Share

Francuska ostaje u dubokim problemima uzrokovanim populizmom

Francuska ostaje u dubokim problemima uzrokovanim populizmom. Nekoliko krugova masovnih a dijelom i nasilnih prosvjeda diljem Francuske, s epicentrom u Parizu, dalo je do znanja kako je u Francuska u dubokim problemima. Premda bi se to moglo reći za mnoge druge (razvijene) zemlje, francuski slučaj je snažniji iz više razloga. Radi se o velikoj zemlji, jednoj od osnivateljica liberalno-demokratske Europske unije, jednoj od izrazito socijalnih država (zbog čega su potrebni visoki porezi kojima se mnogi protive) i društvu gdje se uvelike toleriraju masovni prosvjedi i kad se treba protiviti liberalizacijskim reformama.

CEA

Čini se kako je povod prosvjeda bila najava povećanja oporezivanja goriva. Mnoge zelene opcije u Zapadu zagovaraju takva rješenja kako bi se državnom intervencijom osigurala tranzicija prema ne-fosilnom gospodarstvu, dok su istovremeno inicirani poticaji za električne automobile. Premda je Macron izazvao negodovanja barem dijela socijalnih liberala i progresivaca, takva zelena porezna politika je upravo ono što zagovaraju i dijele sa zelenom ljevicom. Svaki bi klasični liberal i konzervativac bio protiv uvođenja ovog zelenog poreza, dok su se s time složili lijevi i desni populisti kao značajni dio prosvjedničke mase. Za ove zadnje je to bilo egzistencijalno pitanje jer zašto bi država uzimala još više dok je ionako među poreznim rekorderima u svijetu. Ako se zadržavamo na razini povoda, liberalnom Macronu definitivno nije trebalo izazvati mase ljudi zbog novog poreza.

Iako se čini da je sve stvar protesta protiv novih poreza i zaista visokih postojećih poreza, stvarnost je mnogo složenija pa niti u ovom slučaju nema prostora za jednostavne populističke zaključke. Prosvjednici su protiv tog novog poreza, ali se snažno protive nedavnom Macronovom ukidanju posebnog poreza na bogatstvo (koji je uključivao i imovinu). Zahtjevi barem većine prosvjednika su još veći izdaci socijalne države, povećanje minimalne plaće itd. Bez previše ekonomskog znanja i iznošenja brojki može se lako zaključiti kako bi otpor novim porezima, zagovaranje smanjenja nekih poreza uz istovremeno zagovaranje dodatnih socijalnih izdataka doveo do proračunskog deficita. Francuski prioritet je upravo rezanje udjela deficita i javnog duga u BDP-u, što u okviru Europskog semestra očekuje Europska komisija (kao i u slučaju Italije). Konsolidacija nije uopće popularna među populistima, a jasno je da ista ne donosi kratkoročne koristi za rast BDP-a (ako je vođen jakom državom). Ti populisti ne shvaćaju kako njihovo protivljenje rezovima i konsolidaciji lako može odvesti zemlju i povećanje kamata, a to je porez na izostanak planiranja neželjenih posljedica prividno lijepih želja.

Također, svakako je vidljiv snažan otpor već provedenoj liberalizaciji radnog zakonodavstva, otpuštanjima u javnom sektoru, proračunskoj štednji i drugih mjerama provedenih odnosno planiranih strukturnih reformi. U tom smislu, u pravu su svi oni koji vide ove masovne prosvjede kao otpor „neoliberalizmu“ (koliko god se taj pojam paušalno koristio).

Otpor Macronovim tržišnim reformama i tom redovito spominjanom neoliberalizmu ono što je spaja radikalnu ljevicu i desnicu te populiste s obje strane. Francuski primjer ne odstupa od teorijskog koncepta preklapanja radikalne ljevice i desnice, već ga samo potvrđuje u praksi. Činjenica jest da je liberalni centristički predsjednik Macron prvi čovjek zemlje čiju vladu vode republikanski konzervativci. Kako se radi o liberalno-konzervativnoj vladinoj politici (koja je doduše prosvjednicima kao povod dala svoju zelenu poreznu politiku od koje je ubrzo odustala), logično je da se ideološki rovovi s jake ljevice i desnice udružuju u jedinstveni front koji zemlju već vodi u dublje propadanje.

