Share

Može li Hrvatska bez strane radne snage?

Boravak i rad stranaca u Republici Hrvatskoj uređuje trenutno važeći Zakon o strancima koji je u primjeni od 1. siječnja 2012. godine. Novim prijedlogom Zakona o strancima (dalje u tekstu: “Prijedlog Zakona“) uvode se važne novine na području boravka i rada stranaca u Republici Hrvatskoj. Prijedlog Zakona je usvojen na prvom čitanju u Hrvatskom saboru te je upućen na drugo čitanje koje se očekuje na jesen 2020. godine. Cilj ovog članka jest analiza novih pravnih instituta, kao i najvažnijih promjena na području boravka i rada stranaca u Republici Hrvatskoj koje su predviđene ovim Prijedlogom Zakona.

Piše: Marija Lalin, pravnica i članica Centra za javne politike i ekonomske analize

Novi model zapošljavanja državljana trećih zemalja

Zasigurno najveća novina Prijedloga Zakona jest uvođenje novog modela zapošljavanja državljana trećih zemalja prema kojem Vlada Republike Hrvatske više ne donosi odluku o utvrđivanju godišnje kvote dozvola za njihovo zapošljavanje.[1] Prijedlog Zakona u samom procesu zapošljavanja državljana trećih zemalja dodjeljuje vodeću ulogu Hrvatskom zavodu za zapošljavanje (dalje u tekstu: “HZZ“), koji provodi preliminarni test tržišta rada i daje obvezujuće mišljenje za zapošljavanje državljana trećih zemalja u Republici Hrvatskoj. To znači da svaki poslodavac koji želi zaposliti državljanina treće zemlje prvotno mora provesti test tržišta rada kod HZZ-a. Test tržišta rada obuhvaća provjeru stanja u evidenciji nezaposlenih osoba koju vodi HZZ, a čija je svrha da se slobodno radno mjesto poslodavca popuni primarno sa hrvatskom radnom snagom. HZZ putem testa tržišta rada utvrđuje ima li u evidenciji nezaposlenih osoba onih koji ispunjavaju zahtjeve poslodavca za konkretno radno mjesto budući da je primarni cilj zapošljavanje radnika s nacionalnog tržišta rada. Mogli bismo reći da Prijedlog Zakona uvodi test tržišta rada kao jednu od mjera za smanjenje stope nezaposlenosti u državi dajući pritom prednost zapošljavanju hrvatskih državljana spram stranaca. O rezultatu testa tržišta rada područna služba/ured HZZ-a obavijestit će poslodavca najkasnije u roku od 15 dana od dana traženja poslodavca. Tek nakon što bi test tržišta rada pokazao da u evidenciji nezaposlenih osoba nema raspoloživih osoba koje ispunjavanju zahtjeve poslodavca, poslodavac može zatražiti izdavanje dozvole za boravak i rad za državljana treće zemlje, a za čije je izdavanje neophodno pozitivno mišljenje HZZ-a. HZZ daje pozitivno mišljenje za zapošljavanje državljana trećih zemalja ako, kako Prijedlog Zakona navodi, poslodavac: (i) obavlja registriranu djelatnost u Republici Hrvatskoj, (ii) ima podmirene obveze po osnovi javnih davanja o kojima vodi službenu evidenciju ministarstvo nadležno za financije, (iii)  u zadnjih šest mjeseci, ima zaposlenog najmanje jednog radnika državljanina Republike Hrvatske odnosno državljanina države članice EGP-a ili Švicarske Konfederacije na neodređeno i puno radno vrijeme na području Republike Hrvatske, (iv) nije pravomoćno osuđen niti se protiv istog vodi kazneni postupak zbog počinjenja kaznenog djela neisplate plaće, odnosno nije pravomoćno osuđen za najteže prekršaje ili kaznena djela iz područja radnih odnosa, (v) priloži ugovor o radu odnosno pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu ili drugi odgovarajući dokaz o radu za stranog radnika, (vi) priloži dokaz o ispunjavanju zahtjeva poslodavaca traženih u testu tržišta rada i (vii) priloži obavijest o rezultatu testa tržišta rada. Mišljenje područne službe odnosno ureda HZZ-a poslodavac može tražiti u roku od 180 dana od dana zaprimanja obavijesti o rezultatima testa tržišta rada.

Prijedlog Zakona propisuje iznimke od provođenja testa tržišta rada i izdavanja pozitivnog mišljenje HZZ-a za zapošljavanje državljana trećih zemalja, navodeći određene kategorije stranih radnika koji su oslobođeni od provođenja navedene procedure za ishođenje dozvole za boravak i rad. Iznimke su u Prijedlogu Zakona taksativno navedene te obuhvaćaju primjerice: ključno osoblje u trgovačkim društvima, podružnicama i predstavništvima, visokokvalificirane osobe  koje ispunjavaju uvjete za izdavanje EU plave karte, učitelje i nastavnike radi izvođenja nastave u školskim ustanovama na jeziku i pismu nacionalnih manjina, profesionalne sportaše ili sportske djelatnike,  znanstvene istraživače koji se zapošljavaju na znanstvena, znanstveno – nastavna ili druga istraživačka radna mjesta u znanstvenim pravnim osobama, itd.

