Samo veće ekonomske slobode mogu ubrzati rast, ističeEmil Pavić, potpredsjednik Centra za javne politike i ekonomske analize u časopisu Financije.hr (broj 22 – veljača 2026.).
U kojoj mjeri OECD ocjenjuje da su pozitivni makroekonomski trendovi u Hrvatskoj rezultat održivih strukturnih promjena, a u kojim segmentima i dalje postoje fiskalni i razvojni rizici?
Primjeri pozitivnih iskoraka koje OECD navodi su gospodarski rezultati, unatoč uzastopnim vanjskim šokovima, povećanje poreznih olakšica za istraživanje i razvoj, te i administrativno rasterećenje gospodarstva s ciljem daljnje optimizacije i digitalizacije administrativnih procesa. Svakako je veliko postignuće stalni rast BDP-a.
Ipak, treba i donekle kritički sagledati strukturne rizike koji utječu na kvalitetu rasta i u kojoj je razini to posljedica dubokih strukturnih reformi s ciljem jačanja produktivnosti. Iako imamo i rast investicija i izvoza, imamo i veliko oslanjanje na pomoći iz EU fondova.
Također, ključno je pitanje možemo li rasti bez velikog oslanjanja na europski javni novac i bez visokog udjela turizma u BDP-u. Tu imamo opasnost od “nizozemske bolesti”, gdje je jedan dio zemlje de facto ovisan o turističkom prihodu, što u budućnosti treba svakako mijenjati, prije svega na društvenoj razini. Kako imamo stalan rast i priljev sredstava, imamo i snažnu potražnju koja generira rast cijena i inflaciju, gdje smo nažalost pri samom vrhu Europske unije, unatoč mjerama koje su poduzete i unatoč stalnim i neuspješnim pozivima na racionalnost u državnoj potrošnji.
Kako bismo doista postali bolji i kretali se prema najboljima na svijetu, potrebno je sustavno ubrzati rad i povećati učinkovitost javnog sektora, pogotovo pravosudnih procesa koji često neopravdano traju godinama. Treba uvesti meritokraciju za javni sektor, kako bi se povećanju javnih plaća pristupilo selektivno, prema učinku. Naime, dosadašnja praksa stalnog kolektivnog povećavanja materijalnih prava duboko je nepravedna, jer se prava povećavaju svima, neovisno o kvaliteti isporučenog rada i radu na reformama.
Koje reforme u području fiskalne politike, javnog sektora i plaća OECD preporučuje Hrvatskoj kako bi se potaknuo održiv i produktivan gospodarski rast?
Među izazovima spominje se ekspanzivna fiskalna politika, zajedno s povišenom inflacijom. Stoga se predlaže povratak razboritoj fiskalnoj politici, kako bi se podržao proces dezinflacije, obnovile fiskalne rezerve i pripremilo za srednjoročne i dugoročne pritiske na potrošnju države.
Predlaže se redovito provođenje sveobuhvatnih pregleda rashoda, racionalizaciju radne snage u javnom sektoru, privatizacije te jačanje okvira za borbu protiv korupcije i javni integritet. To podržavamo, jer je ovdje riječ o važnim pitanjima ekonomske slobode.
S druge strane, ne podržavamo preporuku za praćenje utjecaja reforme poreza na dohodak na ukupnu progresivnost poreznog sustava i izbjegavanje pada prihoda lokalnih samouprava zbog, kako tvrde, štetne porezne konkurencije. Naš Centar za javne politike i ekonomske analize snažno podržava sva porezna rasterećenja i činjenicu da se Hrvatska efektivno približila flat tax sustavu u pogledu dohotka. Protiv smo progresivnosti oporezivanja, dok podržavamo lokalnu poreznu konkurenciju, gdje dobre rezultate u sniženju poreznih stopa pokazuju Bjelovar, Samobor i Sveta Nedelja.
