Intervju je objavljen 8. veljače 2025. u Magazinu Glasa Slavonije
Emil Pavić, potpredsjednik Centra za javne politike i ekonomske analize (CEA), ekonomist i prodajni konzultant
- Koliko je akcija bojkota trgovina i trgovačkih lanaca, koja se koliko vidimo intenzivira svakog petka, ali i preko tjedna, osim bunta protiv visokih cijena i posljedično inflacije također i jedan oblik građanskog neposluha? Može li se govoriti i o takvom kontekstu u širem smislu? Pročitao sa s tim u vezi komentar da bojkot nije rješenje, ali građanski neposluh jest…
Nikako ne bih koristio termin „bojkot“ ili „neposluh“. Radi se naime o opravdanom strahu građana odnosno potrošača da im situacija s novcem i rastom cijena izmiče kontroli i da se nešto treba poduzeti u okviru slobodne volje na samom tržištu. Naravno da je akcija građana kao potrošača opravdana. Ipak, da li je isključivo trgovina opravdan prvi korak, o tome se da diskutirati. Evo nekoliko ključnih podataka kao uvod u ovu složenu temu, ukupna dobit svih trgovačkih lanaca za 2024., okvirno je oko 160 milijuna EUR. Toliko je otprilike dobit dva najveća telekoma, a dobit banaka koje posluju u RH je čak 2 milijarde EUR, odnosno 2000 milijuna EUR. Dakle dobit trgovine je svega oko 8% dobiti banaka. Nisam vidio da građani u ovoj akciji (u dovoljnoj mjeri) spominju banke ili telekome. To izgleda „logično“ jer smo usmjereni na svakodnevnu potrošnju i obraćamo pažnju samo na ono gdje smo nekada „imali kontrolu“ nad cijenama; dakle, prema svakodnevnoj košarici koja je sve skuplja. Naravno da u ovoj situaciji rasta cijena imamo veliko dizanje plaća u nekoliko godina, što je povećanje od preko 50% u samo 4 godine. Dodajmo i snažan rast mase javnih plaća na gotovo 13% BDP-a, u čemu smo rekorderi unutar EU-a. Taj rast je doprinio podizanju potražnje odnosno potrošnje. Došli smo do niske stope nezaposlenost (ispod 5%), dok su dignute cijene mnogih proizvoda. Da li je i za toliko rasla produktivnost i učinkovitost ekonomije?
Kako bih pokušao objasniti glavne uzroke inflacije na području EU-a moram krenuti od velike recesije koja je započela 2009. godine. EU je imala velikih problema s likvidnošću sustava i država od kojih se najviše isticala Grčka, koja je bila na rubu mogućnosti vraćanja svojih dugova, popularnog naziva bankrot odnosno „default“ gdje zemlja više nije sposobna refinancirati svoje prispjele obveze. Europska središnja banka (ECB) tada vodi politiku „kvnatitativnog popuštanja“ odnosno odobravanja novog EUR-a bankama s niskim kamatama kako bi se potaknulo kreditiranje građana i gospodarstva i kako bi se kotač ekonomije ponovo pokrenuo. To je uspješno trajalo cijelo desetljeće i onda je konačno postalo jasno da su niske ili nikakve kamate dovele do inflacije. Štoviše, imali smo situaciju da Njemačka plaća negativnu kamatu na dug investitorima odnosno investitori plaćaju Njemačkoj kako bi mogli kupiti njezin dug. Situacija koja se nikada prije nije dogodila. Jasno je bilo da se to neće na duge staze moći održavati. Tada dolazi nesretna 2020. godina i pandemija COVID-a kada se stanovništvo poziva da ostaje kod kuće a biznisi da rade koliko je to god moguće bez velike interakcije i fizičkih kontakata. Mnoge industrije su ugrožene, od ugostiteljstva, turizma i ostalog no zaposleni primaju naknadu i ostaju kod kuće. Velika emisija novca koja se dogodila te 2020 godine je zapravo novac direktno upumpan u sustav kako bi se održao socijalni mir i zaposlenost. Politika nije smjela dozvoliti da se uz nezapamćenu medicinsku krizu dogodi i velika ekonomska kriza uzrokovana inflacijom i rekordnim subvencijama. Razne lockdown restrikcije bile su pretjerane i posljedice plaćamo i danas. Cijena tog kvantitativnog otpuštanja je velika likvidnost građana potrošača koja nije rezultat rasta produktivnosti već rasta novčane mase; jednostavno rečeno novca ima više nego prije, kamate su i dalje niske a potražnja nakon otvaranja ekonomija raste. Skaču i cijene sirovina, gotovih proizvoda i ulazi se u razdoblje inflacije koja polako izmiče kontroli.
Odlične post-pandemijske turističke sezone ostavljaju likvidnost građanima s obale koju oni tradicionalno prelijevaju u nekretnine na obali ili u Zagrebu, podižući cijene kvadrata novih stanova.
Mi smo uz sve navedeno imali i dva potresa, pa smo zbog obnove primili značajna sredstva od EU koja se i sada troše iz tih razloga. To je sve podignulo cijene materijala, rada u građevini, manjak ljudi u izvođenju radova diže te cijene u nebesa pa imamo slučaj da smo polaganje keramike plaćali 15 EUR po m2 2021 a danas 35 EUR. Sve to diže cijene, rast plaća koji sam spomenuo od čak 56% u 4 godine uzima danak i danas imamo to što imamo.