Nadalje, Prijedlog Zakona predviđa i iznimke od samog provođenja testa tržišta rada te navodi da Upravno vijeće HZZ-a može donijeti odluku o zanimanjima za koja poslodavac nije dužan zatražiti provedbu testa tržišta rada. Pri donošenju odluke o takvim zanimanjima Upravno vijeće HZZ-a se vodi sljedećim kriterijima: (i) zanimanjima koja nedostaju na lokalnom i regionalnom tržištu rada, a ne mogu se nadomjestiti migracijama u zemlji, (ii) potrebom provedbe strateških i investicijskih projekata i (iii) drugim okolnostima važnim za gospodarski rast i održivi razvoj.

Digitalni nomadi

Aktualnosti ovog Prijedloga Zakona svakako doprinosi činjenica da će se, ako se isti usvoji, njime po prvi put regulirati status digitalnih nomada te će Hrvatska postati jedna od prvih zemalja na svijetu koja je zakonski uredila boravak te vrste radnika. Digitalni nomad je osoba koja se koristi isključivo digitalnom tehnologijom za obavljanje svog posla. To mu omogućuje rad sa praktički bilo kojeg dijela svijeta gdje postoji pristup internetu, bez potrebe korištenja ureda kao klasičnog radnog mjesta. Prijedlog Zakona definira digitalnog nomada kao: ” državljanina treće zemlje koji je zaposlen ili obavlja poslove putem telekomunikacijske tehnologije za tvrtku ili vlastitu tvrtku koje nisu registrirane u Republici Hrvatskoj, te ne obavlja poslove ili pruža usluge poslodavcima na području Republike Hrvatske” omogućujući mu pritom reguliranje privremenog boravka u Republici Hrvatskoj. Privremeni boravak odobrava se na trajanje od godine dana. Dakle, cilj je regulirati prava i obveze državljana trećih zemalja koji obavljaju poslove digitalnim putem za inozemne poslodavce, a sve kako bi se nacionalno tržište otvorilo za strance koji žele dio vremena raditi, a dio i trošiti u Hrvatskoj. Dosad su digitalni nomadi za duži boravak u zemlji trebali ishoditi turističku vizu, što bi zakonski značilo da tijekom tog perioda ne smiju raditi, zato će omogućavanje privremenog boravka do godine dana zasigurno poboljšati položaj ove vrste radnika. Digitalni nomadi bi mogli prihodovno doprinijeti Republici Hrvatskoj jačajući hrvatsko gospodarstvo kroz potrošnju, uzimajući u obzir da bi svoje inozemne plaće (često izdašne) trošili u Hrvatskoj. Upravo tu leži ratio zakonskog uređenja ove skupine radnika. Ideja o digitalnom nomadstvu i radu na daljinu motiv je za dolazak i potrošnju u Hrvatskoj, koja treba iskoristiti svoje komparativne prednosti prvenstveno prirodnih ljepota i primamljivog stila života koji su mamac za strance.

Dugotrajno boravište i stalni boravak

Dugotrajno boravište

Prijedlog Zakona kao jednu od novina predviđa i uvođenje novog pravnog instituta – dugotrajnog boravišta. Dugotrajno boravište može se odobriti državljaninu treće zemlje koji do dana podnošenja zahtjeva u Republici Hrvatskoj ima neprekidno pet godina odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu (neprekidnim boravkom će se smatrati i ako je državljanin treće zemlje u razdoblju od pet godina izbivao iz Republike Hrvatske višekratno do deset mjeseci ukupno ili jednokratno do šest mjeseci). Jedan od temeljnih preduvjeta za stjecanje dugotrajnog boravišta je poznavanje hrvatskog jezika i latiničnog pisma te stoga svaki državljanin treće zemlje koji aplicira za dugotrajno boravište mora položiti ispit iz poznavanja hrvatskog jezika i latiničnog pisma (osim djece predškolske dobi, polaznika odnosno osoba koje su završile osnovno, srednje ili visoko obrazovanje u Republici Hrvatskoj te osoba starijih od 65 godina koje nisu u radnom odnosu