Učinkovitost javnog sektora, koji generira veliki broj radnih mjesta, odnosno preko petine zaposlenosti, važan je čimbenik. Mi se u CEA-i zalažemo za visoku razinu ekonomskih sloboda, što će sigurno donijeti brži razvoj zemlje, i to na temelju produktivnosti rada. Kao malo tržište mi nemamo što tražiti u masovnoj proizvodnji dobara s niskom dodanom vrijednosti. Stoga se trebamo potpuno okrenuti visokim tehnologijama i slijediti pozitivne primjere malih uspješnih država — Nizozemske, Danske, Švedske, Finske, Izraela, Švicarske, Austrije… To također zahtijeva potpunu prilagodbu obrazovnog sustava u kojem, kolokvijalno rečeno, “djeca trebaju znati što su tundre”. Ipak, znaju li izračunati režije, znaju li razlikovati potrošnju radi zadovoljstva ili potrebe, te niz drugih životnih pitanja? Financijska pismenost učenika je nešto što će odrediti našu budućnost. Trebamo stvoriti generaciju ulagača i poduzetnika koji će onda s idejama moći zapošljavati ljude i generirati dohodak koji će se koristiti i za naše mirovine.
OECD navodi da su rezultati državnih poduzeća slabi. Koje je reforme potrebno provesti? Koja je zemlja u Europskoj uniji u pogledu upravljanja državnim poduzećima postigla dobre rezultate i kako su to postigli?
OECD navodi kako državna poduzeća i dalje imaju veliku ekonomsku ulogu, sa sedam posto ukupne zaposlenosti i imovinom vrijednom oko 45 posto BDP-a, što je mnogo veći udio nego u većini OECD-ovih i drugih usporedivih ekonomija. Navode kako državna vlasništva postoje u mnogim sektorima, s posebno velikim udjelom zaposlenosti u prometu, električnoj energiji i plinskim poslovima, telekomunikacijama, građevinarstvu i financijama. OECD navodi kako državna poduzeća postižu loše rezultate, primjerice mjerena povratom na kapital, te kako državna poduzeća s niskom produktivnošću zadržavaju radnike i kapital koji bi privatni sektor potencijalno mogao produktivnije koristiti.
Stoga OECD zagovara privatizaciju, pogotovo u inherentno konkurentnim sektorima, dok je za ostala potrebno ojačati korporativno upravljanje. Ovdje se može istaknuti kako se u Hrvatskoj, uz podršku OECD-a i EU-a, već provodi reforma korporativnog upravljanja državnim poduzećima. Važno je da se to odnosi samo na ograničen broj strateški važnih poduzeća (trenutno ih je 36) u sektorima infrastrukture i energetike, gledajući i iz perspektive nacionalne sigurnosti.
Bitno je privatizirati portfelj Centra za restrukturiranje i prodaju (CERP). Ključno je uspostaviti snažnu i profesionalnu nadzornu i upravljačku strukturu u državnim poduzećima, uz minimiziranje političkog utjecaja. Nedavno medijsko istraživanje pokazalo je da su u više od polovice državnog portfelja provedena imenovanja uprava koja su usko povezana s politikom, što jasno ukazuje na prisutnost snažnog političkog čimbenika u upravljanju.
Ostaje nam vidjeti hoće li nakon aktualne reforme, koja teži većoj profesionalizaciji i transparentnosti, takve “slučajnosti” i dalje ostati pravilo, ili će postati iznimka. Nama trebaju najbolji i najsposobniji ljudi koji će raditi za dobro zemlje. Oni također trebaju biti adekvatno nagrađeni i trebaju pronaći svoj interes u tome. Sve treba biti jasno, definirano i transparentno.
Koje su preporuke OECD-a u pogledu mjera pomoći za energiju i hranu? S obzirom na inflaciju koja je u Hrvatskoj veća nego u ostatku eurozone, možemo li očekivati ukidanje mjera pomoći i subvencija za fosilna goriva?
CEA je protiv subvencija, i stoga podržavamo njihovo ukidanje, sve radi potencijala za povećanje ekonomske slobode. Ipak, ne slažemo se s kritikom subvencija za fosilna goriva. Naime, država ionako kroz trošarine za benzin znatno poskupljuje cijenu benzina, koja je i dvostruko viša nego u Sjedinjenim Američkim Državama.
S druge strane, nema kritike poticaja za obnovljive izvore energije, koji proizlaze iz velikog nameta iz cijene struje koju plaćamo. Mi svakako trebamo stremiti k diversifikaciji izvora električne energije, ali pritom trebamo jako paziti na svoje interese, jer samo jeftina i dostupna energija može generirati rast. Skupi energenti su jednim dijelom Europsku uniju i doveli u položaj u kojem gubi konkurentnost. Primjeri Kine i Sjedinjenih Američkih Država jasno govore u prilog tome. Mala zemlja poput naše ima prednost u nominalno manjim količinama koje su joj potrebne, pa stoga u budućnosti treba pripaziti na diversifikaciju izvora energije i svakako paziti da porezi i regulacije ne “ubijaju” konkurentnost.
