Slovačka uskoro izlazi na izbore te se povodom navedenoga, Matija Horvat u svojoj kolumni osvrće s informacijama o toj zemlji kao i predstojećim izborima.
Osnovni podaci o Slovačkoj
Slovačka (Slovensko, eng. Slovak Republic ili Slovakia) je srednjoeuropska država, koja se nalazi na tzv. istočnom krilu NATO-a, a neki znalci je i danas miješaju sa Slovenijom. Površina države je oko 49000 km2 te ima oko 5,4 milijuna stanovnika. BDP per capita od 41,515 $ je stavlja na 52. mjesto u svijetu. Članica je EU-a, NATO-a, OECD-a, Schengena, Euro zone, Višegradske skupine, itd. Glavni grad je Bratislava (nekada poznata kao Požun ili na njemačkom Pressburg). Najveću nacionalnu manjinu čine Mađari (oko 7%).
Po određenim kulturno – povijesnim vezama možemo reći i da je bliska Hrvatskoj. Naime, od srednjeg vijeka je bila pod Ugarskom, Habsburgovcima, odnosno kasnije i (mađarski) dio Austro-Ugarske. Većina vjernika su katolici (55% – 60%, što je ipak nešto niži postotak od RH), uz veliku protestantsku manjinu (pretežito luterani Slovaci i kalvinisti Mađari). Kasnije je bila i u državnoj zajednici sa Česima, tijekom prve (demokratske) Čehoslovačke (1918. – 1939.) te tijekom komunističke Čehoslovačke, koja je Ustavom iz 1969. službeno postala federacijom. Baršunastom revolucijom su odbacili komunizam, a baršunastim razvodom su se odvojili od Češke i postali samostalni 01.01.1993.
Nikako se ne smije izostaviti razdoblje Drugog svjetskog rata, kada su joj prividnu nezavisnost poklonili nacisti s marionetskim režimom, koji je vodio svećenik – predsjednik Jozef Tiso. Nacistička kolaboracija nezavisne Slovačke je dovela do masovnih deportacija Židova, ali i do ustanka komunističke gerile, koju su nacisti ipak ugušili, sve dok ih nije pregazila nepobjediva crvena armija. Kvisling Tiso je uspio pobjeći u Austriju, ali su ga kasnije, u Njemačkoj, uhvatili Amerikanci te ga predali nazad, vlastima nove Čehoslovačke (koja tada još nije bila potpuno komunistička). Tamo je konačno osuđen na smrt – vješanjem. Dakle, slovačka povijest 20. stoljeća (a i ono prije) može imati određenu paralelu i sa događanjima u Hrvatskoj (npr. traženje nezavisnosti, katoličanstvo, državne zajednice, bliža povijest izrazito zagađena s nacizmom i komunizmom, bili su manji narod u federaciji, itd.), a spajaju nas i nacionalne manjine. Npr., najveća (ne i jedina) koncentracija Slovaka u RH živi u okolici Našica, a možda se sjećate kako je bivši predsjednik Slovačke – Ivan Gašparovič – hrvatskog podrijetla. Dakle, reklo bi se kako smo (a prima vista) bliski narodi.
S druge strane, ono što nema poveznicu sa Lijepom našom je gospodarstvo, u kojem najbitniji dio predstavlja automobilska industrija. Naime, Slovačka je jedan od vodećih proizvođač automobila po stanovniku u svijetu! U Slovačkoj su tvornice nekih od najvećih automobilskih brand-ova: Volkswagen (Audi i Porsche su također dio VW obitelji) je u Bratislavi, PSA Peugeot Citroën u Trnavi, Kia Motors u Žilini (KIA je dio Hyundai-a), a Jaguar Land Rover u Nitri. Navodno se planira i proizvodnja električnih Volvo-a u bliskoj budućnosti. Dakle, proizvodnja automobila predstavlja najveću industriju u Slovačkoj, koja čini 13% BDP-a, 54% industrijske proizvodnje (u usporedbi s 33% u Mađarskoj i 31% u Češkoj) i 33% industrijskog izvoza. Ono što je za nas (morski) turizam – gdje i Slovaci čine solidni udio – to je za Slovake industrija automobila, koju bi valjalo i diversificirati pa da ne ovise samo o proizvodnji osobnih vozila, no to su trenutno, barem iz naše perspektive – slatke brige.
Politički sustav
Slovačka je unitarna parlamentarna republika sa osam regija. Prema izvješću Freedom House-a za 2023. radi se o konsolidiranoj demokraciji, dok je npr., izvješće Economist Intelligence Unit (EIU), svrstava u kategoriju pod nazivom flawed democracy. Predsjednik je ceremonijalni šef države (biran neposredno od 1999., zapovjednik oružanih snaga), ali najveće izvršne ovlasti ima vlada. Najviše žalbeno tijelo je Vrhovni sud (Najvyšší súd), a Slovačka je jedna od država, koja zadržava (austro – ugarsku) tradiciju i posebnog – Ustavnog suda. Zakonodavnu vlast čini Narodna rada, jednodomni parlament sa 150 mjesta. Nakon što smo nedavno upoznali čitatelje sa osnovama političkog konteksta Češke, pokušat ćemo napraviti slično i sa Slovačkom.
