Zbogom post-jugoslavenstvu

Zbogom post-jugoslavenstvu – Prilog demitologizaciji hrvatske politike i društva je knjiga koju je napisala prof. dr. sc. Mirjana Kasapović. Knjiga umirovljene profesorice komparativne politike na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu predstavljena je 12. travnja 2024. u prostoru Školske knjige kao izdavača.

Oslobađanje od nasljeđa totalitarizma

Centar za javne politike i ekonomske analize (CEA) se zalaže za javne politike utemeljene na činjenicama i na raskrinkavanju dezinformacija. Također, Centar snažno podržava individualne slobode, posebice ekonomske i vjerske slobode te transatlantsko partnerstvo kao priliku za kompetitivno poboljšanje institucija.

Sukladno tim načelima, komuniciranje istine o karakteru jugoslavenskog komunističkog totalitarizma i „post-jugoslavenskoj“ nostalgiji ima važnu ulogu u oslobađanju hrvatske politike i društva od nasljeđa tog totalitarizma.

Štoviše, ostaci komunističkog nasljeđa i s time povezanih dezinformacija, negiranje, ignoriranje ili relativiziranje režimskih politika, mogu predstavljati bitnu zapreku sadašnjim i budućim generacijama u povećanju ekonomske slobode, njegovanju vjerske slobode kao nasljeđa reforme zapadnog kršćanstva i prosvjetiteljstva, izgradnji demokratske političke kulture kao osnovi za transatlantske institucije.

Također, u post-modernom okruženju rastućeg moralnog relativizma, bujanja neomarksizma i woke ideologije, jugonostalgija ili postjugoslavenska utopija mogu predstavljati bitnu zapreku vraćanju Hrvatske u tradicionalni srednjoeuropski kulturni okvir iz kojega je izašla prije nešto više od sto godina. Upravo je taj kulturni okvir obogatih hrvatski kulturni krug s mnogim nacionalnim manjinama i vjerskim zajednicama, čije su slobode bile ograničavane i narušavane tijekom oba totalitarizma.

Multidisciplinarna rasprava

U tom smislu, jedna naizgled povijesna perspektiva obogaćena politološkom analizom institucionalnog nasljeđa, suštinski govori o bitnim činjenicama koje mogu dovesti do oslobađanja ekonomskog i šireg razvojnog potencijala Hrvatske. Zato ova tema zahtijeva i uključivi multidisciplinarni pristup raspravi, umjesto površnog zatvaranja u uske kalupe ograničenih shvaćanja ove teme.

Uz to, u demokratskom i otvorenom društvu ima mjesta za rasprave o svim temama, umjesto robovanja dilemama između bavljenja budućnošću i prošlošću, prioritetnim i ideološkim pitanjima. Naime, sve je povezano na dubinskoj razini. Sam pregled bitnih poruka sadrži mnogo primjera čiji su vrijednosni obrasci prisutni i danas, premda u manjim društvenim segmentima i s manjim političko-ekonomskim učincima. Takvi obrasci predstavljaju i mogu predstavljati rizike za vođenje ekonomske, vanjske, obrazovne, kulturne i drugih javnih politika.

Zbogom post-jugoslavenstvu – Pregled bitnih poruka

U nastavku Daniel Hinšt, potpredsjednik CEA-e te politolog i sveučilišni specijalist europskih studija, donosi parafrazirani pregled bitnih poruka politologinje Kasapović, uz navođenja relevantnih stranica:

• Mnogi misle da se ne može biti protiv Jugoslavije i NDH istodobno (8).
• Zločini jugoslavenske vlasti bili su desetljećima prešućeni (9).
• Suvremeno povijesno pamćenje se prema komunizmu i nacizmu ne odnosi jednako. Premda je nacizam nestao prije više od pola stoljeća, i dalje je predmet zgražanja, dok komunizam uživa amnestiju i amneziju (11-12).
• Komunizam je bio diktatura, što ga je učinilo srodnim fašizmu, pa nije predstavljao stvarni fašizam (13).
• Svođenje komunističkog totalitarizma na staljinizam sužava jugoslavenski komunizam na razdoblje od 1945. do 1948. Također, Tita se svodi na vođu antifašističkog pokreta (15).
