Lijevo-desne konfuzije hrvatske demokracije su priča o nerazvijenoj demokraciji. U zemlji gdje se pitanjima političkih orijentacija nisu previše imali priliku baviti ni politolozi niti ekonomisti, sasvim je jasno kako vrlo lako može nastati opća konfuzija i nerazumijevanje onoga što je u politici lijevo, desno i sredina. Već punih dvadeset godina imamo demokraciju, barem kozmetičku i na ustavnom papiru. Ipak, što smo naučili o njezinim temeljima kad smo već uveli višestranački sustav?
U razvijenim zapadnim demokracijama, stranke predstavljaju programske alternative, pa građani imaju slobodu izbora one alternative javnog upravljanja koju smatraju najboljom. Kako to izgleda u Hrvatskoj? U zemlji koja je naslijedila jednostranački komunistički sustav vladavine, mnogi pripadnici te jedne partije postali su dijelom novog političkog sustava.
Jedni su i formalno naslijedili partiju kroz ‘novu’ socijaldemokratsku opciju, dok su drugi osnovali stranku koja je bivše komunističko porijeklo velikog broja svojih osnivača i pripadnika pokušavala negirati i prikrivati neprestanim kritikama komunista. Došao je rat, a u balkanskim ratnim sukobima uvijek je najbolje prolazila ideologija etničkog nacionalizma, koja ima određene dodirne elemente s fašizmom.
Tako su na Zapadnom Balkanu na prostoru političke desnice nastajali ekstremni nacionalistički pokreti koji su se suprotstavljali lijevim anacionalnim „izdajnicima“. Ova posljednja riječ nema neko precizno značenje obzirom da je tvorevina balkanske političke kulture gdje vrijednosti zapravo nisu nikada definirane te nije jasno što se ili koga točno ‘izdaje’. Ipak, izdajnikom se na Balkanu proglašava onaj koji misli drugačije i suprotstavlja se bilo kojoj od dominantnih totalitarnih ideologija, bilo da je riječ o komunizmu ili fašizmu, odnosno etničkom nacionalnom socijalizmu koji ih je zamijenio u tranziciji.
Ako se neka osoba zalaže za otvaranje društva, veću slobodu pojedinaca pri donošenju moralnih i drugih odluka u vlastitom životu te usvajanje zapadnih vrijednosti te s tim povezanu liberalizaciju ekonomije, ona će obično u „desnim“ krugovima biti smatrana izdajnikom „nacionalnih“ i „tradicionalnih“ vrijednosti te automatski biti proglašena ‘ljevičarom’.
U isto vrijeme ista bi osoba identično bila etiketirana u susretu s ekstremnim ljevičarima, koji, namećući svoj set vrijednosti, koriste slične protuliberalne ideje utemeljene na teorijama zavjere „neoliberalnog“ i „neokolonijalnog“ Zapada koji u službi kapitala i profita gazi sve „nacionalne“ i „socijalne“ vrijednosti.
Navedeni primjer opisuje populistički diskurs endemičan za naše balkanske krajeve koji ne predstavlja ništa drugo nego nacionalno socijalistički reakcionizam jednog mladog, paranoičnog i nesnalažljivog društva koje nije puno odmaklo od onih primarnih plemenskih društava koja stoje tek na početku razvoja suvremenih nacionalne države.