Politička nestabilnost
Slovačka povijest (posebno ona iz 20. stoljeća) nas upozorava da su uvijek mogući ekstremi, lijevi ili desni, koji danas imaju zajednički nazivnik – populizam. Moderna Slovačka možda i želi pobjeći od populizma, ali glasači (koji su najbitniji u demokracijama) to ipak ne prepuštaju tako lako. Danas su birači izrazito polarizirani, a populizam u Slovačkoj ima posebno anti-zapadni ton (v. istraživanje think – tanka GLOBSEC), dok ga konstantno prati korupcija te su ugrožena i ljudska prava, uz poneko političko ubojstvo. No, krenimo redom.
Dubček vs. Mečiar (dobro vs. zlo?)
Vladimir Mečiar (r. 1942.) je vjerojatno najpoznatije političko ime moderne Slovačke te bi ga neki, mutatis mutandis, mogli smatrati i slovačkom verzijom Franje Tuđmana. Politikom se počeo baviti još 1960-ih, tada na jedini mogući način, tako što je bio član komunističke partije. Kako je bio za reforme, komunisti su ga izbacili iz partije te stavili na listu neprijatelja socijalističkog režima. Sam se financirao tijekom studiranja na pravnom fakultetu, tako što je radio u tvornici stakla. Onda je došla 90-a (tj. u slučaju Češke i Slovačke – ’89.-a) te je Mečiar rekao sad il’ nikada. Ponovno se vratio u politički život tako što se uključio u pokret Verejnosť proti násiliu (Javnost protiv nasilja, pandan češkoj platformi Občanské fórum, tj. Građanskog foruma Vaclava Havela).
Možemo reći kako je Mečiar (sa manjim prekidima) bio je u vrhu slovačke vlasti od 1990. – 1998. Prvo je 1990. bio imenovan za slovačkog premijera te je bio i ministar unutarnjih poslova Slovačke (tada u čehoslovačkoj federaciji, koja je prestala postojati 31.12.1992.), a tijekom ’91. je osnovao stranku Hnutie za demokratické Slovensko (HZDS ili Pokret za demokratsku Slovačku; ako vas akronim pokreta npr. podsjeća na HDZ, niste nužno u krivu, jer se radilo o nacionalističkom pokretu, na čijem je čelu bio autoritarni Mečiar, kao jedan od prvih postkomunističkih iliberalnih vođa, u vremenu dok se mlađahni Orban još osjećao kao liberal).
S druge strane Mečiaru, bio je Alexander Dubček – legendarni vođa praškog proljeća ’68. On je prvotno pomogao da se Mečiar (tada kao pripadnik mlađe generacije) izdigne u hijerarhiji slovačke politike. Kada se Dubček, tijekom nove popularnosti, tj. netom poslije pada berlinskog zida (bio je predsjednik nove čehoslovačke skupštine), našao sa legendarnom Margaret Thatcher, ista mu je izrazila divljenje:
„Sunce nam je tada pokazalo svoje lice. Bilo je to Praško proljeće 1968., kada ste Vi, gospodine predsjedniče, igrali tako važnu ulogu, sve dok nada nije bila tako okrutno potisnuta. Slika ovog hrabrog pokušaja neizrecivo je urezana u naša sjećanja, a u isto vrijeme naša nemogućnost da vam pomognemo uvijek će biti na savjesti slobodnog svijeta.” (slobodni svijet nije mogao pomoći Praškom proljeću, ali danas, kada je to proljeće u Ukrajini, itekako može – posebno sa dalekometnim projektilima, modernim avionima i sa jako puno municije za ukrajinske branitelje, op. a.).
Međutim, Dubček je u rujnu 1992. zadobio teške ozljede u nikad razjašnjenoj prometnoj nesreći te je u studenom iste godine i preminuo. Je li Dubček, koji je logično trebao postati slovačkim predsjednikom, ubijen? Ako jest, tko je tome kumovao? Češki populist Klaus (kojeg ste upoznali u tekstu o kontekstu češke politike) i/ili slovački populist Mečiar? Naime, Dubček je bio reformirani komunist starog kova (po novome – socijaldemokrat, tada bez populističkih aspiracija) i više se zalagao za očuvanje čehoslovačke federacije (baš poput građanskog političara i predsjednika Havela) te prosperitetnu tranziciju u demokraciju. Ostanak federacije (u kojoj nije bilo neke njihove verzije JNA, Miloševića ili velikosrpske politike, ali je postojala nacionalna želja oba naroda za samostalnošću i neovisnosti) nije odgovarao političarima na vlasti u obje države.
