Trošak života s ekonomskim rizikom su izazov koji je već tu s nama. Svrha ovog članka je upozoriti na dodatni intenzitet ekonomskog rizika kao posljedicu političkog rizika.
Igor Šlosar, Daniel Hinšt i Emil Pavić – članovi Izvršnog odbora Centra za javne politike i ekonomske analize
Trumpov poraz
Na američkim međuizborima Donald Trump je definitivno izgubio, a s njime i republikanci. U velikom dijelu javnog prostora sve je već ionako bilo predodređeno za veliko slavlje i vokabular koji činjenice miješa s jednodimenzionalnim pristupima, nepromišljenim percepcijama i paušalnim zaključcima. Za razliku od toga, Centar za javne politike i ekonomske analize ima svoj neovisni pogled, gdje se prikazuju minusi i plusevi javnih politika koje vodi Donald Trump bez politikantstva. Nema potrebe da ponavljamo veliku većinu toga što smo nedavno napisali u tom opsežnom članku.
Plan B kao bolje rješenje – a ne gore
Mi otvoreno kažemo da smo think tank desnog centra. Naš konzervativizam i klasični liberalizam dopušta nam da, na temelju dubljeg uvida u razinu sukladnosti naših stavova na policy razini, preferiramo one političare u mjeri u kojoj relativno najbolje reflektiraju naše vrijednosti. Za razliku od velike većine demokrata, može nam ta referentna točka biti Mike Pence i još neki drugi republikanci jer su prema našoj generalnoj procjeni na osnovi više javnih politika i povezanih stavova bolje rješenje od Trumpa. U tom okviru, razumno je gledati na opravdane kritike Trumpa, a da se pritom nudi plan B kao bolje rješenje. Barem velika većina demokrata to više nikako nije.
Kada dnevno prisutno i inflatorno ponavljano politikantstvo zarobljeno dojmovima i percepcijama u javnom prostoru postane osnova za rasuđivanje, težnja za boljim rješenjem olako se utapa u dubiozu koja je već stvorena i začinjena od onih koji nikako ne razlikuju bolje od lošijeg. Nakon buke nitko razuman nema šanse doći s argumentima te sa širim i višedimenzionalnim uvidom u dugoročne ishode javnih politika, osobito na ekonomiju. Ideologija lako zavede jer je lakši put primamljiviji od težeg – racionalnog i trezvenog.
Uobičajen trend
Povijesno iskustvo govori kako se međuizbori često pokazuju kao prilika za političku promjenu odnosno korekciju. U tom smislu, ovi izbori nisu veliko iznenađenje. Naime, predsjednikova stranka često je gubila mandate u Kongresu, a više puta i u oba doma. To prije svega dokazuje dinamičnu snagu američke demokracije i još više dokazuje dezinformacije onih koji tvrde da SAD nisu demokracija, ili nešto još gore od toga. Štoviše, Trump je odmah čestitao demokratima i najavio suradnju. Zar bi to autokrat i diktator napravio? Jesmo li mi u EU-u spremni na takvu demokratsku dinamiku i na bilo kakav ishod nekih naših potencijalno budućih međuizbora?
Zabluda o vanjskom korektivu
Rezultati međuizbora, kojima su demokrati preuzeli većinu u oba doma Kongresa, ne bi se smjeli tumačiti isključivo kao trijumf njihove platforme ili političkih poruka. Oni su u velikoj mjeri posljedica revolta birača, posebice onih umjerenih i/ili fiskalno konzervativnih, prema trenutačnoj administraciji, koju percipiraju kao neosjetljivu na svakodnevne životne probleme: rast cijena energenata, krizu priuštivog stanovanja, carine te neke afere, uključujući one teksaškog republikanskog kandidata za američki Senat.
Time dolazimo do teze prisutne u dijelu javnosti i medija – kako će se vanjski svijet i domaća javnost sada morati osloniti na demokrate kao primarni mehanizam obuzdavanja Republikanske stranke. No, riječ je o pogrešnoj premisi. Dok demokrati mogu kod nekih opravdanih pitanja poslužiti kao institucionalna ravnoteža i provjera u Kongresu, oni nikako ne mogu biti ideološki korektiv republikancima, osim eventualno pojedinih umjerenjaka. Birači centra i umjereni konzervativci nisu podržali demokrate iz ideološkog slaganja, već kako bi poslali opomenu vlastitoj stranci zbog njezinih odstupanja od konzervativnog smjera. Preobrazba republikanaca nikako neće doći izvana niti pod pritiskom suparnika; ona može proizaći isključivo iz unutarnjih frakcijskih preslagivanja koja bi stranku vratila temeljnim načelima konzervativizma Ronalda Reagana.