• Postavljaju se zahtjevi za „deustašizacijom“ i „defašizacijom“ hrvatske politike, kao poštapalica sektaša koji znaju što je „prava strana povijesti“ (16).
• Lijevi politički, kulturni, akademski i medijski tabor pokazuje ravnodušnost i otpornost na spoznaje inozemnih znanstvenih istraživača masovnih jugoslavenskih zločina, agresivne vanjske politike, protusemitskog pokreta nesvrstanih u kojemu je Jugoslavija imala važnu ulogu, itd. (18).
•  Jugoslavija je bila najneuspješnija europska država u 20. stoljeću. U sedamdesetak godina dva puta je nastala i dva puta se raspala. Prva i druga Jugoslavija zajedno su opstale manje od životnog vijeka prosječnog europskog građanina (24).
• Vezano uz tvrdnje da SFRJ nije bio totalitarni već autoritarni poredak, prema standardnom politološkom određenju politički poredci se razlikuju prema tri obilježja: a) u autoritarnima dopušteni su ograničeno višestranačje i pluralizam, polukompetitivni izbori uz disonantna politička mišljenja, na razliku od monizma jedne vladajuće stranke koja se na nekompetitivnim izborima sama sa sobom natječe; b) autoritarni nemaju službenu ideologiju; c) autoritarni zaziru od političke mobilizacije masa, dok totalitarni sustavno mobiliziraju mase. Dakle, u Jugoslaviji je bio uspostavljen totalitarni režim zato što je komunistička partija bila jedina, marksizam državna ideologija i poseban predmet u školama i misaono oružje revolucije, a režim je mobilizirao mase kako bi ga legitimizirale (24-25).
• Komunistička partija (KPJ) je poslije rata ugušila sve oporbene stranke premda su pristupile Narodnoj fronti pod njenom dominacijom. KPJ je preuzela model „narodne demokracije“ kao tautološku besmislicu o „narodnoj vladavini naroda“, što je bio oblik sovjetske diktature. Građansko društvo zamijenjeno je radnim društvom, a politička demokracija radničkim samoupravljanjem (26-27).
• Ozakonjena je bila politička i društvena nejednakost, a samoupravna tijela konstituirana su na nekompetitivnim izborima, gdje nije postojalo biračko pravo jer se nije imalo što birati; postojalo je pravo glasa jer se moglo glasovati samo za licencirane kandidate SKJ i transmisijskih organizacija istoga (28).
• U takvoj političkoj i društvenoj diskriminaciji biračko pravo bilo je diferencirano na političko (DPV), radno (VUR) i teritorijalno (VO), uz ideološki desant na „apstraktnog građanima“ (29).
• Prvi izbori 1990. bili su slobodni jer su se za sva saborska mjesta mogle natjecati sve političke opcije, od krajnje ljevice do krajnje desnice, ali nisu bili potpuno demokratski zbog naslijeđenog biračkog prava (30).
• Selektivna jugoslavenska filozofija rada svela se na Marxovu teoriju, odbacivši političku i ekonomsku filozofsku baštinu Johna Lockea i Adama Smitha. Tako je pojam političkog naroda zamijenjen „radnim narodom“, a narod više nije skup jednakih građana koji konstituiraju političku zajednicu, već zajednica radnika odnosno radno društvo, odnosno čovjek je reduciran na radnika (31).
• Time je otpao građanski koncept političke demokracije s narodnim suverenitetom, građanskim pravima i slobodama, pluralizmom, parlamentarizmom, kompetitivnim izborima, vladavinom prava i trodiobom vlasti (32).
• Obrazovna reforma nije primarno i isključivo trebala odgovoriti na potrebe tržišta rada, kao u skandinavskim zemljama, već joj je primarna zadaća bila ideologiziranje obrazovanja kako bi odgovaralo potrebama socijalističkog samoupravljanja i radnog društva (35).
• Partijski i državni dokumenti bili su napisani na krajnje zamornom ideološkom jeziku (37).
• Tito je one koji su se zauzimali za demokratizaciju i liberalizaciju etiketirao kao zadojene demokracijom, a središnja kategorija bila je monolitnost kao uvjet uspjeha socijalizma i revolucije, dok svako rastakanje monolita odnosno političko pluraliziranje vodi propasti (37).