Uglavnom, dosjei o Dubčekovoj nesreći su sve do Mečiarova pada bili zapečaćeni te se prava istraga otvorila tek kasnije, krajem 1990-ih. I danas su stvari (barem za sve nas koji ovo promatramo izvana) oko te prometne nesreće nerazjašnjene (iako se kasnije utvrdilo da je ipak bila nesreća?), kao da se radi o nekoj čehoslovačkoj verziji atentata na J.F.K.-a ili preciznije – kao da se radilo o (samo)ubojstvu(?) Jana Masaryka (ministra vanjskih poslova poslijeratne Čehoslovačke, koji se bacio ili je bio gurnut kroz prozor, u osvit komunističkog preuzimanja vlasti 1948.).
Nisu ovo bila jedina potencijalna ubojstva u slovačkoj politici (još ćemo doći do jednog značajnog atentata). Ono što je sigurno: da je reformator (tvorac socijalizma s ljudskim licem) Dubček ostao živ, on bi možda vodio i nezavisnu Slovačku te bi njezina slika u svijetu bila pristojnija od onoga što je počeo nuditi autokrat Mečiar. Vjerojatno je pretenciozno govoriti o borbi dobra i zla, no kada to rastavimo na proste faktore često se radi o borbi korumpiranih i nekorumpiranih (ili barem, manje korumpiranih, a Dubček je bio onaj potonji, čovjek starog vremena, koji nije mario za novac, već više za moral). Tada novoizabrani američki predsjednik Bill Clinton je povodom Dubčekove smrti rekao:
„Smrt Alexandera Dubčeka me rastužila, ali mi je u isto vrijeme drago što je kao jedna od vodećih ličnosti Praškog proljeća doživio vrijeme kada je vlastitim očima mogao vidjeti širenje demokracije u istočnoj Europi.”
Što se tiče (ne) razjašnjenih političkih ubojstava, možda možemo naći još jednu paralelu (Češke i Slovačke) sa Hrvatskom. Naime, krajem 80-ih i poč. 90-ih, niti kod nas, nije cvjetalo cvijeće i ljubav između hrvatskih proljećara i HDZ-a. I da, neki su čak krivo vjerovali da se tadašnju Jugoslaviju moglo reformirati! Naime, povjesničari već znaju koliko su se voljeli Mika Tripalo ili Savka Dabčević – Kučar sa Franjom Tuđmanom. To je ta veza, gdje su se disidenti iz prošlog sustava, ipak našli na suprotnim stranama u demokraciji (ne u smislu hrvatske neovisnosti, već u smislu veće pravne države), doduše na trenutak ujedinjeni tijekom vlade nacionalnog jedinstva 1991., zbog velikosrpske agresije i srećom, bez političkih atentata (doduše, kontroverzni atentati su sačuvani za neke druge aktere, sa ljevice i mirotvorstva, npr. Josip Reihl – Kir, ili sa domoljubne desnice – npr. Miro Barešić, Ante Paradžik, Blaž Kraljević?).
Mečiarova autokracija
O budućnosti tadašnje Čehoslovačke su postojala različita gledišta – labava konfederacija ili čvršća federacija – baš kao i kod nas, tijekom jugoslavenske krize, a prije otvorenog rata. Srećom po njih, u jednadžbi nije bilo nečijih nacionalističkih snova o promjeni granica te je međusobni razvod prošao – normalno, ljudski. Kada je Mečiar dogovorio mirni razlaz Čehoslovačke sa (tadašnjim češkim premijerom) Klausom, nakratko je i izgubio vlast. Naime, slovačka politika u sebi nosi česte mijene pa smjene vlade nisu rijetkost .
Međutim, u razdoblju 1994. – 1998. otvorilo mu se novo poglavlje, u kojem je sam mogao autoritarno vladati mladom i nezavisnom Slovačkom. Prvo je pobijedio na izborima u šaroliko lijevo – desnoj/populističkoj koaliciji. Tada je Mečiar bio u društvu sa krajnjim desničarima iz Slovačke nacionalne stranke (Slovenská národná strana, SNS, slovačka verzija nekadašnjeg mađarskog Jobbika – rusofili, borci za tradicionalne kršćanske vrijednosti, euroskeptici, protivnici slobodnog tržišta i ženskih prava, predsjednik te stranke Jan Slota je davao rasističke izjave te je otprilike, barem na prvu loptu, sve jasno o njima) te sa pripadnicima krajnje ljevice iz Sindikata radnika Slovačke (Združenie robotníkov Slovenska, ZRS), a gdje je njegov HZDS samostalno osvojio 35%. I tu je otprilike nastao oblik vladavine nazvan – mečiarizam.
