Analiza pomaka nakon deset godina Unije

02/07/2023

Analiza pomaka nakon deset godina Unije

Analiza je izvorno objavljena na portalu Ekonomski Lab.

Hrvatska obilježava 10 godina od ulaska u EU. U trenutku ulaska 1. srpnja 2013. Hrvatska se nalazila u recesiji. Počeo je i veliki val iseljavanja potaknut otvorenim tržištem rada EU i lokalnom gospodarskom besperspektivnošću.

Realni BDP po stanovniku nalazio se na svega 61% europskoga prosjeka. U razvojnom smislu prestizala nas je Rumunjska. Raširila se spoznaja da smo pri europskome dnu, tik do Bugarske. Redovite objave globalnih ljestvica konkurentnosti i lakoće poslovanja – Doing Business i Global Competitiveness Index – bile su praćene valom frustracija: Hrvatska stagnira ili se kreće vrlo sporo; prestižu nas zemlje za koje su starije generacije navikle da su daleko iza nas. Javni dug je prešao 80% BDP-a, kamate su bile visoke, a u očima pesimista počelo se spominjati da nas čeka financijska kriza poput one u Grčkoj.

Deset godina kasnije, unatoč pandemiji, Hrvatska je zabilježila osjetan napredak na ljestvicama konkurentnosti. Proračun i javni dug su stabilizirani, a realni BDP po stanovniku dostigao je 73% prosjeka EU.

Do pomaka realnog dohotka po stanovniku sa 61 na 73% europskog prosjeka došlo je i zbog pada broja stanovnika u nazivniku izraza. To se ne može tumačiti kao pozitivna pojava. Zbog toga smo napravili dekompoziciju promjene: odvojeno su prikazani doprinosi promjena broja stanovnika i realnog BDP-a prema paritetu kupovne moći (potonje je pozitivan element promjene) u proteklih deset godina. Od 12 postotnih bodova približavanja prosjeku EU-a, malo više od 50% ili oko 6,3 bodova dogodilo se zbog pada broja stanovnika (za oko 400 tisuća u promatranom razdoblju), a 5,7 bodova dogodilo se zbog rasta BDP-a prema paritetu kupovne moći. Drugim riječima, da Hrvatska danas ima gotovo 4,3 milijuna stanovnika kao 2013., promatrani bi pokazatelj zabilježio napredak s 61 na 67% europskoga prosjeka (uz onu uobičajenu analitičku ogradu: uz druge varijable nepromijenjene).

Kada se uzme u obzir da je na opisane promjene utjecalo članstvo u Uniji, odgovor u pogledu koristi od europske integracije nameće se sam po sebi: koliko god da smo pomake činili na poticaj iz Brisela i koliko god su napretku kumovala sredstva iz EU fondova (dakle, tuđi novac), bitne odluke o nizu javnih politika donošene su u Zagrebu. Ideja da netko iz Brisela izravno upravlja Hrvatskom više je nalik teoriji zavjere nego što uzima u obzir ozbiljno shvaćanje funkcioniranja političkih institucija i javnih politika.

Da je ulazak odgođen za još desetak godina, Hrvatska bi danas bila u puno težoj socijalnoj i ekonomskoj situaciji s puno slabijim izgledima za razvoj u ovome desetljeću.

U nastavku idemo u detalje: dajemo pregled po pojedinim područjima koja se mjere međunarodno usporedivim pokazateljima i indeksima. Pružamo detaljniji uvid u promjene koje su se odvijale proteklih godina, ali određujemo i okvir za daljnji napredak koji zavisi isključivo o domaćim politikama. One će postati još važnije nakon što svo voće na niskim granama europske integracije bude obrano. A to će se, u povijesnom smislu, dogoditi vrlo brzo.