• Kardelj je Savki Dabčević-Kučar rekao kako bi na ulicama radije vidio ruske tenkove nego da se ugrožavaju tekovine revolucije (38).
• U odnosu na ostale komunističke države, Tito je proglašen doživotnim predsjednikom, čime je Jugoslavija pretvorena u republikansku monarhiju s kultom ličnosti. Poslije njegove smrti taj je kult čuvao Zakon o zaštiti lika i djela Josipa Broza Tita koji je zajedno s drugim zakonima omogućio kažnjavanje iskaza o Titu (40).
• Stručnjaci su upozoravali kako su omladinske radne akcije ekonomski neisplative, ali su se prigovori odbacivali uz obrazloženje da se ne može gledati samo ekonomsko već i političko i odgojno značenje (53).
• Ideološka indoktrinacija vodila je mentalnoj infantilizaciji (54).
• Ukoliko bi kandidati ispunjavali uvjete uspješnosti i života u nepovoljnim socijalnim uvjetima, no ne bi dobili preporuku da su moralno i politički podobni, stipendija bi bila uskraćena. Odabrani stipendisti obvezivali su se na razvoj socijalističkog samoupravljanja te na promicanje Titovog djela. Cijeli je sustav bio upregnut za reprodukciju ideološki povlaštenih i podobnih ljudi (55).
• Došlo je do zaposjedanja imanja klasnih neprijatelja, razvlaštenih talijanskih, austrijskih i hrvatskih buržuja i plemića (58).
• Procjenjuje se da je u Titovim vilama bilo uposleno više od dvije tisuće ljudi. Glavnina je bila besposlena jer u većinu objekata Brozovi i pratnja nisu dolazili, ili su to činili nakratko i rijetko (59).
• Tito je bio putokaz drugim pripadnicima komunističke nomenklature o tome kako graditi stil života. Na Brijunima je primao strane državnike, a tako i diktatore, kao što su Sadam Hussein, Gadafi, Brežnjev, Hruščov, Ceausescu, Castro i Che Guevara (60-61).
• Mogao bi se nazvati pionirom celebrity politics, kao vrste politike usmjerene na pridobivanje birača, a komunističkim državama vlast nije ovisila o potpori birača. U priglupim medijskim napisima u Jugoslaviji i u suvremenoj Hrvatskoj, u kojima se stil nadređuje supstanciji politike, lišenim moralne refleksije, proglašavalo ga se zvijezdom svjetske politike te bonvivanom i zavodnikom pred kojim su padale i najljepše žene svijeta (62).
• Kardelj je zaključio kako privatno vlasništvo neće podržaviti već socijalizirati odnosno stvoriti društveno vlasništvo. Kakvo je to vlasništvo i tko njime upravlja? Ideološka definicija bila je da je društveno vlasništvo „svačije i ničije.“ Zna se što je državno vlasništvo, ali što je grupno? Radnici su smatrali da tvornice njihovo vlasništvo, da samo oni njima mogu upravljati i da imaju pravo na povlastice odnosno dividende od svojeg vlasništva (68).
• Neformalno običajno pravo sužavalo je ionako uzak prostor radne kompetitivnosti i snižavalo profesionalnu kompetentnost u društvu i gospodarstvu (69).
• Grupno vlasništvo nije ništa drugo nego kolektivno privatno vlasništvo. Slaba institucionalizacija društvenog vlasništva bila je plodno tlo za neformalne prakse i neformalne političke institucije nepotističkih, klijentelističkih i korupcijskih mreža, lobija i interesnih skupina koji su funkcionirali prema vlastitim nekodificiranim pravilima (70).
• Prava ekonomska apokalipsa slijedila je osamdesetih godina kada se država nije mogla uredno otplaćivati vanjski dug. Dinari su postali bezvrijedni unatoč devalvacijama. Ljudi su se suočili s nestašicama. Cvjetala su crna tržišta. Početkom osamdesetih je vlada počela naplaćivati prelaženje državne granice kako bi suzbila inozemnu kupnju i iznošenje deviza (71).
• Kada se samoupravni socijalizam počeo raspadati, društveno vlasništvo se nekontrolirano rasprodavalo, preprodavalo, otimalo i kralo; bilo je prepušteno stihiji kao ničije vlasništvo (72).
