Petar Vušković, predsjednik Centra za javne politike i ekonomske analize, dao je 9. srpnja 2022. intervju za Slobodnu Dalmaciju odnosno Zadarski.hr.

– Ostati bez ministra financija je jednako kao da u ratu ostaneš bez svojeg najboljeg generala. Naša ekonomija je odavno svedena samo na proračunske prihode i rashode te financiranje duga. Vrijeme će pokazati zbog čega smo ostali bez ministra financija. Sada je važno osigurati stabilnost financija. Dolazi izazovno vrijeme, kaže dr.sc. Petar Vušković, ekonomski analitičar, komentirajući ostavku ministra Zdravka Marića.

Vušković je porijeklom Bračanin, iz Supetra, završio je poslijediplomski studij upravljanja kvalitetom te diplomski studij smjera financije. Aktivno prati ekonomiju više od deset godina. Direktor je konzultantske tvrtke Q Norma d.o.o. koja se bavi savjetovanjem tvrtki oko poslovnog usklađivanja s normama i uredbama. Predsjednik je prvog hrvatskog ekonomskog think tanka, Centra za javne politike i ekonomske analize. Autor je više stručnih i znanstvenih radova.

Čeka li Hrvatsku i Europsku uniju recesija i kada bi se to moglo dogoditi?

– Za sada ne postoji niti jedan metrički podatak koji upućuje na to da nas čeka recesija. Smatram da ne bi bilo pametno uopće razmišljati na takav način. Pogledajmo npr. inflaciju. U inflaciji su ugrađena naša očekivanja. Trgovci i ugostitelji nisu propustili dizati cijene jer smo mi to očekivali od njih. Jednim dijelom i mediji su krivi za takvo što. Tako se stvorila inflacijska atmosfera. Smatra se da je legitimno dizati cijene, iako u dosta slučaja ne postoje objektivni razlozi za takvo što.

Istu stvar ne želimo ponoviti s recesijom. Kapital je plah. Burzovne špekulacije, kreditne politike banaka, investicije poduzetnika, zapošljavanje radnika ili bilo koja ekonomska aktivnost je povezana s našom percepcijom budućnosti. Sada je najvažnije je da projekcije ukazuju na planirani ekonomski rast u 2022. godini. Osim toga ukoliko pogledamo našu trenutnu poziciju: likvidnost gospodarstva je dobra, potrošnja raste što potvrđuju iznosi fiskaliziranih računa, budžetski deficit se smanjuje, javni sektor ne kasni s plaćanjem dospjelih potraživanja, dižemo našu konkurentnost tržišta što potvrđuju svjetske komparativne metodologije. Ekonomski stojimo dobro. Konačno smo dosegli i 70 posto prosječnog ekonomskog razvoja Europske unije. Hoćemo li opet ekonomski posrnuti ovisi o vanjskim rizicima. Jedan od najizglednijih je mogućnost da se rat u Ukrajini proširi i na ostatak Europe. Važno je izbjeći takav scenarij. Godina 2023. će nam puno toga reći.

Zašto je došlo do galopirajuće inflacije i lančanog podizanja cijena? Koliko je tome doprinio udio rat u Ukrajini i posljedično promjena energetske politike EU, a koliko posljedice pandemije Covid 19?

– Galopirajuća inflacija je došla zbog više razloga. Jedan od njih je tiskanje novca kako bi se pomogla svjetska ekonomija uslijed pandemije Covid 19. Tiskano je nekoliko milijardi eura i dolara. Dobili smo inflaciju kao posljedicu spašavanja svjetske ekonomije. Na to su vodeći svjetski ekonomisti upozoravali. Obuzdali smo krizu ali smo dobili inflaciju. Inflacija je cijena koju plaćamo zbog spašavanja ekonomije. Nagli ekonomski rast ekonomije kakav smo imali, vrijednost novca nije mogla pratiti. Novac je obezvrijeđen. Tome su pridonijele i niske kamatne stope na novac, odnosno tzv. ekspanzivno vođene monetarne politike. Drugi razlog je promjena ekonomskih politika. Uslijed pandemije shvatili smo da globalizacijski procesi sa sobom nose sistemske rizike. Npr. kašnjenje isporuka mikročipova iz Kine utjecalo je na rast cijena automobila u Europi. Tome je doprinijela nestašica čipova. Automobilska industrija je čak u jednom trenu stala. Sada se Europska unija okreće sebi. Zaokret ekonomske politike nije prisutan samo u proizvodnji, već i u energetskoj politici, okolišnoj politici koju EU naziva zelena tranzicija. Sve prisutnija je pojava ‘nearshoringa’, vraćanje ”odbjeglog“ kapitala u Europu. Europa danas želi smanjiti ekonomsku ovisnost. To će je dovest u poziciju da lakše samostalno može određivati cijenu na tržištu. Ekonomija uvijek treba vremena dok se ponovno ne presloži. Sada smo u toj fazi.

