Share

Rast minimalne plaće neće riješiti pitanje dostojanstva radnika

Rast minimalne plaće neće riješiti pitanje dostojanstva radnika. Uredbom o visini minimalne plaće povećan je iznos minimalne plaće sa 3.276,00 kn bruto na 3.439,80 kn bruto. Tako će minimalna bruto plaća u 2018. iznositi 163,80 kn više nego u 2017. Istovremeno, snižena je osnovica za zdravstveni doprinos za minimalnoj plaći.

Centar za javne politike i ekonomske analize (CEA) smatra kako institut minimalne plaće nije kategorija za propisivanje aktima na središnjoj državnoj razini. Odluka se pokušava pokazati kao pokušaj da se podigne razina dostojanstva radnika. Ipak, teško je za očekivati da će razina kvalitete života biti podignuta za 163 kn mjesečno. Pritom neki zagovaraju i dodatno odnosno drastično povećanje minimalne plaće te su stoga satirične reakcije sasvim očekivane.

Svako povećanje minimalne plaće može utjecati na povećanje nezaposlenosti, pogotovo mladih i u radno intenzivnim industrijama, koje se ionako bore za troškovnu konkurentnost. Povećanje minimalne plaće utječe na profitabilnost poslovanja pa može potaknuti sniženje plaća (dijela) radnika i/ili otpuštanja dijela radnika.

Potrebno je u ovom slučaju istaknuti kako je povećanje minimalne plaće istovremeno neutraliziralo opterećenje na poslodavce zbog smanjenja osnovice na zdravstveni doprinos. Osim što zdravstveni doprinos više nije uređen kao flat “tax”, navedena kompenzacijska mjera predstavlja subvenciju.

Iako većina država Europske unije poznaje institut minimalne plaće, a Hrvatska je među državama koje imaju niže minimalne plaće (otprilike kao Estonija), treba reći kako se minimalna plaća u prvome redu povezuje s ekonomskim standardom zemlje, odnosno s troškovima života.

Tako nije neočekivano da zemlje poput Nizozemske i Luksemburga, koje su ekonomski slobodnije od Hrvatske, imaju više minimalne plaće, uz istovremeno značajnije više životne troškovi. S druge strane, zemlje poput Švedske, Norveške, Finske i Danske uopće ne poznaju institut minimalne plaće na središnjoj državnoj razini, a također se radi o bogatim i visoko razvijenim zemljama.

Pitanje rješavanja minimalne plaće ne bi trebalo biti primarno u zaštiti radničkih prava. Umjesto toga, CEA predlaže da se kreatori javnih politika zajedno snažnije usmjere prema aktivnostima za povećanje ekonomske slobode kao što su:

  • porezno rasterećenje rada kroz smanjenje doprinosa na zdravstveno i mirovinsko osiguranje;
  • smanjenje stope poreza na dohodak kroz flat tax od 15%;
  • olakšavanje pokretanja poduzetništva;
  • fleksibilizacija radnog zakonodavstva, kroz otvaranje mogućnosti za povremene poslove, ugovore o radu na određeno vrijeme, te olakšanje zapošljavanja i otpuštanja.

Održive javne politike koje otvaraju više prilika za zapošljavanja i veće plaće su jedino jamstvo povećanja standarda života  radnika, zajedno s poticanjem kvalitete radnog okruženja.