Autor Petar Šarić član je Centra za javne politike i ekonomske analize, po struci sociolog i filozof
Teško da postoji i jedan pothvat modernog uređenja koji sa sobom nosi veću auru strahopoštovanja od nuklearne sile. Iako se sama nuklearna energija i radioaktivni materijali primjenjuju u mnogobrojnim inženjerski potkovanim procedurama dvije su najpoznatije – oružje masovnog uništenja i nuklearni reaktori. Nuklearna sila u službi oružja masovnog uništenja nudi kapacitet samoubojstva vrste, ili barem uništenja aktivnih civilizacija i svjetovnog života kakav je poznat. Povijesni pregled druge polovine 20. stoljeća ukazuje na to da je spoznaja ove činjenice bila primarni nositelj dualnog geopolitičkog poretka svjetovno-materijalističkih aktera SAD-a i USSR-a. Rat je iz jednostavne, teritorijalne konfrontacije prerastao u dimenziju strateško-informacijskog nadmetanja. U tom slučaju obje strane aktivno djeluju, ali ipak izrazito paze da ne prođu granicu koja bi dovela do nuklearne apokalipse, s obzirom da bi primjena nuklearnog oružja bila kolektivno-samoubilački potez države koja bi se na to odvažila. Iako zapadne sile ponosito slave trijumf mira i smanjenje broja ratova, izglednija je istina da velike globalne sile apstiniraju od nuklearnog rata primarno iz anksioznosti i straha od obostranih posljedica nuklearne katastrofe. Paradoksalno, najmoćnije sredstvo uništenja i pokoravanja postaje centralni element mira u svijetu. Naravno upitno je do kada se može očekivati kontinuitet ovog anksioznog mira, s obzirom da izazivajuće centralističke sile poput Kine i Rusije sve više ispituju granice tolerancije zapadne sfere utjecaja u okviru NATO saveza. Posljedice uporabe nuklearnog oružja demonstrirane su intervencijom SAD-a na teritoriju Japana, odnosno gradova Hiroshime i Nagasakija. Ono što se rijetko ističe je da su Hiroshima i Nagasaki bile važne točke katoličke vjere u ondašnjem Japanu. Hiroshima je bila dom katoličke isusovačke misije, a Nagasaki je bio grad s najvećim brojem katolika. Tragedija sudbine je i u tome da je atomska bomba u Nagasakiju bačena upravo u neposrednoj blizini katoličke četvrti Urakami. Samim time nuklearni napad se pokazao najdestruktivnijim upravo na štetu japanskih katolika. Prema dostupnim procjenama u eksploziji su ubijene i do dvije trećine katoličkog stanovništva Nagasakija.
Kultura straha i njezine posljedice
Dramatične ilustracije bespomoćnosti japanskog naroda da s ikakvom šansom uspjeha ratuje protiv ovakve pobjedničke sile sa sobom donose i popratni strah od nuklearne sile općenito. Dominantna konotacija nuklearnog elementa u ljudima pobuđuje apokaliptične scenarije, raspad biološkog tijela uništenog radijacijom i strah od nepoznatih radioaktivnih čestica koje nose sudbonosni otisak smrti prije nego je čovjek i svjestan da je ozračen. Toj slici ne doprinosi niti romantizirana vizija černobilske katastrofe i svih popratnih posljedica. Svi ovi scenariji u kombinaciji oko teme nuklearnog stvaraju perspektivu straha i destruktivnosti. Ipak, čovjeku nije sudbina da živi kao rob uvriježenih strahova nego da trezvenim razumom propita jesu li oni presudni. U društvenim znanostima postoji pristup sociologije rizika čija je osnovna pretpostavka da društvena percepcija rizika nije uvjetovana