Obzirom da se takav populistički diskurs nerijetko najglasnije čuje iz redova Katoličke crkve u Hrvatskoj tu instituciju valja izdvojiti kao još jedan primjer izgubljenog političkog kompasa. Proučimo li poruke koje dolaze iz Katoličke crkve u Hrvatskoj koje često govore upravo o opasnostima koje dolaze iz „sekulariziranog, neoliberalnog i neokolonijalnog“ Zapada i u kojima se poziva na očuvanje „tradicionalnih nacionalnih vrijednosti“ te socijalnih prava određenih društvenih skupina uz veliko uplitanje države u osobne slobode „radi zaštite morala društva“, lako se može zaključiti kako je ta institucija jedan od bastiona nekadašnje komunističke (danas nacionalno socijalističke) misli, pa je svakoj razumnoj osobi teško spoznati što je to toliko antikomunističko i desno kod Katoličke crkve u Hrvatskoj. Nedvojbeno je da Katolička crkva u Hrvatskoj zastupa vrlo konzervativne moralne stavove o različitim društvenim pitanjima koje nastoji nametnuti cijelom društvu. Ipak, znači li pozivanje na „obranu tradicionalnih nacionalnih vrijednosti“ od strane te institucije da je riječ o nečemu antikomunističkom? Uočimo li kako je Katolička crkva pružila izrazito velik i javni otpor ponajviše nastavku privatizacijskih procesa tj. „rasprodaji nacionalnog blaga“ možemo zaključiti kako je ona izrazito lijeva institucija, mnogo više od svih dosadašnjih hrvatskih vlada koje su privatizaciju radile po socijalističkom modelu i time baš i nisu napravile veliki napredak u privatizaciji. Također valja napomenuti kako Katolička crkva i dalje uporno naglašava da je državna „socijalno osjetljiva“ redistribucija jedini put kojim se društvo može zaštiti od „zla kapitalizma“ u kojem je „sve utemeljeno na profitu“ i koji će „nedvojbeno srušiti sve tradicionalne nacionalne vrijednosti“. Dakako, zalaganje za svaku redistribuciju društvenog bogatstva od strane države ili drugih sličnih upravljačkih tijela u modernim političkim sustavima smatra se izrazito lijevom idejom. Ovo je svojstveno i sveprisutnom hrvatskom populizmu koji polazi od snažnog straha od stranaca koje se neopravdano okrivljuje za društvene probleme radi kupovanja hrvatskih tvrtki, nekretnina, obale itd.
Mnogi Hrvati imaju ideju jednog autarkičnog gospodarstva, koje bi država snažno regulirala, štiteći radna mjesta pod cijenu neefikasnosti, ali uz što niže poreze, premda očekuju što više od države. To protekcionističko gospodarstvo snažno bi štitilo domaću proizvodnju i trgovinu od uvoza jeftinijih i „nekvalitetnih“ stranih proizvoda. Uloga države bila bi ne samo čuvanje radnih mjesta, već i otvaranje novih radnih mjesta u proizvodnji budući da ti populisti svaki privatni kapital smatraju sumnjivim. Sličnu viziju ekonomije imali su sljedbenici nacionalsocijalizma u međuratnoj Njemačkoj, fašističkoj Italiji i Sovjetskom savezu, kada je trend oba totalitarizma bio za sve ekonomske probleme optužiti liberalni kapitalizam Kako bi se ublažile takve krajnosti, u zapadnim demokracijama je na popularnosti sve više dobila keynesijanska ekonomska doktrina koja se temelji na državnom intervencionizmu i blagostanju. Kasnije se takvoj doktrini suprotstavlja neoklasična (neoliberalna) doktrina koja traži niže oporezivanje i veću ekonomsku slobodu tj. manje uplitanje države u ekonomiju društva. Tako se stvorio temeljni suvremeni kriterij na podjele na lijeve i desne.
Slijedom iznesenog, možemo uočiti kako je podjela na „lijeve“ i „desne“ u suvremenom hrvatskom političkom životu zapravo jednaka onoj koja je bila na snazi za vrijeme Drugog svjetskog rata. Kreiranje suvremenog kriterija podjele na lijeve i desne političke opcije u zapadnoj civilizaciji kao da se potpuno ignorira u našem društvu. Razlog ovome možemo pronaći u činjenici da se građanski sukob koji se odvijao tijekom Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj mogao objektivno razriješiti tek nakon sloma 44-godišnje komunističke vladavine koja je gorljivo zabranjivala bilo kakvu debatu koja bi mogla dovesti legitimitet partijske vlasti u pitanje.
