Share

Novi pristup kreiranju ekonomskih politika – Kristijan Kotarski

Knjiga Complexity and the Art of Public Policy: Solving Society’s Problems from the Bottom Up, Davida Colandera i Rolanda Kupersa, vrlo je ambiciozan pokušaj redefiniranja rasprave slobodno tržište – državni intervencionizam. Kroz intrigantnu i često zanemarenu analizu razvoja ekonomske misli autori daju pregled najvažnijih povijesnih prekretnica koje su dovele do konceptualnog onečišćenja i političke polarizacije između pristalica državnog intervencionizma i njihovih ‘tržišno-fundamentalističkih’ kritičara.

Kristijan Kotarski – politolog, docent i predavač na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu

Radi nadilaženja spomenutih podjela autori se oslanjaju na teoriju kompleksnosti te pokazuju da u svijetu višestrukih ekvilibrija makro rezultati ne reflektiraju racionalne odluke pojedinaca. Naprotiv, turbulencije pojačavaju male razlike u početnim uvjetima. Walrasovski pristup opće ravnoteže preuzet iz fizike koji se oslanja na koncepte poput stabilnosti, ravnoteže i determinističke dinamike autori dograđuju konceptima iz biologije poput strukture, obrazaca, samo-organizacije sistema i životnog ciklusa.

Pristup kompleksnosti u kreiranju javnih politika inspiriran je najvažnijim uvidima teorije kompleksnosti. On pokušava prevladati današnju polarizaciju između nekritičkih zagovornika kejnezijanskih politika poticanja potrošnje i novih klasičara koji smatraju da je efikasnost takve politike u startu neutralizirana ultra-racionalnošću porezno optimizirajućih pojedinaca na mikro razini. Colander i Kupers zagovaraju novi pristup razumijevanju procesa kreiranja i provedbe politika u kojemu država i tržište nisu u antagonizirajućem odnosu.

Njihov ih liberalni svjetonazor upućuje da se društveni problemi mogu najefikasnije rješavati ‘odozdo prema gore’, ali da država ima ulogu u stvaranju optimalnih uvjeta za razvoj suradnje. Koncipiranje rješenja oslanja se na razmatranje utjecaja interpersonalne dinamike, pomoću složenih matematičkih i statističkih metoda i uz korištenje bogate ekonomske povijesti.

Iako ne iznose detaljan plan primjene pristupa kompleksnosti na kreiranje javnih politika zbog potrebe dodatnog napretka metodologije, svakako im treba priznati iznošenje svježih pogleda koji će utjecati na transformaciju ekonomskih kurikuluma i način na koji kreatori politika sintetiziraju ekonomske debate. Za razliku od standardnog okvira koji subsumira pro-tržišni i intervencionistički pristup, od kojih svaki na temelju redukcionističkih i deduktivnih modela ima pretenziju davati detaljne policy naputke, u pristupu kompleksnosti određeni model daje tek viziju bez aspiracije prema univerzalnosti. Takav pristup polazi od pretpostavke da donošenje i provođenje politika uključuje umijeće informirane prosudbe.

Knjiga ima 15 poglavlja te se može podijeliti na četiri osnovne tematske jedinice koje pokrivaju: porijeklo i značenje teorije i pristupa kompleksnosti u kreiranju politike, povijesnu debatu na relaciji ‘tržište’ i ‘država’, povezanost pojma laissez-faire i pristupa kompleksnosti, analizu određenih policy prijedloga te zagovaranje promjene u načinu izobrazbe društvenih znanstvenika. Struktura ovoga prikaza stoga će u najvećoj mjeri pratiti samu strukturu knjige.

