Povijest prava vlasništva u zapadnom svijetu – Matej Hittner, predsjednik Centra za javne politike i ekonomske analize
Ovo je 1/5 dio rada “Povijesni, javnofinancijski i pravni aspekti uvođenja poreza na nekretnine u pravni sustav Republike Hrvatske” koji je Matej Hittner obranio 18. prosinca 2023. na Pravnom fakultetu u Zagrebu (poslijediplomski specijalistički studij “Fiskalni sustav i fiskalna politika”
Prema riječima Murraya Rothbarda iskonski, tj. prvobitni nastanak vlasništva se događa u trenutku spajanja ljudskoga rada s prirodom.[1]
Naime, čovjek po svojoj prirodi u bilo kojem trenutku ima:
- Kontrolu nad svojim tijelom (u smislu da je jedini koji može upravljati svojim tijelom bez potrebe za vanjskim mehaničkim podražajima) kao sredstvom kojim obitava u stvarnosti.
- Površinu na kojoj stoji.
Priroda svakog živog bića, pa tako i čovjeka, je da se njegovo iskustvo života manifestira doticanjem s prirodom oko sebe. Čovjeku je potrebna površina po kojoj će se kretati, zrak koji će udisati, voda koju će piti te plodovi koje će jesti.
Prema Rothbardu koncept vlasništva nastaje miješanjem ljudskog intelektualnog i fizičkog rada s prirodom. Uzimanjem gline iz zemlje te oblikovanjem iste u kip, čovjek u pitanju postaje vlasnikom tog kipa. Uzimanjem grane te guljenjem iste i šiljenjem njenog vrha, čovjek postaje vlasnikom tog koplja. Isti koncept vrijedi i za interakciju sa životinjama. Ulovom ribe te pripitomljavanjem sokola ili divljeg kozlića, čovjek postaje vlasnik istih.
Nastavno na prethodno, ista logika vrijedi i za vlasništvo nad samom zemljom – prvobitno vlasništvo nad istom nastaje njenom obradom.
Koncept vlasništva možemo smatrati endogenom spoznajom, ne samo među ljudima, već i među životinjama. Banalan primjer toga se može primijetiti pri hranjenju. Pripadnici iste jedinke načelno poštuju vlasništvo nad hranom koju je primjerak te jedinke ulovio ili pronašao u prirodi. Uzimanje iste rezultira agresijom, tj. sukobom.
Upravo je zbog sukoba, tj. izbjegavanja sukoba, vlasništvo endogeno spoznato među ljudima. Naime, pri miješanju nekog slobodnog dobra (eng. free good) iz prirode s ljudskim radom te stvaranjem potrošačkog dobra (alata, hrane, umjetnine) priznaje se vlasništvo stvaratelja nad novonastalim dobrom jer to umanjuje mogućnost za potencijalnim sukobom.
Spoznaja instituta vlasništva temelj je moderne civilizacije, no o tome će biti više riječi kasnije.
Od kada točno postoji formalno vlasništvo nad zemljom, nije razjašnjeno. Homo sapiens je u svojim počecima bio lovac sakupljač te su prve plemenske zajednice bile sklone migracijama sukladno godišnjim dobima, neočekivanim promjenama okoliša, kretnji divljih životinja itd.[2] Kako je vrijeme odmicalo nastale su prve civilizacije u dolini Ind, Mezopotamiji te Egiptu, a s njima i poljoprivreda. Usvajanjem poljoprivrede te raznih pratećih tehnika obrade zemlje, čovjek je prestao migrirati te procijenio da može ostvariti veću materijalnu dobrobit obradom zemlje.[3],[4]
Širenjem poljoprivrede te formiranjem pratećih civilizacija, društva su doživjela značajan demografski rast, a samim time društva su se počela značajnije organizirati.[5],[6]
Hans-Hermann Hoppe kaže da ljudi po svojoj prirodi preferiraju imati više nego manje, imati istu stvar sada nego kasnije te samim time imaju tendenciju djelovanja s ciljem da imaju što više blagostanja što prije.[7] Riječ je o fenomenu tzv. vremenske preferencije. Vremenska preferencija nam govori koliko je čovjek spreman odgoditi konzumaciju iliti gratifikaciju u sadašnjosti kako bi uživao u većem povratu na nekonzumiranu osnovicu u budućnosti. Banalan primjer je konzumacija (jedenje) sjemenki sada iako su iste mogle poslužiti za sjetvu što bi kroz vrijeme rezultiralo značajnijim povratom na osnovicu koja onomad nije konzumirana. No kako čovjek uvijek mora nešto konzumirati a tok vremena je konstantan neovisno o čovjekovom djelovanju, vrijeme je uvijek oskudno. Ljudi kao živa bića koji preferiraju imati više nego manje, potpomognuti sviješću i visokom inteligencijom, teže kooperaciji jedni s drugima jer prepoznaju da rad obilježen specijalizacijom donosi kroz vrijeme veći povrat nego rad obilježen samodostatnom izolacijom.
Vremenska preferencija se razlikuje među raznim kulturama, ali ujedno ovisi i o životnom razdoblju čovjeka. Tako će djeca imati višu preferenciju konzumirati nešto sada umjesto konzumirati kasnije, dok u zreloj dobi ista opada. Na razini većeg skupa ljudi, kolektivna niska vremenska preferencija doprinosi boljem materijalnom statusu društva jer omogućuje efikasniju akumulaciju kapitala te uživanje plodova istih. Doduše, određeni vanjski faktori mogu utjecati na smanjenje vremenske preferencije, tj. konzumiranje više u sadašnjosti, nego u budućnosti, a to je prisustvo agresije prema imovini i ljudima; pojave koje čine potencijal povrata na odgodu gratifikacije upitnom odnosno krađa, razbojništvo, vandalizam i ostale pojave koje ugrožavaju ljude i njihovu imovinu.[8] Stoga se još u ranoj povijesti javlja potreba za kolektivnim sustavom obrane imovine i zaštite ljudi; resursi se ulažu u zidine i oružje umjesto u oruđe te u sustave administracije pravde i kažnjavanja prijestupnika.
Hoppe u svom eseju Natural Elites, Intellectuals, and the State navodi:[9]
„U svakom društvu, nekolicina pojedinaca talentom stječe status elite. Zbog vrhunskih postignuća u bogatstvu, mudrosti i hrabrosti, ti pojedinci dolaze do prirodnog autoriteta, a njihova mišljenja i prosudbe uživaju opće poštovanje. Štoviše, zbog selektivnog parenja, brakova, i zakona građanskog i genetskog nasljeđivanja, pozicije prirodnog autoriteta vjerojatno će se prenositi unutar nekoliko plemićkih obitelji. Glavama ovih obitelji, s dugotrajnom i priznatom povijesti vrhunskih postignuća, dalekovidnosti i uzornog osobnog ponašanja, ljudi se okreću sa svojim sukobima i pritužbama jedni protiv drugih. Ti vođe prirodne elite djeluju kao suci i mirotvorci, često besplatno iz osjećaja dužnosti koja se očekuje od osobe s autoritetom, ili iz brige za građansku pravdu kao privatno proizvedeno „javno dobro“.“
Nastavno na prethodni ulomak zgodno je spomenuti tzv. željezni zakon oligarhije Roberta Michelsa.[10] On sugerira da će se sve složene organizacije, uključujući i one osnovane kao strogo demokratske, razviti u oligarhije, odnosno da će biti obilježene vodstvom od strane unutarnje elitne podgrupe. Željezni zakon implicira da se postojanje elite prirodno nameće kao nužni preduvjet optimalnom izvršavanju strateških ciljeva organizacije.