• Jugoslavija se potkraj rata ponašala kao mala imperijalna sila; privremeno je vojno prodrla u Austriju i Italiju, pretendirajući na dijelove njihovih teritorija. Albaniju je pretvorila u vazalnu državu, a Bugarsku je htjela uvući u federaciju. Titova ekspanzionistička politika zaustavljena je nakon što je Staljin 1948. odlučio izbaciti KPJ iz Kominterne (74).
• U govoru 1956. u Puli Tito je rekao kako je protiv stranog uplitanja i stranih vojnih snaga, ali da je sovjetska intervencija nužna ako znači spašavanje socijalizma u Mađarskoj (74-75).
• Stav o gušenju Praškog proljeća vojnom intervencijom Varšavskog pakta 1968. Tito je objasnio kako je pogrešno izjednačavati Sovjetski Savez i Ameriku jer dok Amerika svuda ima vojne baze, kao socijalistička država Sovjetski Savez ne vodi rat protiv nikoga, već mu je cilj svjetski mir, dok ono što se dogodilo u Čehoslovačkoj je riješeno (75). Kardelj je rekao kako se ne smije dozvoliti da se kriza u Sovjetskom savezu i istočnim zemljama rješava protusocijalističkim pozicijama (76).
• Jugoslavija je zasjela na čelo pokreta nesvrstanih, odnosno skupine autokratskih, siromašnih i nerazvijenih država, među kojima su bile i najgore diktature (76).
• Političko nasilje se u nekim nesvrstanim zemljama pretvorilo u poslijekolonijalne genocide (79).
• Jugoslavija je slijedila sovjetsku politiku u raspravama o UN-ovoj konvenciji o genocidu; sovjetski izaslanici su nastojali da se genocid definira kao nešto što bliže nacističkim i fašističkim praksama i ideologijama; sovjetska vlast htjela je da se genocid odredi kao zločin koji proizlazi samo iz rasističkih teorija i da se s popisa žrtava isključe skupine kako se konvencija ne bi primijenila na sovjetske žrtve. Sovjetsko stajalište podržavale su i brojne latinoameričke države. Nikako se nije smio otvoriti prostor za izjednačavanje proturevolucionarnih i revolucionarnih genocida. A Jugoslavija je imala razloge za šutnju o holodomoru jer je i sama provela dekulakizaciju, kada su deseci tisuća seljaka bili proganjani i uhićeni te mnogi utamničeni i ubijeni, i to zbog otpora prisilnom oduzimanju hrane i razvlašćivanju. Jugoslavija je imala motive za podupiranje sovjetskog stajališta jer je počinila masovne zločine na protivnicima (81-82).
• U Jugoslaviji se šutjelo o gladomoru u Sjevernoj Koreji. Njezin nesvrstani vođa bio je Titov prijatelj, dva puta posjetivši Jugoslaviju uz srdačan doček (83).
• Jugoslavija je bila prva država koja je otvorila veleposlanstvo u Kampućiji gdje su Crveni Kmeri deportirali stanovništvo. Jugoslavija je jedna od rijetkih država koja je održavala diplomatske odnose s kmerskim režimom, koji je otvorio veleposlanstvo u Beogradu. Genocidnu politiku Crvenih Kmera su jugoslavenski diplomati i političari pripisivali konsolidaciji revolucije (84-85).
• Premda je miroljubiva koegzistencija bila najviše načelo nesvrstanih, mnoge su njegove članice međusobno ratovale ili napadale države izvan pokreta (86).
• Oružje kojim su se koristile nesvrstane države dijelom je potjecalo iz Jugoslavije koja je postala važna izvoznica oružja (89).
• Načelno se boreći za pravdu i mir među narodima, pokret nesvrstanih je promicao protuizraelsku politiku, protusemitizam i protucionizam, što je bilo i obilježje jugoslavenske vanjske politike, uključujući i odluku o prekidu diplomatskih odnosa s Izraelom (89-90).