objektivnim okolnostima globalnih opasnosti već uvelike ovisi o normativnim perspektivama. Te normativne perspektive o tome čega se treba bojati u kulturi straha[1] često utvrđuju masovni mediji i interesne skupine. Prema tome, samo zato što postoji strah od nekog globalnog problema čiji je rizik percipiran i često filmski hiperinfliran, ne slijedi da je taj rizik zaista toliko opasan. Nuklearna energija može poslužiti kao školski primjer ovog fenomena, radikalni povijesni primjeri bombardiranja Japana, Hladnog rata i černobilske katastrofe nose vizuru nuklearnog uništenja, dok u praksi drugi izvori energija nemaju takve fatalne konotacije. No, samo zato što nema fatalnih konotacija to ne znači da su drugi oblici energije čišći ili manje opasni za ljudski život i civilizaciju. Noseća ideja iza ovog teksta temelji se na aksiomu da su strahovi od nuklearne energetske sile promašeni i preuveličani zbog nesretnih povijesnih okolnosti i holywoodskih scenarija kataklizme, te da nuklearnu energiju treba promatrati u žaru optimizma, kao tehničko postignuće čija renesansa tek dolazi i kao priliku za ostvarenje presudne energetske suverenosti Hrvatske. Polazeći od te vizije, doprinos koji treba ostvariti je i filozofsko raščlanjivanje nuklearne komponenta stvarnosti kroz metafizičku, kulturnu i političku dimenziju.
Metafizika nuklearne energije
Što se tiče metafizike, u fizikalnom procesu nuklearne fisije sadržan je paradoks, cijepanje atoma i prikupljanje masovne količine energije koja je u tom procesu ispuštena podrazumijeva izuzetan primjer stvaranja energije kroz uništenje. Logika paradoksa često kontemplacijski može poslužiti kao put do istine, ako se dva univerzalna pojma stave u kontradikciju moguće je doći do istine uzimanjem istinitosti elemenata sadržanih u obje krajnosti. Kao ogledni primjeri mogu poslužiti raniji pokušaji dosezanja istine kontradikcijom u formi iracionalne-racionalnosti i univerzalnog-partikularizma. Paradoksalnost kao takva prisutna je i u vjeri te smislenosti života, najsmislenije lekcije i napredak slijede patnju, stoga ideja patnje funkcionira kao usmjereni put prema smislu. Fizički trening i vitalnost isto prate obrazac privremenog uništenja tijela trošenjem do regeneracije mišićne mase u snažnijoj i proširenoj formi. Naravno, radi se o radikalno različitim dimenzijama stvarnosti, ali nedvojbeno je da u pozadini leži paradoksalnost u obliku svojevrsnog otajstva živoga svijeta. Premda i drugi oblici korištenja energije podrazumijevaju neki proces nalik paradoksu, kao što je izgaranje goriva uz popratno ispuštanje iskoristivog oblika energije, kod nuklearne fisije je taj proces najjasniji i najčišći. Svi operativni nuklearni reaktori trenutno i primjenjuju nuklearnu fisiju, dok je puno moćnija alternativa fuzije još uvijek uglavnom predmet ispitivanja. Što se tiče same fuzije ona ne podrazumijeva cijepanje, već koliziju, te popratno ispuštanje energije kroz spajanje. Sama fuzija također podrazumijeva perceptivnu orbitu paradoksa, iako se radi o drugom smjeru, dok fisija uništava i dijeli jedno na dvoje, fuzija uništava dvoje da nastane jedno. Iz oba procesa koja imaju konturu logičkog paradoksa stvaranje-uništenjem, dolazi energija koja se može prenamijeniti za potrebe čovječanstva.
