Ruska vlast otvoreno prezire ljudski život – Goran Vojković za Index
Autor je član Izvršnog odbora Centra za javne politike i ekonomske analize
Članak je izvorno objavljen 4. travnja 2022. na Index.hr
JESTE li primijetili ovaj otvoreni prijezir ruske vlasti prema vlastitim vojnicima? Model vladanja u kojem ljudski život, pa i život vlastitog vojnika vrijedi nula. Koliko toj despotskoj vlasti na čelu s ratnim zločincem Vladimirom Putinom onda vrijede životi drugih ljudi? Valjda ispod nule. Čovjek i njegov život za njih nije vrijednost.
Šalju vlastite vojnike u gustim kolonama po cestama, kolonama u kojima se ne može ni manevrirati niti naći zaklon u slučaju napada. Takve kolone zaustavite ručnim bacačima koji su projektirani prije pola stoljeća i koje su se masovno koristili u nas, u Domovinskom ratu, zaplijenjeni od JNA. Zamislite tek što rade današnji ručni bacači.
Ruska vojska ostaje bez goriva, a vojno vozilo bez goriva se zove – meta. Vojnici su im po snimkama pogubljeni, čak i neuhranjeni. Ruska vrhuška nije čini se čitala ni memoare vlastitih maršala, pa prvi je Žukov bjesnio na lošu logistiku, u svojim memoarima je naglašavao kako vojnik na fronti mora biti sit i mora mu biti toplo.
Svaka voska koja drži do sebe brine se za svog vojnika
Kako dolazi sve više snimaka uništenih ruskih vozila – Rusi su svoje vojnike poslali u oklopnjacima koji su bili zastarjeli davno prije dronova i suvremenih ručnih bacača. Samohodni topovi su im često tako zastarjeli da mogu služiti samo za zločinačko bombardiranje gradova izdaleka. Dodatno, konstrukcije ruskih vojnih vozila imaju gorivo i municiju posloženu tako da posada u slučaju probijanja oklopa nema šanse preživjeti.
Čak ni u doba Drugog svjetskog rata, čak ni u balkanskom mraku vojske se nisu tako ponašale, kako se ruska vojska ponaša, prezirući život čak i svojih vojnika. Učili smo svi, gledali i filmove o ogromnim partizanskim žrtvama kako bi se spasili ranjeni i bolesni.
Ukrajinci danas, imate na YouTubeu, pjevaju pjesmu o komandantu Savi, legendarnom partizanskom zapovjedniku koji je u odsutnom trenutku bitke na Sutjesci uzeo puškomitraljez i uz jedino što mu je preostalo – prateću četu i kurire, krenuo na juriš. Pao je pokošen njemačkim rafalima. Ali partizanska Centralna bolnica, ranjeni, tifusari, bolesni – spašeni su.
Puno, puno godina kasnije 1995., u toj istoj Bosni, srušen je američki pilot. Scott O’Grady. Iskočio je iz pogođenog F-16, šest dana se skrivao u prirodi dok ga Amerikanci nisu locirali. Hrpa aviona je pretražila područje Republike Srpske. Kada je pilot lociran (imao je samo malu ručnu stanicu i morao jako paziti na bateriju), po njega su poslali grupu od 51 marinca i cijelu borbenu grupu helikoptera i aviona. Kada je spašen, kao američkog heroja primio ga je osobno predsjednik Clinton. Tako se to radi. Tako se šalje poruka i svojoj vojsci i cijelom narodu, ali i svijetu.
Pa čak je i Tuđman znao doći blizu prvih linija, stari partizan je znao koliko to borcima znači. Da ne spominjemo uspjehe hrvatskoga saniteta u Domovinskom ratu, s mobilnim kirurškim ekipama, model koji kao iznimno uspješan proučava i američka vojska.
Gdje je ruski sanitet?
Ovih zadnjih mjesec dana gledate brojne snimke iz Ukrajine. Sjećate li se ijednog ruskog vozila ili helikoptera s crvenim križem? Nečega za izvlačenje ranjenih? Bolničara s međunarodnom oznakom na rukavu? Ne moram vam objašnjavati kakva razaranja tkiva čine suvremena oružja i koliko je vojni sanitet danas važan. Gdje je ruskoj vojsci?
A ako se ruska vrhuška tako prezrivo odnosi prema vlastitim vojnicima, što mislite kako se odnosi prema drugima? Kako bi se odnosili prema osvojenim gradovima, zemljama i narodima? Koliko su takvim ljudima, despotima koji vode sadašnju Rusiju, tuđi životi obične ništice.
Izuzetak su naravno životi same te ruske vrhuške i životi njihovih obitelji. Za njih postoji najbolji smještaj, dače po uralskim šumama, vikendice oko Sočija, najbolja hrana. Za njihove sinove, kćeri i unuke postoje samo najbolje škole u zapadnim državama, onima koje službeno preziru.
