Britanija može spasiti i reformirati EU. Govori to povijesna izjava: “Želimo biti prva vlada u modernoj povijesti koja će otići s vlasti uz smanjenje cjelokupnog regulatornog opterećenja, umjesto povećanja.”

Dio je to Pisma premijera Davida Camerona svim ministrima, 7. travnja 2011.

Pismo je dio koalicijskog dogovora konzervativaca i liberalnih demokrata o regulatornoj gospodarskoj politici (sada bivšeg mandata) britanske vlade.

Što vlada treba raditi?

Jedna premijerova rečenica daje svim ministrima na znanje što trebaju raditi.

Dežurni skeptici bi uvijek mogli govoriti da je da je izjava apstraktna, ne znajući da su Britanci postavili ciljeve deregulacije u detalje. I u tome su među najboljima (ako ne i najbolji) u Europi.

Mandat za reformu Unije

U kontekstu ove Cameronove izjave govorimo o deregulaciji izvorno domaćeg britanskog zakonodavstva. Dakako, Britanija ima spasonosno rješenje za cijelu EU – a to je manje regulatornog opterećenja koje dolazi i iz Brisela. U tom smislu, daleko je od istine da Britanija zaista želi napustiti Uniju. Britanija čvrsto vjeruje u temeljne vrijednosti jedinstvenog tržišta i tržišnog natjecanja. Ta priča još ipak nije gotova jer još mnogo regulatornih prepreka, pogotovo na tržištu usluga, države članice trebaju ukloniti da bismo zaista imali jedinstveno tržište, još slobodnije od birokratskih pokušaja za zadržavanjem i povećanjem tereta na one koji stvaraju vrijednost na tom tržištu. U međuvremenu, Unija je donijela strategiju digitalnog jedinstvenog tržišta (Digital Single Market), paket za bolje propise (Better regulation package), a na jesen 2015. donosi strategiju za daljnju liberalizaciju jedinstvenog tržišta usluga i roba.

Upravo zbog toga, Britanija ima koristi od Unije. Zato Britanci podržavaju upravo takvu Uniju, koja će biti „velika u velikim stvarima, a mala u malim stvarima“. Iz britanske perspektive, za Uniju je tržište ta velika stvar, a male stvari se trebaju regulirati po načelu supsidijarnosti, od strane država članica. Dakako, mnoge male stvari se uopće i ne trebaju regulirati od strane javnih politika. Briselska birokracija morat će se smanjivati i ograničavati svoju moć upravo na stvaranje uvjeta za još dinamičnije unutarnje tržište, s pravilima tržišnog natjecanja koja će se nametnuti iznad svih partikularnih interesa, pa i samih država članica.

S druge strane, Britanski poslodavci u svojem „Cut EU red tape“ izvješću primjerice vide kako nema smisla da Unija ima direktivu kojom se postavljanju ograničenja na radno vrijeme. Ključni razlog zašto Europljani imaju niži dohodak od Amerikanaca je upravo količina radnog vremena, a daleko manje produktivnost. Postoji još niz opterećujućih direktiva i uredbi sa EU razine koje nemaju uopće smisla, ili gdje se mogu postići smanjenja regulatornog troška za poslovni sektor. S druge strane, Direktiva o uslugama i ostali izvori EU prava unutarnjeg tržišta kojima se potiču liberalizacija, deregulacija i natjecanje, od strateškog su interesa za Britaniju i dio su Britanske vizije reformirane Europske unije.

Više slobode znači više odgovornosti

Cameron u svojem pismu ministrima dovodi u pitanje pretpostavku da bi centralna vlada mogla mijenjati ponašanje ljudi kroz reguliranje i dodaje kako će britanska vlada biti pametnija, kako bi se suprotstavila birokraciji i pružila podršku ljudima da za sebe donose bolje odluke.

Borba protiv regulacije dat će ljudima i poslovnim subjektima veću slobodu i osobnu odgovornost. Određeni standardi su važni, primjerice sigurnost hrane i zaštita od požara, ističe Cameron. Zato regulacija treba biti dobro dizajnirana i razmjerna svrsi. Ipak, teško je vjerovati kako država na antiliberalan treba regulirati sladoled i mnoge druge stvari.

Cameronova agenda deregulacije se zato odnosi na sljedeća načela:

1 in 1 out – trošak novog regulatornog opterećenja mora se kompenzirati rezanje istog iznosa troška u drugim propisima. U međuvremenu, Britanci su uveli 1 in, 2 out, tj. ovu priču su poboljšali su za duplo.

Jačanje uloge Odbora za regulatornu politiku (Regulatory Policy Committee) pri kabinetu premijera kako bi se mjerili troškovi i koristi regulacije te poticalo nadležna ministarstva za konkretne mjere deregulacije.

Trogodišnji moratorij za primjenu domaćeg zakonodavstva za vrlo male firme i start-upove. Time se želi potaknuti pristup tržištu i ohrabriti poduzetništvo, umjesto da na tržišne novake odmah sjednu prvi tereti.

Takvim smjerom zaustavlja se novo neopravdano regulatorno opterećenje. Cameron ističe kako je potrebno boriti se i protiv postojećih opterećenja i nastavlja sa povijesnom ambicijom kako želi da britanska vlada bude prva u modernoj povijesti koja će smanjiti regulaciju.