Stalni boravak

Prijedlog Zakona taksativno navodi kojim se državljanima treće zemlje može odobriti stalni boravak, pa navodi da je to državljanin treće zemlje koji je: (i) član obitelji ili životni partner hrvatskog državljanina koji do dana podnošenja zahtjeva ima neprekidno četiri godine odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji ili životnog partnerstva, (ii) pripadnik hrvatskog naroda sa stranim državljanstvom ili bez državljanstva koji svoj status dokazuje potvrdom tijela državne uprave nadležnog za odnose s Hrvatima izvan Republike Hrvatske i za kojeg je utvrđeno da se vratio s namjerom da trajno živi u Republici Hrvatskoj, a do dana podnošenja zahtjeva ima neprekidno tri godine odobren privremeni boravak, (iii) do dana podnošenja zahtjeva imao neprekidno tri godine odobren privremeni boravak, a u statusu izbjeglice je bio najmanje deset godina, što se dokazuje potvrdom tijela državne uprave nadležnog za stambeno zbrinjavanje, (iv) maloljetno dijete koje do dana podnošenja zahtjeva za stalni boravak ima neprekidno tri godine odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji, a jedan od roditelja ima odobren stalni boravak ili dugotrajno boravište, (v) imao prebivalište u Republici Hrvatskoj na dan 8. listopada 1991. godine te je korisnik programa povratka ili obnove ili stambenog zbrinjavanja, što se dokazuje potvrdom tijela državne uprave nadležnog za stambeno zbrinjavanje i za kojeg je utvrđeno da se vratio s namjerom da trajno živi u Republici Hrvatskoj, uz obvezu da priloži dokaz o nekažnjavanju iz matične države ili države u kojoj je boravio duže od godine dana neposredno prije dolaska u Republiku Hrvatsku, (vi) maloljetno dijete koje živi u Republici Hrvatskoj: – čiji jedan od roditelja u trenutku rođenja djeteta ima odobren stalni boravak ili dugotrajno boravište uz suglasnost drugog roditelja, – čiji jedan roditelj, u trenutku rođenja djeteta, ima odobren stalni boravak ili dugotrajno boravište u Republici Hrvatskoj, a drugi je roditelj nepoznat, umro, proglašen umrlim, lišen roditeljske skrbi ili potpuno, odnosno djelomično lišen poslovne sposobnosti u odnosu na roditeljsku skrb, (vii) rođen u Republici Hrvatskoj i od rođenja živi na području Republike Hrvatske, ali zbog opravdanih razloga na koje nije mogao utjecati, nije imao reguliran boravak.

Važno je naglasiti da državljanin treće zemlje koji je na dugotrajnom boravištu i/ili stalnom boravku u Republici Hrvatskoj ima pravo na: (i) rad i samozapošljavanje, (ii) stručno usavršavanje, (iii) obrazovanje i studentske stipendije, osim državne stipendije, (iv) socijalnu skrb i doplatak za djecu, (v) porezne olakšice, (vi) pristup tržištu roba i usluga i (vii) slobodu udruživanja i povezivanja te članstva u organizacijama koje zastupaju radnike ili poslodavce ili organizacijama čiji članovi obavljaju posebno zanimanje, uključujući i naknade koje im takve organizacije daju.

Dugotrajna viza

Prijedlog Zakona uvodi dugotrajnu vizu (tzv. “viza D”) kao odobrenje za ulazak i boravak na području Republike Hrvatske do 30 dana za državljane trećih zemalja kojima je potrebna viza za ulazak u Republiku Hrvatsku, a imaju odobren privremeni boravak ili dozvolu za boravak i rad. Dugotrajnu vizu izdaje diplomatska misija, odnosno konzularni ured Republike Hrvatske. Prije izdavanja dugotrajne vize diplomatska misija, odnosno konzularni ured dužan je zatražiti prethodnu suglasnost ministarstva nadležnog za vanjske poslove, koje je pak prije davanja svoje suglasnosti dužno zatražiti mišljenja ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Sigurnosno-obavještajne agencije, a koja mišljenja su obvezujuća.

 

ZAKLJUČAK

Unapređenje trenutno važećeg Zakona o strancima je zasigurno potrebno u situaciji kada je sve više prisutan demografski trend iseljavanja kao i slabe pronatalitetne politike, što nas suočava sa problematikom nedostatka radne snage u Hrvatskoj. Kao odgovor na manjak domaće radne snage nameće će dolazak stranih radnika koji su, u većini slučajeva, spremni za manji novac raditi isti posao. Zasigurno pozitivna stvar koju predviđa Prijedlog Zakona jest ukidanje godišnjih kvota za zapošljavanje radnika te se time omogućuje poslodavcima da zapošljavaju koliko god stranih radnika trebaju, uz preliminarno utvrđenje (ne)postojanja odgovarajuće domaće radne snage. Međutim, dugoročno rješenje ne treba gledati kroz prizmu stranih radnika, već je potrebno provoditi odgovarajuće mjere i politike za zadržavanje ljudi u Hrvatskoj kako bi većina radnih mjesta ipak bila popunjena sa hrvatskim građanima. Zato, strani radnici – da, ali ne kao primarni cilj, već kao zamjensko rješenje u nedostatku hrvatskih radnika.

 

[1] Prema zakonskoj definiciji državljanin treće zemlje je osoba koja nema državljanstvo države članice Europskog gospodarskog prostora (EGP) ili Švicarske Konfederacije.