Podjele među Hrvatima koje imaju svoje korijene u tom građanskom sukobu isplivale su na površinu tek uspostavom prvog demokratskog sustava u Hrvatskoj. I tako su „lijevi“ za idola uzeli Tita i partizane, dok su se „desni“ počeli pozivati na razdoblje hrvatske kvazi-neovisnosti tijekom toga razdoblja. Ekonomska pitanja pri tom su sustavno ignorirana s obje strane te se nastavio populistički diskurs socijalizma na tom području koji je bio narodu prihvatljiv, a vladajućoj eliti dobro poznat i još više unosan kada su shvatili da se pod izlikom tranzicije mogu provoditi pseudo privatizacije i ubirati plodove ortačkog kapitalizma.
Kakav je politički spektar Europe? Komunisti su se ponegdje održali, pogotovo u Italiji i Grčkoj, pa su se kasnije počeli pojavljivati i na njemačkom istoku. Socijaldemokrati se s druge strane izdvajaju jer ih komunisti optužuju za prihvaćanje kapitalističkog poretka, odnosno komunisti socijalnu državu ne smatraju dovoljnom. Konzervativci su vjerojatno najviše evoluirali, pogotovo oni katoličke orijentacije, obzirom da više nisu pobornici inkvizicijskih progona, već su spremni prihvatiti okvire pluralističkog i demokratskog društva. Ipak, konzervativci su pobornici sporijih promjena, što znači da će im uvijek trebati više vremena kako bi prihvatili ono što su liberali prije njih prihvatili. Tako i u liberalnoj Švedskoj ili Nizozemskoj dio njihovih konzervativaca više nema ništa protiv gay brakova, pobačaja ili eutanazije.
Tako se događa da je često veća razlika između liberalnih i tradicionalnih konzervativaca, nego između liberalnih konzervativaca i klasičnih liberala. Stoga u sjevernoj protestantskoj Europi više nema ozbiljnih prepreka za koalicije desnog centra između konzervativaca i liberala. Liberali ostaju kakvi jesu, dosljedni načelima, dok konzervativci na sjeveru Europe sve više gube prostor za tvrdu i beskompromisnu obranu „tradicionalnih“ vrijednosti. Kada govorimo u desnici, sigurno bi Hrvate koji se osjećaju liberalima pogodila činjenica da liberali više pripadaju desnici nego ljevici. Prvo, liberali nikako ne mogu biti lijevi jer se protive cjelokupnom nasljeđu socijalizma, velike države blagostanja i birokracije koji se financiraju visokim oporezivanjem građana. Drugo, tradicionalna desnica u mnogim europskim zemljama, pogotovo u sjevernoj Europi, gotovo da i ne postoji. Kao što je spomenuto, konzervativci su postali poprilično liberalni u društvenim pitanjima budući da su primorani prihvatiti tekovine zapadne civilizacije koja posredstvom suvremenih elektroničkih medija napokon uviđa goleme razlike među pojedincima i shvačajući besmisao bilo kakve kontrole nad njihovim životima evoluira u smjeru davanja individualne slobode svima, izjednačavajući ih u potpunosti pred zakonom. A s obzirom na to da razlike između liberala i konzervativaca u ekonomskim pitanjima nikada nije ni bilo, ne trebamo se mi u Hrvatskoj čuditi kada u Nizozemskoj, Švedskoj, Danskoj, Estoniji, Njemačkoj ili Ujedinjenom Kraljevstvu vidimo konzervativno – liberalne vlade.
Opozicija konzervativno – liberalnih vlada u tim su zemljama postali socijalisti i zeleni. U Hrvatskoj je moguće čuti one koji se osjećaju lijevima zato što su bili u komunističkoj partiji, imaju lijepa sjećanja na ta vremena, a dolaskom višestranačja su postali pobornici liberalne opcije jer je ona „lijeva“ u odnosu na one „desne“. Teoretski, teško je pronaći paralelu između komunista i liberala čija je jedina poveznica antifašizam, no prema suvremenom kriteriju podjele političkog spektra to jednostavno nije dovoljno da se liberale svrsta na lijevi kraj tog spektra Osim toga, čak i po našem balkanskom shvaćanju valja uočiti kako su mnogi hrvatski desničari bili antifašisti. Zar su i oni onda „lijevi“?
