Emil Pavić, potpredsjednik Centra za javne politike i ekonomske analize
Intervju je objavljen 23. ožujka 2025. i u online izdanju.
Ne treba osuđivati trgovačke lance, ne treba zapravo nikoga osuđivati u ovoj situaciji, nego se svi akteri trebaju ponašati racionalnije.
Guverner HNB-a je nedavno izjavio da nisu dovoljno jasni uzroci inflacije. Što su, prema vašoj ocjeni, glavni uzroci inflacije u Hrvatskoj?
Glavni uzrok inflacije je uvijek poplava novca. Novac je roba kao i svaka druga i kad ga ima puno, više ne odražava potpuno svoju vrijednost. Kad su kamatne stope niske, to znači da novca ima puno, a isto tako guverner je rekao da će ECB dodatno pojeftiniti novac ove godine. U poplavi likvidnosti sudjelovao je i novac koji pristiže iz EU, a i odlične turističke sezone. Novca ima više, rastu plaće pa slijedom toga rastu i cijene. Kako je naša ekonomija orijentirana, ne proizvodimo dovoljno hrane da pokrivamo potrebe, pa je uvozimo i inflacija se najviše odražava na hrani. HNB teško može bilo što učiniti u ovoj situaciji. Kao jedan od glasova u ECB, HNB i mogao zagovarati dizanje kamatnih stopa na razini eurozone.
Ili zagovarati devalvaciju eura.
Da, ali zapravo, devalvacija eura se na neki način već dogodila prirodnim putem, sama od sebe. U uzroke inflacije svakako je potrebno uključiti i psihologiju. Ekonomija je u jednom aspektu psihologija očekivanja.
I povjerenja.
Papirnati novac nije samo papir, celuloza, već odražava neku vrijednost. Kad očekujete konstantan priljev novca, mijenjat ćete vaše potrošačke navike, opuštenije ćete trošiti. Jednostavno ćete početi razmišljati o stvarima kojima prije niste razmišljali, o investiranju u nekretnine, možda u novi automobil, češće ćete kupovati odjeću, obuću, trošit ćete na elektroniku, kupovat ćete više različitih usluga. Kad razgovaramo o inflaciji stalno spominjemo proizvode, a zaboravljamo koliko su poskupjele usluge.
Sjećam se da je prije 7-8 godina cijena polaganja keramike je bila nekakvih, mogao si dobiti keramičara za tadašnjih 50 ili 60 kuna, 100 kuna maksimalno po četvornom metru, što je 13 eura, danas je polaganje keramike 35 eura, i to se smatra normalnom cijenom. Plaće su jako narasle i u ugostiteljstvu. Sve to potaklo je rast cijena.
Čini mi se kao da se iscrpljuje rezerva u ekonomiji za rast plaća za usluge manje složenosti. Hoće li taj dio ekonomije platiti najveću cijenu inflacije?
Slažem se s vama da nema prostora za povećanje plaća za rad u takvim uslužnim djelatnostima. Ali novac je još jeftin. A kad bi se poskupio i kad bi banke privukle sebi kapital s visokim kamatnim stopama, došlo bi do stezanja i upravo bi tada ove djelatnosti prve nastradala i dogodio bi se drastičan pad plaća u njima. Naprosto, zbog manje novca ljudi bi se odrekli potrošnje koja im nije nužna. U tim djelatnostima više nema prostora za rast plaća, jer ne daju visoku dodanu vrijednost. Nama nedostaje intelektualni kapital, istraživanje i razvoj. Na istraživanje i razvoj Hrvatska troši 0,7 posto BDP-a, a Njemačka 3,7. Naš cilj bi trebalo biti da u toj kategoriji dosegnemo Njemačku i trošimo barem 3,5 posto BDP-a na razvoj novih tehnologija, na znanstvenike, na istraživanje i razvoj. Nedavno smo postali pridruženi član Europske svemirske agencije, to su stvari koje moramo razvijati, jer dugoročno donose razvoj tehnologija što stvara veću dodanu vrijednost, a plaće mogu biti veće i ne izazivati inflaciju, jer je tržište za takvim uslugama globalno. Nekad smo bili inovativna ekonomija, naša farmaceutska industrija napravila je antibiotik koji se i danas koristi. To su revolucionarne stvari koje onda toj firmi mogu dati realitet za razvoj u idućim desetljećima.
