Sustav bez kontrole ostaje stvarnost koja bitno utječe na europsku politiku. Cilj je ovog članka sukladno članku 38. Ustava RH na vrlo liberalan odnosno otvoren i izravan način pristupiti problemu ilegalne, masovne i nekontrolirane imigracije koji mnogi liberali nikako ne mogu riješiti – ako to uopće jesu a da nisu lijevi. Možda to ponovno otvara pitanje sve veće razlike konzervativnog i progresivnog liberalizma, iako je i ovaj posljednji teško generalizirati po pitanju imigracije.
Daniel Hinšt, politolog
Na primjeru masovnog imigracijskog pritiska na Ceutu, španjolsku eksklavu na sjevernoafričkom kopnu uz Maroko, Španjolska je brzo riješila veliki izazov ekspresnim slanjem vojske koje bi inače, u nekoj drugoj situaciji u prošlosti, bilo predmet teških međunarodnih osuda. Ipak, sada nije tako jer se radilo i o socijalističkoj vladi. Standardi prosuđivanja nisu jednaki, ako ih uopće ima da bi se nazvali tim imenom.
Po izbijanju krize, Italija je na mjesec dana suspendirala schengenski režim sa Španjolskom, dok su Finska, Nizozemska, Danska, Češka i Švedska javno izrazile podršku talijanskom potezu. Finska ministrica unutarnjih poslova Mari Rantanen izjavila je da je “Španjolska potpuno zakazala u zaštiti vanjske granice”, dok je uvijek čvrsta danska premijerka Mette Frederiksen zatražila da EU razmotri sve opcije, uključujući i potpunu suspenziju Španjolske iz Schengena.
Upozorenja su došla i iz drugih država članica EU-a. I oni koji se nisu oglasili sigurno osjećaju zabrinutost zbog problema koji nikako nije novi, već samo stvara dodatne novosti. I sami diplomati su shvatili da se više nemaju priliku ponašati slatkorječivo, već da moraju postati sposobni menadžeri krize koju je teško nadvladati zbog dugotrajne prokrastinacije.
Neovisno o ovom slučaju, Poljska i baltičke zemlje imaju vrlo stroge imigracijske politike i kontrole granica. Njemačka se počela mijenjati nakon katastrofalnog nasljeđa imigracijske politike od prije desetak godina koje je utjecalo na niz drugih zemalja kao i na rast desnih populista u toj najvećoj europskoj demokraciji. Ako bi za tu veliku imigracijsku krizu od prije desetak godina neki (progresivci) poželjeli vidjeti odgovornost SAD-a, onda bi tu odgovornost trebali tražiti od svojih miljenika – Hillary Clinton i Obame. No to je samo jedan od uzroka u moru problema koji pokazuje izostanak upravljanja, pa je onda lakše okriviti vanjske sile.
Da se sve to nije dogodilo na afričkom kontinentu, problem bi već otprije bio dovoljno velik. Znamo to već od ranije, htjeli to priznati ili ne, unatoč omerti. Prisjetimo se samo kako u nizu zemalja postoje gradovi koji se barem percipiraju kao no gone zone, a dovodi se u pitanje i djelotvornost policije u takvim posebnim socijalnim zonama. Nije to nikakva tajna, već istina koja je već oslobođena kolektivne omerte. Postoji niz primjera narušavanja zakona i reda od strane skupina kojima do vladavine prava nije stalo. Zanimljivo je kako je njihovim zagovornicima stalo do vladavine prava.
I kada se gleda Španjolska, bilo je mnogo primjera masovnog priljeva imigranata. Uz to, socijalistička vlada je pokrenula izvanredni program masovne regulacije statusa za stotine tisuća imigranata.
Činjenica jest kako je Trump dobio izbore dijelom i zbog ove teme koja je bila goruća, unatoč dezinformacijama i umanjivanju ovog problema od strane progresivnih interesnih skupina. Neovisno o ocjenama pluseva i minusa njegovih javnih politika, imao je potpuno pravo dovesti južnu granicu u red i za to je dobio demokratski legitimitet. Godine nerada i nereda stigle su na demokratsku naplatu onima koji nisu slušali.
Europa je dovedena do kritične točke kada se samo dodatno povećava ionako veliko masovno nezadovoljstvo propalim imigracijskim politikama u mnogim europskim zemljama iza kojih više nema zdravih vrijednosti otvorenog društva. Te su politike posljedice dugotrajnih i već sada vrlo rizičnih ideoloških eksperimenata barem dijela socijalista i progresivnih „liberala“. Dok će razni ideolozi za nezadovoljstvo okriviti populiste, stvarnost je mnogo složenija i sasvim jasna. Nitko razuman neće nasjesti na još krug zavaravanja manipulativnim dezinformacijama.