Kako su oligarhije jačale te kako bi uspješnije zadržale svoju vlast, vlasništvo nad zemljom je postalo preduvjet aktivnog političkog i građanskog djelovanja te se javlja institut timokracije, (grč. τιμοϰρατία, od τιμή: procijenjeni imetak; ugled + -ϰρατία: -kracija), koju Hrvatska enciklopedija definira kao oblik vladavine u kojem su javne funkcije rezervirane za pojedince koji posjeduju određeno bogatstvo ili ugled, odnosno vladavina bogatih. [11] Pojam timokracije je prvi upotrijebio Solon u atenskom ustavu gdje je sudjelovanje u upravljanju i odlučivanju povezano s vlasništvom nad određenom količinom poljoprivrednih dobara.
Solon je podijelio stanovništvo u četiri razreda ne prema porijeklu, već prema visini priroda od zemljoposjeda (koji se mjerio u količini ulja, vina i žita):[12]
- pentakosiomedimne (imaju prirod više od 500 medimniaa)
- hipeis (imaju prirod veći od 300 medimni)
- zeugite (imaju prirod preko 200 medimni)
- tete (imaju manje od 200 medimni priroda ili ga uopće nemaju).
Zanimljiva je činjenica da je Solon zabranio osobno jamstvo za dugovanje i ukinuo dužničko ropstvo poznato pod imenom sisahtija, odnosno „stresanje tereta“, kako je neki autori nazivaju (od grč. σείω = „tresem” i grč. ἀχϑός = „teret”), koje opisuje oslobođenje zemlje od hipoteka uklanjanjem kamenova (horoi) koji su označavali terete na nekretninama. Solon je tako usporio rast već značajnog broja robova jer su se do tada seljaci u nemogućnosti prehranjivanja često zaduživali, a za dugove jamčili vlastitom slobodom ili slobodom članova svoje obitelji.12
Koncept vlasništva nad zemljom te pravima i obvezama po pitanju upravljanja tim vlasništvom spominje se u raznim drevnim zakonicima i zapisima.[13] Između ostalog, spominju se u Bibliji,[14] vjerojatno najutjecajnijoj kulturno-religioznoj zbirci tekstova Zapadne civilizacije. Biblija, kršćanstvo i kršćanske crkve imali su utjecaj na evoluciju prava u europskim državama te pozicioniranje istih kao izvorišta prirodnog prava te morala općenito. Uzevši u obzir spomenuti utjecaj na sekularno pravo, izdvojit ću nekoliko biblijskih citata koji se dotiču vlasništva:
„18 Knez ne smije prisvojiti ništa od baštine naroda, pljačkajući narodni posjed. Sinovima svojim neka dade baštinu od svojega posjeda, da se ne raspe narod potjeran sa svojega posjeda.“
-Ezekiel, poglavlje 46
„17 ‘Proklet bio koji pomakne međaš susjedov!’ – I sav narod neka reče: ‘Amen!’“
-Ponovljeni zakon, poglavlje 27
„6 Tada reče Jeremija: »Dođe mi riječ Jahvina: 7 ‘Uskoro će doći k tebi Hanamel, sin tvoga strica Šaluma, da ti kaže: Kupi njivu moju u Anatotu; ti imaš rodbinsko pravo da je kupiš!’ 8 Kako je Jahve navijestio, k meni dođe moj stričević Hanamel u tamničko dvorište i reče mi: ‘De kupi moju njivu u Anatotu, jer ti imaš pravo na posjed i rodbinsko pravo da je kupiš! Kupi je!’ I tada spoznah da to bijaše riječ Jahvina. 9 Kupih, dakle, tu njivu od stričevića Hanamela iz Anatota te mu izmjerih u novcu sedamnaest šekela srebra. 10 Napišem ugovor, udarim pečat, pozovem svjedoke i izmjerim novac na tezulji. 11 Zatim uzmem kupovni ugovor, zapečaćen prema propisu i uredbama, 12 predam kupovni ugovor Baruhu, sinu Mahsejeva sina Nerije. Nazočni su bili: moj stričević Hanamel, svjedoci što su potpisali kupovni ugovor i svi Judejci koji su se našli u tamničkom dvorištu. 13 Tada pred njima zapovjedim Baruhu: 14 ‘Ovako govori Jahve nad vojskama, Bog Izraelov: Uzmi ove isprave, ovaj kupovni ugovor, zapečaćeni i otvoreni, i stavi ih u glinenu posudu da se zadugo sačuvaju. 15 Jer ovako govori Jahve nad vojskama, Bog Izraelov: Još će se u ovoj zemlji kupovati i kuće, i njive, i vinogradi!’«“
-Jeremija, poglavlje 32
Najveće kršćanske denominacije čije Crkve promoviraju njihovo viđenje kršćanske teologije te teorije moralnosti, spasenja itd. djeluju koordinirano s (građanskim) državama. Jedan od razloga (osim teorije sile, tj. nadmoći države) je u biblijskim poglavljima koja opisuju paralelne, ali različite obveze prema Crkvi te prema državi. Zanimljivo je napomenuti da primjerice Islam kao religija srodna kršćanstvu (abrahamske religije) ima kodificiran sustav nekolicine poreza od kojih su neki implementirani u službene porezne sustave država. Potrebno je posebno naglasiti porez harač, naziv za porez na zemljišta te ujedno naziv za glavarinu; naime, značenje harača je variralo od vremena do regije primjene.[15]
Radi zanimljivosti, sljedeća tri ulomka se odnose na javna davanja, tj. na poreze i na carine:
„6 Zato i poreze plaćate: ta službenici su Božji oni koji se time bave. 7 Dajte svakomu što mu pripada: komu porez – porez, komu carina – carina, komu poštovanje – poštovanje, komu čast – čast.“
-Poslanica Rimljanima, poglavlje 13
„Tada farizeji odoše i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi. 16 Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima da ga upitaju: »Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. 17 Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?« 18 Znajući njihovu opakost, reče Isus: »Zašto me iskušavate, licemjeri? 19 Pokažite mi porezni novac!« Pružiše mu denar. 20 On ih upita: »Čija je ovo slika i natpis?« 21 Odgovore: »Carev.« Kaže im: »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.«“
-Evanđelje po Mateju, poglavlje 22
„10 Pitalo ga mnoštvo: »Što nam je dakle činiti?« 11 On im odgovaraše: »Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako.« 12 Dođoše krstiti se i carinici pa ga pitahu: »Učitelju, što nam je činiti?« 13 Reče im: »Ne utjerujte više nego što vam je određeno.«“
-Evanđelje po Luki, poglavlje 3
Vrlo važan period po pitanju evolucije i kodifikacije stvarnog prava te vlasništva nad zemljom je vrijeme Rimske republike i Rimskoga carstva. Rimsko pravo je imalo značajan utjecaj na razvoj građanskog prava u modernim pravnim sustavima zapadnoga svijeta.[16]
