Jugoslavenska putovnica možda je nekad vrijedila. Danas taj put vodi u ništa ili ono što bi neki i htjeli.
Daniel Hinšt
Što bi liberali rekli na komentare kako komunizam u bivšoj Jugoslaviji i nije bio tak strog-loš, kao iza „Željezne zavjese“? Sva sreća, jugoslavenski komunistički režim je bio donekle otvoreniji. Ne samo po pitanju činjenice da su Jugoslaveni imali putovnice, nego i kod drugih stvari. Zaista, neke su se promjene dogodile nakon što su Tito i Staljin prekinuli. Kako se vrijeme odmicalo, duh nekakve ograničene slobode se javljao. Treba li tu zaslugu pripisati komunistima? Ili je to ipak duh vremena u kojem su tada marginalizirani liberali bili dovoljno hrabri da se odupru tiraniji? Hrvatsko proljeće je sigurno značilo veliku prekretnicu u jugoslavenskoj povijesti. Treba li Titu i komunistima zahvaljivati na putovnicama? Ovisi kako gledamo na stvari.
Ljevičari i socijalisti po prirodi stvari zahvaljuju državi na blagodati „slobode“. Država je omogućila ne samo putovnice, nego su Jugoslaveni imali čak pravo gledati strane filmove i crtiće. I piti Coca Colu i jesti hamburgere. A Česi i Estonci su mogli samo sanjati o tome. Jadni oni uz bivše Jugoslavene koji su tako dobro živjeli. Tu su još dodatno i ekonomski religiozna marksistička uvjerenja kako je mnogo toga bilo besplatno, a plaće su rasle. Industrija je bila u procvatu. Doduše devalvacija dinara je bila dobar monetarni doping toj industriji pa su uslijedili rapidna inflacija i kolaps čitavog sistema. Devalvacija po uzoru na „dobra stara vremena“ baš je ono što predlažu i danas ljevičarski ekonomski stručnjaci. To je alternativa bolnim i nepopularnim liberalizacijskim reformama.
Kako liberali gledaju na taj fenomen jugoslavenske putovnice i slična „prava“ koja je socijalizam dao nama, a Estoncima, Poljacima i Česima nije? Komunizam, kao i fašizam, totalitarni je i tiranski poredak. Potpuna suprotnost liberalnoj demokraciji. Država je apsolut, a pojedinac ništa ili nešto zanemarivo, nebitno. Jugoslavenski robovlasnik je odjednom odlučio da robovi imaju pravo otići sa posjeda, na neko vrijeme (i vratiti se) ili zauvijek otići (u potrazi za poslom na kapitalističkom Zapadu). Tako je robovlasnik odlučio da robovi smiju gledati i strane filmove i crtiće, osnivati mala privatna poduzeća itd. Bilo je tu cijeli niz pogodnosti kojima je sustav mamio svoje podanike. Naravno, da bi se što više ljudi uvjerilo kako je socijalistička država dobra radodajka. I zaista, cijelo to vrijeme, Estoncima, Česima i Poljacima je bilo mnogo gore.
Kada je komunističkom zlu došao kraj i kada je Europom zavladala izrazito nepopularna neoliberalna agenda, Estonci, Česi, Poljaci i drugi narodi doživjeli su trenutak revolucije. Prirodna želja za slobodom bila je put bez povratka nazad. Čišćenje starih kadrova i mentaliteta je započelo. Estonija je tu najdalje otišla u strukturnim reformama. Zato je danas i najkonkurentnija i ekonomski najslobodnija postsocijalistička zemlja u Europi. U tom zemlji putovnice nisu postojale, jedini slobodan put je bio prema Moskvi, uzduž Sovjetskog Saveza.
Hrvati i ostali Južni Slaveni su se silom nekakve balkanske socijalne turbulencije podijelili na „lijeve“ i „desne“. Pa su shvatili da žive u demokraciji. Lijevi su bili bivši komunisti koji su priznali da su to bili, a desni su bili antikomunisti, koji su se predstavili kao borci protiv prošlog sustava, premda su mnogi u njemu bili. Kako god da bilo, liberalna agenda je u takvim divljačkim okolnostima bila tek sporedna stvar. Liberali bi rekli se radilo samo u lijevim i desnim socijalistima i populistima.
O čemu se zapravo radilo? Htjeli ili ne htjeli to priznati, mnogi političari i ljudi su na balkanskim prostorima nastavili živjeti po starim obrascima. Zastarjeli obrasci u modernom vremenu. Tranzicijsko razočaranje liberalnim kapitalizmom koji se uopće niti nije razvio. Mnogi građani nisu zatražili nove „putovnice“ za avanturu slobode, već su zadržali stare jugoslavenske „putovnice“. Koliko nam onda danas vrijedi ta jugoslavenska „putovnica“? Sjećanje na „dobra stara vremena“ kada smo mogli slobodno putovati u inozemstvo, dok su naši istočnoeuropski susjedi bili potpuno zarobljeni, a Jugoslaveni tek djelomično?
Gdje su danas liberalne zemlje, Estonija i Češka? Gdje je Hrvatska? Zašto su nas pretekli, ako su bili iza nas? Estonija danas zemlja visoke razine ekonomske slobode i konkurentnosti. Litva također. Još malo pa nas i Rumunjska dostiže. Što smo mi mogli da učinimo kako bismo bili u utrci za konvergenciju? Može li nam danas ili sutra pomoći ta jugoslavenska „putovnica“, da nam otvori slobodan put u prosperitetnije i konkurentnije društvo? Liberali znaju odgovor, samo su još potisnuti i drugom planu od strane zločestih komunista kojih je posvuda u Balkanu.