Kako bismo se ipak udaljili od tradicionalnih balkanskih konfuzija, potrebno je politološki utvrditi što to znači lijevo, centar i desno u demokratskom društvu. Tada ćemo se uvjeriti kako su mnoge političke podjele u hrvatskom društvu zapravo samo jedan primitivan privid o postojanju demokracije, obzirom da građani nemaju jasno ponuđene opcije kao u društvima razvijenih zapadnih demokracija.
Glavne stranke u europskim demokracijama, uključujući i Europsku uniju, dijele se s lijeva na desno na socijalno demokratske, liberalno demokratske i kršćansko demokratske odnosno konzervativne. Razlike među njima se odnose na stavove o pojedinim pitanjima, modalitete rješenja te prioritete odlučivanja i načine financiranja pojedinih javnih politika.
Temeljno polazište za razlikovanje ljevice i desnice su alternative vođenja ekonomske politike, tj. mjera u kojoj bi javni sektor trebao trošiti novac poreznih obveznika te regulatorno intervenirati u ekonomske odnose na tržištu. Nakon toga dolazi kriterij autoritarnosti/konzervativnosti odnosno liberalnosti u smislu mjere u kojoj bi poredak trebao intervenirati u prostor individualnih sloboda odnosno građanskih prava. Tako su liberali i konzervativci, kao što je ranije spomenuto, suglasni oko vođenja ekonomske politike želeći zadržati klasična načela ograničene javne potrošnje, nižih poreza, fleksibilnijeg tržišta rada, stabilnosti cijena, slobodne trgovine i dr. Liberali i konzervativci tradicionalno se razlikuju pitanju uloge tradicionalnih vrijednosti u društvu. Liberali smatraju da sekularno društvo treba konstantno proširivati prostor individualnih sloboda, dok konzervativci pokazuju određenu mjeru opreza prema tome, usporavajući društvene promjene, pozivajući se pritom na važnost zadržavanja tradicionalnih vrijednosti u društvu. Ipak, kako se zapadna društva sve brže mijenjaju, konzervativci postaju sve liberalniji (tzv. liberalni konzervativci) i pokazuju spremnost na kompromise s liberalima oko društvenih pitanja, obzirom da su ključni izazovi društva na području ekonomske politike, gdje imaju identične stavove. Na postkomunističkom Balkanu često se pojavljuje percepcija kako je razlika između ljevice i desnice u poimanju religije. Tako se ljevičari smatraju areligioznim „komunjarama“, a desničari kao predstavnici religijske nacionalističke opcije. To je posljedica uskih veza dominantnih konfesija među pojedinim balkanskim narodima s etničkim nacionalizmima. Ipak, iz toga se ne može zaključiti kako je religija u širem smislu nešto što ima veze s etničkim nacionalizmom, koji ima i elemente fašizma. Također, konzervativizam u europskom smislu nije ista ideologija kao balkanski etnički nacionalizam. Premda ovaj posljednji zastupa određene konzervativne stavove, začinjene balkanskim oblikom patrijarhalizma koji se najviše očituje kroz želju na ponižavanjem žena u društvu i fizičkim nasiljem nad homoseksualcima, teško je reći kako to ima veze s konzervativizmom. Razlika između liberalizma i konzervativizma u kontekstu religije je pitanje mjere u kojoj bi tradicionalne religijske vrijednosti trebale utjecati na društvo. Liberali smatraju kako društvo treba postaviti opći vrijednosni okvir koji je neutralan i sekularan, odnosno da je religija prije svega stvar individualne slobode. To ne umanjuje značaj religije u društvu, pogotovo u protestantskim društvima gdje je kršćanstvo snažno bilo pod utjecajem liberalne teologije, odnosno uvijek išlo zajedničkim putem s liberalizmom, već se naglašava važnost dobrovoljnog prihvaćanja utjecaja religije u društvu, prije nego nametanja zajedničkim tradicionalnih vrijednosti. Primjerice, konzervativci su skloni razmišljanju kako društvo treba braniti određene tradicionalne vrijednosti, primjerice brak kao zajednicu između muškarca i žene, dok liberali pitanje braka smatraju privatiziranim prostorom slobodnog izbora dvaju partnera, neovisno o spolu.