Postoji više osnova po kojima se u rimskom pravu vršila teoretska podjela nad stvarima (uključujući zemlju) koje mogu biti predmet vlasništva. Stvari su mogle biti u privatnom vlasništvu, odnosno pripadati nekoj fizičkoj osobi (res in patrimonio) ili su mogle biti stvari isključene iz privatnog vlasništva (res extra patrimonium).[17]
Stvari su se mogle podijeliti na materijalne (res corporales) i nematerijalne (res incorporales).[18] U netjelesne stvari u pravilu se ubrajaju sva imovinska prava osim prava vlasništva, dakle stvarna prava na tuđoj stvari (založno pravo, pravo služnosti i dr.) i obvezna prava
(tražbine).[19], [20]
Stvari isključene iz privatnog vlasništva mogle su biti dostupne za korištenje svima (res communis) ili su mogle pripadati rimskom narodu (res publica).[21]
Izvori Rimskog prava ne nude definiciju vlasništva (dominium). Prema rimskom pravu vlasništvo (dominium) je značilo potpunu vlast nad fizičkom stvari bez ograničenja (osim onih koja su uspostavljena od javne vlasti). Vlasništvo je obuhvaćalo pravo posjedovanja, držanja, korištenja, uživanja i otuđivanja stvari, kao i podizanja tužbe za njezino vraćanje kada je to bilo potrebno. Međutim, vlasnik se mogao odreći ili izgubiti neka od tih prava (npr. pravo na korištenje stvari ili na korištenje plodova njezine uporabe), a da i dalje zadrži pravo vlasništva. Pravo vlasništva u rimsko doba nije bilo jako ograničeno, ali javni red i interesi zajednice opravdavali su neka ograničenja privatnog vlasništva.[22]
Vlasništvo se shvaćalo kao potpuna i isključiva vlast na tjelesnoj stvari koju su svi dužni poštivati. Ta pravna vlast pripada vlasniku makar i nema faktičnu vlast na stvari odnosno posjed stvari. Na osnovi pravne vlasti vlasnik može vlasničkom tužbom osigurati u svako doba i faktičnu vlast na stvari.[23]
Jedna jako bitna distinkcija u stvarnom pravu je ona između vlasništva (dominium) i posjeda (possessio).[24] Dok je vlasništvo najveće i najmanje ograničeno pravo nad stvarima, posjed se odnosio na faktičnu kontrolu (držanje) stvari. Vlasništvo je bilo predmet prava, dok je posjed bio činjenično stanje, a ne pravo. Međutim, pravne kategorije vlasništva i posjeda su jako povezane jer je posjed često bio ključan faktor u različitim pravnim metodama prijenosa vlasništva – traditio i usucapio.[25]
Glede formalnosti u pogledu prijenosa vlasništva, stvari su se dijelile na res mancipi i res nec mancipi.[26]
Res mancipi prenosile su se formalnim postupkom koji se zvao mancipacija i za njihov prijenos je bila potrebna prisutnost pet svjedoka. U tu kategoriju pripadale su stvari koje su bile od značaja za ondašnja agrarna kućanstva poput zemlje, robova i stoke. Sve ostale stvari smatrale su se res nec mancipi i nije postojao formalni način prijenosa navedenih stvari u vlasništvo druge osobe. Razvojem trgovine distinkcija između ove dvije kategorije gubila je na značaju.
Ranije je spomenuto da su se stvari mogle podijeliti na materijalne (res corporales) i nematerijalne (res incorporales). Razlika između ove dvije kategorije je bitna u tome što su samo materijalne stvari mogle biti predmet posjeda te su se samo takve stvari mogle prenositi neformalnim postupcima tradicije ili usucapije (stjecanje prava na stvar kroz neometano korištenje; dosjelost). Stvari su se još mogle podijeliti na pokretne i nepokretne te po osnovi zamjenjive i nezamjenjive.17
Uz vlasništvo u gospodarskom smislu važno je bilo i hipotekarno pravo s obzirom na to da su ta dva prava neodvojiva u pravnom prometu. Hipoteka je bilo neposesorno založno pravo nad imovinom dužnika te se u slučaju dužnikova bankrota imovina pod hipotekom prenosila u vlasništvo vjerovnika. U rimsko doba hipotekarno pravo koristilo se samo nad nepokretnom imovinom, dok se za pokretnu imovinu koristio tzv. ručni zalog (pignus), koji je bio posesoran.[27]
Nastavno na prethodni ulomak, zanimljivo je napomenuti da u najstarijem rimskom pravu položaj dužnika i vjerovnika nije u pravnom smislu bio izjednačen, tj. koordiniran. Naime, onaj koji je potraživao nešto od drugoga bio je u jačoj poziciji te je njemu po rimskom pravu bila osigurana vlast nad osobom od koje je nešto potraživao. Ukratko, vjerovnik nije imao samo zahtjev prema dužniku, nego je imao i vlast nad osobom dužnika. Uostalom, i sam naziv obligatio (od lat. ligare = vezati) upozorava da se dužnik izvorno nalazio podvrgnut vjerovnikovoj vlasti shvaćajući vlast kao fizičku vezanost.[28]
Za kraj, izuzetno su važni koncepti fructus i usfructus.
Fructus (plodovi) su proizvodi i prinosi koji neposredno ili posredno nastaju od neke stvari ili prava. Plodovi stvari su po tome proizvodi koje ona daje prirodno ili posredovanjem nečijeg rada kao i sve drugo što ona daje s obzirom na svoju namjenu, a plodovi prava prinosi koje to pravo daje s obzirom na svoju prirodu, npr. pravo koje ovlašćuje na stjecanje plodova (pravo plodouživanja, tj. usfructus) ili drugih dijelova stvari.[29]
Usfructus (pravo plodouživanja) je pravo nositelja (plodouživatelja) da se u svakom pogledu može služiti tuđom stvari (poslužna stvar) sukladno njezinoj namjeni i čuvajući joj bitna svojstva. Prirodne plodove plodouživatelj stječe odvajanjem, dok mu civilni plodovi pripadaju za cijelo vrijeme trajanja plodouživanja bez obzira na to jesu li dospjeli i ubrani.[30]
Osim pravne ostavštine rimskog doba, značajan doprinosi današnjem razumijevanju koncepata imovine i vlasništva dan je u razdoblju nakon otkrića Amerike i to od strane mislioca poput Johna Lockea, Thomasa Hobbesa, Adama Smitha i Karla Marxa. Locke i Smith su jedni od najvećih velikana liberalizma, ideologije koja se rasplamsala zapadnim svijetom u 18. stoljeću i čiji je jedan od temeljnih postulata važnost prava vlasništva.[31] Sa druge strane, Marx je jedan od najvećih velikana socijalističke teorije koja je bila na vrhuncu slave tijekom 20. stoljeća.[32]
Za srednji vijek su karakteristični instituti feudalizma i kmetstva.