• Jugoslavija je vojno, financijski i politički pomagala teško poraženu arapsku stranu te Izrael i Sjedinjene Američke Države proglasila jedinim krivcem za krize na Bliskom istoku, uz aboliranje arapskih država, unatoč njihovoj odgovornosti za izbijanje rata. Jugoslavenski su novinari dobili nalog o izvješćivanju o ratu s Izraelom. Također, sovjetskim zrakoplovima Tito je dopustio upotrebu zračnog prostora i zračnih luka Jugoslavije za dopremanje oružja sirijskih i egipatskim postrojbama, a Naserovom nasljedniku Sadatu je savjetovao bombardiranje Tel Aviva. Tu je poruku presrela američka protuobavještajna služba te su Amerikanci optužili Tita za potpirivanje vatre na Bliskom istoku, pa su napustili nadu kako bi Jugoslavija bila posrednica među zaraćenim stranama. Njezina je vanjska politika bila usmjerena na održavanje statusa predvodnice ili jedne od predvodnica pokreta, što se ne bi moglo postići bez potpore arapskih zemalja (91-92).
• Pokret nesvrstanih je cijeli Jeruzalem proglasio dijelom okupiranih arapskih teritorija i inzistirao na oslobađanju grada od „cionističke kolonizacije“, osuđujući pokušaje bilo koje države da prizna Jeruzalem kao prijestolnicu Izraela (94).
• Jugoslavenske vojne snage pobile su u Sloveniji i Austriji, nakon formalnog završetka rata, u marševima smrti i križnim putevima, desetke tisuća hrvatskih, slovenskih i drugih zarobljenika i civila (95).
• Dobar dio likvidacija u Vojvodini vođen je osvetom i anarhičnom represijom grupa i pojedinaca koje vlasti nisu sprječavale. O tome se nije smjelo govoriti sve do raspada Jugoslavije, a država je brisala i skrivala tragove zločina (96).
• Jugoslavenska je vlasti izvela masovno etničko čišćenje njemačke nacionalne manjine u Slavoniji i Vojvodini; prognala je oko pola milijuna ljudi, konfiscirala privatnu imovinu i sustavnom degermanizacijom zatrla kulturne tragove života. Na talijansku manjinu primjenjivala je mjere osvete. Transferirala je poljsku manjinu iz Bosne (99). Nije žalila za iseljavanjem židovske manjine. Titov režim krenuo je stopama ustaša poduprijevši socijalističku promjenu etničkim nasiljem. To se u prvom redu odnosi na etničko čišćenje njemačkih manjina, opcijsko iseljavanje talijanske manjine i iseljavanje mađarskih građana. Diskriminacija različitih skupina bila je isprepletena, što dokazuju i optužbe o kolaboraciji židovskih zemljoposjednika s njemačkim neprijateljima. Razvlaštenja bez odštete u nekim su slučajevima bila radi navodnog dobra većinskog društva (100).
• Kada je završila obračune s neprijateljima, Jugoslavija se okrenula izmišljenim neprijateljima vlasti kao petokolonašima, domobranima, klerofašistima, sitnoburžoaskim liberalima, trulim liberalima, tehnokratima i drugima. Na montiranim sudskim procesima optuživala ih je na dugogodišnje kazne zatvora i prisilno deportirala u logore (101).
• Tajne službe ubile su desetke političkih emigranata (102).
• Državama je razvijala kulturu potkazivanja, razdirala veze među ljudima, razarala obitelji, psihički demoralizirala i uništavala ljude. Represije nije bila pošteđena niti „nepoštena inteligencija“ (103).
• Jugoslavija je ideološki bliskim stranim terorističkim skupinama dopuštala boravak i okupljanje na njenom teritoriju (104).
• Kada je SR Njemačka zatražila izručenje četvero pripadnika ljevičarskih terorista iz Frakcije crvene armije, koji su uhićeni u Zagrebu, jugoslavenska se vlast upustila u ucjenjivačku igru tražeći zauzvrat izručenje osam jugoslavenskih državljana hrvatskog porijekla. Kako se Njemačka i Jugoslavija nisu dogovorile, Jugoslavija je oslobodila rafovce, dopustivši im da otputuju u države po izbori (107).
• Kao jedan od prvaka partizanskog pokreta, Milovan Đilas govorio je kako je jedino mjerilo ljubavi narod mržnja prema neprijatelju, te da tražiti u njima ljudsko znači dati im ono nemaju niti mogu imati. Također, smatrao je kako mrziti okupatora iz dna duše, svakom mišlju, znači biti zadojen plemenitim osjećam osvetnika naroda. Pritom je Đilas podsjetio na Staljina kao velikog vođu naprednog čovječanstva kako se neprijatelja ne može pobijediti dok se nauči mrziti. Zagovarao je istrebljivanje bez milosti (108-109).