Energetska suverenost nasuprot ideološkom fatalizmu
Kulturni kontekst navezan na nuklearnu energiju općenito je obilježen fatalističkim scenarijima koji su ranije spomenuti. Najviše zbog toga, ali i zbog drugih čimbenika, nuklearni potencijal danas često pada u drugi plan i u centar promišljanja ulaze drugi, inferiorniji energetski potencijali. Činjenica je da svaki tehnološki novitet prati određeni hype periododnosno vrijeme entuzijazma. To vrijeme entuzijazama oko nuklearnog potencijala bilo je najizraženije u širem okviru od sredine prema kraju prošlog stoljeća. Nakon toga entuzijazam polako jenjava, što zbog neracionalnih strahova koji su apostrofirani černobilskom katastrofom, što zbog objektivnih izazova kao što su zbrinjavanje radioaktivnog otpada i visokih troškova pravilnog inženjerstva i tehnologije u pogonima. Politički kontekst direktno je navezan na kulturni i često reflektira neracionalne strahove ili u potpunosti ignorira pitanje nuklearnog potencijala. Činjenica je da su potrebe za energijom sve veće i da dobar dio dominantnih izvora kao što su fosilna imaju svoje okolišne i geopolitičke posljedice, te da sami po sebi nisu neiscrpivi. Postoje frakcije koje traže industrijsko-politička rješenja u kontekstu ove situacije. Pristup zelene ljevice uglavnom je energetsko-donkihotovski, samo što oni ne ratuju s vjetrenjačama, već s njima potpisuju pakt za spas civilizacije. Bez potrebe za ulaženjem u dublji pogled na situaciju, ono što se može istaknuti je da nuklearna energija, koja ima veliki potencijal za službu prenamijene energetskog izvora i smanjenje uporabe fosilnih goriva, često biva ignorirana i pada u drugi plan.[2]
Dva realna politička argumenta koja se mogu dati kao izazov uporabe nuklearne energije su taj da državna ovisnost o nuklearnoj energiji u principu osigurava centralizaciju države i ovisnost građana u državi, dok bi neki drugi izvori kao što su solarni paneli osigurali određenu razinu suverenosti građana, odnosno mogućnost da sami prikupljaju i raspolažu energijom. Drugi argument može ići u smjeru toga da su nuklearna postrojenja ogromni projekti čija izgradnja može potrajati i nekoliko desetljeća, pa prema tome ne predstavljaju rješenje koje bi bilo ostvarivo u dogledno vrijeme. Što se tiče prvog argumenta, on je točan, nuklearna postrojenja jesu tehnički zahtjevni projekti koji iziskuju visoku razinu državno-birokratske organizacije, te samim time tim autoritetima nude i visoku razinu kontrole raspolaganja proizvedenom energijom. Ipak, ono što može ići u prilog lokalnoj suverenosti, ako je to čežnja neke lokalne zajednice, je razvoj manjih lokaliziranih reaktora, čija proizvodnja nije direktno i nužno navezana na odluke širih državničkih struktura već na autoritet lokaliziranih zajednica. Ova mogućnost donekle nudi odgovor i na drugi argument, s obzirom da se manja postrojenja mogu lakše i brže izgraditi. Što se tiče same vremenske dugoročnosti projekata nuklearnih postrojenja, to i dalje stoji kao određeni izazov. No prije nego se ponudi dublji odgovor na to pitanje potrebno je razotkriti ideološki fatalizam čiji se pojavni oblici javljaju još od Thomasa Malthusa pa sve do danas. Malthus je tvrdio da zbog visokog brojčanog rasta stanovništva, države i narodi neće moći proizvesti dovoljno hrane te da će to dovesti do kolapsa i sveopćeg pada populacije. Ono što se desilo su bile inovacije, i metode masovne proizvodnje koje su omogućile globalnom čovječanstvu da bez propasti dođe do održivosti brojčane količine ljudi koja bi Malthusu bila nezamisliva. Slična proroštva propasti se javljaju i danas. Pripadnici tih struja već neko vrijeme tvrde da okolišna kataklizma vreba iza ugla i da čovječanstvo gotovo da i nema više vremena za reakciju. Iako je onečišćenje okoliša i čovjeka definitivno problem koji se treba adresirati, zapadanje u fatalizme se nikad kroz povijest nije pokazalo opravdano pa tako i u ovom slučaju vjerojatno podrazumijeva preveliku razinu povjerenja nekih intelektualaca u neke jednodimenzionalne računice. Rješenje takvih problema u svakom slučaju nije ležanje na cesti i histerično vrištanje u bezdan, ili pokušaj povratka u šume, nego, kao i uvijek, ulaganje u inovacije, konkretno, inoviranje u svrhu što efikasnijeg iskorištavanja potencijala nuklearne energije.