Feudalizam je suštinski bio imovinski odnos obilježen staleškom stratifikacijom u kojem su imovina i imovinska prava dodjeljivana sudionicima društva na temelju njihovog staleža ili društvene uloge. Klasična podjela uključuje kralja, plemstvo te njihove podanike među kojima su kmetovi bili jedna od najniže rangiranih skupina. Kmetstvo označava odnos, tradicionalno unutar feudalizma, u kojem su glavninu agrarne proizvodnje obavljali kmetovi – seljaci bez ili s vrlo ograničenim vlasništvom nad zemljom. Kao naknadu za rad na posjedu (poljoprivredna površina, šuma, rudnik) feudalca, dobili bi udio u plodovima te pravo na obradu i plodove ustupljene zemlje.[33]
U srcu feudalizma je bio feud tj. leno, zemlja dodijeljena plemiću (sada feudalcu) od strane monarha za njegovu vjernost te kao naknada za vojnu obvezu koju plemić ima prema monarhu.[34]
U suprotnosti od lena je bio alodij (srednjovj. lat. allodium, starogerm. al-od; od all-: sav i -od: imovina), slobodno vlasništvo, nasljedno imanje slobodno od svih stega, davanja i dužnosti. Kako je alodij bio predmetom nasljeđivanja, u hrvatskim pisanim dokumentima se za njega upotrebljavaju i pojmovi plemenšćina ili bašćina koji mogu imati i šire značenje. Prema hrvatsko-ugarskome pravu alodij je dio vlastelinstva koji vlastelin obrađuje i iskorištava po vlastitoj volji. Vlastelinu je bilo zabranjeno dio vlastelinstva s kmetskim selištima (urbarijal ili rustikal) pretvarati u alodij.[35]
Iz navedenoga je vidljiv naglasak važnosti imovine i imovinskih prava u spomenutim odnosima. Naime, u srednjem vijeku je došlo do značajne prihvaćenosti koncepta slojevitosti vlasništva koji je odstupao od rimskog koncepta dominium, tj. dominum plenum, vlasništvo bez ograničenja (osim onih nametnutih od strane najviše instance, npr. države koja ima dominium eminens). Naime, kmet je imao dominium utile nad zemljom; pravo da obrađuje i oblikuje zemlju, gradi na njoj te uživa u njenim plodovima, dok je plemić imao dominium directum na svojem lenu, uglavnom dodijeljeno od monarha, te je imao pravo na naknade u vidu rente, udjela u plodovima ili rada. Kmet ujedno nije mogao utjecati na vlasništvo nad zemljom dodijeljenom od feudalca.[36]
Važan trenutak u povijesti vlasništva nad zemljom, posebno u Ujedinjenom kraljevstvu bili su valovi ograđivanja zajedničke zemlje (eng. Enclosure of the commons).[37] Naime, tijekom fuedalizma postajala su zemljišta koja su bila prepuštena slobodnoj upotrebi okolnim seljacima. Najčešće je bilo riječ o zemljištima niže kvalitete koja su se uglavnom koristila za ispašu stoke. Razvojem tehnologije te otkrićem i popularizacijom novih metoda i pristupa obradi tla poput četveropoljnog norfolškog plodoreda[38], dolazi do većeg uroda te isplativosti obrade ranije zanemarene zemlje, iliti one koja je bila slobodno vlasništvo. Nju je bilo potrebno ograditi kako bi se mogla efikasnije obrađivati, kako bi se novi poljoprivredni procesi mogli nesmetano provoditi, kako bi se jasno označile međe te kako bi se ostvarila skalabilnost.
Ograđivanja su (očekivano) bila vrlo nepopularna među seljaštvom te su bila promatrana kao neovlašteno širenje moći vlastelina i ostalih imućnijih aktera. Sama ograđivanja su se u početku odvijala „na divlje“, tj. temeljem plemićke samovolje, no kasnije su dobila i legitimitet nizom odluka parlamenta kojima se dopušta ograđivanje zajedničke zemlje kako bi se optimizirala poljoprivredna proizvodnja.[39] O socijalnom i etičkom aspektu ograđivanja su pisali i veliki mislioci poput Johna Lockea i Karla Marxa, no o njima će biti više govora u daljnjim poglavljima.
Zajednička zemlja je u modernoj ekonomskoj misli poslužila kao primjer i inspiracija koncepta tragedije zajedničkog dobra (eng. Tragedy of the commons) koji označava pojavu u kojoj ekonomski akteri nastoje maksimalno iskoristiti neko dobro kako bi namirili svoje potrebe ili interes te pritom ta nekoordinirana akcija dovodi do dugoročnog narušavanja kvalitete ili iskoristivosti predmetnog dobra.[40] U primjeru zajedničke zemlje najčešće je bilo riječ o prekomjernoj ispaši zbog koje je dolazilo do opustošenja i erozije tla. Najčešći lijek protiv tragedije zajedničkog dobra je privatizacija predmetnog dobra pošto se pretpostavlja da će privatni vlasnik (ili vlasnici) voditi brigu o dugoročnoj vrijednosti dobra. Da je tema tragedije zajedničkog dobra i dalje relevantna i zanimljiva ekonomistima govori činjenica da je 2009. godine dodijeljena Nobelova nagrada za ekonomiju Elinori Ostrom na temu gospodarenja zajedničkim dobrima.[41] Zanimljivo je spomenuti da sukus rada Ostrom naglašava kako privatizacija nije uvijek najbolje rješenje te da dobro može biti i zajedničko i održivo uz određene preduvjete poput običajnih pravila te obveze proporcionalne plodovima uživanja dobra.
Jedan od najznačajnijih mislioca i teoretičara liberalizma te intelektualni otac moderne liberalne demokracije bio je John Locke (1632.-1704.).[42] Kao jedan od najznačajnijih predstavnika prosvjetiteljstva, osim što je osporio koncept božanskog prava kraljeva, postavio je temelje liberalnog pogleda na imovinu koji daje maksimalna prava pojedincu pri upravljanju svojom imovinom u suprotnosti s višeslojnim principom prisutnim u srednjem vijeku. Njegove ideje izravno su utjecale na Američku deklaraciju o neovisnosti te Povelju o pravima (gdje se spominje čuvena Lockeova maksima: život, sloboda, imovina (tj. life, liberty and property)[43] te novu francusku vlast koja je uslijedila rušenjem Ancien Régime-a francuskom revolucijom. Nadalje, najraniji je popularizator koncepta radne teorije vrijednosti koja je ostala značajna u liberalnim i socijalističkim intelektualnim krugovima.[44]
Lockeova najpoznatija knjiga u kojoj opisuje važnost privatnog vlasništva te koja je jedan od najvažnijih dokumenata općenito po pitanju liberalnog pogleda na vlasnička prava je knjiga Dvije rasprave o vladi, izvorno napisana 1689. godine, koja kaže sljedeće:[45]
Glava V. – O VLASNIŠTVU
(. . .)
„27. Iako su zemlja i sva niža stvorenja zajednička imovina svih ljudi, ipak svaki čovjek posjeduje svoju vlastitu osobu; osim njega, na to nitko drugi nema pravo. Možemo reći kako su rad njegova tijela i djelo njegovih ruku s pravom njegovi. Dakle što god uzme iz stanja koje je pružila i ostavila priroda, tome je dodao svoj rad i dodao nešto svoje vlastito, čime je to učinio svojim vlasništvom. Budući da je to iznio iz zajedničkog stanja u koje ga je stavila priroda, tome je na osnovi spomenutog rada nešto dodano što sada isključuje zajedničko pravo drugih ljudi. Kako je taj rad nesumnjivo vlasništvo onoga tko radi, nijedan čovjek osim njega ne može imati pravo na ono što je jednom pridruženo, bar ne tamo gdje drugima preostaje dovoljno i jednako valjano.“
(. . .)
