Racionalizirati osobnu i državnu potrošnju bitno je radi doprinosa smanjenju inflacije, pored ostalih faktora.
Emil Pavić, potpredsjednik Centra za javne politike i ekonomske analize (CEA), ekonomist i prodajni savjetnik, dao je 20. prosinca 2025. za intervju za Magazin Glasa Slavonije. Intervju je prenio je Novi List.
– Koja je razlika između potrošnje i konzumerizma? Kad smo kod
konzumerizma u širem smislu, mnogi taj zapadnjački fenomen odmah
povezuju s kapitalizmom, iako konzumerizma nije manjkalo niti u
socijalizmu. Koliko je u svom razvoju konzumerizam postao nezaobilazan i
konstitutivan element u strukturi modernog i suvremenog kapitalizma?
Postoje popularne priče kako je konzumerizam povezan s kapitalizmom. Naravno da je konzumerizma bilo i u jugoslavenskom socijalizmu, samo logično u manjoj mjeri jer je bilo mnogo manje izbora. Mi u Centru za javne politike za javne politike i ekonomske analize na kapitalizam ne gledamo iz perspektive potrošnje, već štednje i ulaganja kapitala na temelju prava privatnog vlasništva. Dakle, gledamo tradicionalno jer fokus stavljamo više na ekonomiku ponude, umjesto na stimuliranje potražnje koja stvara i inflaciju. Potrošnja koju imamo svaki dan vezana je uz naš život i osnovne potrebe poput kupovine hrane, odjeće, plaćanja režijskih troškova, sve ono što moramo platiti kako bismo živjeli normalno. Naša svakodnevna potrošnja zapravo prikazuje ekonomski standard i kupovnu moć jer se ona računa prema prosječnom dohotku. Što više raste ekonomija, plaće i standard tako bi zadovoljenje tih osnovnih potreba trebalo biti u sve manjem postotku u odnosu na dohodak. Cilj svake ekonomije treba biti ravnoteža i rast koji se može predvidjeti i normalna kreditna aktivnost koja onda potiče primarno privatne investiranje i cijeli ekonomski ciklus. S druge strane, konzumerizam, po definiciji, predstavlja pretjeranu potrošnju, gomilanje dobara bez da ta dobra vrše osnovne funkcije tako da u to možemo staviti sve ono što se smatra „luksuzom“. Dakle, konzumerizam je potrošnja onog što nije nužno za svakodnevan život, bez čega se može i onog što, u fazama kada ekonomija ne raste, prvo otpada iz potrošnje. Kako bismo shvatili o čemu se tu zapravo radi moramo znati da se naše ekonomija ali i većina modernih ekonomija temelji na potrošnji a sve manje na proizvodnji. Najveće ekonomija svijeta, SAD, većinu svojeg BDP-a zasniva na potrošnji. Kako bi se što više poticala zaposlenost potiče se i potrošnja kućanstava. Tako je došlo do situacije da prosječan stanovnik SAD-a ima nekoliko kreditnih kartica, da se dug stalno povećava i da se na taj način stvaraju nova radna mjesta. To je dovelo do velikog duga koji je sada preko trideset trilijuna dolara i sada se pokušava na neki način kroz carine, tarife i pregovaranja taj dug smanjivati jer SAD sve manje proizvodi a sve više je ovisan o jeftinom uvozu što je potpuno drugačija slika od one prije samo trideset godina. Dolaskom novih tehnologija i automatizacijom poslovanja sve više će ulogu proizvodnje preuzimati roboti, dok će čovjek biti relativno sve manje uključen u poslovne procese. Štoviše, sada smo na pragu novog velikog izazova – nove tehnološke revolucije. Ljudi koji su radili osnovne manipulativne poslove ali i one složenije više neće imati posao pa će se morati tražiti nova rješenja. Dolazi novo tehnološko doba na koje moramo biti spremni.
– Koliko su neki javni apeli koji se u svijetu pojavljuju posljednjih
godina uključujući i Hrvatsku, da se primjerice odreknemo konzumerizma
kao stila života, zapravo apsurdni zahtjevi u kontekstu ovodobnog
neoliberalnog kapitalizma? Drugim riječima, znači li odreći se
konzumerizma odbaciti kapitalizam kao takav?