Prepreke poslovanju: dobro, ali moglo je i bolje

Hrvatska je barem dvostruko popravila svoju poziciju na ljestvici Doing Business – sa 100+ mjesta do gotovo 50. mjesta na svijetu. Slovačka, Češka i Poljska sada su vrlo blizu. Međutim, Skandinavija i Baltik još su nedostižni za birokratske i pravosudne punktove koji i dalje produciraju loš kolesterol u krvotoku gdje netko drugi stvara vrijednost.

Veća sloboda fiskalnog i regulatornog okvira

Hrvatska pozicija na ljestvici Indeksa ekonomske slobode također je gotovo dva puta bolja nego pri ulasku u EU, a sam skor bilježi umjerena povećanja. Javni dug i porezi su područja zbog kojih je Hrvatska povećala ekonomske slobode u sprezi s učincima poboljšanja regulatorne politike i pokojim drugim poboljšanjima.

Fiskalna konsolidacija započela je 2012. godine, a nastavila se od 2013. do 2015. Stroga europska procedura prekomjernog deficita u kojoj se Hrvatska našla neposredno nakon priključenja Uniji, otvorila je prostor za kasnija porezna rasterećenja i spiralu razduživanja države (u odnosu na BDP), tako da javni dug sada konvergira prema mastrihtških 60% dok je ranijih godina nekoliko puta prijetio ozbiljan prebačaj praga od 80%: ukratko, prijetila je prezaduženost s katastrofalnim posljedicama, a sada smo miljama daleko od toga praga. Uz to, sjetimo se kako je europska integracija boljom kontrolom subvencija i njihovom djelomičnom zamjenom iz EU fondova (poljoprivreda) olakšala teret poreznim obveznicima koji su prije beskonačno financirali nekonkurentnu brodogradnju.

U okviru Nacionalnog programa reformi 2022. provedeno je nekoliko stotina mjera administrativnih rasterećenja poslovanja (s gotovo potpunom stopom provedbe akcijskih planova). Regulatorna reforma nastavlja se kroz NPOO, uz dodatna pojednostavljenja okvira za poslovanje i tržište koja kumulativno donose više milijardi kuna rasterećenja od raznih administrativnih troškova i neporeznih davanja. Pred malo više od desetak godina tako nešto se nije moglo ni nametnuti kao tema pred kreatore politike.

S druge strane, pitanje vladavine prava i korupcije, efikasnosti državnih rashoda, radnog zakonodavstva i provedbe stečaja ostaju ključni rizici koji sprječavaju snažnije podizanje razine ekonomske slobode. Unatoč pomacima, dugoročni institucionalno-birokratski rizici bujanja proračuna i regulacija nisu otklonjeni. Taj problem EU može samo donekle držati pod kontrolom. Sama EU je sklona birokratiziranosti i stvaranju administrativnih prepreka, pa su mogućnosti Unije da stvori pritisak deregulacije ograničene. Dobro je da to uočavamo: kako pobiremo voće s niskih grana integracije, vrijeme je da postajemo kritičniji i prema samome drvetu koje ima svoja objektivna ograničenja u pružanju uroda.

Deregulacija tržišnog okvira, ali velike privatizacije izostaju

Napredak potvrđuje i Indeks tržišne regulacije (OECD) koji je prilikom ulaska u Uniju bio najviši u Europi (najjače regulacije). Od prije nekoliko godina Hrvatska se približno nalazi u prosjeku Unije i OECD-a. Postoje pozitivni pomaci u deregulaciji pristupa tržištu, izdavanju dozvola i regulaciji pojedinih profesija, te regulaciji energetike, prometa, pokretanja poslovanja, javne nabave, stranih ulaganja i dr.

Daljnji pomaci će ovisiti o velikim privatizacijama, pogotovo mrežnih sektora – temi koja nije na dnevnom redu političara koji prirodno teže popularnosti. Protu-privatizacijski puls javnosti izgovor je političarima da ne moraju preuzeti odgovornost za jednu od ključnih reformi. Unatoč tome, smanjen je broj strateških državnih poduzeća (i provodi se velika reforma poboljšanja njihovog upravljanja prema OECD-ovim standardima), a CERP-ov portfelj poduzeća je znatno smanjen i nastavlja se smanjivati.