„32. No, budući da sada glavni predmet vlasništva nisu plodovi zemlje ili zvjeri koje postoje na njoj, već sama zemlja, kao ono što obuhvaća i sa sobom nosi sve ostalo, mislim kako je očigledno da se vlasništvo nad njome stječe kao i nad prethodno navedenim. Zemlja je u onoj mjeri čovjekova koliko je on obrađuje, zasađuje, unapređuje, kultivira i koliko može koristiti njezine plodove. On je, takoreći, svojim radom izdvaja iz zajedničke utrine. Niti će poništiti njegovo pravo ako se kaže kako svatko ima jednako pravo na nju i da je iz tog razloga ne može prisvojiti, ne može izdvojiti bez suglasnosti svih zajedničkih uživatelja pašnjaka – svih ljudi. Kada je Bog dao svijet svim ljudima kao zajedničko dobro, također je zapovjedio čovjeku da radi, a oskudica je to zahtijevala od njega. Bog i njegov um su mu zapovjedili da vlada zemljom, to jest da je unaprijedi radi koristi za život i da tako uloži u nju nešto vlastito, svoj rad. Onaj tko se, pokoravajući se ovoj Božjoj zapovjedi, podčinio, obrađivao i zasijavao neki njezin dio, pridružio joj je time nešto što je bilo njegovo vlasništvo, na što drugi nema pravo, niti bi mu to mogao oduzeti bez nanošenja štete.“
„33. Niti je ovo bilo prisvajanje nekog dijela zemlje korištenjem iste na bilo kakvu štetu drugog čovjeka, budući da je još uvijek ostalo dovoljno i jednako kvalitetno, pa i više nego što bi neosigurani mogli koristiti. Tako da zapravo nikad nije ostalo manje za druge zato što je netko obrađivao za sebe. Jer onaj tko ostavlja toliko koliko drugi može koristiti, čini jednako dobro kao da ništa ne uzima. Nitko ne može sebe smatrati oštećenim zato što drugi pije vodu, iako je otpio dobar gutljaj, ako mu je ostala cijela rijeka iste vode da ugasi žeđ. A slučaj zemlje i vode, kada ima dovoljno za sve, savršeno je isti.“
Prethodni ulomak je posebno zanimljiv jer sugerira zabrinutost od strane Lockea po pitanju konačnosti zemljišta kao resursa te potencijalni moralni problem kada istoga ponestane budućim generacijama. Locke je stoga uveo „ograničenje“ prilikom prvobitnog stjecanja koje se ogleda u uvjetu koji mora biti zadovoljen – „da ostane dovoljno i podjednako dobrog za druge“. Tu specifičnu misao je problematizirao filozof Robert Nozick te joj dodijelio naziv „Lockeov uvjet“.[46]
U prvoj polovici 18. stoljeća u Francuskoj se pojavila fiziokratska škola, škola ekonomske misli predvođena liječnikom Françoisom Quesnayem. Iako su pripadnici te škole sami sebe nazivali ekonomistima (opisani su kao prvi koji su taj izraz koristili),[47] u povijesti su ostali zabilježeni kao fiziokrati. Sukus fiziokratske misli je važnost zemlje i rada na njoj, dakle prvenstveno poljoprivredne proizvodnje nad svim ostalim aktivnostima poput trgovine i industrije, ergo njihov naziv potječe od grčke riječi φύσις: narav, priroda.[48] Fiziokrati su smatrali da je jedina prava mjera vrijednosti poljoprivredna proizvodnja odnosno višak koji ostane kada se hranom namire troškovi proizvodnje.[49] Naime, samo uz višak hrane moguće je prehraniti radnu snagu koja radi u ostalim sektorima poput trgovine ili manufakture.[50] Do rasta popularnosti fiziokratske misli većina država se vodila merkantilizmom kao glavnom gospodarskom strategijom. Merkantilizam je smatrao pozitivnu trgovinsku bilancu najvažnijim prioritetom države te je zagovarao agresivnu kolonijalnu ekspanziju te ograničenje robnog uvoza kroz kvote i tarife.[51]
Fiziokrati su posebno zanimljivi zbog njihovog pogleda na zemlju i oporezivanja iste. Fiziokrati su smatrali da samo zemlja stvara bogatstvo jer zemlja, za razliku od manufakture ili trgovina (koje su smatrane „sterilnim“ aktivnostima), ima sposobnost regeneriranja materije, tj. generiranja materijalnog outputa kroz vrijeme te bez vremenskog ograničenja.[52]
Zagovarali su jedan jedinstveni porez na tržišnu vrijednost zemlje, kao jedini ispravan porez, te porez koji bi trebao zamijeniti sve tadašnje poreze, tj. davanja. Ako bogatstvo može proizaći samo iz zemlje, smislenije je oporezivati zemlju „odmah“, nego loviti prihode u daljnjim poslovnim događajima koji su opet proizašli iz same zemlje.[53]
Nakon što su dosegli vrh svoje popularnosti sredinom 18. stoljeća, fiziokrate je zasjenio čovjek koji je postao sinonim za tržišnu ekonomiju, utjelovitelj prve moderne škole ekonomske misli te jedan od najslavnijih ekonomista svih vremena, Adam Smith (1723.–1790.).[54] Najvažnija godina koja se veže uz Smitha je godina izdavanja njegovog magnum opusa, Bogatstvo naroda 1776. godine, ujedno i godine kada je započela američka revolucija.[55]
U svojim „Predavanjima o pravdi“ Smith je napravio važno odstupanje u odnosu na Lockeovo razmišljanje – prirodna prava ograničio je na prava na slobodu i život, dok je pravo na vlasništvo smatrao stečenim pravom ovisno o trenutnom rasporedu društva. [56] U njima kaže: „Prava koja čovjek ima na očuvanje svog tijela i ugleda od povreda nazivaju se prirodnima ili kako bi pravnici kontinentalnog prava rekli, iura hominum naturalia.“ Smithovo odvajanje prirodnih prava od prava na vlasništvo dalje je izraženo u sljedećem citatu iz njegovih predavanja u Glasgowu:
„Porijeklo prirodnih prava je poprilično jasno, nitko ne sumnja da osoba ima pravo na svoje tijelo slobodno od povreda i na svoju slobodu bez ograničenja, osim ako za to ne postoji valjan razlog. Ali stečena prava kao što su imovinska prava zahtijevaju podrobnije objašnjenje. Imovinska prava i javna vlast ovise jedna o drugoj. Očuvanje vlasništva i nejednakost posjeda formiralo je vlast, a opseg vlasništva uvijek varira ovisno o formi vlasti.“[57]
Smith je smatrao privatno vlasništvo nad zemljom vrlo važnim za gospodarski razvoj argumentirajući da će privatni vlasnik u očekivanjima profita biti voljan poboljšavati svoju imovinu (nekretninu).[58] Osim toga, upozoravao je da velika razlika u bogatstvu može uzrokovati konflikte u društvu, kao što je vidljivo u sljedećem citatu:
„Civilna vlast, ukoliko je uspostavljena radi sigurnosti imovine, jest u stvarnosti uspostavljena za obranu bogatih protiv siromašnih, ili onih koji imaju neku imovinu protiv onih koji je nemaju.“[59]
Smith je opisao razne poreze koji su onomad bili zastupljeni (na zemlju, pokretnine i novac), no ponajviše je isticao prednosti poreza na zemlju [60], između ostaloga:
- Izdašnost. Samo porez na zemlju bio je dovoljan da se financira Engleska.
- Jeftinoća ubiranja. Bilo je lako doznati tko je vlasnik koje zemlje te koliku naknadu može dobiti za njen zakup.
- Ugodnost plaćanja. Gospodska klasa (Smith koristi pojam gentlemen) bi odabrala poreznike koji su se pokazali pouzdanijima u procjeni i sakupljanju poreza te transporta istoga do riznice za razliku od primjerice carinika koji su zahtijevali poveći sustav nadzora u raznim carinskim postajama kako carinska davanja ne bi bila pokradena od strane njenih carinika.
- Neutralnost. Porez na zemlju ne podiže cijenu proizvoda poput npr. poreza na promet, jer bi zakupnik platio zakupodavcu zakupninu umanjenu za iznos plaćenog poreza.
Značaj Adama Smitha se ujedno očituje u njegovom vrednovanju rada kao ključnog čimbenika nastanka kapitalnih dobara:
„Vlasništvo koje svaki čovjek posjeduje u svom vlastitom radu je izvorni temelj sve druge imovine, te je ujedno najsvetije i nepovredivo.“ – Adam Smith[61]
Kao što je ranije rečeno, Adam Smith je napisao svoje kapitalno djelo Bogatstvo Naroda iste godine kada je započela američka revolucija, no isto tako je umro 1789. godine u jeku Francuske revolucije, događaja koji je udario temelje modernih lijevih pokreta čiji suštinski program čini redistribucija bogatstva. Među filozofskim pravcima koji su nastali iz pepela Francuske revolucije i narednih građanskih nemira u Francuskoj, svakako je najpoznatiji marksizam.