Vratiti se pravi put
Republikanci će se promijeniti isključivo zahvaljujući novom pokretu unutar svoje stranke koji će ih vratiti na pravi put pokojnih senatora Johna McCaina i Lindseyja Grahama, zatim Nikki Haley, Mikea Pencea te Ronalda Reagana i Georgea H. W. Busha. Štoviše, napadi demokrata, posebno njihove progresivne i socijalističke struje, nikako neće natjerati republikance da se preispitaju, već će sad umjereni demokrati morati preispitivati još veće ekonomske troškove od onih zbog kojih je Trump „kažnjen”, unatoč relativno dobrim makroekonomskim rezultatima. Zbog dubokih društvenih podjela, pritisak demokrata samo tjera konzervativce da još čvršće definiraju svoju agendu.
Konačno, i demokrate i republikance čeka unutarstranačka borba za prevlast, uz bitnu razliku: republikanci su na biralištima dobili jasnu ocjenu nekih svojih politika, dok bi se demokratima ovaj trijumf lako mogao vratiti kao bumerang. Riječ je o pobjedi koja je poslužila kao mač s dvije oštrice – dovoljno je široka da svaka stranačka frakcija u njoj vidi potvrdu vlastite ispravnosti. Time se otvara prostor za daljnje ideološko cijepanje i ignoriranje stvarnih prioriteta građana, čime demokrati riskiraju ponavljanje iste pogreške svojih suparnika, ako ne i veću.
Trošak života
Jedan od glavnih razloga Trumpova republikanskog poraza u oba doma Kongresa bio je trošak života (cost of living). Zamislimo situaciju kada bi birači desnog centra u Hrvatskoj bili spremni preferirati progresivnu ljevicu samo zato što su nezadovoljni trenutačnom makroekonomskom inflacijom i širom mikroekonomskom percepcijom rasta troškova života, koja je veća od doživljaja ovog prvog. U demokraciji je to sasvim legitimno, a mnogi će reći da je smjenjivost ključ demokracije. Pritom se ne postavlja pitanje može li se socijalna kriza rješavati socijalističkim rješenjima, još jačima nego što već imamo diljem Zapada, odnosno OECD-a.
Trošak života ipak nije bio jedini razlog. U dijelu saveznih država važnu su ulogu imali i podatkovni centri, zbog straha od rasta cijena struje i potrošnje vode. U Teksasu se, prema anketama, većina birača protivi njihovoj gradnji u vlastitoj lokalnoj zajednici, a pobjednička demokratska kandidatkinja za guvernerku obećala je moratorij na izgradnju podatkovnih centara. Dio republikanske baze ostao je i kod kuće. Bijeli evanđeoski kršćani činili su 17 % biračkog tijela na ovim izborima, u odnosu na 21–23 % na izborima 2024., dok je njihova potpora republikancima, prema anketama, ostala na 82 %.
Ako se zbog krize troškova života može s razumijevanjem opravdati gubitak izbora u korist demokrata, onda možemo postaviti pitanje hoće li se pronaći opravdanje za potencijalne ishode izbora u Njemačkoj, Francuskoj i drugim zemljama? Ako se politički doživljaj trenutka mjeri anketama i percepcijama, može li se onda imati razumijevanja za poraz kršćanskih demokrata od nekakve Alternative za Njemačku? Ta navodna alternativa nudi uvijek primamljivo okončanje bilo kakve podrške navodnim „ratovima“ (Ukrajina i Iran) kako bi cijena energije bila niža, a neovisno o cijeni relativizacije ključnih zapadnih saveznika u korist Rusije, a posredno i Irana.