Hrvatska ima bolji kreditni rejtnig, ali nam rastu kamate. Kakva korist od toga? Kako će se to odraziti na građane, a kako na gospodarstvo?

– Dohvatili smo investicijski kreditni rejting, a to znači lakše zaduživanje i otplaćivanje javnog duga. Važno je da kreditne kuće vjeruju našim državnim obveznicama. Takvi signali su važni investitorima, a posljedica su zdrave makroekonomske slike. To nam je omogućio zadnji izvještaj koji je ocjenjivao konvergenciju odnosno spremnost Hrvatske da uvede euro. S druge strane na tržištu se očekuje zaokret monetarne politike. To nije dobar trend za one koji se planiraju zaduživati. Restriktivna monetarna politika znači više kamatne stope na kredite. Za građane to znači dobivanje kredita po nepovoljnijim uvjetima. U jednakoj poziciji će biti i poduzeća. Cilj monetarne politike sada je povećati vrijednost novca. Učiniti ga nedostupnijim. To je vrlo osjetljiv manevar. Smanjiti inflaciju, a da se značajnije ne smanji gospodarska aktivnost je pitanje za ekonomske odlikaše. Igramo se s vatrom. Nadam se da se nećemo opeći.

Kako Vlada upravlja ovom krizom? Je li u tome uspješna?

– Ekonomija je znanost izučavanja resursa, a politika umijeće gospodarenja resursima. Ako ne poznaješ ono čim gospodariš onda ćeš neizbježno imati loš rezultat. Zbog toga ja kao ekonomist uvijek kažem da je politika prokletstvo ekonomije. Vlada je dobro upravljala s onim što poznaje, npr. financijama: proračunom ili javnim dugom ali nismo oslobodili svoj puni ekonomski potencijal. Puno toga nam duguju kroz toliko čekanu reformu javne uprave, mirovinskog sustava, zdravstva, ili ono što ja zovem big game privatizacijama. Ukoliko želimo ozbiljnije rasti moramo se uhvatiti u koštac sa stvarnim ekonomskim problemima koji se nalaze u strukturi naše ekonomije. Još uvijek čekamo tranziciju ekonomije prema tržišnom modelu upravljanja. Sada imamo hibrid centralne i protržišne ekonomije.

Zašto u Hrvatskoj raste cijena hrane, ako je cijena goriva fiksna, odnosno zašto povećanje cijene hrane i usluga nije proporcionalno rastu cijene goriva?

– Cijena goriva je važna sastavnica cijene hrane ili usluga, međutim očigledno nije toliko dominantna da može utjecati na kretanje cijena. Jednako tako je i sa strujom. Možemo smanjivati cijenu struje ne znam koliko, isto kao i gorivo, trgovci i ugostitelji neće smanjiti svoje cijene. Zašto? Jer je potražnja visoka. Sjetimo se i PDV-a. PDV je smanjen na hranu, voće i higijenske potrepštine međutim cijene nisu padale. Jedino pad potražnje može smanjiti cijene. Dok god to nije tako trgovci i ugostitelji neće smanjivati svoje cijene. Za inflaciju je najbolji lijek pad potražnje. Drugim riječima dokle god trošimo koliko trošimo cijene neće padati.

Odluka o zamrzavanju cijene goriva ruši male distributere, trebaju li oni i drugi koji su pogođeni takvom vladinom odlukom, dobiti državne subvencije?

– Nije se puno postiglo zamrzavanjem cijena goriva. Zapravo dobili smo loše efekte. Mali opskrbljivači tržišta gorivom se našli u financijske probleme. Država im je odredila cjenovni limit, a s druge strane cijena sirovina im je rasla. Time su njihove trgovačke marže ograničene. Posljedično tome imamo situaciju da već sada nestaju s tržišta. Tako ne funkcionira slobodno tržište. Odluke o izlasku s tržišta su konačne i nikakve ih državne subvencije ne bi vratile opet na tržište. Uskoro ćemo imati pad konkurentnosti na tržištu, slabu diverzifikaciju robe i usluga, pad kvalitete goriva te rast monopolskog utjecaja onih najvećih opskrbljivača goriva. Sve što država napravi ionako je kratkog vijeka. Na kraju država može regulirati cijene tek kratko, najduže 90 dana. Tako je zakonom određeno. Dugoročno ovisimo o svjetskoj cijeni goriva. Rijetke su zemlje koje su samodostatne po pitanju goriva odnosno koje mogu samostalno određivati cijene goriva na svojem tržištu. Vaučeri mogu biti dobar način kako pomoći socijalno najosjetljivijima kod rasta cijena goriva, ali tu ima jako puno otvorenih pitanja npr. kako odrediti cenzus, kako odrediti granice i zašto poduzetnike ne obuhvatiti, oni stvaraju na tržištu dodanu vrijednost. Pitanje je i koliko bi se vaučeri dugo koristili.