To je lažni socijalistički narativ da se moramo odreći kapitalizma. Imamo slobodu određivati svaki dan koliko ćemo trošiti. Dakle, kapitalizam nam nudi slobodu da više štedimo i ulažemo, a manje trošimo. Dakle, u kapitalizmu možemo živjeti i asketski skromno i vrlo rastrošno. Hrvatska je tek na putu da dostigne prosječan ekonomski standard kupovne moći EU-a, a sada smo na skoro 80 posto, što govori o brzoj konvergenciji unazad deset godina. To je bez sumnje veliki uspjeh i nas kao društvo gura među sve razvijenije zemlje. Porast dohotka i ekonomskog standarda vidi se svakodnevno jer potrošnja stalno raste, što uzrokuje porast cijena i inflaciju – i tako u krug. Već neko vrijeme pozivam građane, u zemlji koja kulturno ima visoku sklonost potrošnji, da se pomalo ustežu od nepotrebne i prekomjerne potrošnje, koja nije samo ekonomski čimbenik, već uzroke treba tražiti i u psihologiji i ispunjavanju dokolice s kupovinom i zadovoljavanjem svojih potreba kroz kupovinu. Kada nešto kupimo osjećamo sreću, adrenalin i serotonin, osjećamo zadovoljstvo. Međutim, zadovoljstvo ne traje dugo i mi se već nakon kratkog vremena počnemo „dopaminski“ navikavati na nove stvari koje smo kupili i ne doživljavamo to s oprezom. Empirijski je dokazano da koristimo samo 20 posto onog što imamo u svakodnevnom životu dok je većina tu i bez nje možemo. Ipak, svejedno gomilamo stvari – kupujemo i kupujemo. Dio uzroka treba tražiti i u nedostatnoj financijskoj pismenosti građana koji nažalost nemaju sve informacije ili vještine upravljanja novcem. Tako smo imali i više stotina tisuća blokiranih građana koji su silom prilika trošili preko vlastitih mogućnosti. To ih je odvelo u situaciju da godinama ne mogu normalno poslovati i živjeti. Već u osnovnoj školi djeci treba krenuti objašnjavati što su novac, kredit, kamata, dionica i tržište, kako bismo dobili spremnu generaciju koja će se u budućnosti moći više brinuti za sebe i svoju mirovinu. Danas izgleda da se troši bez zaustavljanja pa rastu cijene svega i svjedoci smo da nešto što smo prije samo tri godine plaćali 100 sada plaćamo i 200 ili više. Dakle potrebno je racionalizirati osobnu potrošnju, a isto tako i državnu potrošnju – oboje su generatori inflacije. Naša sklonost konzumerizmu nije od jučer, još u prošlom vremenu mi smo vrlo rado pohodili trgovine na ne-socijalističkom Zapadu i kupovali sve ono za što smo mislili da nam nedostaje. Nije tu bilo samo onih nužnih stvari već se kupovalo sve što se moglo jer smo i mi tada pratili trendove u svemu pa smo željeli biti dio tog zapadnog svijeta. Ta navika ostala je i danas. I dalje pratimo trendove i za razliku od Nijemaca i Skandinavaca mi smo skloni pokazivanju, kupovini iracionalnog društvenog statusa i svemu onome u što nas uvjeravaju oglasi i reklame. Da se krivo ne shvati, sve je to legitimno i u redu; čovjek treba slobodno raspolagati svojim novcem, Međutim, pitanje je koliko je nužno potrebno kupovati preko mjere. Posljedice se vide – inflacija je i dalje među najvišima u Europskoj uniji i tako će biti sve dok se osobna i državna potrošnja ne smanje.