No prije toga važno je ukratko predstaviti autore. David Colander jedan je od najplodnijih pisaca makroekonomskih udžbenika koji su ozbiljna konkurencija Samuelsonovoj i Nordhausovoj Ekonomiji. No, za razliku od ove dvojice autora duboko uronjenih u neoklasičnu sintezu, Colander u prvi plan ističe doprinose Smitha, Hayeka, Schumpetera (čak i Keynesa!) kao ekonomskih mislilaca koji su intuitivno pretpostavljali da je ekonomija kompleksan sistem. Roland Kupers je astrofizičar s bogatim iskustvom u korporativnom svijetu na raznim pozicijama u Shellu i AT&T-u. Knjiga sadrži kolaž tema, od povijesti ekonomske misli do eksperimenata u području prirodnih znanosti, sve radi što bolje demonstracije pristupa kompleksnosti.

Smith, Mill i čovjek sistema

Autori smatraju da je shvaćanje ekonomije kao kompleksnog sistema na intuitivnoj razini bilo poznato već Adamu Smithu. U Teoriji moralnih osjećaja pisao je o čovjeku sistema koji smatra da može urediti različite dijelove velikog društva lakoćom kojom to čini ruka pomičući figure po šahovskoj ploči. To viđenje počiva na zabludi da ‘figure’, umjesto vlastitih, imaju zakonitosti gibanja poznate isključivo njemu. Čovjek sistema zapravo zanemaruje da može postojati nepodudarnost tih gibanja koja dovodi do ozbiljnih socijalnih poremećaja.

Za razliku od Ricarda koji je državni intervencionizam shvaćao kao potpuno kontraproduktivan pokušaj onemogućavanja samoregulacije ekonomije, 19. stoljeće je u J.S. Millu također imalo ekonomista kojemu je na intuitivnoj razini bila poznata kompleksnost socijalnih sistema. Naime, Mill je shvaćao da zbroj dijelova nije isti kao cjelina te da su norme i institucije važni elementi pri odabiru ekonomske politike.

Hayek i Keynes

U 20. stoljeću tu tradiciju nastavio je Friedrich von Hayek čiji pristup odlično ilustrira citat iz njegovog predavanja povodom dodjele Nobelove nagrade 1974. godine: Priznajem da preferiram istinito, ali nesavršeno znanje, čak i kada ostavlja mnogo toga neodređenim i nepredvidivim, u odnosu na pretenziju egzaktnog znanja koje je vjerojatno pogrešno. Kompleksnost makroenomije bila je poznata i J.M.Keynesu, ali kako se u njegovo vrijeme nisu razvili pristup kompleksnosti i pripadajuća metodologija, Keynes je njegovu prirodu izrazio heuristički pojmovima kao što su očekivanja, ‘životinjski nagon“ i neizvjesnost.

Mnogi koji danas vide Keynesa i Hayeka kao antipode zaboravljaju da obojicu velikana ekonomske misli povezuju zajednička načela i ciljevi. To dokazuje i Keynesovo pismo Hayeku nakon objave Puta u ropstvo u kojem mu je čestitao na djelu s kojim se u potpunosti identificira u moralnom i filozofskom smislu. Autori navode da se razlike između njih dvojice sastoje tek u procjeni ozbiljnosti stanja nacionalnih ekonomija 1930-ih, pri čemu je Keynes zaključio da je potreban privremeni intervencionizam.

Nasuprot tome, Hayek je smatrao da će takav tip politike dugoročno voditi prema daleko većem stupnju državnog intervencionizma. Dakle, razlike se sastoje u taktici, a ne u načelima s obzirom na to da su oba, kao liberali preferirali pristup ‘odozdo prema gore’. Nažalost, te dodirne točke su nestale iz debate njihovih sljedbenika. Nijansirano razumijevanje Keynesa i Hayeka su potisnuli, u ime njihovog uklapanja u standardan ekonomski okvir koji se razdvaja na intervencionistički i ‘tržišno-fundamentalistički’.