Postoji li još manevarskog prostora u kontroli cijene goriva? Bivši ministar financija Lalovac kaže da postoji oko 40 posto. odnosno 5,5 kuna, u dijelu trošarina i PDV-a?

– Nema mnogo prostora jer sumnjam da je Vlada spremna ući u ozbiljniji proračunski deficit. Daljnja kontrola cijene goriva može ići samo u pravcu dodatnog fiksiranja cijene i smanjivanja trošarina, a u rujnu nakon turističke sezone vjerojatno će se uvesti vaučeri. Mislim da Vlada više neće raditi korekcije PDV-a jer se on nije pokazao najuspješnijim načinom smanjivanja cijena na tržištu. Važno je za podvući da bilo kakva dodatna intervencija ostavlja za sobom pitanje posljedica po proračun. Vlada će se morati odreći svojih prihoda. Kada je Vlada u ožujku intervenirala smanjivanjem trošarina, proračun je smanjen za 150 milijuna kuna.

Svi očekuju financijski rekordnu sezona, može li ona nadoknaditi proračunski prihod od smanjenih trošarina i PDV-a na gorivo?

– Apsolutno. To je naš forte. Već sada je broj vozila na autocestama nadmašio pretkriznu 2019. godinu. Što je veći broj vozila na našim cestama, više će se goriva točiti. Tako ćemo nadoknaditi proračunski prihod od smanjenja trošarina. Općenito dobra turistička sezona nam je važna za ekonomski rast. Ako rasteš, ne možeš padati. Tako se stvara i veća otpornost na potencijalne rizike koji mogu prouzročiti recesiju.

Što biste vi poduzeli da obuzdate inflaciju i stabilizirate cijene?

– Inflacija je monetarni fenomen i tako ju treba tretirati. Dakle, treba djelovati obrnutim putem od onog što je inflaciju stvorilo. To znači smanjivanje ponude novca. To se može jedino višim kamatnim stopama na novac. Zapravo to u medijima govorim od kada je inflacija prošla 3 posto odnosno od jeseni 2021. Sada kada imamo galopirajuću inflaciju i naš zadatak je teži. Hendikep je i taj što gubimo monetarni suverenitet u najnezgodnijem momentu. Naša monetarna politika sada je vezana za Europsku centralnu banku. Kako god okrenemo, moramo se pripremiti da nas čeka vrijeme skupljeg novca. Građanima bi savjetovao da ukoliko žele nadomjestiti razliku izgubljenog dohotka uslijed inflacije da više uspoređuju cijene po trgovinama. Još uvijek se nađe roba koja je jeftinija. Osim toga građani se mogu okrenuti jeftinijim supstitutima. Npr. Sky Cola je jeftinija od Coca Cole. Dakle stvar je u tome da se moraju malo korigirati naše potrebe. Nedavno sam se vratio iz Danske. Svi voze bicikle od poslovnih ljudi do majki koje voze svoju djecu u bicikla kolicima. Razlog tome je visok porez na imovinu ali i ekološka osviještenost. Eto načina kako se borit protiv rasta cijena goriva ali i zdravije živjeti te smanjiti zagađenje. Najbolja rješenja su ona najpraktičnija.

Analitičari prognoziraju nastavak inflacije, nema naznake zaustavljanja krize. Dokle to može ići i kakve posljedice možemo očekivati? Ako kriza potraje predugo može li to dovesti do vojne intervencije zapadnih zemalja u Ukrajini?

– Cijene će sigurno rasti još do kraja turističke sezone, a onda mislim da će ostati neko vrijeme na toj razini. Možda će se rast javiti tek sporadično u nekim djelatnostima, npr. u automobilskoj industriji. Treba znati da i rast cijena ima svoj limit. Vojna intervencija se sigurno neće dogoditi zbog inflacijskih pritisaka. Životi su vredniji od ekonomije. Tako je bilo i kod pandemije kada smo zbog zdravlja ”zatvorili ekonomiju“. Ratna situacija u Ukrajini nije generator inflacije, bar ne u toj mjeri. Zar mislimo da je Rusija jedini proizvođač energenata, plina i struje? Okretanjem novim tržištima poput SAD-a, Katara ili sjeveru Afrike, Južnoj Americi, Europa dolazi do novih tržišta i novih cijena. Europska unija nije spremna na energetske ucjene iz Rusije. Zaokret je već napravljen. Postoje strategije po kojima će se graditi novi LNG terminali, nova infrastruktura za distribuciju plina, novi vjetroparkovi koji će biti porinuti u europska mora. Tu Hrvatska mora pronaći i svoju priliku.

