Share

Problem obrazovnog sustava koji nitko ne spominje

Pobuna studenata Filozofskog fakulteta i kurikularna reforma vjerojatno su dva glavna događaja u sektoru obrazovanja tijekom posljednjih nekoliko godina. Medijski izrazito popraćeni i sa svih strana analizirani, u određenoj su mjeri polarizirali društvo i barem nakratko stavili obrazovanje u fokus javnosti. Iako pokrenuti s različitim primarnim ciljevima te iz različitih sredina, imali su dvije vrlo izražene sličnosti.

Branimir Barišić, Centar za javne politike i ekonomske analize (CEA)

Prva, očitija sličnost, oslikava se u tendenciji sekularizacije obrazovanja koja je u slučaju pobune studenata Filozofskog fakulteta bila jasno argumentirana i gurnuta u prvi plan. Naizgled, borba za očuvanje sekularnosti bila je najvažniji razlog studentske pobune. Voditelji kurikularne reforme ipak su morali balansirati sa sekularnom naravi svoje reforme te su, unatoč vrlo blagom nastupu, i dalje trpjeli snažne kritike na račun svoga rada. Sekularizacija i ideološki prijepori zapravo su zamaglili drugu, jednako važnu dimenziju.

Ta druga, katkad manje primjetna sličnost, jest da su oba događaja sadržavala snažnu tržišnu poruku. Kod kurikularne reforme taj segment zastupljen je i očit u namjeri da se budućim generacijama pruži obrazovanje kojim će lakše konkurirati na tržištu rada. Studenti su pak prepoznali potencijalni tržišni vakuum u kojem bi dio tržišne ponude bio u određenim slučajevima izuzet od tržišta. Zbog načina ulaska vjeroučitelja u obrazovni sustav studenti su dobro primijetili da će vjeroučitelji biti u prilici dobivati satnicu i iz ostalih predmeta a da niti jedanput nisu sudjelovali na javnom natječaju.

Međutim, je li to uistinu glavni problem s kojim se mladi profesori suočavaju pri konkuriranju na tržištu rada?

Upravo selekcijski proces kojim se ulazi u obrazovni sustav, odnosno obrazovno kvazitržište rada koje danas postoji, najveći je propust obiju inicijativa. Nijedna nije glasno problematizirala izrazito loše rješenje zakonodavca za koje svi neposredno kao porezni obveznici izdvajamo sredstva, a koje narušava kvalitetu obrazovnog sustava. Selekcijski postupak kandidata za nastavnike u osnovnim i srednjim školama u Republici Hrvatskoj reguliran je Zakonom o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, točnije četirima stavkama članka 107.

(1) Radni odnos u školskoj ustanovi zasniva se ugovorom o radu na temelju natječaja.

(2) Natječaj se objavljuje na mrežnim stranicama i oglasnim pločama Hrvatskog zavoda za zapošljavanje te mrežnim stranicama i oglasnim pločama školskih ustanova, a rok za primanje prijava kandidata ne može biti kraći od osam dana.

(3) U natječaju se navode i posebni uvjeti za zasnivanje radnog odnosa u školskoj ustanovi.

(4) Radni odnos u školskoj ustanovi zasniva se s osobom koja ispunjava uvjete iz članka 105. ovog Zakona za zasnivanje radnog odnosa.

Članak 105. koji se spominje u 4. stavci manje-više opisuje koji fakultet treba kandidat završiti da bi mogao predavati određene predmete, odnosno da bi uopće bio uzet u obzir. Primjerice, da bi kandidat bio uzet u obzir za posao nastavnika povijesti, mora imati završen studij povijesti. Daljnji obvezni kriteriji? Ne postoje. Dovoljno je ispuniti ono što se u većini natječaja zove eligibility clause, odnosno osnovni uvjet pristupa natječaju. Ostalo je prepušteno na volju odgovornim osobama u obrazovnoj ustanovi.