Volan i ekonomija

Razlika između bogatog i siromašnog društva sastoji se u mogućnosti/nemogućnosti jednog dijela ljudi da optimalno odgovore na potrebe drugih ljudi korištenjem širokog spleta kooperativnih mehanizama za kolektivno djelovanje

Ekonomisti koji su smatrali da imaju monopol na razumijevanje Keynesa poput AbbeLernera zaključivali su da je oslanjanjem na pristup ‘funkcionalnih financija’ u potpunosti moguće provesti fino podešavanje ekonomije. Prema Lerneru, svaka ekonomija bez intervencionizma u području monetarne i fiskalne politike je poput automobila bez volana. Sam Keynes bio je pak vrlo skeptičan prema upravljanju ‘odozgo prema dolje’ korištenjem fiskalne politike pa je jednom prilikom Lerner istaknuo da Keynes nije pročitao Opću teoriju.

No, nakon Drugog svjetskog rata neo-kejnezijanski pristup postao je dominantan. Tek je kriza izazvana naftnim šokom 1970-ih dovela u pitanje neo-kejnezijanski primat u kreiranju ekonomske politike. Napad su predvodili Milton Friedman i George Stigler koji smatrali su da intervencionistička politika vodi ekonomskim neefikasnostima, dok su, politički gledano, uslijed jačanja države strepili od narušavanja načela individualne slobode. Njihovo oslanjanje na koncept transakcijskih troškova koji je prvi uveo Ronald Coase vodilo je prema zaključku da je bilo koji oblik vladine intervencije štetan i nepotreban.

Ako je Lerner smatrao da je ekonomija bez državnog intervencionizma poput automobila bez volana, Stiegler i Friedman su smatrali da je ekonomija obilježena državnim intervencionizmom poput automobila opremljenog isključivo pedalom gasa i volanom koji s ogromnim vremenskim odstojanjem reagira na želju vozača za promjenom smjera. Prema tom viđenju, vladama se ne može vjerovati da će smanjiti razinu potrošnje kada je to potrebno zbog političkog oportunizma te da će uspjeti sinkronizirati svoje poteze s fluktuacijom poslovnog ciklusa.

Koevolucija tržišta i države

Ukratko, neoklasični ekonomisti su, prema Colanderu i Kupersu, odgovorni za dvije velike greške. Prva se odnosi na zanemarivanje važnih kauzalnih veza i mehanizama povratne sprege, s osloncem na pretpostavku da se ostale stvari u analizi drže konstantnima (lat. ceterisparibus). Druga je povezana s pretjeranim fokusom na koncept ravnoteže koji je daleko lakše modelirati nego situaciju s više točaka ravnoteže do kojih potencijalno dovodi dinamičan i interaktivan proces.

Upravo je neoklasična paradigma dovela do polarizirane debate između pristaša vladine kontrole i ‘tržišnih fundamentalista’ čiji su praoci Abba Lerner s jedne te George Stiegler i Milton Friedman s druge strane. Pristup kompleksnosti koji uviđa ko-evoluciju tržišta i države nestao je iz horizonta kreatora politike. Zagubljeni su i mnogi uvidi klasičnih ekonomista koji su zauzeli oprezan laissez-faire stav, potpuno drugačiji od onoga što se danas podrazumijeva pod tim pojmom.

Taj stav je skeptičan prema državnom miješanju u rješavanje ekonomskih problema zbog čestog izostanka efektivnih mehanizama kontrole političkih elita koje ne rade a priori u općem interesu. Ipak, to ne znači da je nemoguće osmisliti konstruktivan doprinos države razvoju tržišta putem kvalitetnog institucionalnog dizajna.