Hoće li recesija utjecati na iduću turističku sezonu? Možda se ove godine izvučemo, ali iduće bi mogle biti puno teža.

– Ukoliko do recesije dođe, sigurno će ona utjecati i na turizam. Dobro je što sigurno neće biti lošija od one pandemijske 2020.  Turistima je tada bilo ograničeno kretanje ali unatoč tome turistički rezultat nije bio toliko loš. Takav scenarij je eksperimentalno bio dobar da znamo što najgore očekivati. Važno je pitanje, jesmo li što naučili iz prijašnjeg iskustva? Jesmo li ojačali naš domaći turizam? Pokazalo se da je dobro osloniti se na  domaću turističku potražnju, na naše turiste. U to možemo uključiti i regiju. Koliko turističkih sajmova smo imali kod nas, a koliko vani? Pitanje je jesmo li ojačali kontinentalni turizam. Zašto bi turistička sezona bila samo ljeti? Sjetimo se dobrih turističkih priča u zimskom periodu npr. Božićni advent u Zagrebu. Ove godine nikad nije bio tužniji. Ekonomija voli blještavilo, voli potrošnju. Kada vidiš da troše drugi, trošiš i ti. To je stvar potrošačke psihologije.

Čuju se prigovori da Europska središnja banka nije ništa poduzela u naletu inflacije. Kako ona može pomoći?

– Ukoliko posjetite web stranicu Europske središnje banke odmah će te naići na poslovni moto „Održavamo stabilnost cijena i brinemo za sigurnost Vašeg novca“. Činjenica je da Europska središnja banka nije puno pomogla u suzbijanju inflacije. Bar ne još. Inflacija je opća pojava, u nekim europskim državama viša a u nekim manja. Mislim da su prisutna dva problema zbog kojih Europska središnja banka nije još ništa poduzela. Prvi je taj što projekcije moraju dati empirijski dokaz koliko smanjiti optjecaj novca kako bi se suzbila inflacija a da se pritom zadrži dovoljna ekonomska aktivnost da Europska unija ne uđe u recesiju. Dakle pitanje je mjerenja i za što treba vremena. Drugi razlog je problem hrabrosti i homogenosti. Mislim da u europskoj monetarnoj politici ne postoji monetarna homogenost jer dizanje kamatnih stopa za zemlje koje imaju visoke dugove poput Grčke, Španjolske ili Italije znači i težu otplatu njihovih dugova. Dizanje kamatnih stopa na novac za njih kao i ostale zemlje znači teži oporavak ekonomije. Dakle Europska središnja banka bira između visoke inflacije i usporavanja ekonomije. To su hrabre odluke.

Prigovor je i da nema jedinstvene politike EU prema inflaciji, već svako vodi svoju politiku…

– Svaka članica Europske unije ima različitu ekonomiju pa zahtjeva i različiti pristup ekonomske politike. Neke ekonomije su bile otpornije na krizu neke nisu, neke imaju višu inflaciju a neke manju, neke su više proizvodne poput Njemačke, a neke su više uslužne poput Španjolske. Neke zemlje imaju euro a neke su monetarno suverenije pa mogu lakše upravljati inflacijom. Za nas je dobra vijest da iduće godine kada kamatne stope na novac narastu (restriktivno vođena monetarne politika), euro će ih sniziti zbog eliminacije valutnog rizika. On će kod nas djelovati kao stabilizator kamatnih stopa. Zaduživanje će biti povoljnije nego u slučaju kada ne bi uveli euro. To je sigurno barem jedna dobra stvar koja nas očekuje iduće godine.

Što će se događati sa standardom građana, rast cijena ne prati rast plaća, ljudi imaju ista ili manja primanja, a troškovi života  skočili su za 30-40 posto. Prijeti li nam ekonomsko siromaštvo, čekaju li nas na jesen društveni nemiri?