Pitanje zaštite života
Dio pro-life aktivista upozoravao je (a ranije i Mike Pence) da se osjeća izdanim jer Trump odbija nacionalnu zabranu pobačaja, a administracija nije ograničila ni pilule za pobačaj. Dakle, beskompromisnim biračima, među kojima se konzervativniji protestanti slažu s katolicima (barem onima koji poštuju nauk svoje crkve), odluka Vrhovnog suda koja je dokrajčila Roe v. Wade i prenijela pravo odlučivanja o abortusu na savezne države, i dalje ostavlja prostor za neželjene političke ishode. U tom pogledu, dio njih kaznio je Trumpa izostankom s birališta zbog njegovog liberalnijeg stava (iako to progresivni liberali u javnom prostoru ne bi tako protumačili) i posredno pomogao stranci koja će ih po ovom pitanju još više razočarati. U tom smislu, kriza vezana uz trošak života, ali i uz zaštitu života, bit će još veća te će imati i širu dimenziju.
Odgovorno vodstvo – nadilazi populizam i percepcije
Odgovorno političko vodstvo razumije okolnosti i rizike, no odbija voditi se populizmom i anketnim percepcijama, kakve god bile. Sigurnosni rizik od potencijalno ekspanzivne Rusije i potencijalno nuklearnog Irana procjenjuje sigurnosni sustav koji se vodi dugoročnom strategijom koja nadilazi evidentna nezadovoljstva, računajući da su takva nezadovoljstva manja od onih u slučaju zaista tragičnih posljedica. I to je politički rizik s kojim se mnoge demokracije moraju nositi. Malo se odgovornosti preuzima za posljedice krivih odnosno propuštenih i odgođenih odluka. Slučaj Irana to najbolje prikazuje, pa se tek sad mora rješavati rizik koji već prije nije bio uračunat u cijenu energenata i ostalog.
Nezadovoljstvo cijenama
Ekonomski gledano, čak je i ruralni republikanac bio nezadovoljan carinama te cijenama goriva i još nekih potrepština. Nema tu novosti da mnogi američki birači gledaju na svoj novac. Svaki dodatni trošak narušava mikroekonomsku slobodu. Ipak, takvi se pogledi pokazuju kao vrlo površni ako se izoliraju od šireg i cjelovitog gledanja na ekonomske rizike. Ekonomska sloboda nije tek tako pitanje inflacije (koja spada i u dio razloga poraza Kamale Harris i Bidenove administracije od Trumpa) i carina (koje još od prije nameću i Kanada i EU i drugi, zajedno s masom necarinskih nameta).
Trošak života je problem diljem Zapada. Lako je proglasiti krizu, pa onda čak i relativizirati ulično nasilje, pokušavajući sve to obrazložiti velikim nezadovoljstvom mladih i studenata. Te se skupine koriste za generaliziranje koje će donijeti teške posljedice. Kao rješenja se nude još intenzivnije socijalističke politike, koje nikako ne mogu riješiti realne probleme niti prepoznaju njihove složene uzroke.
Cijena socijalizma je visoka, ne samo onog sovjetskog i jugoslavenskog, već i progresivnih pokušaja da se nominalno kapitalistički sustavi radikalno i revolucionarnim metodama mijenjaju u smjeru utopije socijalne pravde i sličnog vokabulara bez realne supstance.
Reakcija burzi
Dok se čini da je pobjeda demokrata lijek za neke ekonomske troškove, mnogi demokrati već su prije najavljivali regulaciju i usporavanje razvoja infrastrukture umjetne inteligencije, ograničenja izgradnje podatkovnih centara, uz već tradicionalne sklonosti prema novim porezima, izdacima i regulacijama. Dakle, republikanci su dobili kaznu zbog ekonomskih troškova, a demokrati su pobijedili kako bi sad nametnuli još veće ukupne troškove razvoju ekonomije na osnovi suvremene tehnologije. Vidjet ćemo kako će burze nastaviti reagirati nakon značajnog pada (S&P 500, Nasdaq, Dow i dr.) već dva dana nakon izbora. Glavni su razlozi tog burzovnog pada strah od moratorija i strože regulacije podatkovnih centara koje su najavili neki demokrati; među ostalim, u Teksasu je novoizabrana guvernerka Gina Hinojosa obećala moratorij. No valja pričekati razvoj događaja i ulogu umjerenijih demokrata u pokušaju ublažavanja restriktivnih stavova unutar vlastite stranke.