Ne treba dovoditi u pitanje razmjerne činjenice da zaista postoji ekstremna desnica, kao i ekstremna ljevica. O ovom zadnjem mnogi šute. U svakom slučaju, ekstremizam se dokazuje; to nema veze s etiketama.
Dezinformacije su dugo vremena imale otvoren javni prostor u društvima koja su s pravom izgrađena na načelu slobode govora. Retoričko je pitanje koliko se ta sloboda poštivala prema svima.
Ono što nije bilo dopušteno etiketiranim desničarima, moglo se donekle tolerirati ljevičarima. Tijekom velikog imigrantskog pritiska na EU 2015. godine, Mađarskoj se nije tolerirala kontrola granice koja se tolerirala Sloveniji. Razlika je bila u političkoj opciji pa Slovenija nije bila kritizirana u tolikoj mjeri kao Mađarska.
Potaknute imigracijskom politikom, neke međunarodne interesne skupine uložile su veliki trud protiv Viktora Orbana kako bi pobijedio Péter Magyar za kojeg su navijale, bez brige za slobodu koja pripada demokratskoj volji Mađara za izbor svojih predstavnika. Odmah nakon pobjede lidera desnog centra bilo je jasno kako će mađarska imigracijska politika ostati ista kao Orbanova. Magyarovi navijači implicitno su se pobrinuli za nastavak Orbanove ostavštine. Orban im nije zahvalio na tome, niti oni Orbanu.
Do promjena u Mađarskoj došlo je u nekim drugim područjima gdje su realno postojali brojni izazovi s raširenom korupcijom i kronizmom. Samo je pitanje kako se i ta dva goruća problema za slobodne demokratske zemlje nisu s barem sličnim žarom percipirala i u nekim drugim europskim zemljama, sve do niza ne-zapadnih zemalja iz kojih ljudi masovno emigriraju prema Zapadu.
Opet se postavlja pitanje koja su to mjerila presudila iz perspektive Orbanovih kritičara. Ako su sporne bile određene manifestacije tolerancije (unatoč i ne-slaganjima) prema Putinu i evidentne barijere čvrstoj vanjskoj politici EU-a spram Rusije, postavlja se pitanje gdje su ti aktivisti bili kada su Njemačkom vladali Schröder i Merkel te drugi mainstream lideri i stranke koji su se po ovom pitanju ponašali kao Orban. Trump je baš taj čovjek koji se suprotstavio kancelarki Merkel zbog projekta Sjeverni Tok II, čiji su komercijalni interesi nadvladavali principe, da bi se kasnije Trumpu nametala etiketa nekakvog „transakcionalizma“, kao da takvo što nitko prije od nije provodio, a čovjek se suprotstavio transakcionalizmu europske liderice.
Nije to jedini primjer dvostrukih i izokrenutih standarda koji su predmet političke ideologije, umjesto jednakosti u tretmanu. S vladom socijaldemokrata, socijalnih liberala, umjerenih i zelene ljevice, kao zemlja vladavine prava i liberalne demokracije, Danska s punim pravom provodi jednu od najrestriktivnijih imigrantskih politika u Europi. Može se samo pretpostaviti kako se gleda i na manje restriktivne pristupe kada to predlažu i provode desni centar ili desnica. Dakle, sve ovisi o količini proizvoljne međunarodne političke milosti pred krugovima kojima realno nije previše stalo do slobode i demokracije, već do kreiranja fabriciranih percepcija tih pojmova.
Može se provesti još jedna anketa u nizu europskih zemalja koja će pokazati kako su ilegalna, nekontrolirana i masovna imigracija gorući problemi i jedan od političkih prioriteta. Većina ljudi ne želi visoku imigraciju. Teško bi bilo zaključiti kako takav problem percipiraju samo desničari i desni centar. To potvrđuje važnost demokratske uključivosti prema svima kojima je stalo do vladavine prava te zakona i reda. Pitanje je što s ostalima.
Demokracije se mogu koristiti i za zanemarivanje ključnih političkih problema ili izostanak njihovog sustavnog rješavanja. Ljudi biraju i često donose greške za koje moraju biti odgovorni. Nema slobode izbora bez odgovornosti.
Osim što ilegalna, nekontrolirana i masovna imigracija predstavlja ozbiljan rizik za vladavinu prava te zakon i red, demokracija se kod nekih političara ne dovodi u vezu s time, već postaje poligon za održavanje propale tendenciozne utopije o bezuvjetnom multikulturalizmu i neograničenoj otvorenosti, nasuprot održivom okviru za poštivanje kulturnih razlika te otvorenosti za one koji stvarno trebaju pomoć i žele živjeti zapadne vrijednosti.