Marksizam je naziv za cjelinu filozofskih, ekonomskih, socioloških i politoloških teorija koje je oblikovao K. Marx, a razvili njegovi suradnici i pristaše, ponajprije F. Engels, te teorijski pristupi i tumačenja koja se zasnivaju na Marxovu djelu ili se na njega pozivaju kao na izvornu teorijsku jezgru.[62] Kao što je očigledno iz samog naziva, vrhovni ideolog pokreta je istoimeni Karl Marx (1818.-1883.), njemački filozof i ekonomist.[63] Marx je svoju ideologiju razvijao sredinom 19. stoljeća, pri vrhuncu industrijske revolucije te formiranja građanskih država i kodifikacije građanskog prava. Marksizam se danas smatra antitezom liberalnog kapitalizma jer zagovara ukidanje privatnog vlasništva nad sredstvima proizvodnje pa i same zemlje.
U čuvenom Manifestu komunističke partije (poznatijem jednostavnije kao Komunistički manifest), objavljenom 1848. godine, Karl Marx i Friedrich Engels su iznijeli prijedloge[64], između ostalog, za:
- Eksproprijaciju zemljišnog vlasništva i upotrebu zemljišne rente za državne izdatke.
- Jak progresivni porez.
- Ukidanje prava nasljedstva.
- Konfiskaciju vlasništva svih emigranata i pobunjenika.
- Centralizaciju kredita u rukama države posredstvom nacionalne banke s državnim kapitalom i isključivim monopolom.
- Centralizaciju cjelokupnog transporta u rukama države.
- Umnožavanje nacionalnih tvornica i proizvodnih instrumenata; krčenje i poboljšavanje zemljišta prema zajedničkom planu.
- Jednaku radnu prisilu za sve, stvaranje industrijskih armija, posebno za zemljoradnju.
- Ujedinjenje pogona zemljoradnje i industrije, djelovanje u pravcu postupnog uklanjanja suprotnosti između grada i sela.
- Javni i besplatni odgoj sve djece. Odstranjivanje tvorničkog rada djece u njegovu današnjem obliku. Ujedinjavanje odgoja s materijalnom proizvodnjom.
Marksizam postulira da je povijest čovječanstva povijest klasnog sukoba, odnosa sukoba između onih koji su vlasnici sredstava proizvodnje i onih koji to nisu. Marksizam ljudsku povijesti dijeli u nekoliko epoha sukladno razmjeru moći koja je pak sukladna vlasništvu nad zemljom i kapitalom te ovlasti nad istima.[65] Spomenute epohe su:
- Primitivni komunizam
- Robovlasništvo
- Feudalizam
- Kapitalizam
Kapitalizam (posebno liberalni kapitalizam) se od strane marksista smatra suštinski vrlo sličnim feudalizmu i robovlasništvu uzevši u obzir da prema marksističkom viđenju klasna dinamika ostaje nepromijenjena. Naime, u svim navedenim sustavima manjina živi i bogati se od rada većine, od kojih preuzima plodove rada. Marx je pisao u Kapitalu: „Ekonomska struktura kapitalističkog društva izrasla je iz ekonomske strukture feudalnog društva. Raspad potonjeg oslobodio je elemente prvog.“[66]
Marksisti kao i John Locke i Adam Smith uvažavaju da legitimitet vlasništva proizlazi iz rada pomiješanoga s prirodom, no smatraju i da je to jedini moralno legitimni izvor vlasništva, a da je bilo kakva razmjena rada za neko dobro (npr. nadničarstvo) suštinski izrabljivačka i nemoralna.[67]
Kako bi se riješio problem privatnog vlasništva te nejednakosti i asimetrije moći koja proizlazi iz istoga, marksisti se zalažu za društveno vlasništvo nad zemljom i sredstvima proizvodnje. Tzv. društveno vlasništvo se u praksi može izvesti kroz nekoliko varijanti, poput radničkog samoupravljanja ili kroz centralizirano državno vlasništvo koje je bilo prisutno u npr. Staljinovom SSSR-u.[68]
Osim Marxa, razni anarhisti čija su razmišljanja također doživjela zenit u 19. stoljeću te isto bila katalizator građanskih sukoba (npr. Pariška komuna 1871. godine) bili su kritični prema privatnom vlasništvu nad zemljom. Francuski anarhist Pierre-Joseph Proudhon u svome djelu Što je vlasništvo? iz 1840. piše: „Vlasnik, koji ne proizvodi ni vlastitim radom ni oruđem i prima proizvode u zamjenu za ništa, ili je parazit ili lopov. Zatim, ako vlasništvo može postojati samo kao pravo, vlasništvo je nemoguće.“[69]
Anarhizam se prema Hrvatskoj enciklopediji Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža definira kao: doktrina i pokret za uspostavljanje pravednoga društva bez izvanjske (državne, pravne, političke i ekonomske) prisile te kao struja političke misli koja osnovnom postavkom društvenog razvitka smatra apsolutnu slobodu pojedinca te zahtijeva bezuvjetno i neposredno ukidanje svake političke vlasti, osobito države. Anarhizam se pojavio 1840-ih.[70]
Anarhizam se u 19. stoljeću postepeno razilazio od marksističke struje misli pošto su anarhisti smatrali da je marksističko inzistiranje na radničkoj (proleterskoj) državi, čak i kao prijelazni oblik u utopijsko komunističko društvo, neprihvatljivo. Također su smatrali da bi svaki pokušaj svrgavanja onomad aktualnog društvenog poretka dominiranog od strane monarhije, buržoazije, klera itd. morao biti u potpunosti razmontiran i da je jedino prihvatljivo da se društvo organizira u obliku lokalnih i radničkih vijeća.[71]
Dodatni raskol između dva spomenuta revolucionarna smjera dogodio se boljševičkom revolucijom 1917. godine u kojem su boljševici zauzeli snažan antianarhistički stav te aktivno ratovali protiv anarhističkih pokreta. Tu se između ostaloga ističu Kronštadtski ustanak u kojem je crvena armija uništila pobunjene mornare koji su simpatizirali anarhiste te ratovi protiv anarhističkih crnih i zelenih armija.[72],[73] Nadalje, Vladimir Lenjin, predvodnik boljševika te najpoznatiji i najutjecajniji socijalistički vođa onog vremena, vodio je izrazito autoritarnu i ubojitu državu u kojoj su se provodio teror na do tada neviđenom razmjeru.[74]
Raskol između boljševika i anarhista kasnije je dodatno potenciran formiranjem ideologije marksizam-lenjinizam od strane Staljina koja daje legitimitet jednostranačkoj diktaturi pod uvjetom da stranka na vlasti služi kao zaštitnik revolucije i radničke klase (eng. vanguard) od strane vječno puzajuće i vrebajuće kontrarevolucije.[75]
Anarhizam se uglavnom svrstava u lijevi spektar političkih ideologija te je danas usko povezan sa marksističkom ideologijom. Moglo bi se reći da je svaki anarhist marksist, ali svaki marksist nije anarhist. Bez obzira na moguće (i poznate) pristupe anarhizmu iz perspective pripadnika drugih socijalističkih (i nesocijalističkih) političkih orijentacija, mnogi temeljni principi anarhizma nesumnjivo su obogatili fundus socijalizma. To je, prije svega, inzistiranje na antiautoritarnosti, slobodi pojedinca i zajednice, samoupravljanju kao prikladnom obliku organizacije istinski slobodnog društva te socijalnoj revoluciji.[76]
Iako je anarhizam do sada opisan kao ideologija lijevog spektra koja se protivi hijerarhiji te samim time i privatnom vlasništvu pošto ono predstavlja hijerarhijski odnos, tj. asimetriju moći između vlasnika dobra i radnika koji rade na njemu (npr. na zemlji ili u tvornici), postoje anarhističke struje koje nisu protiv vlasništva kao takvoga. Jedan od najpoznatijih takvih anarhista je Lysander Spooner (1808.-1887.), poznat po svojoj borbi protiv ropstva u SAD-u te po pružanju konkurencije nacionalnom poštanskom servisu osnivanjem svojeg privatnog društva, American Letter Mail Company.[77] U svojoj knjizi The Law of Intellectual Property (1855.) piše: [78]
„Svaka zamisliva stvar, bilo intelektualna, moralna ili materijalna, koju um može spoznati i koju može posjedovati, držati, koristiti, kontrolirati i uživati, od strane jedne osobe, a ne, u istom trenutku vremena, od strane druga osoba, s pravom je subjekt vlasništva.“
Nadalje, ikona američkog libertarijanskog pokreta Murray Rothbard (1926.-1995.), koji je spominjan na samom početku ovog rada, izjašnjavao se kao anarhist, tj. kao anarho-kapitalist, te je smatrao da je anarhizam odsustvo institucionalizirane prisile, a tu se ponajviše misli na državu.[79] Za razliku od tzv. lijevih anarhista koji se protive privatnom vlasništvu, anarho-kapitalisti privatno vlasništvo tretiraju kao vrhovno pravo i ideal odnosno početnu, temeljnu i konačnu postavka svakog civiliziranog društva. Štoviše, određeni pripadnici tog miljea sebe nazivaju properitarians (eng. property = vlasništvo).[80]
„Anarhističko društvo definiram kao društvo u kojem ne postoji zakonska mogućnost za prisilnu agresiju protiv tijela ili imovine bilo kojeg pojedinca. Anarhisti se suprotstavljaju državi jer njena srž proizlazi iz takve agresije, naime, otuđenje privatnog vlasništva putem oporezivanja, prisilnom isključenju drugih pružatelja obrambenih usluga sa svog teritorija, i svim drugim otimačinama i prisilama koje potječu iz navedena dva čina agresije na prava pojedinca.“ -Murray Rothbard[81]
[1] Rothbard, M. N. (2006). For a New Liberty: The Libertarian Manifesto. (2. izd.). Ludwig Von Mises Institute, str. 36-44.
