Share

Blagostanje i pomaganje

Blagostanje i pomaganje mogu biti različiti pojmovi. Blagostanje (welfare) se često povezuje s državom. Kad govorimo o pomaganju, mislim isključivo na dobrovoljno pomaganje. U engleskom jeziku se koristi lijepa riječ „charity“.

Nekadašnja britanska premijerka Margaret Thatcher bila je omražena i zato što je bila snažno protiv socijalne države. Pa kako je to onda ta pobožna metodistiška kršćanka mogla opravdati svoja uvjerenja?

Što bi Krist rekao? Čini se da je došlo do velike zabune. I jest. Naša zapadna civilizacija, koliko god je inovacijski napredovala, kao da smo istovremeno zaboravili na svoje slobode.

Socijalna država blagostanja 20. stoljeća pojavila se primamljiv izum koji će pokrenuti revolucionarne prevrate diljem Europe i svijeta. Tamo gdje nasilnici nisu zavladali, „progresivci“ su uspjeli nametnuti agendu o državi kao rješenju za socijalne probleme. Siromaštvo je bilo (i ostalo) veliki problem. Ta socijalistička i progresivistička ideologija je bila toliko snažna da nas je uspjela uvjeriti kako bez socijalne države nema ispunjenja temeljnih kršćanskih načela, tj. pomaganja siromašnima. Krist nije bio političar s određenim ideološkim opredjeljenjem. Dao nam je načela kroz Evanđelje. Nema sumnje, pomaganje je moralna dužnost kršćana. No što to znači moralna dužnost? Da li je Krist rekao da država treba da pomaže siromašnima? Ili je rekao pojedincima koji su ga slijedili da pomažu. Nije li to pomaganje upravo stvar savjesti u kojoj pojedinac odlučuje dobrovoljno dati. Nije li to svrha karitativnosti?

Danas smo čak svjedoci nečega mnogo strašnijeg. Svatko od nas se može naći u iznimno teškim životnim okolnostima i određena socijalna pomoć u jasnom kontekstu i nije veliki problem, premda je na teret poreznih obveznika. Svjedoci smo da se država blagostanja širi u sve aspekte našeg života. Što je veća državna potrošnja za razne socijalne programe, to je država „bolja“. Zagovaranje bilo kakvog rezanja socijalnih troškova kršćanin si danas jednostavno ne smije dopustiti – a da ne bude osuđen od strane progresivaca i socijalista da to nije „kršćanski“. Naravno, i to pomaganje siromašnima je izvučeno iz konteksta. Mnogo je onih koji su siromašni jer ne žele da rade. Ili rade, ali ne pokazuju dovoljan trud i produktivnost. A svakako očekuju plaću ili po mogućnosti i mirovinu.

Mnoge su se države, a pogotovo Hrvatska, dovele u situaciju da sve manje radnih ljudi je prisiljeno (porezno) financirati progresivno rastuću masu neradnika i rentijera. Sve je to (barem nenamjeravana) posljedica progresivizma – vjere da će država rješavati probleme jer tako je lakše nego preuzeti odgovornost za sebe i radnu etiku. Nema sumnje, kršćanski je pružiti pomoć – osobi u teškoj životnoj situaciji.

Ipak, kršćansko načelo je i radna etika. Max Weber je to vrlo studiozno objasnio. Jedan od temelja tog načela je u 3. poglavlju 2. Poslanice Solunjanima. Apostol Pavao je upozorio da se treba kloniti besposličara. „danonoćno smo naporno radili i trudili se kako ne bismo bili na teret nikome od vas“. Potom je rekao: „Tko ne želi raditi, ne treba niti jesti“.

Radna etika je važna za kršćane, pogotovo je važan dio protestantske tradicije, s vidljivim rezultatima. Pomaganje je isto tako važno i upravo su dobrovoljna charity društva vrlo razvijena u protestantskim društvima. Amerikanci su nacija koja je najviše sklona dobrovoljno davanju – upravo zbog tradicionalno jakog nepovjerenja mnogih Amerikanaca prema jakoj socijalnoj državi!

U Hrvatskoj, mnogi ljudi teško da mogu shvatiti o čemu se tu radi. Baš u Hrvatskoj, ljudi relativno malo dobrovoljno daju. Kako i ne bi kada se mnoge vjerske zajednice, udruge i društva, kulturni sektor i ostali akteri „nevladinog“ sektora i civilnog društva financiraju iz javnih financija. Pogledajmo samo državni proračun pa ćemo vidjeti dokle smo došli u ostvarenju uloge države u poticanju „blagostanja“. Dakle, porezni obveznici su prisiljeni da plaćaju određene „socijalne“ programe koji se ne mogu (u dovoljnoj mjeri) financirati iz dobrovoljnih i neovisnih džepova. S druge strane, Amerika je zemlja snažnog civilnog društva i slobode upravo zbog te voluntarističke inicijativnosti mase pojedinaca koji su spremni svoj novac uložiti u pomoć i doprinos nekome i/ili nečemu.

U Ujedinjenom Kraljevstvu, Švedskoj i mnogim zapadnim zemljama su takva dobrovoljna društva bila rasprostranjena. Kada je država blagostanja od 1930-tih počela uzimati zamah, socijala je sve više postala supstitut za karitas.

Moralne kršćanske vrline sve manje su bile stvar dobrovoljnosti. Nova agenda socijalnog inženjeringa zahtijevala je prisilno oduzimanje bogatima i preraspodjelu siromašnima. Nasilje nad privatnim vlasništvom postalo je ne samo legitimno, nego čak i legalno. Neke zemlje su to činile (i danas čine) kroz progresivne porezne redistribucije, a neke su države bile spremne uzeti i (gotovo) cijelu imovinu onima za koje se smatralo da imaju „previše“ (u odnosu na druge).

Podsjećam na još jedno kršćansko načelo: privatno vlasništvo jasno je zaštićeno od krađe. To su 2 od 10 temeljnih Božjih zapovijedi – ne kradi i ne poželi ništa što pripada bližnjemu. One nisu samo dio savjesti kršćana, već su duboko ukorijenjene u savjest naše slobodne civilizacije. U poretku liberalne demokracije, jedno je sigurno – naša privatna vlasnička prava trebaju biti zaštićena od krađe i tuđih žudnji. Jasna je poruka – ne poželi ništa što pripada bližnjemu! A taj bližnji, ako želi, i samo ako želi, iz svoje savjesti sloboda je dati dio svojeg vlasništva (svojine) ili sve svoje – bilo kome. To je stvar slobodne volje, a ne porezne prisile socijalne države.