Početak rasta konkurentnosti: bolje ikad nego nikad

Indeks konkurentnosti (IMD) se donekle poboljšao. Među čimbenicima poboljšanja su saldo tekućeg računa bilance plaćanja (eksterni suficit), gospodarski oporavak nakon pandemije, godišnja stopa rasta BDP-a, regulatorni okvir za poslovanje i smanjivanje birokratskih prepreka, prilagodljivost javnih politika i povećanje izvoza komercijalnih usluga.

Poticaj ekonomskom razvoju: hvala produktivnijem dijelu EU

Hrvatska će biti u plusu oko 10,7 milijardi eura u pogledu korištenja EU fondova iz prvog višegodišnjeg financijskog okvira, a 70% javnih investicija financira se europskim novcem. Unatoč određenim kašnjenjima, u potpunosti su apsorbirana europska sredstva za obnovu od potresa. Uz to, Hrvatska ima i velika sredstva iz NPOO-a – 9,9 milijardi eura, koja daju dodatni doprinos godišnjem rastu BDP-a iznad 1 postotnog boda.

Razvidan je snažan utjecaj javnih investicija na rast BDP-a, upravo zbog europskog novca. Kada se spozna priča o neto kontributorima europskom proračunu, onda prije svega možemo reći – hvala Njemačka, Austrija, Danska, Švedska, Finska, Nizozemska itd. Produktivniji dio Unije stvara „višak“ novca koji Europa ulaže prema jugu, pa tako i u Hrvatsku. Tko bi inače financirao gotovo sve razvojne projekte u zemlji čije razmrvljene lokalne jedinice niti s porezom na nekretnine ne bi imale dovoljan fiskalni kapacitet za autonomno financiranje razvoja infrastrukture i zadovoljenja drugih javnih potreba?

Dok europski fondovi utječu na rast ulaganja i projekata, efekt tržišne integracije vidi se u povećanju izvoza roba i usluga. Kada je Hrvatska 2015. izašla iz službene recesije, odmah se mogao vidjeti doprinos rasta izvoza; izvoz roba i usluga u BDP-u (u stalnim cijena 2015.) povećan je između 2013. i 2022. s manje od 40 na više od 60%. Iako se hrvatska opsesija turizmom nastavlja, turizam više nije jedina perjanica izvoza usluga. Uz otprije prisutan transport i logistiku, produktivni IT sektor pokazao se jednim od nositelja rasta.

Barem solidan rast unatoč protivljenju stranim ulaganjima (+energetika)

Hrvatski BDP ima stope rasta koje se sada kreću u uobičajenim rasponima zemalja istočne Europe, a iznad prosjeka Unije. Nakon pandemije Hrvatska raste brže i od tradicionalno bržih istočnih zemalja poput Poljske. Jedini prigovor trenutačno može ići u smjeru ranije propuštenih prilika i oportunitetnih troškova izostanaka jačih reformi i snažnijeg privlačenja stranih ulaganja (FDI), zbog čega smo propustili na vrijeme uskočiti na vlak rasta i predugo tavorili u stagnaciji i frustraciji, osobito od 2008. do 2019. (izgubljeno desetljeće).

I dok su se ne neke lokalne sredine dobro snašle s privlačenjem ulaganja, glavni grad i dalje „čuva“ svoje brojne neiskorištene prostore. S druge strane, Amerika utjecajem, a Europa novcem, potaknuli su veliko ulaganje u LNG terminal. Hrvatska je tako postala važan regionalni energetski igrač. Dodamo li tome zeleni plan EU, možemo zaključiti kako se članstvo u Uniji pokazalo ključnim i za novo pozicioniranje Hrvatske na energetskoj mapi Europe. Taj položaj na mapi dodatno je dobio na važnosti nakon ruske agresije na Ukrajinu.