• Milas je bio na čelu streljačkih vodova koji su klasne neprijatelje masovno likvidirali u Crnoj Gori. U trima crnogorskim kotarima akcije su zahvatile muslimansko i pravoslavno stanovništvo; otimala se hrana, žito, stoka, imovina te spaljivale kuće i sela. Ivo Lola Ribar je uoči akcije rekao kako je teror odlična stvar ako to narod opravdava i razumije (110-111).
• U pismu partizanskom zapovjedniku u Sloveniju iz 1942., Kardelj je napisao kako Bijelu gardu treba nesmiljeno uništavati odnosno strijeljati svećenike u postrojbama, kao i intelektualce, jer je jedino bitno da se revolucija izborila (111-112).
•  Unutar društvenog poretka, u filmu, književnosti, kazalištu, medijima i glazbi, nastajale su „liberalne enklave“, svojstvene autokracijama, koje ne mijenjaju njihovu bit (113). u autokracijama mogu nastati liberalne enklave koje donekle izmiču nedemokratskim normama i uspostavljaju posebne modele interakcije u kojima se „lakše diše.“ Ipak, čak niti osmišljeni procesi liberalizacije autokratskih režima, kojima upravlja država ili reformski blok u vlasti, nužno ne vodi prema demokratizaciji (114).
• Vezano uz argumente kako Jugoslavija nije bila totalitarna cijelo vrijeme svojeg postojanja, borba protiv sovjetskog staljinizma ne rezultira izlaskom iz diktature. Uz to, komunistička diktatura nije bila teorijski i praktični Staljinov izum, već su teorijski korijeni u djelima Marxa i Engelsa, a jugoslavenski komunisti se nikada nisu odrekli baštine Lenjina i lenjinizma. Vjernost se demonstrirala slikama Lenjina, Marxa, Engelsa i Tita. Nadalje, neovisnost o Sovjetima nije dokaz ili jamstvo napuštanja diktature, o čemu svjedoče Kina, Rumunjska i Albanija. Raskid sa Sovjetskim Savezom doveo je do izgradnje nacionalnih komunističkih diktatura i nacionalnih komunizama. Samosvjesni diktatori ne vole ovisnost o stranim vladarima. Također, prava etničkih manjina, posebice neslavenskih manjina Talijana, Nijemaca, Mađara, Rumunja, Roma, Albanaca i drugih nisu bila formalna, neosporna i stvarna. I kada bi kolektivna prava etničkih manjina bila ostvarena i zajamčena, to ne bi poništilo činjenicu da manjine i većina nisu uživali politička i ljudska prava. Neslavenske manjine bile su na udaru vlasti pa bi se takva politika mogla označiti rasističkom. Naposlijetku, međuetnički sklad bio je uvelike ideološki konstruiran i održavan represivno (116-117).
• Šuvarova kulturna revolucija značila je uništavanje građanske inteligencije (121). Šuvarov kritički istup je samo rubno zahvatio Hrvatsku jer gotovo nije imao što i koga kritizirati, kako su neprijatelji socijalizma očišćeni iz javnog života i ušutkani zabranama istupanja poslije gušenja hrvatskog proljeća kada je nastupila „hrvatska šutnja“ (125). Potpisnici Deklaracije o položaju i nazivu hrvatskog književnog jezika su izopćeni iz javnog života. Ozakonjen je verbalni delikt, onemogućavajući slobodu govora (127). Kriminaliziranje slobode govora postojalo je do kraja režima. U Hrvatskoj je osamdesetih godina održano nekoliko kaznenih procesa protiv prikazivanja društveno-političkog stanja u zemlji odnosno podrivanja socijalističkog poretka (128). progonilo se ljudi koji su na javnim mjestima pjevali pjesmu Marjane, Marjane (129).
• Politološka analiza politike i režima ne može biti povezana s osobnim ili grupnim pozitivnim sjećanjima na prošlost. Sjećanje se nikako ne može kao istoznačnica povijesti jer je ono ispunjeno emocijama, a povijest je rezultat proučavanja arhivskih dokumenata, svjedočenja, ikonografije i audiovizualnog gradiva. Pluralizam perspektiva, tumačenja i čitanja nužno ne implicira relativizam ravnodušan prema traženju istine (130-131).