Faustov izbor: tehnika u službi transcendencije
U okvirima rasprave o energetici i razvoju tehnike i tehnologije, te korištenju nuklearne energije, ono što se nameće kao pitanje je navezanost čovjeka na tehnologiju, odnosno modernistička čežnja da čovjek stekne bezgraničnu moć kroz energiju. Uporaba tehnike u najtrulijem materijalističkom obliku je nesigurni pokušaj čovjeka da postane bog, druge strane uporaba tehnike za ostvarenje plemenitih ciljeva je djelovanje čovjeka na tragu slike Božje po kojoj je stvoren. Čovjek koji koristi tehniku za ostvarenje vlastitih sebičnih čežnji i za jeftin pokušaj ispunjenja vlastite unutarnje praznine, po hijerarhiji bića od Sv. Augustina degradira svoju prirodu i hvata se za element životinje. Onaj koji koristi tehniku za zaštitu i širenje dostojanstva, časti, dobra i ljepote usmjeren je, prema ranije spomenutoj hijerarhiji, prema Bogu. Sama po sebi, tehnika i tehnologija nije niti zlo niti dobro, već iskušenje s širim materijalnim posljedicama od iskušenja koja su ljudi u povijesti imali. Zlouporaba mača ima loše posljedice, zlouporaba katapulta tragične, a zlouporaba nuklearnog oružja kataklizmičke. Prema tome, ono što svijetu koji raspolaže ovom razinom materijalne odgovornosti treba, više nego ikad, je ispravnost moralnog orijentira utemeljenog u transcendentnoj i produhovljenoj viziji svijeta i čovjeka. Faustijanska kultura Europe mora preživjeti, problem faustijanizma nije što inovira i motivira razvoj, to mu je snaga i potencijalna blagodat. Problem je u tome što je Faust prodao dušu vragu i to materijalno koje želi postavio kao svrhu za sebe. Ako Europski faustijanizam ne želi ići putem propasti, još veću snagu i bogatstvo za motiv inovacije i generiranje tehničke dobrobiti treba iznijeti iz povjerenja prema vječnoj transcendentno-duhovnoj istini. Nuklearna energija, odnosno sabiranje energije ispuštene razdvajanjem i kolizijom atoma, ne smije biti pokušaj čovjeka da postane bog, nego mobiliziranje prilika i blagodati u Božjem svijetu za činjenje dobra u skladu s istinom na kozmičkoj skali.
Uloga Hrvatske
Ovim motivom i stavom treba biti vođena i Hrvatska. Bjelodano je da sa strane naše domovine postoji povijesna težnja korištenja nuklearnog potencijala poglavito iz izvora Nuklearne elektrane Krško. Ali, ono što treba učiniti, po civilizacijskoj dužnosti, je inicirati opcije izrade elektrane na matičnom teritoriju i pogoniti sve popratne procese. Situacija je povijesnog trenutka buđenja renesanse nuklearnog potencijala, i na Hrvatskoj je da se pozicionira kao nositelj, a ne samo pratitelj, sveopćeg energetskog trenda.
U svakom slučaju, zakonodavni okvir za razvoj nuklearne energije u civilne svrhe pozitivan je korak u tom smjeru.
[1] Furedi, F. (1997). Culture of fear: Risk-taking and the morality of low expectation. Cassell.
[2] 1. Qvist, M., & Clean Air Task Force. (2025). Beyond LCOE: A systems-oriented perspective for evaluating electricity decarbonization pathways. Clean Air Task Force (CATF); 2. Emblemsvåg, J. (2025). What if the world had invested in nuclear power instead of variable renewable energy sources? International Journal of Sustainable Energy, 44(1). https://doi.org/10.1080/14786451.2025.2586924