Ovdje su u procesu privatizacije nestale milijarde (i tu ne mislimo na slabije vrijedne tadašnje slovačke krune ), a Mečiar je zarobio i medije te je bio autokrat davno prije nego li je to bilo cool. Mečiar je kontrolirao i tajne službe te je bio umiješan u otmicu sina tadašnjeg predsjednika Michala Kováča. Tadašnji predsjednik je također potekao iz Mečiarove stranke, ali su se posvađali tijekom mandata. Kada je Kovaču prestao predsjednički mandat, a parlament se nije mogao dogovoriti o novom predsjedniku (od 1999. su predsjednički izbori neposredni), Mečiar je preuzeo i ulogu v.d. predsjednika države.
Slovačka je tada bila praktički izolirana te joj je stopiran ulazak u NATO i pregovori sa EU (i RH je bila, rekli bismo, polu-izolirana od međunarodne zajednice krajem 90-ih, ). Mečiar je današnjim rječnikom, kao i prema modusu operandi, očito bio euroskeptik i sigurni autokrat, međutim izvori govore da se ipak zalagao za pristupanje zapadnim asocijacijama, što opet nije bilo moguće, sve dok nije konačno sišao s vlasti (npr. dok su tri države iz Višegradske skupine ušle u NATO još 1999., Slovačka je primljena tek 2004.) Spomenimo i to da je tadašnja državna tajnica SAD-a, Madeleine Albright, nazvala tadašnju Mečiarovu Slovačku – crnom rupom Europe.
Nakon Mečiara
Mečiarova stranka je i poslije 1998. osvajala solidan broj glasova, ali je taj postotak ipak padao, da bi 2010-ih praktički nestao sa scene. Mečiar je pokušao biti i predsjednikom na neposrednim izborima, ali ga je tu 2004. pobijedio čovjek hrvatskih korijena – Ivan Gašparovič. Taj profesor prava je tijekom 90-ih bio uz Mečiara, ali se konačno odvojio od HZDS-a i osnovao HZD (skoro akronim HDZ-a, koji je označavao Pokret za demokraciju). Kao manje zlo (kako su ga nazivali protivnici režima iz 90-ih) pobijedio je Mečiara te ga konačno poslao u političku mirovinu Doduše, Gašparovič je pobijedio Mečiara i glasovima tada još relativno nepoznatog Roberta Fica iz socijaldemokratske stranke SMER (Smjer/Pravac).
Što se tiče premijerskog (bitnijeg) položaja, nakon Mečiara je došao Mikulaš Dzurinda iz prozapadne konzervativno – liberalne stranke Slovenská demokratická a kresťanská únia – Demokratická strana, SDKÚ-DS, tj. slovačke verzije CDU/CSU (ista stranka se danas praktički ugasila, a Dzurinda je osnovao novu stranku desnog centra, znamenita imena: Modrí ili Most–Híd, tj. Plavi most ili Plavi – europska Slovačka). Pod Dzurindom je Slovačka postala članicom NATO-a i EU-a te provela niz reformi. Kasnije je, u drugim vladama Dzurinda bio i ministar vanjskih poslova, kojeg je (na poziciji MVP) zamijenilo jedno poznato ime s ovih prostora – Miroslav Lajčak (bivši visoki predstavnik u BiH te trenutni specijalni izaslanik EU za Balkan). U ovom razdoblju su se imena na najvišim dužnostima mijenjala, no ono najbitnije je tek dolazilo.
Populizam naš svagdašnji
Dakle, situacija koja podsjeća na Mečiarovu eru se počela razvijati s dolaskom na premijersku dužnost jednog čovjeka koji se zove – Robert Fico. On je u glavnoj premijerskoj ulozi bio u dva mandata: 2006. – 2010. i 2012. – 2018. Fico još uvijek napada tu poziciju, posebno na izborima koji bi se trebali održati krajem rujna ove 2023. godine. Fico je u svojim mandatima osvajao velike pobjede pa je u jednom trenutku imao i 83 zastupnika u nacionalnom parlamentu (to nitko nije imao od početka demokracije 1989.). Ficov drugi mandat je obilježilo političko ubojstvo mladog istraživačkog novinara Jana Kuciaka. Taj novinar je istraživao porezne prijevare povezane s vrhom slovačke vlasti, a ubijen je zajedno sa svojom djevojkom u veljači 2018. Tu je nastala politička kriza, gdje je su se, sa jedne strane, našli tadašnji predsjednik države Andrej Kiska, oporba te građani na demonstracijama, a sa druge strane – Fico. Presuda za ubojstvo još nije pravomoćna, iako su ubojica i nalogodavci uhićeni. Situacija je podsjećala na Mečiarovo razdoblje, gdje se vjeruje kako je taj (kontroverzni) autokrat naredio mafijaško ubojstvo jednog policajca, a u vezi otmice sina tadašnjeg predsjednika.