Svatko tko je barem suzdržan prema tom bezuvjetnom i neograničenom pristupu lako može dobiti etikete, koje koriste lijevim populistima i ideolozima u fabriciranju i deklariranju lažnog narativa o obrani demokratskih i europskih vrijednosti.
Takva izokretanja realnosti i masovna širenja dezinformacija pogoduju ograničenim krugovima interesnih skupina. Ipak, europske demokracije i dalje su dovoljno jake jer nude alternative. One mogu biti i kod socijaldemokrata, što pokazuje danski primjer. Neovisno o strankama u vladi, Danska je jedna od najliberalnijih nacija u svijetu, a ionako ih nema mnogo u svijetu. Kako to da takva liberalna zemlja može provoditi jednu od najrestriktivnijih imigracijskih politika? Za one racionalne, odgovor se podrazumijeva.
Kako bi se istinske (i klasične) liberalne vrijednosti mogle čuvati u uvjetima nekontrolirane i masovne imigracije koja narušava vladavinu prava i te liberalne vrijednosti? Iako postoje iznimke u nizu slučajeva, mnogo imigranata dolazi iz potpuno ne-liberalnih kultura te nakon dolaska i na dulji rok nemaju namjeru integrirati se u dansku ili neku drugu liberalnu kulturu. Nerijetko se događaju društveno opasni incidenti koji govore o jasnom narušavanju liberalnih vrijednosti baš od takvih skupina, bez da se ikoja skupina pritom generalizira.
Nikoga se i nikada ne može isključivati iz demokratske arene kada govori o realnim problemima i nudi rješenja koja drugi dugo nisu nudili. Inače se demokracija i sloboda govora ozbiljno narušavaju, čemu djelomično već svjedočimo od strane nekih krugova kojima su puna usta demokracije i mnogih poštapalica. Zato je danska demokracija otporna na takve ideološki „progresivne“ pritiske onih koji, osim možda u rijetkim slučajevima, ne bi primili ilegalne imigrante u svoje domove i eventualne ekstra nekretnine.
Za razliku od ideološkog nihilizma, istinski (klasični) liberalizam u praksi je težak jer zahtijeva individualnu odgovornost. To znači da svatko treba polaziti od sebe i vidjeti što bi sam učinio na dobrovoljnoj osnovi, umjesto da očekuje društvene promjene u smjeru iluzije o društvenoj „pravdi“. Dakle, pitanje je tko bi u svoj dom primio primjerice desetak onih ilegalnih imigranata koji bi još nametali svoje neprihvatljive običaje, bez namjere da prihvate kućna pravila. Bez pitanja i pristanka, samo upad i bilo koliko osoba, neovisno o kapacitetima. nitko ništa ne bi pitao, već bi samo reagirao kad biste odbili.
Perspektive mnogih (ilegalnih) imigranata mogu se dijelom shvatiti. Oni teže ekonomski i društveno povoljnijim uvjetima u odnosu na vrlo represivne režime i ograničene prilike da kao slobodni ljudi išta naprave. Nekima nije stalo do slobode, već imaju namjere širiti svoje društvene vrijednosti i kulturne norme baš zato kako bi se borili protiv europskih vrijednosti. Dakle, nikako se ne može generalizirati.
U svakom slučaju, svatko racionalan mora se zapitati kakvi su to sustavi u nizu ne-zapadnih zemalja. Politološki utemeljen odgovor je vrlo teška istina, opisana i u knjizi Zašto nacije propadaju(Acemoglu i Robinson). Ako Europa i SAD ne mogu rješavati problem takve imigracije na svojim granicama ili kad prijeđe granice, zapadne zemlje morat će shvatiti da imaju posla s ne-liberalnim i ne-demokratskim sustavima koji se moraju dovesti u red. Ne zato što su izvan Zapada sposobni imati sustav kao Danska, već zato što Zapad mora pojačati svoj geopolitički utjecaj protiv takvih režima, pogotovo terorističkih skupina, počevši od onih koji progone kršćane, Židove, umjerene muslimane i osobe bez religijskog opredjeljenja. Sustavno zanemarivanje tog ogromnog problema govori dovoljno o tome koji su to prioriteti u javnom prostoru.
Iako je ljevica vrlo svjesna jačanja onih desnih populista koji zaista, barem u jednom dijelu, imaju ruske veze i možda žele napustiti EU, svojim ne-djelovanjima ljevica ide na mlin baš takvima. Kakav input takav output. Zato je važno okupljati snage pod vodstvom desnog centra koje je kroz reformu EU-a postaviti novi smjer. Lijevi populizam nikako nije alternativa desnom, već poligon na kojemu se jedan hrani drugim.