[2] Timmermann, A. i Friedrich, T. (2016). Late Pleistocene climate drivers of early human migration. Nature, 538(7623), 92–95. https://doi.org/10.1038/nature19365.
[3] Bar-Yosef, O. i Belfer-Cohen, A. (1989). The origins of sedentism and farming communities in the Levant. Journal of World Prehistory, 3(4), 447–498. https://doi.org/10.1007/BF00975111.
[4] Oates, J. (1973). The Background and Development of Early Farming Communities in Mesopotamia and the Zagros. Proceedings of the Prehistoric Society, 39, 147–181. https://doi.org/10.1017/S0079497X00011658.
[5] Keller, S. (2017). Beyond the Ruling Class: Strategic Elites in Modern Society. (1. izd.). Routledge.
[6] Laslett, P. (1965). The History of population and social structure. International social science journal, XVII, 4, 147-181.
[7] Hoppe, H.-H. (2009). What Must Be Done. Ludwig Von Mises Institute, str. 1-2. Dostupno na https://cdn.mises.org/What Must Be Done_7.pdf.
[8] Hoppe, H.-H. (2007). Democracy – The God That Failed: The Economics and Politics of Monarchy, Democracy and Natural Order. (9. izd.). Transaction Publishers, str. 11.
[9] Hoppe, H.-H. (2006). Natural Elites, Intellectuals, and the State. Ludwig Von Mises Institute. Dostupno na https://mises.org/library/natural-elites-intellectuals-and-state.
[10] Burnham, J. (2020). The Machiavellians: Defenders of Freedom. Lume Books, str. 150.
[11] Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Timokracija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 21.7.2022., http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=61353.
[12] Frangeš, I. (2018). Ostrakizam. Latina et Graeca, 2(34), 23-38. Dostupno na https://hrcak.srce.hr/226784.
a Starogrčka jedinica obujma. Merriam-Webster. (n.d.). Medimnus. Merriam-Webster.com dictionary. Pristupljeno 12.02.2023., https://www.merriam-webster.com/dictionary/medimnus.
[13] Nagarajan, K. V. (2011). The Code of Hammurabi: An Economic Interpretation. International Journal of Business and Social Science, 2(8), 108-117. Dostupno na https://rb.gy/inkqtk.
[14] Kaštelan, J. i Duda, B. (ur.). (2002). Biblija: Stari i Novi zavjet. Kršćanska sadašnjost.
[15] Bejaković, P. (2016). Porezi u islamskom svijetu i u Otomanskom Carstvu. Političke analize, 7 (25), 32-39. Dostupno na https://hrcak.srce.hr/file/235737.
[16] Burdick, W. L. (2004). The Principles of Roman Law and Their Relation to Modern Law. The Lawbook Exchange.
[17] Domingo Osle, R. (2017). The Law of Property in Ancient Roman Law. SSRN Electronic Journal. Dostupno na http://dx.doi.org/10.2139/ssrn.2984869.
[18] London, J. M. (ur.) (1890). A Dictionary of Greek and Roman Antiquities. (3. izd.). John Murray.
[19] Vedriš, M. i Klarić, P. (2001). Građansko pravo (5. izd.). Narodne novine, str. 71.
[20] Tellegen-Couperus, O. i Tellegen., J. W. (2013). Artes urbanae: Roman law and rhetoric. U du Plessis, P. (ur.). New Frontiers: Law and Society in the Roman World. Edinburg University Press, str. 31.
[21] Zoller, E. (2008). Public Law as the Law of the Res Publica. Suffolk Transational Law Review, 32(1), 93-102. Dostupno na https://rb.gy/txd4lv.
[22] Birks, P. (1985). The Roman law concept of dominium and the idea of absolute ownership. Acta Juridica,
1-37.
[23] Vedriš, M. i Klarić, P. (2001). Građansko pravo (5. izd.). Narodne novine, str. 220.
[24] Dias, R. (1956). A Reconsideration of Possessio. The Cambridge Law Journal, 14(2), 235-247. doi:10.1017/S0008197300006942.
[25] Baldus, C. (2016). Possession in Roman Law. U du Plessis, P. J., Ando, C. i Tuori, K., (ur.). The Oxford Handbook of Roman Law and Society, Oxford University Press. Dostupno na https://doi.org/10.1093/oxfordhb/9780198728689.013.41.
[26] De Zulueta, F. (1958). The Institutes of Gaius. Clarendon Press.
[27] Verhagen, H. (2013). The evolution of pignus in classical Roman law – Ius honorarium and ‘ius novum’. The Legal History Review, 81(1-2), 51-79.
[28] Vedriš, M. i Klarić, P. (2001). Građansko pravo (5. izd.). Narodne novine, str. 9.
[29] Vedriš, M. i Klarić, P. (2001). Građansko pravo (5. izd.). Narodne novine, str. 83.
[30] Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Plodouživanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 20.9.2022., http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=48779.
[31] West, E. G. (2003). Property Rights in the History of Economic Thought: From Locke to J.S. Mill. U Lee Anderson, T., S. McChesney, F. (ur.). Property Rights: Cooperation, Conflict, and Law. Princeton University Press. str. 20-42.
[32] Elster, J. (1986). An Introduction to Karl Marx. Cambridge University Press.
[33] Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Feudalizam. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 4.2.2023., http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=19403.
[34] Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leno. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 4.2.2023., http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=36008.
[35] Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Alodij. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 15.12.2022., http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=1920.