Laissez-faire i pristup kompleksnosti

Premda se pisanje Adama Smitha i Johna Stuarta Milla u današnje vrijeme najčešće karakterizira kao laissez-faire, valja napomenuti da obojica prema viđenju Kupersa i Colandera ne predstavljaju ono što se danas pod time podrazumijeva. Obojica su smatrala da vlada može igrati važnu ulogu u procesu stvaranja i održavanja tržišne ekonomije te rješavanju problema koje ne može riješiti isključivo oslanjanje na tržište. U tu grupu problema danas ulazi: proizvodnja i pružanje javnih dobara, poticanje konkurentske tržišne strukture, uklanjanje eksternalija, osiguranje kvalitete proizvoda kroz sankcioniranje i implementaciju odgovarajućih standarda te zabrana trgovanja ljudskim organima ili glasovima u sklopu demokratskog procesa.

Smithu i Millu bilo je jasno da pohlepa nije konstruktivna ljudska osobina i da ultimativni cilj društva nije nužno proizvodnja što više materijalnih dobara. Svako funkcionalno društvo počiva na tri stupa: moralu ili elementarnoj pristojnosti, konkurenciji i regulaciji. Stavljajući osobni interes uz bok simpatiji između pojedinaca Smith je bio svjestan da potpuna osoba nije sebična, već slijedi set normi koje omogućavaju da je njezina sloboda kompatibilna sa slobodom drugih. U današnjem žargonu simpatiju možemo poistovjetiti sa povjerenjem ili socijalnim kapitalom.

Logična konzekvenca Smithove analize u Teoriji moralnih osjećaja odnosi se na jačanje potrebe regulacije ako pojedinci agresivno ostvaruju svoje interese na štetu drugih. Mill se je također konstantno borio s pitanjem ravnoteže između uloge tržišta i države i smatrao da nema općih principa njihove delineacije. U najboljem slučaju ekonomski modeli su poluistine koje mogu pomoći u promišljanju kompleksne realnosti, ali koji zahtjevaju dopunjavanje intuitivnim promišljanjem i kontekstualnom prosudbom.

Optimalni ishodi

Laissez-faire kod Smitha i Milla ne implicira da tržište uvijek i svugdje treba istisnuti vladine politike, već da vlada treba intervenirati tek ako tržište ne generira optimalne ishode. Kada tržište ne generira optimalne ishode? Radi se o pitanju podložnom intenzivnoj debati jer prema autorima knjige gotovi odgovori ne leže u ekonomskoj teoriji. Upravo preferencija spram tržišnog pristupa u sklopu klasične političke ekonomije nije utemeljena na znanstvenoj teoriji, već na zdravom razumu i proučavanju povijesti.

Colander i Kupers smatraju da davanje prednosti tržišnom pristupu nije utemeljeno u dogmatizmu, već na prevenciji koja zahtijeva detaljno promišljanje prije bilo kakvog konkretnog policy savjeta koji pretpostavlja ulogu vlade. Takav pristup temelji se na uvjerenju klasičnih ekonomista o opasnosti pretjeranog vladinog djelovanja zbog nedemokratske prirode tadašnjih država i vrlo slabe dostupnosti informacija potrebnih za donošenje detaljnije politike. U današnje vrijeme, kada 60% suverenih država spada u izborne demokracije, još postoji niz zamki u nekritičkom oslanjanju na vladine mehanizme, zamke koje su detaljno opisane pomoću Buchananove i Tullockove teorije javnog izbora te logike kolektivne akcije Mancura Olsona.

Roland Kupers

No, uloga vlade kao seta institucija putem kojih pojedinci djeluju radi ostvarenja određenih ciljeva i dalje ostaje neizostavna jer je uloga vlade podjednako ‘prirodna’ kao i tržište. Pristup kompleksnosti kroz laissez-faire aktivizam zagovara uzajamno prožimanje tržišta i države stvaranjem takve ekonomske strukture koja će maksimizirati potencijal rješavanja problema pristupom ‘odozdo prema gore’.