Rat u Ukrajini je rat vrijednosti, autokracije protiv čovjeka
Rat u Ukrajini je rat civilizacija. Rat je to između europskih zapadnih vrijednosti, poštivanja čovjeka, njegovih sloboda i njegovog života, nasuprot orijentalnom modelu despocije u kojoj je vlast sve, a čovjek pojedinac ništa.
Na prvi pogled takvi režimi djeluju jaki, moćni. A u biti su korumpirani, uplašeni, puni iracionalnih strahova. Zabranjuju društvene mreže jer ih ideja da uopće netko raspravlja izvan službenog narativa plaši. Pojedinac izvan uske vrhuške u takvom sustavu ne smije imati moć. Na pojedincu je da služi i da šuti te u konačnici ostane ležati u blatu ukrajinskog sela. Taj režim ne poštuje žive, pa kako bi imao čak i osnovni pijetet prema mrtvima.
Formalno se ruski vođe povezuju i s Crkvom, radi to ruska vlast još od Staljina, ali to je samo dio borbe za vlast, nemaju oni s Kristovim naukom ništa. Kršćanstvo je vjera okrenuta čovjeku.
Naravno, ima i u nas onih kojima takvi vođe poput Putina predstavljaju uzor – no bilo bi zanimljivo da im se na dva-tri dana obistini želja života u takvom režimu. Pa da vidimo što bi bilo kada bi javno kritizirali vladu na Fejsu, nazvali predsjednika parlamenta Njonjom ili radili viceve s nesluženjem vojske predsjednika vlade. Što misle da bi bili vlast? Bili bi u zatvoru, ako bi imali sreće da dođu do odvjetnika i zatvora.
Snaga Zapada je upravo u različitosti
Sloboda koju imamo na Zapadu, vrijednosti koje imamo kao pripadnici srednjoeuropske kulture: tolerancija, razumijevanje, poštivanje različitosti, sloboda govora, pisanja i javnog nastupa – na prvi pogled nas ta kakofonija različitih mišljenja, stavova i rasprava čini slabim.
No upravo je u toj slobodi, toj različitosti, tim tisućama cvjetova različitih misli naša snaga, snaga naše europske ili konkretno za hrvatsku srednjoeuropske civilizacije. Civilizacije tolerancije, ljudskih prava i poštivanja čovjeka kao takvog. Sloboda pojedinca je temelj liberalne demokracije, sloboda ograničena samo granicom slobode drugog čovjeka.
Ukrajina je napadnuta kada je htjela krenuti tim putem, vrijednosnog približavanja Europi. Nikakav NATO, o tome smo pisali, tu nije bilo važan, rusku vlast (opet naglašavamo vlast, ne ruski narod!) je užasavala ideja širenja europskih vrijednosti. Vrijednosti gdje je čovjek osnova, a zajednica samo dogovor slobodnih ljudi.
Zlo Hitlera i Miloševića ponovilo se kao zlo Putina i moramo biti svjesni da zlo postoji i dalje
Ovo s Ukrajinom nam je dobra škola da Zlo nije pobijeđeno kada smo pobijedili Hitlera i Miloševića. Zlo se javlja i dalje, danas je to Zlo u ratnom zločincu Putinu. Dok se zlo javlja – moramo imati resurse i mogućnosti oduprijeti mu se. Zato je to što smo u Hrvatskoj podigli davanja za obranu na 2% BDP-a dobro. Ovo s Ukrajinom nas je otrijeznilo i pokazalo kako i dalje ima zlih ljudi i zlih režima koji su spremni poslati vojsku u primitivni osvajački rat.
Mi ne smijemo zaboraviti ono što jesmo: civilizirana srednjoeuropska zemlja koja cijeni svoje i poštuje tuđe. Zemlja koja cijeni svoje različitosti, svoje manjine, svu ljepotu različitosti. Svima onima koji žele u Hrvatsku doći, ovdje raditi i ovdje graditi poslove i imati obitelj – neka dođu.
Prazni smo, mnogi krajevi su pusti. No moramo imati i učinkovitu i profesionalnu vojnu silu – Hrvatska mora biti spremna svakoj usijanoj glavi koja razmišlja da nam naudi, poslati poruku da će ako ugrozi jednog našeg državljanina ili jedan metar našeg teritorija – da će taj agresor, koji god da je, otići jako brzo pred svog stvoritelja.
Pročitajte povezane članke
Tjedan koji je promijenio Europu
Rat koji je promijenio svijet
Ruski veleposlanik u BiH je ratni huškač
Mnogi političari su obožavali Putina
CEA projekt Detektor donosi analize ruskog utjecaja i dezinformacija