Rast zaposlenosti, imigracija

Stopa zaposlenosti je 2022. porasla na 70%, što je iznad Italije, Grčke, Španjolske i Rumunjske, ali znatno ispod baltičkoga prosjeka (79%), a osobito Češke (81%). EU je kroz prosječnu vrijednost ostvarila svoj cilj iz strategije Europa 2020 – 75%. 70%, tek malo iznad većeg dijela juga EU i može se činiti nisko, ali moramo imati u vidu da je Hrvatska ušla u Uniju sa tragično niskom stopom zaposlenosti ispod 60% u doba recesije 2013. Također, broj zaposlenih je prešao 1,6 milijuna, a stopa nezaposlenosti je snižena na 6 % – ispod 100.000. Da, jednim dijelom se to dogodilo zbog ranije emigracije nezaposlenih, no ne smijemo zaboraviti da se isti proces odvijao i u drugim članicama na sličnoj razini razvitka – Latviji, Litvi i Rumunjskoj. Procjene pokazuju da realni BDP po stanovniku mora prijeći 80% europskog prosjeka da bi poticaji za ekonomsku emigraciju bili zaustavljeni. To bi trebao biti glavni nacionalni cilj.

Hrvatska je prvi put nakon dugog razdoblja prošle godine zabilježila pozitivan migracijski saldo – više je ljudi došlo nego otišlo. Imigracija iz nama dalekih zemalja za Hrvatsku je nova pojava, no zasad se čini da se društvo vrlo dobro nosi s tom pojavom. Iako statistika ne nudi puno detalja možemo pretpostaviti da je imigraciji još uvijek premalo građana Hrvatske koji su otišli u velikom valu emigracije u prošlom desetljeću, a među građanima drugih država koji dolaze previše je samaca – radnika, a premalo obitelji koje se doseljavaju. No, proces je tek na početku.

Rast standarda

Također, kupovni ekonomski standard (mjeri se prema stvarnoj individualnoj potrošnji) porastao je sa 63 na 75 % europskoga prosjeka. Prosječna neto plaća povećana je za 44% u istom razdoblju, a Hrvatska ove godine bilježi i jedan od najbržih oporavaka realnih plaća nakon velike inflacije. Hrvatska u svakom slučaju više nije druga najlošija članica nakon Bugarske, kao što je to bilo u prvim godinama nakon priključenja Uniji. Danas se natječemo uz bok sa Slovačkom, Grčkom, Rumunjskom, Latvijom, Mađarskom, Portugalom, potencijalno s Poljskom, a ako bude ustrajnosti i dalje … Prava su pitanja zašto smo tako dugo zaostajali (izgubljeno desetljeće 2008.-2019.) i što smo iz razdoblja zaostajanja naučili kako nam se takva strašna društvena epizoda više ne bi ponovila.

Demokratske slobode i razvoj

Socio-ekonomski razvitak zavisi i o kvaliteti institucija. Ne treba zaboraviti što je članstvo u EU donijelo u smislu institucionalnog i političkog razvitka. Hrvatska je postala dio Unije razvijenih demokracija. Uspoređujemo se sa zemljama koje su u mnogo toga među (naj)boljima u svijetu. Čak i zadnje mjesto u tom klubu daleko je bolje nego prvo ili drugo „jugoslavensko“ mjesto. U preambuli Ugovora o funkcioniranju EU-a spominju se temeljne europske vrijednosti kao što su neotuđiva prava svake osobe, sloboda, jednakost, demokracija i vladavina prava. Populistima to ne znači ništa, ali postavlja se pitanje što nude kao zamjenu: orijentaciju prema Rusiji, Kini ili Iranu; povratak u „nesvrstanost“, zajedno s Libijom, ili obitavanje na nekakvom imaginarnom povijesnom otoku? Gdje?