[36] Rüfner, T. (2010). 5 The Roman Concept of Ownership and the Medieval Doctrine of Dominium Utile. U Cairns, J. W., du Plessis, P. J. (ur.). The Creation of the Ius Commune: From Casus to Regula. Edinburgh University Press. str. 127-142.
[37] Sharman, F. A. (1987). An introduction to the enclosure acts. The Journal of Legal History, 10(1), 45-70. http://dx.doi.org/10.1080/01440368908530953.
[38] Sturrock, F. G. (1962). Simplification of Farming Systems. Outlook on Agriculture, 3(5), 234–240. https://doi.org/10.1177/003072706200300506.
[39] Parlament Ujedinjenog Kraljevstva. Enclosing the land. Pristupljeno 10.12.2022, https://www.parliament.uk/about/living-heritage/transformingsociety/towncountry/landscape/overview/enclosingland/.
[40] Banyan, M. E. (2022., 17. studenog). tragedy of the commons. Encyclopedia Britannica. https://www.britannica.com/science/tragedy-of-the-commons.
[41] Švedska kraljevska akademija znanosti. (2009., 12. listopada). 2009 Sveriges Riksbank Prize in Economic Sciences in Memory of Alfred Nobel. Švedska kraljevska akademija znanosti. Pristupljeno 14.12.2002., https://www.nobelprize.org/prizes/economic-sciences/2009/prize-announcement/.
[42] Ashcraft, R. (ur.). (1991). John Locke: Critical Assessments. Routledge.
[43] Tuckness, A. (2005). Locke’s political philosophy. U Zalta, E. N. (ur.). The Stanford Encyclopedia of Philosophy. Pristupljeno 12.12.2022., https://plato.stanford.edu/archives/win2020/entries/locke-political/.
[44] Uzgalis, W. (2001). John Locke. U Zalta, E. N. (ur.). The Stanford Encyclopedia of Philosophy. Pristupljeno 12.12.2022., https://plato.stanford.edu/archives/fall2022/entries/locke/.
[45] Locke, J. (2013). Dvije rasprave o vladi. Naklada Jurčić, str. 190-196.
[46] Šturanović, P. (2020). Lockeov uvjet u kontekstu libertarijanske političke filozofije. Prolegomena, 19(2), 197-220. Pristupljeno 14.12.2022., https://hrcak.srce.hr/file/359798.
[47] Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Fiziokrati. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 4.2.2023., http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=19804.
[48] Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Physis. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 4.2.2023., http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=48095.
[49] Gudeman, S. F. (1980). Physiocracy: a natural economics. American Ethnologist, 7(2), 240-258. https://www.jstor.org/stable/643590.
[50] Meek, R. L. (1951). Physiocracy and Classicism in Britain. The Economic Journal, 61(241), 26-47. https://www.jstor.org/stable/2226609.
[51] Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Merkantilizam. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 4.2.2022., http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=40216.
[52] Gleicher, D. (1982). The Historical Bases of Physiocracy: An Analysis of the Tableau Economique. Science & Society, 46(3), 328–360. http://www.jstor.org/stable/40402409.
[53] Rothbard, M. N. (1995). Economic Thought Before Adam Smith: An Austrian Perspective on the History of Economic Thought (Volume I), Ludwig von Mises Institute, str. 371.
[54] Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Adam Smith. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 4.2.2023., http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=56797.
[55] Skousen, M. (2007). The Big Three in Economics: Adam Smith, Karl Marx, and John Maynard Keynes. Routledge.
[56] Smith, A. (1869). Lectures on Justice, Police, Revenue and Arms. Clarendon Press, str 6.
[57] West, E. G. (2001). Property Rights in the History of Economic Thought: From Locke to J. S. Mill. Carleton Economic Papers, Carleton University. Pristupljeno 03.12.2022., https://rb.gy/g6umui.
[58] Smith, A. (2007). An Inquiry into the Nature and Causes of the Wealth of Nations. (S. M. Soares, ur.). MetaLibri Digital Library., str. 117.
[59] Smith, A. (2007). An Inquiry into the Nature and Causes of the Wealth of Nations. (S. M. Soares, ur.). MetaLibri Digital Library., str. 553.
[60] Smith, A. (1869). Lectures on Justice, Police, Revenue and Arms. Clarendon Press. str 238-241.
[61] Smith, A. (1869). Lectures on Justice, Police, Revenue and Arms. Clarendon Press. str 100.
[62] Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Marksizam. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 4.2.2023., http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=39048.
[63] Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Marx, Karl. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 4.2.2023., http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=39239.
[64] Marx, K., Engels, F. (1998). Manifest Komunističke partije, prijevod Moša Pijade Lepoglava. EKONOMIJA / ECONOMICS, 15(3), str. 565-596. Dostupno na https://rb.gy/jcnjfk.
[65] Felluga, D. F. (2015). Critical Theory: The Key Concepts. Routledge.
[66] Marx, K. (1999). Capital: A Critique of Political Economy, Volume I, Book One: The Process of Production of Capital, Part VIII: Primitive Accumulation, Chapter Twenty-Six: The Secret of Primitive Accumulation. Marx/Engels Internet Archive. Pristupljeno 05.12.2022., https://www.marxists.org/archive/marx/works/1867-c1/ch26.htm.
[67] Marx, K. (2009). Economic and Philosophic Manuscripts of 1844, Wages of Labour. Marx/Engels Internet Archive. Pristupljeno 05.12.2022., https://www.marxists.org/archive/marx/works/1844/manuscripts/wages.htm.
[68] Kardelj, E. (1976). Socialist Self-Management in Yugoslavia. International Review of Administrative Sciences, 42(2), 103–110. https://doi.org/10.1177/002085237604200201.
[69] Proudhon, P.-J. (2007). What is Property? An Inquiry into the Principle of Right and of Government. Cosimo Classics.
[70] Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Anarhizam. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 18.11.2022., http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=2494.
[71] Löwy, M. (2014). A Common Banner: Marxists and Anarchists in the First International, Socialism and Democracy, 28(2), 107-114. https://www.tandfonline.com/doi/abs/10.1080/08854300.2014.909974.
[72] Avrich, P. (1968). Russian Anarchists and the Civil War. The Russian Review, 27(3), 296–306. https://doi.org/10.2307/127258.
[73] Autori Encyclopedia Britannice. (2022, 17. studeni). Kronshtadt Rebellion. Encyclopedia Britannica. https://www.britannica.com/event/Kronshtadt-Rebellion.
[74] Melgunov, S. P. (1990). Red Terror in Russia 1918–1923. Javna domena. Dostupno na: https://archive.org/details/RedTerrorInRussia1918-1923.
[75] McAdams, A. (2018). Vanguard of the Revolution: The Global Idea of the Communist Party. Princeton University Press.
[76] Oklobdžija, M. (1984). Anarhizam i društvo – uvod. Revija za sociologiju, 14(1-2), 68-68. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/155829.
[77] Alexander, A. J. (1950). The Ideas of Lysander Spooner. New England Quarterly, 23(2), 200-217. https://doi.org/10.2307/362077.
[78] Spooner, L. (1855). The Law of Intellectual Property (1855). Bela Marsh. Dostupno na https://oll.libertyfund.org/title/spooner-the-law-of-intellectual-property-1855.
[79] Palmer, M. (2010). Rothbard and the Nature of the State. Ludwig Von Mises Institute. Dostupno na https://mises.org/library/rothbard-and-nature-state.
[80] Bader, R. M. i Meadowcroft, J. (ur.) (2011). The Cambridge Companion to Nozick’s Anarchy, State, and Utopia. Cambridge University Press, str. 151.
[81] Rothbard, M. N. (1978). Society without a state. Nomos, 19, 191–207.