• Konstruiraju se teze kako je Hrvatska blaža inačica NDH, o fašizaciji, ustašizaciji i dr. (134). Inflatorna upotreba „fašizma“ obilježila je njemačku i širu europsku radikalnu ljevicu (136).
• Slovenija i Hrvatska svrstavaju se u razmjerno konsolidirane demokracije, potpuno integrirane u zapadne integracije (136).
• Difamacijske metode postjugoslavena najviše su najviše usmjerene na Hrvatsku, koju smatraju najodgovornijom za raspad Jugoslavije. Nije pritom važno da je članica NATO-a i Europske unije, što je međunarodne institucije ocjenjuju kao slobodnu i demokratsku državu; što postoji funkcionalna demokracija s redovitim izborima u kojima sudjeluju deseci stranaka, uz ustavne i zakonske norme koje jamče prava manjina; što slobodno djeluju sve vjerske zajednice i crkve (katolička, pravoslavne, evangeličke, židovske, islamska i dr.); što postoji sloboda govora, medija, udruživanja, okupljanja te civilno društvo (140).
• Osim što je Hrvatska gospodarski razvijenija i politički demokratskija, u mnogome je socijalnija od Jugoslavije. U Jugoslaviji nije bilo besplatnih udžbenika i obroka za sve učenike osnovnih škola, niti subvencioniranog prijevoza (143).
• Partijske preporuke bile su potrebne ili poželjne za upis na neke visokoškolske ustanove. Osobe s poteškoćama nisu imale plaćene pomoćnike u nastavi, besplatnu psihosocijalnu pomoć i dr. Premda su mnoge žene sudjelovale u antifašističkog pokretu, prevladavali su najrigidniji patrijarhalni obrasci odnosa prema njihovoj ulozi (144).
• Nije bilo subvencioniranih ili besplatnih vrtića. Nije postojalo pravo očeva na rodiljni dopust, niti su postojali dječji doplatci (145).
• Nema razloga gospodarski razvijenija, politički demokratskija i socijalnija država bude nazivana „postjugoslavenskom državom“ (145).
• Stajališta stanovnika i političkih elita Srbije i Hrvatske prema rusko-ukrajinskom ratu i prema Rusiji su nespojiva (147).
• Iz povijesti se brišu procesi i događaji koji ugrožavaj zamišljene memorijske prakse i politike. Oni koji to čine su krivotvoritelji povijesti i ideološki revizionisti (148).
• Termin postsocijalizam nastao je za osmišljavanje događaja devedesetih godina u bivšim socijalističkim zemljama. Bezrazložno se njime koristiti kada su nema stvarni predmet istraživanja jer su se postsocijalističke države uklopile u NATO i EU. Stoga Müller zaključuje kako postsocijalizmu treba reći zbogom (152-153). da li je zamislivo da su izlazili časopisi i članci o postfašističkoj Italiji ili postnacističkoj Austriji? (154). A postoji knjiga o postjugoslavenskim queer festivalima (165).
• Postjugoslavenske studije dobile su institucionalne i organizacijske oblike kroz Centar za mirovne studije, Centar za ženske studije, institute i sveučilišne odsjeke, Subversive Festival u Zagrebu (171-172).
• Bi li bilo smisleno Kraljevinu Jugoslaviju nazvati postotomanskom, postsrpskom i posthabsburškom državom? Zašto se Slovačka i Češka ne nazivaju postčehoslovačkim državama i tko bi Estoniju, Litvu i Letoniju nazvao postsovjetskim državama? (172-173).
• Kao što Müller govori Goodbye, Postsocialism, može se reći Zbogom post-jugoslavenstvu (173-174).
• Postjugoslavenski termin izražava ideološke sklonosti pristaša socijalističke i protunacionalističke ideologije koji oponiraju neoliberalnoj i nacionalističkoj politici država sljednica Jugoslavije, koji žele nadići parohijalnost i provincijalnost nacionalnih opcija; žele promijeniti političku stvarnost država sljednica ili se pozicionirati u kulturnom polju (177-178).
• Politička i ideološka poopćavanja ne mare previše za stroge metodološke i teorijske postupke i istraživanja. Što su nam donijele postjugoslavenske studije i što se od njih može očekivati? (197).