Najvažniji uvidi

Knjiga Davida Colandera i Rolanda Kupersa nudi nekoliko važnih zapažanja koja na kreativan način kombiniraju različite ideje:

  1. Nije moguće u potpunosti razumijeti kompleksnu i evolutivnu ekonomiju; kompleksni sistemi nisu podložni kontroli i kreatori politike moraju se osloboditi iluzije planera.
  2. Usprkos tome što nije moguće kontrolirati ekonomski sistem, moguće je na njega imati suptilan utjecaj. Prema standardnom neoklasičnom pristupu utjecaj se svodi isključivo na korištenje ekonomskih poticaja unutar zadanog institucionalnog sklopa koji se oslanja na koncept homooeconomicusa. Pristup koji se temelji na perspektivi kompleksnosti ključan naglasak stavlja na evoluciju institucija i promjenu ekonomskih preferencija. Preferencije, norme, ukuse i institucionalni kontekst ne promatra kao egzogeno determinirane i fiksne, već kao endogene i podložne gradualnoj promjeni. Ljudsko djelovanje nije potpuno ograničeno određenim institucionalnim sklopom u kojemu figurira specifično viđenje ljudske racionalnosti. Naprotiv, viđenje racionalnosti mijenja se interakcijom institucija i aktera čije djelovanje pokušavaju usmjeriti ili ograničiti.
  3. Tržište je jednako prirodna pojava kao i vlada i oboje su koevoluirajući kompleksni sistemi koji su neodvojivi. Simbol ouroborosa ili zmije koja grize vlastiti rep, preuzet iz gnostičko-mistične tradicije, dobro reprezentira spoj cikličke prirode života i pokazuje potrebu transcedencije umjetno konstruiranih dualnosti, u ovom slučaju dihotomije tržišta i države. Postojeći tržišni promašaji su ogledalo prethodnih pogrešnih odluka u izgradnji institucionalne arhitekture, dok koncept efikasnog tržišta nije moguć ako ono nije ukorijenjeno u odgovarajući socijalni i politički kontekst. Ekonomske politike mogu biti koncipirane više ili manje ‘odozgo prema dolje’ i ‘odozdo prema gore’ no obje vrste zahtjevaju određen tip implicitne i eksplicitne javne politike, čak i kad se ta politika svodi na pasivno držanje po strani.
  4. Colander i Kupers potiču sinergiju pristupa ‘odozdo prema gore’ i ‘odozgo prema dolje’ pri čemu vlada ne nameće rješenje, već stvara poticajnu klimu za rješavanje problema. Fuzija pristupa ‘odozdo prema gore’ i ‘odozgo prema dolje’ sastoji se u mogućnosti da prikupljanje velike količine podataka bude iskorišteno za prezentiranje nekoliko opcija učinkovitog djelovanja s više razine u kombinaciji s ordinalnim rangiranjem opcija na nižoj razini. Tako na primjer Francuska pošta koristi posebne algoritme koji izračunavaju nekoliko najkraćih ruta za raznošenje pošte dok je poštarima na terenu prepuštena sloboda odabira neke od ponuđenih opcija. Autori predlažu sličan pristup u analizi potencijalnih reformi u zdravstvenom i obrazovnom sektoru.
  5. Kad je riječ o politikama ‘odozdo prema gore’, pozitivne promjene u klimatskim i okolišnim politikama moguće je postići tek ako se postupna promjena percepcije i normi građana u smjeru okolišnih ciljeva poveže s mogućnošću stimuliranja inovacija i kvalitativne promjene ekonomske strukture. To je daleko produktivniji pristup nego da nekoliko samoprozvanih protagonista zaštite okoliša, zarobljenih u promišljanje o ‘cijeni koju je neizbježno platiti u svrhu višeg dobra’, nameću rješenja ‘odozgo prema dolje’ onima koji ne dijele njihove preferencije. Kupers i Colander smatraju da ukoliko korporacije troše milijarde na oglašavanje u svrhu oblikovanja ukusa i normi pojedinaca, isto trebaju pokušati liberalno-demokratske vlade demonstriranjem moralne snage vlastitim primjerom umjesto djelovanjem pomoću prisile. Rimski pjesnik Horacije još je davno zapisao da su zakoni bez moralne snage beskorisni.
  6. Ne postoji generalna politika kompleksnosti, ona je isključivo kontekstualna i ne sastoji se seta pravila, već seta alata koji kreatoru politike pomažu u nastojanju da razumnom prosudbom dođe do odgovarajuće politike. Ekonomski rast i proizvodnja materijalnih dobara ne bi trebali biti ciljevi sami po sebi, već pozitivna eksternalija brzine kojom se rješavaju određeni materijalni i socijalni problemi uključivanjem u taj proces velikog broja kreativnih i međusobno komplementarnih pojedinaca.
