Share

Zakon o stečaju potrošača mora biti više od tehničkog zakona

Zakon o stečaju potrošača mora biti više od tehničkog zakona. 1.siječnja 2016. je na snagu stupio Zakon o stečaju potrošača. Temeljni cilj, kako je propisano člankom 2 je poštenog potrošača osloboditi obaveza koje preostanu nakon unovčenja njegove imovine i raspodjele prikupljenih sredstava vjerovnicima. Ukratko, nakon rasprodaje imovine koju ima dužnik potrošač – oslobađa se svojih obaveza prema vjerovnicima.

Filip Galić, član Izvršnog odbora Centra za javne politike i ekonomske analize

Prema podacima Financijske agencije, u dvije godine koliko je zakon na snazi, tj. 2018. godine, 1119 građana je pokrenulo postupak stečaja potrošača pred Financijskom agencijom, od čega je dvije trećine, odnosno 68,2% završilo neuspješnim sklapanjem nagodbe. Istovremeno, prema statističkim pokazateljima Ministarstva pravosuđa za 2016. godinu pred općinskim sudovima je započeto 321 predmet stečaja potrošača, od čega je riješeno njih 53.

Samo ti podaci pokazuju kako Zakon o stečaju potrošača uopće nije ispunio svoju svrhu.

Pritom ne treba niti ulaziti u postotak uspješno provedenih postupaka stečaja potrošača.

Obzirom da iz Ministarstva pravosuđa stižu najave i o mogućim izmjenama i dopunama toga Zakona, valja istražiti koji su razlozi zbog kojih se trenutna verzija zakona pokazala neefikasnom i što treba izmijeniti kako bi zakon ispunio svoju svrhu i olakšao život tisućama blokiranih građana.

Dojam je da je razlog neefikasnosti zakona više psihološke nego pravne prirode.

Prije svega, Vlada RH, a pogotovo Ministarstvo pravosuđa, treba u javnosti daleko bolje komunicirati ovaj, relativno novi postupak, zajedno sa pravnim posljedicama koje isti nosi. Iako je intencija zakonodavca bila da se omogući „novi početak“ poštenim potrošačima koji uslijed raznih životnih okolnosti nisu u mogućnosti ispunjavati obaveze, psihološki faktor je očito zanemaren. Odlazak potrošača u stečaj još uvijek ima vjerojatno stigmu, te mnogi očito nisu skloni prepuštati upravljanje svojom imovinom povjereniku, kao niti na razdoblje provjere koje slijedi poslije okončanja postupka stečaja potrošača.

Potrebno je shvatiti kako među mnogim blokiranim građanima svakako postoje brojni neodgovorni pojedinci koji su lakomislenošću, pohlepom, ovisnošću, neodgovornim ponašanjem ili iz drugih razloga ulazili u dugove. No postoje i građani koji su iako odgovorni, uslijed bolesti, gubitka posla, razvoda, smrti člana obitelji ili drugih tegotnih okolnosti, blokirani, a nemaju nikakve vrijedne imovine, i normalan život im je u potpunosti onemogućen. Uostalom, sam članak 2 zakona izričito navodi atribut „pošteni“ kao definirajući. Takvi građani svakako zaslužuju novi početak.

Međutim, navedeno poštenje se utvrđuje tek u sudskom postupku, dok se isto ne provodi pred Financijskom agencijom, koja je nadležna za izvansudski postupak, odnosno sklapanje izvansudskog sporazuma koji potrošač može sklopiti sa vjerovnicima.

Obzirom na veliki broj neuspjelih sporazuma pred FINA-om, te prijedlog rješavanja dugova koje potrošači predlažu, praksa ukazuje na sljedeće: gotovo svi potrošači predlažu 100%-tni otpis dugova, uključujući glavnicu, kamate i troškove ovršnih i parničnih postupaka. Vjerovnici, naravno, nemaju nikakvog uvida u potrošačevu vjerodostojnost osim one koju im on sam prezentira u popisu svoje imovine i obaveza, te nerijetko ne pristaju na takav plan. Tada potrošač mora pokrenuti pred sudom zahtjev za otvaranjem stečaja.

Nadalje, iako nije izravno odgovorna za maleni broj osobnih stečajeva, odredbama iz članka 15 i članka 45 kojima je propisano da predujam za troškove izvansudskog i sudskog postupka plaća podnositelj zahtjeva/potrošač i to u iznosu od 300,00 kn (za izvansudski), odnosno minimalno 1.000,00 kn (sudski).

Činjenica da blokirani građani nerijetko nemaju nikakvih sredstava kojima mogu zadovoljiti niti osnovne životne troškove, odredba kojom su dužni predujmiti se pokazuje kao nepotreban namet koji će dodatno opteretiti njihove financijsko stanje.

