Share

Novi sustav naplate RTV pristojbe stvara više problema nego što ih rješava

Autor: Filip Galić, član izvršnog odbora CEA

Od 1. siječnja 2018. godine na snagu su stupile izmjene i dopune Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji koja je uvela velike promjene u sustavu naplate RTV pristojbe. Naime, od početka 2018. HRT kao javna ustanova dobiva obavezu sama provoditi ovlasti vođenja postupka prisilne naplate dospjele, a neplaćene RTV pristojbe. Za razliku od prethodnog zakonskog rješenja, HRT ne smije u vođenju tog postupka koristiti naplatne usluge odvjetnika, osim u slučaju da osnivač – Republika Hrvatska, da posebno odobrenje.

Dakle, umjesto da se podnosi prijedlog za ovrhu nadležnom javnom bilježniku, HRT će sada sam izdavati nalog za plaćanje za dospjelu, a neplaćenu pristojbu. HRT će nalog dostaviti obvezniku plaćanja pristojbe po pravilima dostave u ovršnom postupku. Ukoliko obveznik plaćanja u roku od osam dana ne podnese prigovor protiv naloga, tada HRT na nalog izdaje klauzulu pravomoćnosti, te nalog za plaćanje postaje ovršna isprava sa kojom HRT potom može putem FINA-e ili suda pokrenuti ovršni postupak protiv obveznika. Naknada koju se mora platiti iznosi 100,00 kn (čl.36.a.st.2.t.4.).

Ukoliko bi pak obveznik plaćanja podnio unutar osam dana od primitka naloga, prigovor, tada HRT mora pokretati parnični postupak, odnosno tužbu pred nadležnim sudom protiv obveznika.

Ukoliko bi ovršenik protiv ovršnog naloga za plaćanje podnio zahtjev za ukidanjem klauzule pravomoćnosti o tome bi odlučivao u izvanparničnom postupku sud prema mjestu prebivališta, odnosno sjedišta ovršenika. Ako bi došlo do ukidanja klauzule ovršnosti, ukinuo bi se i nalog za plaćanje i tada bi HRT bio upućen u parnicu u roku od 15 dana.

Intencija zakonodavca je bila prenijeti ovlasti vođenja postupaka prisilne naplate bez korištenja posrednika u vidu naplatnih odvjetničkih usluga. Iako se na papiru to doima kao socijalna mjera, zakonodavac je, kao i uvijek u slučaju kazuističkih i populističkih metoda rješavanja problema, rješavanjem jednog problema potencijalno stvorio nekoliko drugih.

Također je cilj bio spasiti ovršenike od, navodno visokih, odvjetničkih naknada.

Cilj je samo djelomično ispunjen.

Naime, po važećoj Odvjetničkoj tarifi, za prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, odvjetnička naknada za prijedlog za ovrhu iznosi svega 75,00 kn plus PDV ako glavnica ne prelazi iznos od 250,00 kn, a od 250,00 kn pa do 1.000,00 kn iznosi 150,00 kn plus PDV. Kako po novome zakonu naknada za nalog iznosi 100,00 kn, proizlazi da je odvjetnička usluga (93,75 kn), za glavnice do 250,00 kn jeftinija od naknade koju će HRT naplaćivati! Dok za glavnice od 250,00 kn do 1.000,00 kn će, na ime odvjetničkih usluga ovršeniku biti ušteđeno svega 87,50 kn. Premalo ako je zahvat išao za time da se olakša građanima pogođenima ovrhom.

Ovo je, jasno, pod pretpostavkom da do spora oko dugovanja neće doći. Obzirom na veliki broj HRT-ovih dužnika, za očekivati je da će veliki broj pravnih subjekata prigovarati nalozima za plaćanje, te će HRT morati pokretati parnice pred nadležnim sudovima.

U tome slučaju će moći koristiti odvjetničke usluge, a jednokratna odvjetnička naknada za parnične postupke za glavnice do iznosa od 1.000,00 kn iznosi 500,00 kn. Dakle, trošak će ponovno nastati za ovršenika, a ušteda neće biti velika.

Pravi gubitnici ove promjene su zapravo javni bilježnici koji ostaju bez 60,00 kn javnobilježničke nagrade, plus 30,00 kn dostave, uvećano za PDV 25% obzirom da u cijelosti ostaju bez ovlasti donošenja rješenja o ovrsi kada je ovrhovoditelj HRT.

Dakle može se reći kako ušteda ovršenicima i neće biti toliko velika kako se to pokušavalo prezentirati u javnosti.

Drugi veliki problem je što je, po prvi puta u povijesti samostalne države, jednom javnopravnom tijelu dano pravo postupanja poput suda ili javnog bilježnika po Ovršnom zakonu, odnosno, vršiti dostavu rješenja sukladno pravilima u ovršnom postupku. Ne ulazeći u detalje u pravila Ovršnog zakona o dostavi, može se postaviti pitanje raspolažu li zaposlenici HRT-a i njihove stručne službe s dovoljno količinom znanja da postupaju i ponašaju se kao sudovi.

To prije svega podrazumijeva samostalnost, neovisnost i nepristranost. Ovdje će HRT o vlastitim tražbinama odlučivati i dostavljati ih kao što to radi sud, dakle ima objektivan, materijalni interes, postupati u vlastitu korist. Sudska zaštita postoji, no ovršenik će tada morati, zbog povrede prava o dostavi, pokretati izvanparnični postupak radi ukidanja klauzule pravomoćnosti što će mu izazivati dodatne troškove.

Zbog povećanog opsega posla nije za isključiti mogućnost da će HRT trebati dodatno zaposliti veći broj suradnika koji će raditi isključivo poslove sa naplatama RTV pristojbe, što ponovno predstavlja trošak svih obveznika plaćanja RTV pristojbe i ne tiče se isključivo ovršenika.

Osim toga, ovo je prvi puta u hrvatskoj zakonodavnoj povijesti, da je javnoj ustanovi omogućeno izdavati potvrde o ovršnosti, što je ovlast koju su do sada imali isključivo sudovi i javni bilježnici u određenoj ograničenoj mjeri. Također je po prvi puta nalog za plaćanje jedne javne ustanove uzdignut na razinu ovršne isprave temeljem koje je moguće izravno ovršavati pravne subjekte, a što je doista presedan. Postavlja se pitanje hoće li zakonodavac i u drugim slučajevima drugim javnopravnim subjektima (državnim poduzećima primjerice) kroz izmjene zakona omogućiti da sami odlučuju o svojim rješenjima i naplati svojih potraživanja (ili parafiskalnih nameta).

Zaključno

Ne može se reći da je postignuta ušteda koju će ovršenici sa novim sustavom naplate RTV pristojbe. Zakon je išao u smjeru da se onemogući odvjetnike u ostvarivanju velikih prihoda na račun zastupanja HRT-a u ovršnim postupcima, no zapravo su javni bilježnici ti koji ostaju u cijelosti bez prihoda od donošenja rješenja o ovrhama. Također, omogućavanjem da HRT primjenjuje odredbe Ovršnog zakona se jednu javnu ustanovu stavlja u poziciju praktički sudbene vlasti što će zasigurno proizvesti bogatu (i ne stabilnu) praksu, a trošak će snositi svi obveznici RTV pristojbe jer povećani opseg posla zahtjeva veći pravni kadar. To će dovesti do mnogih postupaka zahtjeva za ukidanjem klauzule pravomoćnosti što će značiti skuplje postupke po ovršenika, što je suprotno od intencije zakonodavca.