Eurostat je za studeni zabilježio pad industrijske proizvodnje. DZS je za studeni primijetio i pad izdanih građevinskih dozvola. Kako to tumačite? Radi li se o signalu recesije? Stagflacije?
Stagflacija bi bila zatvor iz kojeg bi teško izašli. Industrijska proizvodnja nažalost pada jer padaju naša emitivna tržišta koja kupuju naše proizvode. Njemačka kao najveći trgovinski partner također bilježi pad industrijske proizvodnje, pa sve ono što kupuju od nas i ugrađuju u svoje proizvode više nije na potražnji. Također i njihovi građani imaju manje raspoloživog dohotka jer i kod njih rastu cijene. Pad izdanih građanskih dozvola signalizira da se motor pregrijao. Nekretnine su bitan signal. Od kraja ljeta zaustavio se rast cijena nekretnina u Zagrebu ali i u Dalmaciji, više ne rastu eksplozivno. Prosječan dohodak u Hrvatskoj ne dozvoljava građaninu da se jednostavno zaduži za par stotina tisuća eura kako bi kupio dvosoban stan. To je neodrživo. Vjerujem da će se dogoditi korekcija koja će ponešto usporiti ekonomiju, što nam je i potrebno. Lagano usporavanje, da se stvari vrate na svoje mjesto, zaista bi bilo korisno, jer ovakav rast cijena nije prihvatljiv, posebno ako uzmemo u obzir da je korekcija cijena energenata bila minimalna. Danas gorivo košta slično kao i prije desetak godina, ali realna vrijednost tog novca je drugačija, danas je gorivo zapravo puno jeftinije nego tad. Danas ne možeš popiti kavu za litru goriva kao tad.
Vrijednost se uvijek mjeri u odnosu s drugim dobrom.
Tako je, cijene su i vrijednost su uvijek relacijske. Da se razumijemo, ne pozivam na poskupljenje goriva, jedan od preduvjeta za razvoj ekonomije je jeftin energent, što pokazuju i akcije nove američke administracije koja želi na tržište staviti veliku količinu novih energenata. Ali, ako nama energija nije skupa, ako osnovni režijski troškovi nisu toliko visoki kao u drugim zapadnim državama, preostaje problem samo s rastom cijena osnovnih usluga i hrane. Sveo ostalo ne moramo konzumirati ili kupiti, ne moramo kupiti novi automobil ili nekretninu, niti odjeću toliko česti.
Jesu li građani razvili nove potrebe i posljedično stvorili slabo elastičnu potražnju za novim proizvodima i uslugama?
Uvijek je bitan taj psihološki trenutak, kako ćete nekome objasniti njegovu potrebu i prenijeti mu kako da je zadovolji. Odluku o kupnji odjeće već ste donijeli kad razmišljate o tome kako izgledate u njoj, potom ćete naći načina kako da je kupite i opravdanje zašto ste je kupili. Ako je u pitanju neka stvar koja je jako skupa, onda ćete reći: Pa nema veze, jednom se živi! Ako ćete pristupati potpuno racionalno, ići ćete u trgovinu s popisom nužnih stvari koje vam trebaju. I nećete od toga odstupati. Kod nas se ljudi ne žele odreći komocije. Kao da smatraju da je ljudsko pravo kupovati svjetske poznate brandove. A naravno da nije. Kada dolazi do disbalansa na tržištu, onda se morate početi racionalno ponašati. Neće vas nitko uzeti za ruku i voditi kroz to, samo je potrebno razmišljati kao potrošač.
Normalno je da se ljudi iracionalno ponašaju prilikom potrošnje. Naprosto, doživljavaju kupovinu određene stvari kao materijalnu ili psihološku koristi. I zato se osjećaju ugodno.
Točno to. Radi se o ugodi.