No što god se dogodilo, SAD ostaje ekonomski i tehnološki daleko u prednosti spram EU-a i Kanade. Stoga je glavno pitanje kako će se demokrati povezati sa svojim istomišljenicima iz EU-a i Kanade kako bi pokušali ekonomiju SAD-a ponešto približiti svojim partnerima iz OECD-a.
Konkretna pitanja
Postavljaju sekonkretna pitanja koja zaslužuju precizne odgovore. Unatoč demokratskom pravu da svatko misli što god hoće, održiva i slobodna ekonomija ne trpi bilo kakve (socijalističke) političke stavove, a bez cijene koja kad-tad dođe.
- Ako su demokrati antiinflacijska alternativa, jesu li se borili protiv uzroka ove široke inflacije?
- Jesu li se suprotstavili masovnom tiskanju novca, prekomjernim ekonomskim ograničenjima i subvencijama te rastućim fiskalnim i regulatornim troškovima?
- Jesu li demokrati odustali od progresivne fiskalne politike, odnosno najava novih poreza i dodatnih socijalnih rashoda? Jesu li oni koji toleriraju demokrate ispunili PFU obrazac – procjenu fiskalnog učinka?
- Ako su demokrati anticarinska alternativa, jesu li se zauzeli za slobodnu trgovinu (odsutnost svih carina, kvota i barem većine necarinskih nameta) u okviru Sjeverne Amerike, OECD-a i WTO-a?
- Ako demokrati razumiju suvremenu ekonomiju vođenu rastom produktivnosti putem umjetne inteligencije, kako će sad njihove poruke umiriti burzovne reakcije na njihovu pobjedu?
- Ako se republikanci trebaju vratiti na stare postavke (Reagan, Bush i dr.), jesu li pobornici tradicionalnih republikanaca spremni prihvatiti realnost i onih njihovih politika koje baš nisu potpuno bile u skladu s načelima slobodnog tržišta i aktivne podrške zapadnim saveznicima kako to očekuju konzervativni kritičari Trumpa?
- Ako je Trumpu presudila poprilično uspješna vojna akcija u Iranu (kad se realno pogleda razmjer uništenih ciljeva Irana, unatoč propustu da riješi sve do kraja), kako bi onda nostalgija za starim republikancima poput Busha mogla opravdati golemi ekonomski trošak i tisuće američkih žrtava, uz stotine tisuća ukupnih ljudskih žrtava, dvaju dugotrajnih ratova započetih za Busheve administracije, koje su progresivni lijevi krugovi kritizirali zajedno s Trumpom i njegovom MAGA klikom?
- Mogu li kritičari Trumpa prihvatiti višedimenzionalni karakter policy matematike u procjenama ekonomskih rizika Trumpa kao i njegovih protivnika?
MAGA fraza
Američkim republikancima prigovara se zbog skretanja u nekakav MAGA pokret. Te je birače Trump razočarao jer je inicijalno obećavao neintervencionizam i odustajanje od ratova. Trumpov se MAGA populizam njemu vratio pred onim biračima kojima su ekonomski troškovi važniji od podrške Izraelu i Ukrajini, a da pritom nemaju ništa protiv njih. Zanimljivo je kako u javnom prostoru ima onih, osobito s ljevice, koji upravo te realne MAGA kritičare sada prenose i daju im pažnju, a pritom ne vide da time promoviraju izvorni desničarski MAGA populizam.
Republikanska stranka zaista treba razmjeran i racionalan odmak od MAGA populizma i povratak tradicionalnim postavkama koje su zasadili Reagan i Bush, a danas ih zastupaju Rubio i drugi, uključujući neokonzervativce. Na to najbolje ukazuju Mike Pence i njegov think tank Advancing American Freedom koji nastoji obnoviti konzervativni pokret.
Tradicionalni konzervativci i neokonzervativci spremni su aktivno podržavati transatlantske odnose odnosno vojne intervencije tamo gdje su nužne za borbu protiv tiranije. Uostalom, zamislimo globalni ekonomski i širi trošak nuklearnog Irana protiv Izraela i cijele regije. U tom pogledu, vojna akcija, prema odluci predsjednika, a na temelju informiranog uvida u odgovarajuće policy opcije, donijela bi manji ukupan trošak od ekonomskog rizika uslijed političkog nečinjenja.