– Troškovi života jesu skočili međutim ne bih rekao baš 30-40 posto. Inflacija najviše osiromašuje one s najnižim dohocima. Njima treba pomoći. Njihova potrošačka košarica je najskuplja. Vaučeri su oblik socijalnih transfera s kojima se mogu ”ciljati“ najosjetljiviji građani. Pogotovo ukoliko se inflacija zadrži na dvoznamenkastoj razini. Ostalim građanima moguće je povećati neoporezivi dio dohotka. Dakle porezno rasteretiti dohotke. Porezno rasterećenje rada je odličan način kako nadomjestiti razliku izgubljenog dohotka zbog inflacije. Građani bi direktno osjetili rast svojih dohodaka. Time bi se ublažile frustracije građana.

Može li javni i privatni sektoru povećati primanja radnicima u ovakvoj situaciji? Može li se na to utjecati kroz povećanje neoporezivog dijela prihoda? Ili Hrvati imaju dovoljno akumulacije (štednja, ”čarape” i siva ekonomija) pa se ne treba previše brinuti?

– U javnom i privatnom sektoru su plaće rasle međutim inflacija je rasla više. Bojim se da ne postoje više kapaciteti za povećanje plaća, bilo oni proračunski ukoliko govorimo o javnom sektoru ili oni tržišni ukoliko govorimo o privatnom sektoru. Država još jedino može porezno rasteretiti dohotke. Može se povećati osobni neoporezivi odbitak na 5.000 kuna, zatim smanjivanje niže porezne stope na dohodak za pet postotnih bodova. Time bi se smanjili inflacijski pritisci. Međutim takva mjera nije usmjerena na one s najnižim dohocima. Najveću korist bi imali oni s najvišim dohocima jer bi oni zbog progresivnog oporezivanja i najvišu razliku osjetili. Korist bi imalo i stvaranje konkurentnijeg tržišta rada. To je posebice relevantno kod IT sektora. Inače riskiramo odlazak IT profesionalaca u flat tax sustave kao što Rumunjska i Bugarska a gdje je porezni klin i ukupan trošak rada manji. Prema iskustvima Estonije, Češke i nekih drugih zemalja, naredni korak treba biti ravni porez (flat tax). Pritom se progresivnost oporezivanja i dalje može zadržati odnosno čak povećati proširenjem neoporezive osnovice tj. odbitka.

Početkom godine uvodimo euro, kako će se to odraziti na standard građana? Hoće li to izazvati dodatno povećanje troškova života? Neki analitičari tvrde da kod ovako visoke inflacije nije pametno uvoditi euro?

– Efekti uvođenja eura će biti pozitivni. Građani će konačno moći izbjeći mjenjačke naknade u mjenjačnicama i bankama, jeftinije će se moći zaduživati nego kad bi imali i dalje kunu. Euro će značiti jačanje konkurentnosti našeg tržišta. Strani investitori će lakše ulagati svoj novac. Turisti će moći bezbrižnije putovati u Hrvatsku. Domaći izvoznici više se neće mučiti s preračunavanjem cijena. Inflaciju ionako imamo pa nema straha da će euro dodatno povećati cijene. Bolje je onda sve inflacijske probleme prevaliti odjedanput nego kasnije opet riskirati rast cijena. Empirijski je dokazano da euro ne utječe toliko na rast cijena, a s druge strane dvojno iskazivanje cijena će stati na kraju špekulantima na tržištu. Euro je alat koji će pomoći da lakše trgujemo s državama Unije. On je naša strateška odluka. Našoj maloj ekonomiji će pomoći. Kuna je valutni maneken kojem je bilo važno samo ne skliznuti s pozornice. Pod klizanjem mislim na aprecijaciju ili deprecijaciju, a pozornica je valutni tečaj HNB-a. Nismo koristili kunu da upravljamo ekonomijom, stoga je vrijeme za euro. Ionako smo visoko euroizirani. Štedimo u eurima, razmišljamo u eurima, ugovori su nam u eurima.

Hrvatska je izgubila spor protiv MOL-a na Međunarodnom centru za rješavanje investicijskih sporova u Washingtonu (ICSID). Hoćemo li morati platiti nekoliko milijardi?

– Mislim da je to bilo za očekivati jer se nisu poštivale ugovorne obveze iz plinskog poslovanja. Iznos viši od 2 milijarde kuna koliko ćemo morati platiti zbog izgubljenog spora je dvostruko viši od onog kojeg planiramo uložiti u sljedećih pet godina u okviru NPOO-a za dječje vrtiće i obrazovanje. Sada vidite koliko nas koštaju loše političke odluke i zbog čega govorim da je politika prokletstvo ekonomije. To će sve platiti mlađe generacije. Nema sumnje da treba poticati rad civilnih udruga i think tankova naspram političkih stranke. Čelne stranke bez obzira na stranačku obojanost bilo bi najbolje ugasiti.