Vratimo se natrag na inflaciju. HNB je u posljednjem komentaru protumačio da je posljednji val inflacije prouzročen i povećanjem cijene energenata. Očekujete li daljnje probleme s cijenom energenata, s obzirom da su još uvijek ograničene?
Zbog najave Amerikanaca da će rušiti cijenu energenata povećanjem ponude, i to nam sigurno neće biti najveći problem. Naš najveći problem je psihologija. Ljudi se osjećaju udobnije i podižu kredite, raste im životni standard, pojačano troše. Novac je jeftin, zašto se onda ne bi sad zadužili po dobroj kamati? Dio gotovinskih kredita se, primjerice, troši na obnovu apartmana za iznajmljivanje u Dalmaciji, ali dobar dio se troši na potrošiva dobra s kratkim rokom trajanja. Nisu to dugoročne investicije, jedino što ulaganje u apartmane barem donosi pasivni prihod.
Koliko smo ovisni o turizmu i u kojoj mjeri se mogu ublažiti uzroci inflacije u turističkoj potražnji?
Nažalost je cijela hrvatska obala vezana uz tu djelatnost. Više od 20 posto BDP-a povezano je s turizmom i tu smo jako ranjivi. To praktično znači da jedna lošija sezona može smanjiti dohodak i potrošnju. Zabrinjavajuće je što turizam jednako utječe na ljude koji se bave s njim i ne bave, jer su naprosto prisiljeni kupovati na istim mjestima na kojima i stranci, po cijenama po kojima oni kupuju. Strancima to možda i nije teško, ali porast cijena je i za domaće i za strane. I onda se te cijene rasprostrane po Hrvatskoj. Koncentraciju dohotka od 20 posto BDP-a koja se događa na obali, zapravo plaća i ostatak Hrvatske koji nije direktno izložen tim blagodatima. Iste cijene su i u Supetru i u Našicama. A u Našicama potrošač neće osjetiti ništa osim da mu rastu cijene u njegovom dućanu. Pored toga, sad postoji pritisak i na ugostiteljstvo, cijene rastu, a potrošač ima problema rezervirati stol u restoranu.
Eto, konačno smo postali građani Zapada.
Istina, ali ćemo to platiti puno više nego prije. Možda ćete se buniti protiv toga, ali nećete odustajanjem od potrošnje, odnosno racionalnim ponašanjem. Uz jačanje potrošnje na istraživanje i razvoj, potrebno je dugoročno korigirati i poreze da ljudima ostane veća likvidnost. Također treba ulagati i financijsku pismenost građana. Tu smo deficitarni. Mislim da bi djeci i u osnovnoj škole već trebalo reći što je novac, a što kredit. Što se zapravo plaća u kreditu? Je li kamata cijena novca i odražava li njegovu vrijednost? Djeca brzo stasaju u građane s punom poslovnom sposobnošću i mogućnošću da dižu kredite i da investiraju. Pa zašto ne bi dobili ta osnovna ekonomska znanja prije nego što postanu punoljetni? Investiranje u financijsku pismenost bi dugoročno pomoglo naciji kako se postojeći trendovi ne bi događali. A kratkoročno da suspregnemo vlastitu potrošnju.
Očito je da svi u lancu štipaju jedan drugog. Međutim, koji trgovac je odbio dobavljača jer mu nudi previsoke cijene i rekao: „Hvala, neću, imam dovoljno drugih proizvoda da popunim policu.“ Koji je dobavljač tako postupio prema proizvođaču?
Sigurno je da svi pomalo štipaju i kalkuliraju sa cijenom. Nezadovoljstvo građana je usmjereno prema zadnjem u lancu, a ima i ranijih karika. Očekujem da će trgovci sad izvršiti pritisak na dobavljače, a ovi na proizvođače s kojima surađuju. To će se sad sigurno dogoditi. I zato nije loše da je ova tema dospjela u javni prostor, pa makar zato jer je situacija očigledno neizdrživa postala. Ljudi su primijetili svaki dan nove cijene, i to više nije normalno. Sve to je dobro za ekonomiju.