Prognoza je da će se radno sposobno stanovništvo u Hrvatskoj smanjiti za 25 posto do 2050. godine. Problem je to s kojim se susreću mnoge razvijene zemlje. Kako očuvati stabilnost mirovinskog sustava?
Primarno održivo rješenje je ono vrlo nepopularno, a ekonomski vrlo nužno povećanje dobi umirovljenja. CEA se pritom zalaže za barem 66 godina kao prag, a realno ekonomski će nas jedva održati prag od 70 godina. U širem pogledu, CEA je za mirovinsku reformu čiji će prvi stup biti dobrovoljni, umjesto da je treći. U konačnici, stabilnost mirovinskog sustava nije jedini čimbenik financijske stabilnost pojedinaca, već i naše pravodobne odluke o ulaganjima u zlato, srebro, ETF-ove, dionice, fondove… Rješenje je sada krenuti opismeniti generaciju koja dolazi i krenuti od osnovne škole. Trebamo učiti djecu što je novac, kredit, imovina, ulaganja — kako bi već pri punoljetnosti bili svjesni da će se u svojem radnom vijeku morati brinuti za sebe te štedjeti, ulagati i čuvati imovinu. Treba ih učiti izbjegavati neracionalnu potrošnju i kratkoročna zadovoljstva. Sve to utjecat će na stabilnost mirovinskog sustava i naših osobnih financija.
Hrvatska drastično zaostaje za prosjekom EU-a u zapošljavanju osoba s invaliditetom. Što država mora konkretno promijeniti u sustavu kako bi se osobe s invaliditetom učinkovito integrirale na tržište rada?
To je primjer javne politike u kojoj država treba imati opravdanu socijalnu ulogu za razliku od dijela drugih područja socijalne politike. Ipak, nije sve stvar države, već i izgradnje društva koje ima obzir prema osobama s invaliditetom, o čemu ovise i prilike za zapošljavanje. Treba napomenuti da su se okolnosti svakako pozitivno promijenile i da je danas ipak bolje stanje. Naša zemlja, kao zajednica odgovornih građana, treba paziti na sve svoje građane, a ugroženim skupinama, kao što su osobe s invaliditetom, pružiti sve što je moguće kako bi imali dostojanstvo u svojem životu i kako se ne bi osjećali isključeni iz zajednice. To nije samo ekonomsko, već pitanje socijalne etike. Uspješna zemlja generira blagostanje, iz kojeg je onda moguće podizati prava svih ugroženih skupina.
Posebno se analizira i stambeni fond u Hrvatskoj, kao i povećanje cijena nekretnina. U desetogodišnjem razdoblju od 2015. do 2025. godine, cijene su porasle za 66 posto, dok je prosječna stopa rasta cijena u zemljama OECD-a iznosila 34 posto. Koje su preporuke u pogledu poreza na nekretnine i drugih mjera kojima bi se osiguralo priuštivo stanovanje?
Važno je istaknuti kako su visoke cijene posljedica i birokratske složenosti, i troškova vremena čekanja na građevinsku dozvolu, počevši od administracije Grada Zagreba. Valja preispitati i ograničenja u prostornim planovima na širenja gradnje na nova predgrađa i male gradove, tako da se potiču ulaganja privatnih developera. Time bi se potaknula veća konkurencija i ponuda, što je mnogo veći čimbenik za priuštivo stanovanje od pitanja poreza na nekretnine, koji se može uzimati u obzir samo u okviru većeg neto smanjenja ukupnog poreznog opterećenja (u BDP-u), i to na konto poreza na dohodak.
Ipak, kod nas nekretnine imaju i jednu drugu sociološku dimenziju, a to je da smo zbog desetljeća nestabilnog ekonomskog sustava bili prisiljeni svoju štednju ulagati u nekretnine, jer se to tradicionalno smatralo sigurnim ulaganjem i zaštitom od inflacije. Zato mnogima nije pravedno ponovno oporezivanje nečega što je toliko oporezovano. Uostalom, mi smo i prije uvođenja poreza na nekretnine imali nekoliko davanja koja se de facto svode na oporezivanje nekretnina. Stoga je realno pitanje više stvar administrativne zamjene.