Socijalisti zauzimaju prostor ljevice. Tradicionalno se taj pojam odnosi na socijalistički pokret u okviru marksističke ideologije koja je zahtijevala revolucionarno ukidanje postojećeg građanskog i kapitalističkog društva. S vremenom se javljaju umjereniji socijalisti, koji će se nazivati socijaldemokratima. Prihvaćaju okvire demokracije i tržišne ekonomije, ali zahtijevaju razvoj države blagostanja tj. socijalne države koji će postojati paralelno s tržišnim odnosima. Socijaldemokrati smatraju kako tržište ne bi trebalo biti što slobodnije, već da bi država trebala snažno regulirati ekonomske procese, intervenirajući raznim mjerama kako bi ispravljala nedostatke slobodnog tržišta. Obzirom da intervencije i socijalno blagostanje zahtijevaju mnogo novca, socijalisti zagovaraju politiku snažnijeg oporezivanja, s naglaskom na porezno opterećenje progresivno s rastom plaća. Tako bi se postigla veća preraspodjela dohotka u društvu kako bi nejednakosti bile manje. Razlika se javlja upravo u shvaćanju uzroka nejednakosti. Dok socijalisti smatraju kako se cjelokupni nacionalni dohodak treba „pravedno“ raspodjeljivati u društvu, liberali i konzervativci smatraju da bi svaki pojedinac trebao preuzeti vlastitu odgovornost u što većoj mjeri kako bi živio od plodova svojeg rada, a ne tuđeg. Shodno tome, nejednakosti su prirodna posljedica različitost među ljudima na tržištu rada u kontekstu vrste posla, radnog vremena, napora, talenata, vještina i drugih faktora. Ekonomija može biti efikasna samo ukoliko svakom pojedincu i pravnoj osobi pruža što slobodniju priliku za razvoj i trgovanje talentima, odnosno rast dohotka. Stoga bi i oporezivanje trebalo biti niže, kako bi što više dohotka ostalo u privatnom sektoru na slobodnom tržištu, umjesto da javni sektor neefikasno troši velike količine javnog novca. Socijalisti skloni politikama visokog oporezivanja, odnosno visoke javne potrošnje. Kako svako dodatno oporezivanje usporava ekonomski rast, to predstavlja snažan argument liberalima i konzervativcima.
Dakako, moguće je postojanje i ekstremističkih pokreta kao što su komunizam, fašizam, razni religijski fundamentalizmi (prije svega islamistički pokušaji uvođenja šerijatskog prava) te ostale ideološke devijacije. Oni su ekstremistički zato što su njihovi stavovi i rješenja u suprotnosti sa većinom ustavnih poredaka i vrijednosnim tekovinama zapadne civilizacije, često su populističke odnosno nedefinirane naravi te imaju tendenciju izgradnje autoritarnih ili totalitarnih odnosa u društvu i državi, odnosno zlouporabe političke moći protiv građanskih prava i sloboda i nametanja jednog svog „općedruštvenog moralnog standarda“ za „opće dobro“. Hrvatska će trebati čekati još neko vrijeme da se njezine političke stranke profiliraju u opcije kakve postoje u zapadnim demokracijama. Opće rašireni populizam i nedostatak jasnih ideoloških podjela na hrvatskoj političkoj sceni samo su neki od simptoma tih negativnih trendova u hrvatskom društvu. Odgovornost je svih građana naše zemlje boriti se protiv svih sila ekstremizma i populizma, odnosno zahtijevati slobodu izbora u političkom spektru utemeljenu na različitim i suprotstavljenim, jasnim, ideološkim odgovorima političkih stranaka na pojedina ekonomska i društvena pitanja.