Takav front čini se kao motor moguće revolucije (kao što se sve češće najavljuje, zajedno s idejama nekih da treba zapaliti Elizejsku palaču). Samo treba podsjetiti kako je Francuska revolucija bila intelektualno motivirana klasičnim liberalizmom. To bi se moglo smatrati jedinim razumnim i racionalnim opravdanjem jedne građanske revolucije. Inače, revolucije su nasilni pokreti koji jednostrano idu po volji nekolicine nezadovoljnih interesenata na način da se olako predstave kao reprezentacija velika mase. S druge strane, liberalna demokracija počiva na vladavini prava odnosno zaštiti poretka koji štiti život, privatno vlasništvo i slobode pojedinaca. Ako to zaboravimo, možemo lagano otići u kaos.

Nema sumnje da Nacionalna fronta kao glavna opozicija pod vodstvom ekstremno desne Marine Le Pen ima dionicu u svemu ovome. Koliko god to bilo politički pogodno za nju i njezine pristaše, loše je to za cijelu Europsku uniji u kojoj Francuska ima veliku ulogu. Možda su prosvjednici dijelom u pravu kada zamjeraju Macronu da se previše bavi vanjskom politikom u kojoj se olako bori protiv (ponekad i ideološki izmišljenog) nacionalizma, dok istovremeno želi ojačati geopolitičku dominaciju Francuske u Europskoj uniji i svijetu. Možda je prerano za takvo jačanje francuske vanjskopolitičke uloge u situaciji kada zemlja ekonomski i ne stoji toliko dobro u odnosu na znakove jačanja američke ekonomije. Vjerojatno mnogi Francuzi baš nisu impresionirani Macronovim velikanskim idejama o pokušajima ujedinjena Europe kroz veću centralizaciju ovlasti. Naravno da se takvim socijalno-liberalnim i progresivističkim pokušajima protive klasično-liberalne vlade iz Nizozemske i Danske (dok je poznato kako nordijske i baltičke zemlje imaju liberalne rezerve prema centralističkim pokušajima). Ako je Macron zagovornik federalizma, onda bi se baš trebao boriti (kao nekoć Oci utemeljiti jedne iznimne nacije) za decentralizaciju ovlasti, kako bi se problemi građana rješavali u snažnim lokalnim zajednicama. Europska unija već jamči načelo supsidijarnosti koje štiti građane od pokušaja centralizacije ili pak pokušaja nametanja jedinstvenih rješenja za cijelu naciju i Europu. Nadajmo se da će Macron ovaj put naučiti tu lekciju, a u svojem emotivnom obraćanju naciji je to možda i priznao, premda je u materijalnom smislu prosvjednicima dao vrlo malo. Zato se nezadovoljstvo nastavlja jer protivnik ne nagrađuje popustljivu osobu.

Dok se mnogi prosvjednici bave generaliziranjem problema pa je odjednom relativno novi predsjednik Macron odmah kriv za desetljećima ukorijenjene strukturne probleme francuskog gospodarstva, uvelike prouzrokovane baš socijalističkim politikama, kao i (dijelom ilegalnom) masovnom imigracijom, svatko racionalan ne bi mogao generalizirati prosvjednike. Premda ih spaja zajednička odjeća, prosvjednike se može razlikovati prema dvije linije. Prva i osnovna linija je vezana uz odnos prema vladavini prava i reda – mirni prosvjednici (većina) u odnosu na nasilne prosvjednike (manjina). Druga linija je vezana uz političku orijentaciju – prosvjednici koji traže manje poreze i veće socijalne izdatke (većina) u odnosu na prosvjednike koji traže samo manje poreze (dok se barem ne protive tržišnim reformama).