Teoretski, na natječaj se može prijaviti dvoje kemičara nobelovaca i osoba koja je na jedvite jade završila Prirodoslovno matematički fakultet. Ako osoba koja je jedva završila fakultet dobije posao profesora kemije, prema zakonu ništa nije sporno. Nobelova nagrada ne donosi nikakvu prednost na natječaju za prijam u osnovne i srednje škole. Ovo jest karikirana situacija, međutim, ista je stvar s volontiranjima, realiziranim studentskim projektima, nagradama i sl.

No danas ne govorimo o svega troje kandidata na javnom natječaju. S obzirom na velik broj nezaposlenih profesora određenih predmeta, danas je na natječajima realnost prijava više desetaka kandidata. Nepostojanje sustava odabira u takvim je situacijama plodno tlo za korupciju na svim razinama odabira. Nijedan takav sustav ne može biti ustrojen isključivo na diskrecijskim odlukama, što kod nas jest slučaj. Cjelokupni selekcijski postupak skup je arbitrarnih odluka mjerodavnih tijela bez ijednog objektivnog kriterija osim onog osnovnog, kojim se dokazuje stupanj i vrsta obrazovanja.

U Hrvatskoj je danas aktualan i Zakon o javnoj nabavi. Kad bismo prenijeli ovo rješenje zakonodavca i na Zakon o javnoj nabavi, to bi izgledalo poput sljedećeg. Hrvatske autoceste traže izvođača radova s fiksnom cijenom posla od 3 milijuna kuna. Jedini je uvjet upisana odgovarajuća djelatnost u sudskom registru. Prijavi se 20 tvrtki i koga god se prema diskrecijskoj procjeni odabere, odabran je po zakonu. Takav zakon ne bi dugo opstao zbog pritiska javnosti jer kod Zakona o javnoj nabavi izrazito je prisutna svijest o potrebi tržišnog natjecanja, dok kod zapošljavanja u osnovnim i srednjim školama to nije tako. Možda i najvažnija društvena skupina, profesori, od samoga se starta izjednačava po karakteristikama. Kao da ne postoje lošiji i bolji.

Takve zakonske odredbe o zapošljavanju neupitno dovode do nazadovanja sustava te su izrazito plodno tlo za korupciju na svim razinama. Naizgled se kroz taj proces ne kontroliraju znatna financijska sredstva, no kumulativno gledajući, zbrajanjem dohotka dugi niz godina, oni koji donose odluku o zapošljavanju neizravno imaju velike iznose na raspolaganju. Vaučerizacija i stvaranje tržišta obrazovnih usluga izravno bi donijela poboljšanja na ovome području. Vlasnicima škola u interesu bi bilo zapošljavati najbolje profesore da bi bili tržišno atraktivniji. Njihovi bi im rezultati donosili nove generacije učenika, a škole bi međusobno konkurirale i prilikom privlačenja najkvalitetnijih profesora što bi njima posljedično donosilo sve bolje uvjete. Napokon bi se dobri profesori i njihovi rezultati adekvatno nagrađivali. Međutim, u današnjem kontekstu, možda je bolje govoriti isključivo o potrebi boljeg rješenja zakonodavca kojim bi se u javnom obrazovnom sustavu osigurala čim bolja regrutacija. Osmisliti selekcijski postupak kojim će se osigurati ulaz najkvalitetnijih ljudi u sustav, a koji ne bi financijski opterećivao obrazovne ustanove. Napraviti jedan korak prema tržištu i početi vrednovati uloženi trud i znanje. Ostalo možda dođe poslije.

Nemoguće je postići kvalitetnu primjenu kurikularne reforme bez osiguravanja da samo najbolji kandidati za nastavnike ulaze u sustav. Najbolji programi neće biti dovoljno dobri ako ih predaju loši nastavnici. Studenti bi se s druge strane mogli zainteresirati za tematiku i kvalitetno zakonsko rješenje kako bi sutra konkurirali na kakvom takvom tržištu, gdje će moći pokazati što znaju i biti zaposleni sukladno vlastitoj kvaliteti. Inače, bit će svejedno tko je dekan Filozofskog fakulteta i koliko će se desetaka tisuća ljudi okupiti na prosvjedu potpore kurikularnoj reformi. Samo promjena po ovom pitanju pruža perspektivu mladim profesorima, a kurikularnoj reformi najbolju moguću operativnu provedbu.