Rast državne potrošnje i proračuna je od 2020. do 2024. bio vrlo velik. Rast socijalne komponente prava i plaća u javnom sektoru također je jedan od uzroka rasta cijena jer direktno utječe na potražnju koja onda podiže i cijene proizvoda i usluga. Moramo otvoreno reći da se treba uspostaviti kontrola rashoda na razini opće države i da je potrebno razmotriti i daljnja porezna rasterećenja građana i smanjivanje stope PDV-a na hranu i osnovne životne namirnice na 5%.
Ovdje želim reći da stvari nisu nimalo jednostavne ali da one sada eskaliraju i inflacija ponovo raste, sada smo na vrhu euro zone po rastu inflacije od gotovo 4,5%.
- Zašto je zapravo hrana skuplja u Hrvatskoj nego ostatku EU? Koji su glavni razlozi, je li to i zbog toga što Hrvatska ima visoke poreze na potrošnju, što značajno utječe na cijene hrane u maloprodajnim lancima…? Građani u Hrvatskoj koji su sudjelovali u bojkotu tvrde da su cijene niže u bogatijim europskim zemljama. Zašto zemlje s nižim životnim standardom plaćaju skuplje?
Nažalost mi smo uvozno orijentirana ekonomija i većinu toga što nam treba uvozimo. Neki okviran izračun jest da proizvodimo svega 60% domaćih potreba za hranom dok ostalo uvozimo. Također malo tržište malog volumena često nam ne dozvoljava da trgovina kao krajnja instanca za potrošače ne dobiva proizvode direktno od proizvođača već preko distributera koji onda to prodaje dalje. Na to treba dodati i logističke troškove zbog recimo često zanemarenog nepovoljnog geografskog položaja zemlje gdje imamo velike udaljenosti a mali broj stanovnika, gdje imamo u grubo 1000 km cestom od Osijeka do Dubrovika a sve se to treba uzeti u obzir dok se radi kalkulacija cijena. Tu je i PDV od 25% na većinu prehrambenih artikala, jer je 5% samo na neke. Problem zemalja s nižim dohotkom od EU prosjeka (mi smo sada na 76% prema posljednjim podacima Eurostata) jest da potrošači većinu dohotka troše na hranu i onda su naravno i više osjetljivi na sve oscilacije i povećanja i više to svakodnevno osjećaju. U bogatijim zemljama s više stanovništva veće je i tržište, ali ono najvažnije, veća je i konkurencija pa se onda lanci natječu a ne gledaju kao kod nas koliko tko ima cijenu na polici pa se prate i tu imamo zapravo minimalne razlike. Mi također nemamo pravog, „hard“ diskontera koji će biti povoljniji za barem 30% u odnosu na ostale jer su oni koji su došli s tom namjernom shvatili da za tim nema potrebe jer potražnja samo raste i ne opada. Sada se stvari ipak mijenjaju no kao što sam na početku rekao, trgovina je dio ove situacije i nije sama. Potrebno je reflektor postaviti prema uzrocima inflacije, a to je primarno monetarni fenomen. A građani bi trebali pripaziti na potrošnju i ustegnuti se kupovanja svega kako bi se ovaj napregnuti motor ipak malo ohladio. Bez toga cijene će i dalje rasti.
- Kad se sve uzme u obzir, kakvo bi bilo učinkovito i dogoročnije održivo rješenje za problem rasta cijena u Hrvatskoj? Koliko vidim predlaže se i jedan izraelski model…
Svako transparetno komuniciranje cijena je odlična stvar – i ne samo za trgovinu. Potrebno je pod povećalo staviti sve što kupujemo kako bismo zaključili tko ima velike koristi a tko samo pokušava plivati i taj ulazni trošak koliko mora prebaciti na krajnjeg kupca. Nikako ne smijemo zaboraviti da smisao biznisa jest zarada odnosno profit, da biznisi nisu socijalna ustanova i da oni na kraju krajeva zapošljavaju naše ljude i daju im dohodak koji oni zarađuju kod njih.
Sve je to povezano a za početak idemo razmisliti bez čega možemo pa se ustegnimo od toga i taj višak usmjerimo prema štednji, investiraju i financijskoj pismenosti građana.
Financijska pismenost građana jako je važna tema i ja se zalažem da se kao predmet u školama uvede kao obvezan. Naime potrebno je našoj djeci objasniti što je to novac, da je to roba kao i svaka druga i da znaju osnovne pojmove, što je kamata kao cijena novca, što je štednja, kako investirati u štednju, zbog čega je to važno za ekonomiju…. Naša djeca će trebati više odgovornosti kako bi uz pomoć raznih fondova ali i ostalih instrumenata pametno ulagali u svoje buduće mirovine te imali pristojnu treću dob bez velikog opadanja standarda. Nikako ne smijemo zaboraviti da su naša djeca punoljetna već nakon srednje škole, s 18 godina života i da već tada imaju račun u bankama, da mogu dignuti kredite, otvarati tvrtke i biti u svijetu biznisa, ajmo ih naučiti osnovama kako bi imali svijest da ako su potrošači i ako imaju novac da onda imaju i slobodu odlučivanja i legitimno sredstvo za ostvarivanje svojih prava i svojih snova.
Za kraj ću reći da sam unatoč svemu optimist i da ova zemlja ima sjajnu budućnost ispred sebe, svijest građana koja raste veliki je zalog za to. Centar za javne politike i ekonomske analize (CEA) kroz projekt Hrvatska 2025 dizajnirao je konkretne prioritete za reforme koje mogu donijeti veće ekonomske slobode našoj zemlji.