Uglavnom, Fico je tijekom 2018. bio prisiljen na ostavku, a njegov zamjenik Peter Pellegrini (talijanskog podrijetla) je postao novi premijer i bio na dužnosti do 2020. Pellegrini je kasnije izašao iz populističkog socijaldemokratskog SMER-a te osnovao socijaldemokratsku stranku HLAS (Glas). Ono što je bitno kod vladavine Fica je njegov postepeni pomak od nekakve socijaldemokracije trećeg puta do krajnjeg populizma. Njegova stranka i danas nosi formalni socijaldemokratski predznak, no to isto radi i Dodik u BiH pa Vas to ne treba zavaravati. A Fico je i neskriveni rusofil (baš poput Dodika), što ima veliki odjek u slovačkim glasačima, koji prema novom istraživanju GLOBSEC-a, vide veću prijetnju u SAD-u (50% ispitanika tako misli), a na Ruse se (u najvećem broju) gleda kao na slavensku braću!
Fico nije priznao Kosovo. Naravno, Slovaci oduvijek imaju problema sa mađarskim prisezanjima na svoj teritorij, jer nacionalisti u Mađarskoj nikada nisu preboljeli Trianonski ugovor iz 1920, kojim je Mađarska izgubila oko 2/3 prijašnjeg teritorija. Dakle, kako Slovaci također imaju problema sa revizionizmom susjeda, odnosno pojedinih aktera. Tako je Kosovo postalo kolateralna žrtva svega navedenog. Međutim oko Kosova, Slovaci zaboravljaju na srpske zločine na Kosovu i da je Kosovo imalo državnost unutar SFRJ (autonomija Kosova – konstitutivnog elementa federacije – je, između ostalog, značila da imaju i pravo veta unutar Srbije, tj. da Srbija bez Kosova nije mogla donositi odluke, a sve je to Milošević pregazio).
Međutim, kad smo već kod mađarskih paralela, Fico je i na EU gledao promjenjivo. U jednom trenutku je bio bliži jezgri Njemačke i Francuske, a u drugom je bio poput Orbana. Također se čudio mladim Ukrajincima tijekom Euro-Maidana 2013., tj. kako oni žele u Europu te je rekao da je Janukovičevo pucanje na prosvjednike „unutrašnja stvar“ Ukrajine (danas neki realisti govore i o „državnom puču“ gdje je bijesna rulja srušila legitimnog predsjednika – to što je „legitimni predsjednik“ pucao na civile izostavljaju ili govore kako je za sve kriva Victoria Nuland, kao što je nekada – za pad Miloševića – bila kriva Madeleine Albright). Kao i Orban, Fico se na sva zvona protivi imigraciji, ali manje da to izgleda kao da se protivi ilegalnoj imigraciji, već više spominje – muslimane (baš kako to čine Dodik i Orban) i terorističku prijetnju u vidu muslimana na njihovom teritoriju.
Sve ovo novije vrijeme, dok je u oporbi, Fico nastavlja kritizirati vodstvo EU-a, koje ima čvrsti stav prema ruskoj agresiji na Ukrajinu. Fico se protivi dostavi oružja Ukrajincima, jer to produžava rat i nitko ne govori o miruPodsjeća li Vas taj socijaldemokrat suverenističke provenijencije na nekoga u blizini?. Fico namjerno razara neformalni pakt slovačkih političara, koji su se 1998. – nakon Mečiarova pada – dogovorili kako će Slovačka u vanjskoj politici uvijek slijediti prozapadni mainstream. Tako on, u jeku ruske terorističke agresije na Ukrajinu, nastavlja produbljivati odnose sa Rusijom (trenutno iz oporbe), jer Slovačka (poput Mađarske) ovisi o jeftinim energentima sa istoka. Dakle, Fico se želi vratiti na Business as usual (a Ukrajince, poput svih appeaser-a i realista – ignorira)! Dapače, on svoju slavensku solidarnost traži i sa Vučićevim režimom u Srbiji pa je i u pitanju sankcija Rusiji poravnat s Vučićem (sankcije štete domaćem gospodarstvu). Također je prilično neodređen u vezi Krima (njegovo ministarstvo vanjskih poslova se svojevremeno protivilo ilegalnoj aneksiji, ali Fico je šutio ili je govorio kako ukrajinsko zauzimanje Krima ništa ne rješava – tko zna, možda misli da bi rusko zauzimanje Kijeva nešto riješilo? Barem bi bio mir. Ruski mir, op.a.).