Protiv političkog običaja

Običaj je političara i vlada da proizvode regulatornu inflaciju. Cameron nije izgubio izbore jer nije bi inflatorni politički regulator, što je svojstveno mnogima. Dobio je izbore zato što je učinio suprotno. Zamjerio se birokratskim interesentima te je dao priliku stvarnim javnim službenicima da provode ambiciozne planove deregulacije, čime su oslobodili kreativni i inovacijski potencijal za poslovanje. Britansko gospodarstvo je oživjelo. U posljednjoj godini (bivšeg) mandata 2014. realni rast britanskog BDP-a bio je 2,6%, među najbolji rezultatima Unije.

Unija treba hitnu pomoć

To je ambicija i same Unije. Britanija želi pomoći Uniji da se reformira na barem sličan način. Unija koja će osloboditi ljude i gospodarstvo od pretjeranog tereta koji je sama postavila ono je što će Britanci pozdraviti. Dobra vijest je da Unija radi na tome, prije svega kroz ambiciozni REFIT program (Regulatory fitness). Kako je vrijeme novac, Unija i države članice moraju se požuriti kako bi se sloboda u što kraćem vremenu povećala za toliko pa još dodatno za toliko. Nema vremena za političko razbacivanje i odugovlačenje nakon što svi realni ljudi znaju da je velika šteta već učinjena Europljanima.

Crowdsourcing u politici

Zato je Cameronova vlada razvila Red Tape Challenge, IT alat za regulatorni crowdsourcing putem kojeg građani i poslovni subjekti mogu prijavljivati regulatorne prepreke slobodi poduzetništva. RTC je time postao ključno mjesto britanske demokracije. Na tom mjestu ljudi mogu reći što ih od regulacije smeta pa treba rezati i/ili ukinuti, što treba pojednostaviti, bolje propisati, a što je dobro dizajnirano.

Novi pristup

Cameron svoju povijesnu ulogu najbolje objašnjava prikazom razlike koju uvodi. U prošlosti su ministri htjeli deregulaciju, ali je pretpostavka bila da regulacija treba ostati, osim ako postoji dobar razlog da je se otarasimo. Cameron nudi promjenu regulacije kao automatizam. Dakle, reforme nastupaju tek onda kada je to pravilo igre u politici, a ne nužnost kad stvarno zakipi (i nakon dugo ignorancije i odgađanja).

Britanci sagledavaju i alternative državnoj regulaciji. Zato govore o samoregulaciji (self-regulation). Poslovni svijet ima kapacitet donositi vlastita pravila. Uloga države i Europske unije je brinuti da su pravila jednaka za sve i da ne narušavaju slobodu tržišta. To znači da manje državne regulacije ne znači (kao što mnogi misle) dokrajčivanje države. To znači redizajn javnog menadžmenta i rezanje države tamo gdje je teret na slobode, umjesto da štiti iste.

Vraćanje natrag kako bismo išli naprijed

Samo-regulacija je ključni dio regulatorne politike Britanije. Društvo koje je kroz dugu i stabilnu tradiciju razvilo niz moralno dobrih pravila sigurno će bolje od države znati što je dobro – kako bi pojedinci, radnom etikom i vrlinama, ispunjavali Bogom dan mandat za stvaralaštvo (poduzetništva). Takve vrijednosti su se izgubile s naletom lažnih radničkih fronti i „progresivnih“ pokreta za izmišljena (pozitivna) prava. Cameronova konzervativno liberalna vlada imala je ambiciju vratiti Britaniju (i EU) natrag prema vrijednostima liberalne demokracije. Teško možemo danas reći da Europa živi te vrijednosti, ako ne postoji ograničenje političke moći države na nužne funkcije, umjesto na debljanje. Na tim vrijednostima zapadni svijet je postao prosperitetan i poželjan, razvio je svoje konkurentske prednosti u odnosu na ostale dijelove svijeta.

Nekadašnje britanske kolonije (Novi Zeland, Australija, Kanada, Sjedinjene Američke Države, Hong Kong i dr.) postale su mjesto visoke razine kvalitete života i prosperiteta. Irska se počela oporavljati i rasti 1980-tih tek onda kada je shvatila da može primijeniti britanski stil gospodarske politike koji su Britanci u isto vrijeme počeli provoditi kada je Margaret Thatcher počela spašavati zemlju od sigurne laburističke propasti. 1990-tih i 2000-tih, zbog takvih oslobađajućih politika Irska je otišla još dodatno naprijed i postala EU prvakinja, a Britanija je posustala zbog posljedica laburizma i nekakvog „ trećeg puta“. U međuvremenu, Cameron je Britaniju vratio natrag i na proljeće 2015. dobio je novi mandat Britanaca za još snažnija rješenja za svoju zemlju i za cijelu Uniju.

Politika odgovornosti

Cameron je pismom obvezao ministre na reduciranje nepotrebnog regulatornog opterećenja koje proizlazi iz propisa iz nadležnosti njihovih resora. Jasno je ponovio da nepotrebne regulacije moraju otići, jednom zauvijek. Nakon toga je istaknuo: „da ne bi bilo zabune: ovo je esencijalni posao koji će potaknuti dinamično gospodarstvo, ojačati društvo i osjećaj osobne odgovornosti „koji je godinama pretjerane regulacije bio zanemaren“.

I to nije kraj. Cameron je obvezao ne samo svoje ministre, nego i javne službenike na borbu protiv nepotrebnih regulacija, konstatirajući kako je to „ključni prioritet za cijelu vladu“.