Hrvatska je u cilju ulaska u EU morala poboljšavati svoje institucije i politički sustav jer je prihvatila Kopenhaške kriterije: 1. Stabilnost institucija u jamčenju demokracije, vladavine prava, ljudskih i manjinskih prava; 2. Funkcionalno tržišno gospodarstvo koje se može nositi s konkurentskim pritiskom na europskom tržištu; 3. Sposobnost preuzimanja obveza iz članstva, kapacitet djelotvorne provedbe pravila, standarda i javnih politika iz EU zakonodavstva, te poštivanje ciljeva političke, ekonomske i monetarne unije. Da nije bilo ovog političkog usmjerenja prema europskim vrijednostima, niti ekonomskih koristi ne bi bilo u velikoj mjeri. Sve je to povezano: Unija nije cherry picking gdje bismo mogli birati samo ključne interese koji nam pašu, a ignorirati ostalo. Uostalom, čemu? Ima li išta pogrešno u ljudskim pravima i slobodama?

Zaključno

Moglo bi se reći još mnogo toga, ali nekoliko ključnih činjenica treba uzeti u obzir: Hrvatska je danas bolje mjesto na život nego prije deset godina. U velikoj mjeri to je rezultat koristi od europske integracije. Koristi i rezultate potrebno je odmjeriti s onime što nas tek čeka, a to su uglavnom „domaće zadaće“ čije se ispunjavanje odgađa. EU daje tek okvirni poticaj nekim reformama i ne treba očekivati da će nam EU okvir i/ili novac padati s neba kao pokloni. Zemlju i život u njoj oblikujemo sami.

Kako godine prolaze, voća na niskim granama europskih integracija bit će sve manje. Važnost EU sredstava za rast padat će u postotku BDP-a. Osobito prema kraju ovog desetljeća. Daljnji rast i razvoj zavisit će o vlastitim politikama i o tome hoće li Hrvatska postati privlačno mjesto za ljude – zemlja u kojoj će i neki ljudi koji su otišli ili oni koji će tek doći poželjeti graditi svoju budućnost, ostajati i raditi trajno. U tom smislu borba za ljude tek predstoji. Njezin je ishod neizvjestan, usprkos trenutačnim brojkama o izvozu, BDP-u i javnim investicijama.

Za Hrvatsku je ključno da EU ostane stabilan okvir za razvoj. U tom svjetlu, populističke priče o krizi Europske unije treba uzimati s velikom rezervom. Činjenice o realnim problemima i rizicima treba dobro odmjeriti spram katastrofičnih prognoza populista i demagoga čiji su se glasovi pojačali s početkom ruske agresije na Ukrajinu. Tada je spoj populizma, demagogije i propagande nakratko stvorio dojam o raspadu „trulog i dekadentnog Zapada“ i skorom trijumfu novog svjetskog poretka predvođenog Kinom i Rusijom. No, to nikada nije bila realna opcija, i to ne bez razloga.

Europska unija je, uza sve svoje unutarnje izazove, najveća politička zajednica liberalnih demokracija, kao i najveće jedinstveno tržište na svijetu. Dovoljno je reći da prema ovoj analizi CEA-e značajnu većinu zemalja koje ulaze u TOP 20 prema prosječnoj razini konkurentnosti, ekonomske slobode i demokracije čine upravo države članice Europske Unije. Ostale zemlje unutar TOP 20 su anglosaksonske zemlje, EFTA i Švicarska, Tajvan i Japan. Dakle, integracija Hrvatske Europskoj uniji, NATO-u i, nadajmo se, uz predstojeće članstvo u OECD-u, jamstvo su stabilnosti, konkurentnosti i otvorenosti političkih i ekonomskih institucija naše zemlje. To je istinski hrvatski nacionalni interes – jedini način da vratimo ljude.

Povezani članci

Zbogom post-jugoslavenstvu

Liberalizam – teorija i povijest jedne ideje

Adrijan Štivić objavio uredničku knjigu o teoriji i povijesti liberalizma

Institutions Behind Competitive Global Rankings

Newsletter

Pratite nas!

Predloženi članci

Newsletter

Pretplatite se na naš newsletter.
Subscribe to our newsletter.