– Uzimajući u obzir širenje mogućnosti marketinga – oglašavanja,
propagande i reklamiranja – u okvirima digitaliziranog i globalno
umreženog svijeta 21. stoljeća, stoji li teza da se na ovodobni
konzumerizam može gledati i kao na neku vrstu performansa u kojem
ravnopravno participiraju i proizvođač i prodavač i kupac? Nedavno sam
pročitao da prema nekim statistikama vidimo (ili možemo vidjeti) čak do
10 000 reklama dnevno…
Na tržištu svi rade svoj posao, ponuda traži kanale oglašavanja i želi vam približiti ono što nudi, oglasi i reklame vas uvjeravaju da je upravo to što vam se nudi ono što će vas pomaknuti iz toče A u točku B, bolje stanje, biti ćete sretniji, zadovoljniji, imati ćete manje briga i problema i naravno većina toga nije uvijek istina ali ponavljam to ne znači nužno ništa loše jer to stvara poslove, zapošljava ljude, iz toga se plaća porez i financira država. S druge strane, ono na što mi kao društvo svakako moramo obratiti pozornost je struktura našeg ekonomije. Kao mala zemlja nemamo previše izbora jer nam je domaće tržište maleno. Zato moramo napraviti neke reforme kako bismo bili konkurentniji na svjetskom tržištu. Prije svega, trebamo znanje, možemo se boriti za inovacije, brzo prihvaćati nove tehnologije i tu treba tražiti priliku. Imamo tvrtke koje znaju ali potrebno je višestruko povećati ulaganja u istraživanje i razvoj kako bismo pronašli nove načine, nove materijale, nove tehnologije i na taj način povećali izvoz s proizvodima i uslugama visoke dodane vrijednosti. Pogledajmo samo vrijednosti tvrtki koje posjeduju društvene mreže ili kanale za komunikaciju. To su tvrtke s više stotina milijardi dolara kapitalizacije. Moramo se fokusirati da trčimo ispred drugih a ne da svaku priliku tražimo u što manje rada, očekujući vrhunski zapadni standard jer smo lijepa zemlja u koju turisti rado dolaze. Mi imamo nekoliko velikih društvenih izazova koje još nismo potpuno rješavali i sredili. Imamo i vrlo konzumeristički državni mirovinski i zdravstveni sustav, koji tek traže jake reforme.
– Zaključno: Svim krizama unatoč (ekonomske teškoće, inflacija, pad
standarda, niske plaće i mirovine…), i ove kao i prethodne godine u
prosincu kupovina i potrošnja obaraju rekorde i u Hrvatskoj. Kako to
objasniti? Čini se da kao društvo nismo baš toliko siromašni s obzirom
koliko trošimo u mjesecima prije Božića i Nove godine, primjerice? Vaš
završni komentar?
Mi svakako nismo siromašna zemlja. Naši trgovački centri rade punom parom, automobila je sve više, putuje se sve više, sve se više ulaže i u nekretnine, opremu za kućanstva, itd. Ako gledamo samo resurse imamo ih i za više desetaka milijuna stanovnika. Međutim, ne upravljamo tim resursima kako treba i ne koristimo sve prednosti. Da ne bi bilo zabune, mi smo jako puno napredovali od početka samostalnosti, nakon što smo imali težak rat, ljudske žrtve u desecima tisuća, razaranja, uništavanje ekonomije, loš i ograničen model privatizacije. Sve smo to prošli i sada smo dio razvijenog svijeta i napredujemo, no ne dovoljno brzo kao društvo. Naši građani pamte puno teža vremena od ovih i u ljudskoj psihologiji jest to da čovjek pamti samo lijepe stvari a one loše potiskuje i zaboravlja međutim rastemo i idemo prema prosječnom europskom standardu što je za većinu svijeta potpuno nedostižno. Prema posljednih statistikama broj građana koji se osjećaju siromašno u konstantnom je padu pa smo sada na nekih 20 posto stanovništva – i ta krivulja i dalje pada. Hrvatska treba uvijek biti sigurna država, i država gdje će slobodno tržište biti najbolja socijalna politika. Samo na taj način svaki njezin građanin može imati sigurnost u svoju slobodnu priliku da će moći živjeti prema dostojanstvu svojeg napornog rada. Dakle, umjesto oslanjanja na socijalu, potrebni su rad i trud te poštovanje od strane onih koji upravljaju da imaju odgovornost usmjeravanja zemlje prema blagostanju. A to se blagostanje postiže većim ekonomskim slobodama i radnom etikom kao temeljima zdravog kapitalizma.
Pogledajte više
CEA intervjui za Glas Slavonije: Daniel Hinšt, Emil Pavić, Matej Hittner, Igor Šlosar