Fico je uz rusofilstvo, logično i veliki kritičar SAD-a. Protivio se postavljanju protuzračnog štita NATO-a i većoj obrambenoj suradnji sa SAD-om. Zanimljivo je kako Slovačka u njegovim mandatima nije tražila moderne zapadne borbene avione! Ljevica se također sve više gubi u njegovoj socijaldemokraciji pa je postao miljenik krajnje desnih medija sa klasičnim izjavama o Georgeu Sorosu i raznim teorijama zavjere. On javno širi rusku propagandu, protivnik je cijepljenja, a novinare naziva „hijenama“, „idiotima“, „prostitutkama“, „zmijama“ i sl. Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić to voli. Nekada je bio mladi komunist i poklonik marksističko – lenjinističkog svjetonazora, a danas je povremeni katolik (koji doduše, voli i mlade djevojke – potencijalna afera sa mladom zaposlenicom iz njegove stranke SMER), koji ne sluša liječnike i u svemu vidi zapadnu zavjeru. Eto, to je otprilike Robert Fico – rušitelj vladavine prava, koji je trenutno i pod istragom slovačkog USKOK-a.
Ukratko o ruskom utjecaju u Slovačkoj
Prema analitičarima iz poljskog think – tanka Warsaw Institute poseban porast ruske propagande u Slovačkoj kreće od 2014. i ilegalne aneksije Krima. Ovdje posebnu ulogu ima rusko veleposlanstvo u Slovačkoj. Od svih ruskih veleposlanstava diljem svijeta, izgleda da je ono je najaktivnije, baš u Slovačkoj. Naime, posebno od početka sveobuhvatne invazije na Ukrajinu 2022., isto veleposlanstvo je na svojoj FB stranici objavilo preko 6000 raznih statusa sa propagandnim sadržajem. Inače, narativi u optjecaju su oni o ugnjetavanju ruske manjine u Ukrajini, dekadentnom zapadu, o jačanju krajnje desnice u Ukrajini i sl.
Osim ruskog veleposlanstva, postoji klasični špijunski utjecaj te utjecaj kroz (domaće i strane) oligarhe. Naravno, za sve to je potrebno plodno tlo, a slovački građani u prilično velikoj mjeri simpatiziraju Rusiju, kroz narativ o bratskom slavenskom narodu te dodatno promiču druge kremaljske narative. Ruska propaganda radi na način da u eter izbaci više dezinformacija, koje dodatno kreiraju kaos. Uvijek zapamtite: cilj ruske propagande nije toliko da Vi povjerujete u nešto, već da ne vjerujete ničemu. Kako ništa ne biste napravili. Kako im se ne biste usprotivili. Posebno im dobro ide u tome da se Rusija prikazuje kao žrtva zapada te zaštitnica tradicionalnih vrijednosti.
Poseban segment propagande je onaj gdje su svi koji oponiraju Rusiji – rusofobi (zanimljivo je kako Dodik, posebno odnedavno, ubacuje u eter etikete o srbofobima iz međunarodne zajednice u BiH). Još su protivnici aneksije Krima bili tako etiketirani, a danas se taj pojam proširuje proporcionalno imperijalnim ciljevima Moskve. Danas su rusofobi i oni koji se zalažu za sankcije Rusiji (a sankcije su naravno neučinkovite). Slovački zastupnik u europskom parlamentu, inače pripadnik mlađe generacije političara (rođ. 1984.), Milan Uhrik iz krajnje desne stranke „Republika“, se posebno ističe u emitiranju ovakvih narativa.
Također, puno pažnje se poklanja iskrivljavanju povijesnih činjenica. Naime, slovački nacionalni ustanak protiv nacista 1944., nije bio samo komunistički ustanak (kao ni antifašističke borbe u drugim europskim državama), ali ruska propaganda ga pokazuje kroz ekskluzivističku prizmu SSSR-a. Također postoji narativ gdje se rekonstrukcija groblja u selu Ladimirova, na kojem su pokopani ruski vojnici iz WW1, prikazuje kao uništavanje ostataka ruskih vojnika. Naravno, taj narativ se poklapao s otkrivanjem masovnih grobnicama na oslobođenim dijelovima Ukrajine (Buča, Izjum) i stavljen je u eter, kako bi se ruski zločini nad Ukrajincima postali slabije vidljivi, tj. kako bi se situacija više relativizirala.
Projekcije za jesenske izbore 2023.
Problem za zapadne saveznike je taj što Ficova socijaldemokratsko-populistička stranka vodi u anketama za skorašnje parlamentarne izbore (zakazane za 30. rujna 2023.). Nažalost slovačko biračko tijelo je u cjelokupnom modernom (tranzicijskom) razdoblju razapeto između Zapada i Istoka te se očito razlikuju od svojih prozapadnih susjeda Čeha (iako i Češka ima svojih problema te je i tamo sve moguće). U normalnim vremenima to je manji problem, ali danas – to je potencijalna noćna mora za Saveznike, jer Slovačka predstavlja izrazito meki trbuh istočnog krila NATO-a. Putinu će sigurno biti lakše sa Ficom ponovno na vlasti Tada Orban više ne bi bio sam. Naravno, nije Orban jedini, jer što bi tek vidjeli da npr. zagrebemo ispod površine glavne nasljednice Austro – Ugarske monarhije, današnje super uređene, bogate i neutralne – Austrije.