Je li onda opravdano bilo zamrznuti cijene pojedinih proizvoda iz konkretnih kategorija široke potrošnje koji su nužni za život?
Osobno mislim da nije bilo oportuno zamrzavati cijene jer to ne može dati željeni efekt. Najveći efekt će dati suzbijanje potrošnje. Smanjivanje potrošnje kućanstava za 10 posto bi dalo traženi rezultat. Točno je da bi to moglo izazvati recesiju, ali bi to bio jak signal da se ekonomija malo ohladi.
Ne zazivate valjda recesiju?
Nikako. Ekonomija je ciklična i u dobrim vremenima uvijek se treba pripremati za loša koja dolaze. Jako dugo smo bili u recesiji, nezaposlenost je bila rekordna, bilo je skoro 300 tisuća ljudi prijavljenih na Zavodu za zapošljavanje, plaće su bile i 40 posto manje nego danas, javni dug je rastao jer se država zaduživala da bi održala standard javnih službenika. To su činjenice. Na kraju se država zaduživala za skoro sedam posto kamate. U jednom trenutku javni dug je rastao 500 kuna u sekundi. To je bilo neodrživo. Međutim, onda nam se cijela stvar nekako otvorila jer je nas je povukla Europska unija.
ECB je sad odlučila da će radije ići na tzv. meko slijetanje, što znači da neće biti naglog monetarnog šoka. Kao mala otvorena ekonomija prisiljeni smo prilagoditi se partnerima u susjedstvu, kako oni stoje, tako stojimo i mi. Ali u Njemačkoj, recimo, industrijska proizvodnja je kumulativno pala za skoro 10 posto, a zadržana je niska stopa nezaposlenosti. To ukazuje da tamo politika održava visoku zaposlenost, ali da novac vrijedi manje te da produktivnost stagnira ili pada. De facto to je recesija, ali bez porasta nezaposlenosti. Nisam zabrinut zbog posljedica hlađenja ekonomije, oporavili smo se i nakon težih situacija.
U pravu ste, ljudi zaboravljaju gdje smo bili. Meni se čini da je psihološki efekt turizma puno veći od realnog i tih 20 posto BDP-a. Tjedno prebrojavamo vozila na naplatnim kućicama, dnevno potrošnju, preskupe sladolede, prejeftine pice, i onda se stvara dojam da ćemo propasti svi zajedno odjednom, ako propadne sezona. A nismo propali ni u gorim situacijama.
Riječ je o nizozemskoj bolesti. Ovisnost o turizmu je problematična jer nas dovodi u komfornu zonu u kojoj smo inertni. Uvođenje carina koje je najavio Trump razdrmat će EU i natjerat je na reforme. Tako bi i hlađenje motora bilo dobro za Hrvatsku. Čovjek je takav po prirodi, naći će načina izaći iz problema. Nije uvijek to ugodno, ali je potrebno.
Dakle, smanjenje potrošnje, uz meko slijetanje, recept je za suzbijanje inflacije?
Potrošači su kraljevi, oni mogu napraviti tržišnog dobitnika i gubitnika. Treba samo biti racionalan i shvatiti da je jedini način da se zaustavi divljanje cijena u tome da se motor malo ohladi. Sve ovo što se dogodi je zapravo normalna ciklička pojava u ekonomiji. Ima i pozitivnih efekata svega ovog. Država ima velike prihode i razdužuje se. BDP raste nominalni i realni, a udjel duga u BDP-u rapidno pada. Sad smo na najnižoj razini valjda od kraja devedesetih, idemo prema 55, pa i prema 50 posto udjela javnog duga u BDP-u, što nam otvara veliku rezervu ako se dogodi nekakav nepredviđen i velik lom. To je veliko postignuće, i to je uz dobar kreditni rejting. Možemo reći sad da je Hrvatska u prvoj ligi svjetske ekonomije, što god mi mislili o nama samima. Ono što nama sad treba je to fino štelanje. Vjerujem da bi kroz desetak godina mogli doći na prosjek kupovne moći EU.