Vlastiti prostor za život nije definirano ljudsko pravo, ali je u našoj kulturi nešto važno, jer osjećaj da nikada nisi vlasnik onoga gdje stanuješ stvara stres i onemogućuje mladima planiranje obitelji i djecu. Republika Hrvatska ima dovoljno resursa da svima bude dobro, ali je potrebna učinkovitost, znanje, etika i svijest o zajedničkom dobru. U tom kontekstu, i OECD predlaže reformu politike korištenja zemljišta, pojednostavljenje postupaka izdavanja građevinskih dozvola i povećanje produktivnosti u građevinskom sektoru, kako bi se proširila ponuda stanova.
Je li realno za očekivati da će provedba tih mjera dati rezultata u roku od deset godina, do 2035. godine?
Desetogodišnje razdoblje je veliko. Mnogo se toga može samo uz ambiciozne reforme, i da re-start krene što prije. Naš Centar za javne politike i ekonomske analize (CEA) ima projekt Hrvatska 2030, u okviru kojega donosimo vrlo konkretne strukturne reforme i mjere koje se tek trebaju početi provoditi. Pritom su to reforme usmjerene na povećanje ekonomske slobode. Dakle, tu nema poticaja i ideologije koji su gorivo mnogim domaćim i globalnim političarima za progresiju državnog intervencionizma. Naš je smjer suprotan.
Mi nikako da izađemo iz okova prošlosti, i vrlo se rado već desetljećima vraćamo u njih. Važan je ovaj trenutak i važna je budućnost. Deset godina je veliko razdoblje, i uz mudro javno upravljanje i sve do sada navedeno, nema razloga da na dugi rok ne budemo među najrazvijenijim državama svijeta.
Kada očekujete da će Hrvatska postati punopravnom članicom, te koje će prednosti gospodarstvu donijeti ulazak u klub razvijenih zemalja?
Predviđa se 2026. Prednosti će biti u mogućnosti da prije svega javna uprava uči dobre prakse javnih politika. Treba pritom usvajati politike koje vode povećanju ekonomske slobode, a ne prihvaćati preporuke oko dekarbonizacije i progresivnosti oporezivanja dohotka.
PLURALIZAM IZVORA ENERGIJE
Kako Hrvatska stoji u pogledu zelene tranzicije? Kako pomiriti ciljeve dekarbonizacije s potrebom za zaštitom standarda građana od energetskih šokova?
CEA je za energetski miks, odnosno inkluzivnost i pluralizam izvora energije. Nemamo ništa protiv alternativnih izvora, dokle god su na slobodnom tržištu zajedno s ostalima. To znači bez nameta i ograničenja za fosilna goriva, odnosno bez subvencija i favoriziranja obnovljivih.
Protiv smo ideologije dekarbonizacije koja bi istiskivala fosilna goriva. Takve se politike promiču u Europskoj uniji i primjerice Kaliforniji.
Umjesto toga, snažno podržavamo slobodu za fosilna goriva, stratešku ulogu LNG terminala koji je bitan u transatlantskom okviru i dugoročni plan ulaganja u nuklearnu energiju.
Primjerice, OECD predlaže ubrzanje izdavanja dozvola za obnovljive izvore energije povećanjem administrativnih kapaciteta, dok se ne spominje općenito ubrzanje dozvola, odnosno i za fosilna goriva, na čije se vađenje dugo čeka.
Također, OECD predlaže preusmjeravanje ulaganja s cestovne infrastrukture na “održive” načine prijevoza poput javnog prijevoza, biciklizma i hodanja, navodeći kako su ulaganja u prometnu infrastrukturu dala prednost cestovnom i zračnom prometu u odnosu na održivije načine prijevoza. Dodaju kako je vozni park stariji i više onečišćuje nego u drugim zemljama EU-a, te kako porezi na motorna vozila pogoduju starim automobilima.
Umjesto navedenog, CEA se zalaže za nastavak čuvanja našeg dosadašnjeg načina života, bez uskraćivanja ekonomske slobode za vozače automobila. Dakle, pojedinci će donositi odluke, a ne netko drugi umjesto njih.