  7. Vlada je institucija koja evoluira i ne postoje generalne nekontekstualne preporuke. Kao jedan od mogućih primjera primjene pristupa kompleksnosti mogli bismo istaknuti analizu fiskalnih politika SAD-a i Europske unije. Usprkos iznimnim političkim poteškoćama u njezinoj implementaciji, ekspanzivnija fiskalna politika je puno potrebnija u kontekstu eurozone u odnosu na SAD kao integriranu nacionalnu ekonomiju. No, pristup kompleksnosti uvažava poteškoće u pokušaju implementacije takve politike kao što su: problematičan odnos principala i agenta, veličine multiplikatora, kaskanja perioda implementacija iza faze poslovnog ciklusa, pitanje produktivnosti i strukture potrošnje.
  8. Kompleksni sistemi sadrže nekoliko vrlo važnih mjesta koja onemogućavaju jednostavno modeliranje u kojemu su egzogena i endogena varijabla u proporcionalnom odnosu. To su prvenstveno: ovisnost o prijeđenom putu, postojanje nelinearne dinamike, mogućnost zarobljenosti sistema unutar suboptimalnog stanja (primjer oslanjanja na QWERTY tipkovnicu, uvjetovan potrebom prvih daktilografa, usprkos tome što danas postoji daleko efikasniji načini organizacije tipkovnica), spontane tranzicije koja dovodi do izranjajuće kompleksne strukture, pojava višestrukih ekvilibrija koji odudaraju od koncepta jedne fiksne. Odličan primjer koji kontrastirastandarnipolicy okvir i pristup kompleksnosti upravo je kompromis između cilja efikasnosti i otpornosti sistema. Npr. japanski just-in-time sistem proizvodnje maksimizira efikasnost, ali je u slučaju tsunamija 2011. pokazao svoje nedostatke. Tsunami je izazvao potpunu paralizu proizvodnje jer nije postojala zaliha inputa potrebnih za nastavak proizvodnje u roku od svega nekoliko dana nakon katastrofe, a time je posebno bila pogođena automobilska industrija. Umijeće kreiranje politike sastoji se u fokusu na oba cilja umjesto jednodimenzionalnog inzistiranja na konstantnom povećanju efikasnosti.
  1. Rješenja postojećih ekonomskih i socijalnih problema moguće je postići uz oslanjanje na kombinaciju pristupa ‘odozdo prema gore’ i ‘odozgo prema dolje’ koji se međusobno prožimaju poput već spomenutog ouroborosa. Prema mišljenju autora, potrebno je prevladati dihotomiju prema kojoj pro-tržišni pristup zahtjeva pristup ‘odozdo prema gore’ dok je ulogu vlade moguće isključivo konceptualizirati kao aktera koji nameće norme i politiku. Naprotiv, aktivistički laissez-faire pristup potiče politike usmjerene na stvaranje ekonomske strukture unutar koje je moguć procvat laissez-faire inicijativa u obliku socijalnog poduzetništva. Na taj način moguće je prevladati dihotomiju organizacijskih na neprofitne i i profitne. Autori zagovaraju etabliranje dobrobitnih institucija (engl. for-benefit institutions) koje integriraju materijalne i socijalne ciljeve. Umjesto cilja, profit postaje sredstvo društvene transformacije. Upravo takav tip institucija pomiruje realizaciju materijalnog i socijalnog blagostanja koji nikako nisu sinonimi kao što to proizlazi iz do sada dominantne neoklasične sinteze. Osim toga, dosadašnji način ostvarenja socijalnih ciljeva putem filantropije striktno je razdvajao zarađivanje novca i pokušaj kanaliziranja prema neuralgičnim društvenim točkama. Oslanjanjem na srednji put moguće je pomiriti i integrirati socijalne ciljeve poput zdravlja i dobrobiti pojedinaca na financijski održiv način. Dobar primjer bila bi institucionalna forma koja u svojoj osnivačkoj povelji smatra da joj primarni cilj nije konstantno ostvarenje profita prodajom lijekova protiv dijabetesa, već eliminacija dijabetesa u svijetu. Takav pristup primjenjuje jedan od vodećih proizvođača lijekova Novo Nordisk. Autori zaključuju da je ovakav pristup vrlo sličan transcediranju dihotomije između državnog i privatnog upravljanja zajedničkim dobrima poput šuma i voda razvijanjem kolektivnih institucija na lokalnoj razini o kojima je pisala dobitnica Nobelove nagrade Elinor Ostrom.
  1. Zadnje, ali ne i najmanje važno, autori zagovaraju stvaranje potpuno novog kurikuluma za društvene znanstvenike prilagođenog uvidima iz teorije kompleksnosti. Dotični okvir trebao bi prevladati pretjerano oslanjanje na konvencionalno matematičko modeliranje i u daleko većoj mjeri reflektirati transdisciplinarni pristup kompleksnosti koji dugoročno zahtijeva napredniju razinu matematičke analize mreža. Ovaj pristup uvažava i obuhvaća nelinearne dinamičke procese sa kompleksnim feedback mehanizmima. Ključni instrumenti kompetentnih društvenih znanstvenika budućnosti sastojali bi se od poznavanja statističkih i ekonometrijskih tehnika, evolutivne teorije igara, agent-based interaktivnog modeliranja, povijesti ekonomske misli i humanističke naobrazbe.