Moguća reforma republikanaca raznim lijevo-liberalnim i islamističkim dionicima bila bi jednako odbojna ako ne i još odbojnija opcija od samog Trumpa. U tom bi slučaju kritičari neokonzervativaca pronašli saveznika u J. D. Vanceu, kao mogućem predsjedničkom protukandidatu Marcu Rubiju, a sudeći po nekim medijskim člancima i u Tuckeru Carlsonu.
Kategorije republikanaca
Realno gledano, teško je jednoznačno definirati MAGA i tradicionalne republikance kao dvije zasebne kategorije. Unaprijed se servira lažna dilema. U policy realnosti dolazi do mnogih preklapanja koja primjerice donose Marco Rubio i pokojni Lindsey Graham. Kako se vidi na primjeru Irana, Trump balansira između MAGA Vancea i neokonzervativnog Rubija, tako da mnogi lijevi kritičari MAGA-e zapravo više podržavaju nju nego njezinu navodnu republikansku suprotnost.
CEA vidi realne rizike od određenih MAGA politika, svakako bez pretjerivanja. Pritom rješenja nikako ne vidi na progresivnoj ljevici, već među razumnim i umjerenim republikancima i nekim demokratima koji su bliski centru. Na izborima za Senat u Teksasu pobijedio je demokrat Talarico, bivši učitelj i student prezbiterijanskog teološkog sjemeništa, a u Kansasu metodistički pastor Hamilton. Obojica su se predstavljali kao umjerenija demokratska opcija u odnosu na očito loš odabir republikanskih kandidata. Zato republikanske kadrovske greške treba gledati odvojeno od pokušaja opravdavanja klizanja SAD-a u socijalizam. Treba ih ispravljati tako da se uči od Byrona Donaldsa, prvog crnog republikanca izabranog za guvernera u SAD-u, koji je pobijedio na Floridi, i od republikanaca koji su zadržali Tennessee, Oklahomu i niz saveznih država koje uživaju veće ekonomske slobode od alternative koja se probija kao pobjednička.
S druge strane, mnogi anti-MAGA kritičari propuštaju vidjeti rizik klizanja demokrata sve više ulijevo. I kod demokrata teško ih je jednoznačno podijeliti u dvije kategorije. Dok neki demokrati ostaju skloniji centru i umjerenosti, sve je više progresivnih koji su sve bliže rubu izvjesnog ulaska u sada ojačanu organizaciju Demokratski socijalisti Amerike (DSA). Veći dio njih ostat će zasad čuvari tog ulaza, a kada vide još bolju populističku priliku za socijalizam, lako će donijeti svoje odluke. Sudeći po ekonomskim politikama koje nude kao lijek, ekonomski rizik bit će daleko veći.
Nema potpunog povratka
Treba trezveno reći kako se ni republikanci ni demokrati ne mogu tek tako u cijelosti vratiti na staro, već samo djelomično. Povijesni kontekst bio je drugačiji.I sama ideja o nekakvom jakom lijevom centru i desnom centru nažalost svih dobronamjernih zagovornika demokratske političke kulture zasad nije moguća u mnogim demokracijama, niti će biti tek tako moguća u načinu razumijevanja nove generacije. Razne alternativne opcije dodatno će se javljati kako će slabiti javni građanski „odgoj” za koncept liberalne demokracije kakav je postojao prije. Vidimo kako se tako zadani demokratski okvir sve više narušava u Njemačkoj, Francuskoj i nizu zemalja. SAD i dalje ima samo dvije jake stranke, koje su se morale prilagoditi biračima. Obje više nemaju iste baze kao nekada, a ni iste stranačke i nacionalne izazove.
Neovisno i distancirano
Kako god bilo, CEA će sukladno našem Statutu i Kodeksu ostati neovisan hrvatski think tank, na čvrstoj policy osnovi i vrijednosnoj distanci od ideološkog puta u ropstvo. Osnovani smo radi borbe protiv socijalizma, i onog umjerenijeg u odnosu na još veće ropstvo. Riječ „think” obvezuje nas na hrabre i ne tako popularne riječi koje će manjina ljudi izgovoriti ili napisati – i na odgovornost za posljedice koje vrlo vjerojatni ekonomski rizici tek donose. A trošak života s ekonomskim rizikom biti će sada još veći.