Već smo naglasili da su u slovačkoj politici česte političke mijene i prateća korupcija, a niti atentati im nisu strani. Kao da se nalazimo u nekoj talijanskoj seriji o mafijaškoj hobotnici (La Pivora), kojom upravlja neki majstor lutkar, potencijalno iz Kremlja. Pa čak i ako nije tako jednostavno (jer život često nije crno – bijel i sve oko nas su nijanse sive), sve ove političke nestabilnosti idu samo Kremlju u korist. Krivi su populistički političari, ali oni ionako uvijek slušaju puls naroda. Naravno, ako Fico ponovno osvoji vlast možda neće biti direktno za Putina, već će (poput Erdogana) tražiti svoj pragmatični put. No ponovimo, takve pragmatičnosti uvijek više odgovaraju Kremlju, nego li zapadnim saveznicima.
Što se trenutno događa u Slovačkoj? Prozapadna manjinska vlada premijera Eduara Hegera i njegovog desnog centra je pala u prosincu 2022. Cijela ova godina je u turbulenciji i trenutno je premijer u tehničkom mandatu – nestranački ekonomist – Ľudovít Lajos Ódor (pripadnik mađarske manjine). Zanimljivo je i to da je prozapadna (ceremonijalna) predsjednica Zuzana Čaputova (nekadašnja članica Progresívne Slovensko, PS ili Progresivna Slovačka, socijalno – liberalna stranka) nedavno izjavila kako neće tražiti drugi mandat. Imala je visoku popularnost na početku mandata, ali to se uvijek istopi. Navodno je primila prijetnje smrću i zbog osobnih razloga se ne planira kandidirati na predsjedničkim izborima 2024. Ako se dobri ljudi boje, onda nasilnici napreduju i realnost postaje sve više ominozna. Također, dosadašnja prozapadna vlada je (prilično solidno) vojno pomagala Ukrajini, a ukoliko Robert Fico bude u mogućnosti sastaviti novu vladu – to bi se, nažalost, moglo promijeniti.
Za kraj, donosimo Vam kratku projekciju trenutnih anketa za predstojeće izbore, a kako bi bolje snimili politički trenutak u Slovačkoj (kolovoz 2023.):
SMER – tzv. socijaldemokrati, a zapravo populistički rusofili, u vodstvu sa oko 21% podrške (hoće li ih europski socijaldemokrati izbaciti iz progresivne obitelji S&D je otprilike kao i da pitamo EPP hoće li izbaciti Vučića ili Orbana, koji je kao izbačen, ali je možda i na hlađenju)
Progresivna Slovačka – prozapadni liberali (u EP-u pripadnici Renew Europe grupacije) – na drugom mjestu sa 16%
HLAS–SD („Glas“), nastali odvajanjem od SMER-a, sada predstavljaju proeuropsku socijaldemokratska stranku, čiji je lider bivši premijer (talijanskog porijekla) Pellegrini; i političari „Glas-a“ su imali svoje korupcijske afere, trenutne projekcije su 14%
Republika – krajnje desna, proruska i euro-skeptična stranka sa 8%
OĽaNO ili Obyčajní ľudia a nezávislé osobnost („Obični ljudi i nezavisne osobnosti“ u koaliciji sa Kršćanskom Unijom ) – sa borbenim sloganom – Nećemo Vas prodati mafiji) – u početku stranka anti – establishment-a, ali danas umjerenija (doduše, protive se imigraciji) prozapadna konzervativno – kršćanska stranka bivšeg premijera Matoviča, pobjednici prošlih izbora, trenutno upravljaju manjinskom tehničkom vladom, prema sadašnjim projekcijama na samo 7%
Sme Rodina („Mi smo obitelj“) – nacionalno – konzervativna stranka; u EP su u desničarskoj – euroskeptično – populističkoj grupaciji pod nazivom „Identitet & demokracija“ (parlamentarna grupacija u kojoj su , između ostalih, Salvinijeva „Liga“, austrijski FPO ili francuski „Nacionalni skup“ od Marine Le Pen itd.), trenutno na 6%
Slovenská národná strana (Slovačka nacionalna stranka), desni populisti, rusofili; budući su slovačke granice često osporavane ili negirane od strane Mađara, SNS je odlučio krenuti istom taktikom pa su svojevremeno napravili kartu gdje je teritorij Mađarske podijeljen između Slovačke i Austrije (!); osim Mađara, prijezir pokazuju prema Romima te imigrantima, rehabilitiraju režim kvislinga Tiso-a te ih se prije smatralo fašističkom strankom; trenutno na 5%
Sloboda a Solidarita – „Sloboda & solidarnost“, radi se o liberalnoj stranci desnog centra (u EP su u desnoj grupaciji konzervativaca & reformista), razvrgnuli su koaliciju sa strankom bivšeg premijera, trenutno na 6%