U praksi, kako izvansudski sporazumi se češće ne sklope nego sklope, proizlazi da potrošač mora potrošiti minimalno 1.300,00 kn kako bi su uopće krenuo utvrđivati njegovo poštenje i loše okolnosti kojima je izložen, te u konačnici proglasiti pred sudom osobni bankrot.

Da zakon nije efikasan pokazuje i činjenica da je trenutno registrirano svega dva (brojkom: 2 !!) povjerenika za stečaj potrošača. Razlozi su vidljivi u naknadama koje su propisane Uredbom o kriterijima i načinu obračuna i plaćanja nagrade povjerenicima u postupku stečaja potrošača koje nisu velike i kreću se u iznosu od 1.000,00 kn, a nagrada može biti veća ovisno o vrijednosti unovčene imovine. Obzirom da se radi o psihološki intenzivnome i izazovnom poslu, gdje su subjekti osobe bez ikakve vrjednije imovine, nije neobično da se gotovo nitko toga složenog posla ne želi prihvatiti.

Postavlja se i pitanje opravdanosti petogodišnjeg razdoblja koliko traje razdoblje provjere. Iako je legitimno očekivati da će u razdoblju provjere povjerenih stečaja potrošača preuzeti upravljanje imovinom, petogodišnji period se čini kao pretjerano tegotan za samog potrošača, pogotovo ako je isti bio pošten, ali je uslijed nesretnih okolnosti dospio pod dugotrajnu blokadu.

U vidu pravnih aspekata zakona, isti je potpuno nedorečen. Primjerice, ukoliko se podredno primjenjuje Stečajni zakon, tada bi iz navedenog proizlazilo da se baš svi postupci potrošača prekidaju, što može uključivati čak i one postupke koji realno nemaju veze sa stečajnim postupkom. To omogućuje i zaustavljanje ovrha za plaćanje uzdržavanja. Nadalje, izvansudski postupak, iako obligatorni dio stečaja potrošača, ne propisuje nikakve pravne posljedice povodom njegova pokretanja. Za razliku od predstečajnog postupka sukladno Stečajnog zakonu, postavlja se pitanje, izaziva li pokretanje izvansudskog postupka jednake pravne posljedice kao i predstečajni postupak? Postavlja se i pitanje tijeka kamata, odnosno, do kojeg trenutka one teku i prestaju li uopće teći otvaranjem stečajnog postupka? Ovo posebno imajući u vidu činjenicu da su dugovi mnogih potrošača strukturirani na način da kamate višestruko premašuju iznos glavnice.

Posljednja dva problema koja se moraju istaknuti su financijska savjetovališta FINA-e, konkretno njihova uloga propisana člankom 73 stavkom 4 a čija uloga je podučavati potrošače u stečaju o financijski racionalnom ponašanju. Pitanje koje se postavlja je imaju li zaposlenici FINA-e dovoljno znanja pedagoški podučavati ljude o financijski odgovornom ponašanju. Drugo pitanje je omogućuje li im zakonodavac stjecanje takvih znanja kroz svoje podzakonske propise. Ukoliko analiziramo Pravilnik o uvjetima za dobivanje dozvole za obavljanje poslova savjetovališta i načinu rada savjetovališta, takva stručna obuka nije predviđena rečenim pravilnikom ni na koji način.

U konačnici može se vidjeti kako je zakonodavac pri donošenju ovog zakona postupao isključivo tehnički, propisujući plastičnu formu bez pretjeranog sadržaja. Ponavljamo kako se posebno treba imati u vidu socijalnu komponentu koju nosi ovaj zakon i koja rješava jedan veliki i brojni problem blokiranih građana.

Također, kako je ovo prvi zakon koji uređuje takvu materiju u Republici Hrvatskoj, moralo mu se sveobuhvatno pristupiti, uzimajući u obzir specifičnosti stečaja potrošača, stečaja pravnih osoba (obzirom da Stečajni zakon koristi kao lex generalis koji uređuje bitno drugačiju i složeniju materiju), no umjesto toga je dobiven zakon koji se u praksi pokazao kao potpuno neefikasan.

Rješenja koja bi mogla pomoći da se ostvari svrha zakona putem izmjena i dopuna su:

– daleko bolje komunicirati zakon u javnosti;

– dati potrošačima mogućnost izbora hoće li ići u predstečajni postupak ili u stečajni, umjesto sadašnjeg sustava prethodnog izvansudskog, a potom sudskog stečajnog postupka;

– ukinuti predujmove za postupke, a troškove postupka naknađivati po eventualnom uspješnom okončanju postupka;

– nagrada i troškovi povjerenika stečaja potrošača trebaju se financirati iz sredstava proračuna, osim u slučaju uspješnog unovčenja imovine potrošača;

– skratiti vrijeme provjere potrošača po okončanju stečajnog postupka.