Dok se druga linija može opravdati demokracijom i razlikama u mišljenjima, koliko god većina iz te linije ide protiv konkurentnosti svoje zemlje, snažna manjina iz prve linije govori o tome kakav je odnos prema vladavini prava. Uređene zemlje kombiniraju vladavinu prava i pravo na mirni prosvjed. Oko toga ne može biti rasprave u jednom uređenom građanskom društvu jer tolerancija prema nasilju može biti taj razorni element koji vodi prema anarhiji. Podrazumijeva se da policija ima pravo reagirati silom kad izbije nasilje, obzirom da je temeljna uloga države štititi život, vlasništvo i slobodu. Tako se i moralo dogoditi da se spriječi dodatna navala nasilja na kafiće, restorane, dućane, galerije, spomenike i institucije – sve do Elizejske palače. Možemo samo pretpostavljati što bi bilo da policija (tek s odgodom) nije reagirala (na vrijeme). Macron je u nedjelju 9. prosinca 2018. putem Twittera uputio čestitku za subotnji (relativno) dobro odrađeni posao: „Svim snagama reda koje su jučer bile mobilizirane, hvala vam za hrabrost i izniman profesionalizam koji ste pokazali.“ Mnoge je ta poruka vjerojatno razljutila jer je njihova vizija prosvjeda bila nasilna revolucija ili opravdanje nasilja percepcijom teške ekonomske situacije. Činjenica jest većina poštenih građana Francuske očekuje funkcioniranje institucija a time i ekonomije, što nije moguće u situacijama ponovljenih uličnih kaosa u kojima mnogobrojni razbojnici vladaju nad tuđom imovinom, a možda i životima. Preko 1.000 uhićenih nasilnika je vjerojatno i preveliki zalogaj za francuski sigurnosni sustav (koji se trebaju nositi s ostalim pojavama kriminala kao i čestim terorističkim napadima).

Dok su svi prosvjednici ujedinjeni oko teške ekonomske situacije, činjenica jest da se nasilni dio prosvjednika pobrinuo dati doprinos baš tome. Mali i veliki trgovci, ugostitelji i drugi poduzetnici već su vidjeli štetu nad svojom imovinom. Procjena ukupne štete u milijardama eura već je postala podlogom za najavu usporavanja ekonomskog rasta. Ne treba niti pričati o utjecaju na turizam ako se ovakav tempo nastavi.

Populizam lako može dovesti do kaosa, a njegova je čar da je popularan i anti-intelektualan. Kada se isključi zdravi razum, onda ostaje smisao za opravdanje niza nekontroliranih emocija (kao da razumni ljudi nemaju emocije i razumijevanje za iste). Pogotovo se to vidi onda kada postoji masovni otpor tržišno orijentiranim reformama (koji nije novost za tu vrlo „socijalnu“ zemlju). Francuska bilježi učestala iskustva s prosvjedima koji su uglavnom motivirani otporima socijalistima i najblažim oblicima liberalizacije (ako se i oni mogu cjelovito nazivati reformama).

Ovo je još jedna pouka kako zagovaranje reformi nije nešto previše poželjno. Svatko tko to želi raditi, treba se suočiti s time da bi mogao doći na vlast i to isto barem pokušati provoditi, uz određeni rizik i od nasilja (možda ne ovoliko velikog).

Macron vodi zemlju koja je zaista u dubokoj krizi političke podijeljenosti jer su dominantne socijaldemokratske politike odvele zemlju o zaostajanje prema konkurentnosti i ekonomskoj slobodi. Pritom Macron ne zagovara vrlo radikalne poteze, već ono što je financijski nužno. Problem je samo u tome što populisti ne vole Macrona kao bivšeg investicijskog bankara (a za detektiranje francuskih problema ne treba niti previše specijalnih znanja iz makroekonomije). Visoko postavljena minimalna plaća (koja se dodatno povećava od 2019. godine za oko 100 eura mjesečno, ali opet nedovoljno za prohtjeve većine prosvjednika), već je odavno uzrokovala činjenicu da Francuska ima natprosječnu stopu nezaposlenosti u EU (oko 9%). Rigidno tržište rada, prekomjerna birokracija i socijalni izdaci, za koje su potrebni i ti rekorderski visoki porezi, doveli su Francusku u poziciju dugoročnog pada ekonomskog standarda. U tom smislu, prosvjednici su u pravu, samo što tek manjina prosvjeduje protiv stvarnih problema i s pravim konkretnim rješenjima. Stoga, Francuska ostaje u dubokim problemima uzrokovanim populizmom – nisu to samo strukturni i ekonomski problemi, već i pitanje sigurnosti javnog reda u odnosu na nasilje kao i terorizam.

Preporučujem pročitati i analizu Velimira Šonje na Ekonomskom Labu.