Mnogo je generaliziranih etiketa da je netko protiv migranata. To se pričalo i o Trumpu iako je više puta rekao kako nije protiv imigranata, već ilegalnih imigranata, odnosno kako podržava legalne imigrante. Dakle, čovjek je za vladavinu prava, a njegovi protivnici po ovom pitanju očito nisu. Dok su Clinton, Obama (prozvani Deporter-in-Chief), Biden i drugi Demokrati zagovarali i provodili deportacije ilegalnih imigranata, odjednom se to Trumpu ne dopušta od tih istih centrističkih i progresivnih Demokrata, koji gube svoju egzistenciju pod naletom demokratskih socijalista. Politika dvostrukih standarda ovisi o tome koja je opcija u pitanju, a ne o stvarnom sadržaju politike.
Uostalom, suvišno je spomenuti kako smo svi mi migranti. Kao pojedinci smo različiti i naše se kulture mogu razlikovati. Pitanje je kada neke razlike postaju prepreka slobodnom društvu. Također, potrebno je razlikovati legalne i ilegalne imigrante, kontrolu imigracije od njenog izostanka. Valjda znamo koja je glavna uloga države.
Centar za javne politike i ekonomske analize statutarno podržava vladavinu prava, zakon i red te isključivo sigurnu, kontroliranu i integriranu imigraciju. Takav okvir jasno isključuje bilo kakvu pojavnost ilegalne, masovne i/ili nekontrolirane imigracije, koja je već dovela do izostanka integracije u sustav vrijednosti zapadnih društava te do ozbiljnih narušavanja zakona i reda. Dakle, dualni pristup je potreban umjesto jednostranog i totalitarnog gledanja s bilo koje strane ideološkog spektra.
CEA potiče kritičko razmišljanje, sposobnost koja se gubi pod inflacijskom navalom dezinformacija kojima svjedočimo, a sve više dolaze iz lijevih krugova i donekle iz političkog centra. Lažno moraliziranje i signaliziranje vrlina raznih boraca za društvenu „pravdu“ nikako neće pomoći u otvorenom i argumentiranom sagledavanju činjenica, što je osnova demokratske političke kulture.
CEA je za individualne slobode i ljudsko dostojanstvo koji jednako pripadaju svakome. No to ne znači da bilo tko bilo kada može tek tako ući u neku zemlju. To je protuzakonito. Otvorenost podrazumijeva obveze prema načelima i vrijednostima te je stoga otvorenost uvjetna. Nitko razuman neće biti otvoren za bilo koga – tek tako. Multikulturalizam je pojam koji može značiti prostor za poštivanje razlika među sličnim kulturama koje su (i ako su) sposobne stvarati slobodni poredak – npr. EU, SAD i dr. To nikako ne znači bezuvjetni univerzalizam i relativizam uz koji se taj koncept može prodati pod navalom ideološkog eksperimentiranja.
Nitko nikoga nikako ne smije ušutkavati s lažnim tabu temama. Sve više se Europljana oslobađa i poklanja povjerenje političkim snagama iz različitih opcija kojima je uistinu stalo do slobode – one originalno odnosno klasične shvaćene, a nikako ne do onoga što se površno servira.
Imigracija bez kontrole je masovna činjenica koja postoji već vrlo dugo da bi se sad primjeri trebali navoditi i dokazivati. Mogli smo i prije, a možemo i sada proglasiti kraj velike iluzije koja je tako dugo zarobljavala Europu. Europa je dovoljno samosvjesna da sve to zna i bez razumnih upozorenja američke administracije. Kada se Europa probudi i promijeni moći će Amerikancima reći kako više nisu up-to-date.
Europa će trebati ostati odnosno postati otvorena – za zdravi razum, vjeru, dobrovoljno pomaganje potrebitima, ljude dobre volje i iskrenih namjera, za uređen sustav azila, progonjene kršćane, Židove, osobe bez religijskog uvjerenja. Uvjet uvijek mora biti poštivanje zakona i reda, vladavine prava i društvena integracija.
Upoznao sam dragu braću u Kristu iz Afrike i uvijek sam znao da Hrvatska i EU mogu biti njihovo utočište i nova domovina.
Gledajući iz liberalne perspektive, osobna i praktična iskustva na dobrim i odgovornim primjerima trebaju zamijeniti bezvezna i slatkorječiva ideologiziranja bez pokrića u smislenoj realnosti.