Zaključak

Lajtmotiv cijele knjige je poimanje kapitalizma kao evolutivnog sistema sposobnog za pronalaženje rješenja ‘odozdo prema gore’. Razlika između bogatog i siromašnog društva sastoji se u mogućnosti/nemogućnosti jednog dijela ljudi da optimalno odgovore na potrebe drugih ljudi korištenjem širokog spleta kooperativnih mehanizama za kolektivno djelovanje.

Sukladno tom uvidu ključan cilj ne bi trebao predstavljati porast BDP-a, već koncept povećanja sposobnosti pojedinaca da vode dobar život iz njihove perspektive, kao što ga je prvi artikulirao AmartyaSen. Razvoj se pri tome sastoji u ekspanziji sposobnosti društva. Takav pristup je vrlo sličan pristupu Ricarda Hausmanna koji ekonomije također percipira kao set sposobnosti koje se međusobno mogu slagati poput LEGO kockica (integriranjem različitih mreža) radi proizvodnje sve kompleksnijih dobara i usluga.

Ekonomski rast i proizvodnja materijalnih dobara ne bi trebali biti ciljevi sami po sebi, već pozitivna eksternalija brzine kojom se rješavaju određeni materijalni i socijalni problemi uključivanjem u taj proces velikog broja kreativnih i međusobno komplementarnih pojedinaca. Knjiga Rolanda Kupersa i Davida Colandera je iznimno svježa i lako čitljiva te preostaje nada da će sve veći broj kreatora politike i budućih znanstvenika upoznati filozofsku pozadinu i praktične implikacije pristupa kompleksnosti. To je neminovno ukoliko je svrha kreiranja javnih politika stvaranje što slobodnijih, uspješnijih i otpornijih društava 21.stoljeća.