Kresťanskodemokratické hnutie (KDH ili Kršćansko – demokratski pokret), članovi EPP-a, trenutno na 6%
Ľudová strana naše Slovensko (ĽSNS ili Narodna stranka Naša Slovačka), također štovatelji Tisovog režima, neonacistička stranka, vođa Marian Kotleba je kritizirao američke „intervencije“ (bombardiranje Srbije & Čačka, Irak, Afganistan, Libija); tvrde kako nisu fašisti, ali svejedno negiraju holokaust; protiv EU i NATO-a, Slobu Miloševića – kroz panslavizam – smatraju „herojem“; trenutno na 2%
Nedavni prozapadni premijer Eduard Heger je istupio iz OL’aNO-a te je osnovao Demokrate, koje sadašnje ankete ne maze, a i nekadašnji umjereni prozapadni premijer Dzurinda sa svojim Plavcima (Most-om) je također pri dnu, što je samo još jedan dokaz turbulentne (i zanimljive) političke scene u Slovačkoj, gdje populisti nadglasavaju one umjerene. Tu su još i određene stranke mađarske nacionalne manjine (koje, po definiciji, vjerojatno ne bi koalirale sa slovačkim nacional – populistima).
Zaključno
Slovačka ima određene povijesne paralele sa RH. Dugo su se borili za nezavisnost. Trenutno ima gotovo sigurno nestabilniju političku vlast (nego li RH), što u normalnijim vremenima i ne bi bila posebnost na koju trebamo gledati zabrinuto. Međutim, od svoje nezavisnosti, politička scena Slovačke pokazuje kako joj populizam nije stran u određenoj mjeri.
To je posebno bitno u današnje vrijeme, kada ruska propaganda (paralelno uz kibernetički rat) divlja po Europi, a informacijski rat protiv Rusije nije dobiven!). Današnja Slovačka predstavlja plodno tlo za ruski utjecaj, jer neki glasači i dalje osjećaju slavensku povezanost s državom koja se trenutno naziva Ruska federacija. Dakle, prozapadni političari zasad ne uspijevaju napraviti unutrašnji sanitarni kordon prema propagandi iz RF te je moguć povratak Ficovih populista na vlast. Već smo naglasili kako je Fico mijenjao svoju politiku u odnosu prema EU; nekada je unutarnja politika bila pokazivana i kao proeuropska te da je dobro biti proeuropski nastrojen, što opet ne znači da nije bilo korupcije i klijentelizma. Ipak, ako u današnje vrijeme inzistiramo na ujedinjenosti zapadnih asocijacija prema Rusije, realno je prognozirati kako bi nova slovačka vlada pod Ficovim populistima više išla u korist Kremlju, nego li u korist EU-a; da se barem varam(o) u ovoj procjeni.
Prema istraživanju GLOBSEC-a iz 2018., čak 93% ispitanika u Slovačkoj je smatralo kako je demokracija važna, jer se i dalje sjećaju Mečiarove autokracije. Međutim, tendencije populizma u 21. stoljeću su narasle još više (te su se i promijenile), a glasači (ne samo u Slovačkoj) često ne razlikuju nove populističke nijanse, pogotovo u svjetlu da populist Fico trenutno vodi u anketama. Dakle, oni znaju da Mečiar nije bio pozitivan (iako bi se vjerojatno i tu našle promjene u razmišljanjima u nekim recentnijim istraživanjima), a onda paradoksalno prihvaćaju rusku propagandu i dodatno nagrađuju nove populiste. Također (unatoč živom sjećanju na Mečiara) i dalje misle da je bitno imati političara čvrste ruke.
Nadalje, npr. glasači stranke Sloboda & Solidarnost (SaS) su čak sa 98% smatrali da je demokracija nešto najbitnije u unutarnjem uređenju zemlje. Međutim, paradoks je taj da je SaS euroskeptična stranka. Očito i da euro mainstream treba obaviti bolji posao u pristupu slovačkim biračima, koji su, čak i uz Ficoove epizode, vjerovali u EU, ali populisti se stalno re-brand-iraju (pogledajmo samo što Vučić radi u susjedstvu – iz SNS-a pravi novi državni, tj. narodni pokret) pa time kao da varaju prosječnog birača.
Svi ovi paradoksi nisu imanentni samo slovačkim biračima, jer populizam 21. stoljeća – baš poput ruske žive sile i propagande – lako prelazi granice zapadnog svijeta. Stoga, na samom kraju, jednostavna poruka: učiniti sve da rusofili – kojih u Slovačkoj ima dosta – ne uzmu vlast.
