavi (gdje je gradonačelnik iz PO-a. Naime, Rafał Trzaskowskitijesno je, sa 48.5%, izgubio od Andrzeja Dude i na predsjedničkim izborima) te općenito urbanima centrima na zapadu i sjeveru Poljske.
Međutim, od 2015. PO gubi od PiS-a na svim razinama – parlamentarnim izborima, lokalnim izborima, predsjedničkim izborima. U teoriji, više mladih ljudi u urbanim sredinama će glasati za PO, ali npr. na prošlim parlamentarnim izborima 2019., izlaznost je bila oko 61%, što nije bilo dovoljno za bolji rezultat. Naime, PiS ih je rasturio k’o bugarsko sobranje (PiS 43.6% vs. PO 27.4%, a demokratska ljevica je osvojila oko 12%). Oko Donalda Tuska možemo reći i ovo. On je u isto vrijeme jedini eksponiraniji političar koji može naštetiti PiS-u, a u isto vrijeme je (prema anketama) jedan od onih političara kojem se i najmanje vjeruje. Vidjet ćemo.
Na samom kraju, još samo kratki pregled trenutnih anketa za jesenske izbore u Poljskoj.
Predizborna kampanja i projekcije za jesenske parlamentarne izbore
Idući parlamentarni izbori (izbori za Sejm) bi se trebali održati uskoro, točnije 15. listopada 2023. (predsjednik Duda je dosta čekao sa određivanjem datuma, kako bi što više pomogao vladajućoj partiji). PiS, koji na izborima nastupa u koaliciji imena Ujedinjena desnica, posebno je lansirao kampanju usmjerenu protiv Tuska. Nakon što je bio predsjednik EPP-a, Tusk se vratio u domaću politiku 2021. i ponovno vodi PO, sada u koaliciji koja se zove Građanska koalicija (Koalicja Obywatelska), iako su ga neki parteri (predizborno) i napustili. U slobodnoj Poljskoj dosad nije zabilježeno da je neka stranka dobila izbore triput zaredom – hoće li to uspjeti PiS-u (makar i u formi manjinske vlade)?
Ukoliko oporba pobijedi na skorašnjim izborima za Sejm, bit će zanimljivo vidjeti i kako će djelovati predsjednik države. Hoće li doći do prave kohabitacije (u RH će stručnjaci reći da kod nas – unatoč tome što je predsjednik zadržao neke ovlasti – kohabitacije i nema, jer formalno imamo parlamentarni – za neke, možda i kancelarski – sustav)? Hoće li Duda dati mandat svojima (ako i ne budu prvi) ili nešto treće (?) Upućeniji govore da se Duda, ipak neće kockati – que sera, sera.
Izborne teme iz kuhinje Kaczynskog su „Njemačka“ i „sigurnost“. Oporbenog čelnika Tuska se naziva „izaslanikom briselske birokracije, kojom dominira Njemačka te koja želi staviti Poljsku pod svoju kontrolu“. Inače, Poljska pod vodstvom PiS-a i dalje traži ratne reparacije od Njemačke, dok Njemačka smatra da je to stavljeno ad acta, još 1970-ih. Antinjemačko raspoloženje se preselilo i na njemačku stranu granice (u formi anti – poljskog raspoloženja) pa je nedavno šef europskih pučana – Manfred Weber – za PiS rekao da su to njegovi protivnici, što su neki poljski mediji preveli kao neprijatelji. Rekli bi smo, barem na prvu, da Poljaci kod svojih izbora više govore o Njemačkoj, nego li hrvatski političari (tijekom predizborne kampanje) o odnosu sa Srbijom (zato što je njihova međusobna povijest još krvavija, a populisti se ne okreću pitanju budućnosti). Naravno, Njemačka je prošla kroz katarzu, dok Srbija nije (a ni reparacije baš nismo riješili).
A propos sigurnosti, poljska vojska se krenula rapidno modernizirati, što je dobro za sve Saveznike. Ugovori sa američkim proizvođačima, kao i onima iz Južne Koreje su odavno sklopljeni. Poljaci (po tradiciji Pilsudskog) uvijek traže ključne zapadne partnere, a trenutno su to SAD. Dakle, dok Nijemci već zaboravljaju na svoj Zeitenwende i previše sporo kreću u modernizaciju vojske (i povećanje BDP-a za obranu, koje se očito odugovlači i na 2030-e), Poljaci imaju cilj postati najjačom kopnenom vojskom u Europi, već u naredne 2-3 godine. Naravno, najnovija modernizacija ide u korist PiS-u, jer tvrde kako PO za vrijeme njihovog mandata, nije ništa novo ulagao u vojsku.
Također, euroskeptici iz PiS-a su se za same izbore počeli služiti i Orbanovim trikovima. Naime, na izborni dan bi se trebao održati i referendum o migracijama (znamo da RF, putem svoje kolonije Bjelorusije, na poljsku granicu namjerno šalje nove migrante, a neke od njih, niti električna ograda neće zaustaviti od pokušaja ulaska na teritorij EU). Izbore 2015. je PiS i dobio dobrim dijelom zbog anti-imigrantske retorike, dok je sada antiimigrantsko raspoloženje ipak nešto umjerenije. Kako poljski izborni zakon favorizira najjaču stranku, cilj PO-a je da zauzme prvo mjesto, što će biti težak posao (a i potencijalni koalicijski partneri Tuskove stranke također zaostaju u anketama). Obje političke strane u Poljskoj se slažu da su ovo najbitniji izbori od 1989. Tada su srušeni komunisti, a danas su ponovno na razdjelnici – ili nastavak neliberalne politike, ili zaokret prema liberalnoj Poljskoj. Dakle, proljeće je 15. u listopadu…ili bilo kog drugog.
Trenutne projekcije ( druga polovica kolovoza 2023.) nam govore sljedeće:
Pravo & Pravda/Ujedinjena desnica (PiS i manji partneri): 37%
Građanska koalicija/ KO (tj. PO & manji partneri): 31%
Konfederacija slobode & nezavisnosti (Konfederacja Wolność i Niepodległość ili jednostavno Konfederacija): politički savez manjih stranaka krajnje desnice, populisti i nacionalisti koji su još više euro-skeptični od PiS-a, a zanimljivo je kako su i tržišno liberalniji od trenutno vladajućih desničara (žele smanjenje poreza i manje državne intervencije), okupljaju više glasača na ruralnim područjima, također i protivnici imigracije/ksenofobi/antisemiti i antivakseri – ipak trenutno ih vode, kažu upućeniji, prilično artikulirani političari mlađe generacije Krzysztof Bosak (rođ.1982.) i Sławomir Mentzen (rođ.1986., navodno najpopularniji poljski političar na Tik – Toku sa 700 000 follower-a, ali i kontroverzan, jer je prije rekao kako je njegovih „5 točaka“ sljedeće: „Ne želimo Židove, homoseksualce, pobačaje, poreze i Europsku uniju.“; naravno, on se brani da je to izvađeno iz konteksta, ali vjerujem kako Vam je sada je još jasnije ono o čemu sam pisao u povijesnom dijelu ovog teksta); trenutno ne inzistiraju previše na krajnje desnim stavovima, već su više konzervativni s umjerenijom dozom nacionalizma; iako se, kao najveća većina Poljaka, protive ruskoj agresiji, oni se protive i PiS-ovoj velikoj vojnoj pomoći Ukrajini (!), kao i primitku velikog broja izbjeglica, koji ugrožavaju poljski socijalni sustav (Mentzen se čak protivio i zabrani uvoza ruskih energenata!), tj. govore kako „interesi Ukrajine nisu i interesi Poljske“ – a to i vidimo sada oko „žitne krize“; ipak pametno su utišali neke proruske stavove u stranci, a sve što govore se ionako može smatrati samo borbom za „nacionalne interese“ (posebno se protive i pravilima EU oko klimatskih promjena), a ako osvoje bitan dio glasova, možda će i dodatno smanjiti anti-establishment ton; jesu li oni poljska verzija (guvernera Floride) DeSantisa ili možda Domovinskog pokreta i hoće li oni biti kingmaker-i?, jer trenutno u anketama imaju: 11%
Lewica (Ljevica, savez stranaka ljevice i lijevog centra, neke od istih su se tijekom vremena spajale, ukidale, odvajale), socijaldemokrati, progresivni (LGBT prava), zalažu se za EU; logika govori da su gotovo sigurno koalicijski partneri PO; trenutno na 8%
Trzecia Droga (Treći put, centristička, umjereno konzervativno – liberalna koalicija dvije stranke: liberalno centrističke stranke Poljska 2050. i Poljske narodne stranke, koja je svojevrsna seljačka stranka; u prošlosti lijevi centar, danas kršćansko – demokratski desni centar; dakle, ova koalicija nije predstavnik socijaldemokratskog „trećeg puta“, već se ime odnosi kao alternativa dviju glavnih stranaka); zalažu se za referendum oko abortusa, zelenu transformaciju, pojednostavljenje poreza, povećanje plaća u javnom sektoru; Tusk smatra da su mu oni izgledni koalicijski partneri za sastavljanje vlade; trenutno na 10%
Kukiz 15 – (vođa Pawel Kukiz), desna populistička stranka koja se od čistog anti-establishment-a, pokušava približiti nacionalnom – konzervativizmu; euroskeptici, zalažu se za reformu izbornog sustava; trenutno na 1%
AGROunia; predstavnici agrarno – socijalističke ideje, pomiješane s nacionalističkim sentimentom i katolicizmom (vođa stranke kaže da su „vjera, tradicija & Djevica Marija elementi socijalizma“), budući je Poljska narodna/seljačka stranka za njih previše umjerena, formirali su svoj pokret; trenutno na 0-1%
Porozumienie (Sporazum), bili su koalicijski partner PiS-u u prijašnjim vladama, ekonomski liberalni, društveno konzervativni; trenutno na 0-1%.
ZaključnoU ovom tekstu sam pokušao sažeto (i generalno) prikazati povijesno – politički presjek, profil i/ili kontekst Poljske, odnosno političke scene u Poljskoj. Neke bitne osobe, događaje, političke protivnike i sl. Napisao sam nešto malo o burnoj prošlosti i nešto malo o burnoj sadašnjosti, kako bi pokušali bolje razumjeti ono što se trenutno događa u toj državi i ono što nas očekuje. Poljska (kao i npr. Češka i Slovačka) ima neke sličnosti i povijesne paralele sa RH, ali je treba gledati posebno. Inicijativa 3 mora, ako se na njoj bude radilo, može biti dodatna poveznica. U ovom trenutku Poljska postaje lider na istočnom krilu NATO-a. Naime, Poljska planira napraviti jednu od najjačih vojski u Europi. Što se tiče odnosa prema Rusiji, svi bi trebali slijediti poljski primjer.
S druge strane, što se tiče urušavanja vladavine prava ili demokratskog nazadovanja – tu ih ne smijemo slijediti, jer vladajući PiS predstavlja poznati desničarski populizam jednog Orbana, a u novije vrijeme (posebno oko reforme pravosuđa) ga kopira i izraelski premijer Netanyahu. U tom smislu, cijenjena američko – poljska povjesničarka i novinarka Anne Appelbaum nas konstantno upozorava na ugrožavanje liberalne demokracije. Ljudi kojima su puna usta „nacionalnog interesa“ često slabe svoje nacije i ugrožavaju demokraciju. RH ne smije slijediti takve trendove. I to treba vrijediti i za ljevicu i za desnicu, kao i za one centralne u Lijepoj našoj. Recimo ne porocima: NE drogi, NE pušenju i NE populistima.
