Share

Evo što donosi francusko-njemački industrijski manifest

Dana 19. veljače 2019. u Berlinu donijet je Francusko-njemački manifest za europsku industrijsku politiku prilagođenu za 21. stoljeće. Potpisnici manifesta su francuski ministar gospodarstva i financija Bruno Le Maire i njemački ministar gospodarstva Peter Altmaier, obojica iz vladajućih stranaka desnog centra.

Alstom-Siemens slučaj kao povod

Premda je razloga sigurno više, povod je bila odluka Europske komisije iz veljače 2019. o zabrani spajanja Siemensa i Alstoma. Komisija smatra kako bi takvo spajanje narušilo natjecanje signalnih željezničkih sustava i vlakova velike brzine. Spajanje bi prema mišljenju Komisije moglo povisiti cijene, potrošačima smanjiti izbor i smanjiti mogućnost za inovacije u europskom željezničkom prometu. Siemensu i Alstom najavili su spajanje u rujnu 2017. s razlogom da poboljšaju konkurentsku poziciju na globalnom tržištu. Pritom glavna konkurencija dolazi od strane kineskog industrijskog i željezničkog diva CRRC-a, čiji glavni čovjek je partijski sekretar Liu Hualong. Francuski ministar Bruno Le Maire ovu odluku smatra političkom pogreškom koja pogoduje kineskim interesima, dok njemački ministar Peter Altmaier zagovara promjenu pravila tržišnog natjecanja kako bi se potaknula spajanja odnosno okrupnjavanja kompanija na europskoj razini. Podržao ih je i Manfred Weber, kandidat (njihove) Europske pučke stranke (EPP) za novog predsjednika Europske komisije. Istaknuo je da jedino europski prvaci imaju izglede u globalnom gospodarstvu, kada se europske kompanije moraju natjecati i s dvostruko većim divovima. Njemačka kancelarka Angela Merkel rekla je kako ju EU pozicije u području tržišnog natjecanja ostavljaju u sumnji oko mogućnosti stvaranja globalnih igrača. Povjerenica Europske komisije Margrethe Vestager pritom ističe kako se također zalaže za stvaranje europskih prvaka, ali ne da to šteti postojećim pravilima o tržišnom natjecanju u pogledu spajanja kompanija. Dodala je kako je potrebna konkurentnost u inozemstvu (izvan EU), ali i doma (unutar EU).

Takav povod bio je samo ključni razlog za ovakav industrijski manifest. Već na prvoj stranici Manifesta dva su ministra rezolutno poručila: „Gospodarska snaga Europe u nadolazećim desetljećima uvelike će ovisiti o našoj sposobnosti da ostanemo globalna proizvodna i industrijska sila… Izbor je jednostavan kada govorimo o industrijskoj politici: ujediniti naše snage ili omogućiti našoj industrijskoj bazi i kapacitetima da postupno nestanu… Kako bismo uspjeli, trebamo više strateškog promišljanja nego prije…

Manifest stoga poziva na razvoj europske industrijske strategije s ciljevima do 2030. kako bi Europa ostala globalna industrijska sila. Ministri smatraju kako bi to trebao biti prioritet Europske komisije. Pritom ističu kako je socijalno tržišno gospodarstvo bilo i ostat će uspješan model u globalnim razmjerima.

Manifest sadrži 3 stupa:

  1. Snažna ulaganja u inovacije

Uspjet ćemo samo ako ćemo biti oni koji će stvarati, razvijati i proizvoditi nove tehnologije”.

Zato se u manifestu predlaže strategija financiranja novih tehnologija, uključujući i kroz programe kao što su InvestEU i Europski investicijski fond. Važnu ulogu imat će poticanje disruptivnih inovacija I podrška visokorizičnim tehnološkim projektima. Francuska i Njemačka također očekuju da Europa postane svjetski prvak u primjenu umjetne inteligencije. Stoga se predlaže suradnja u četiri prioritetne teme: 1. Razmjena podataka, 2. Prekogranične eksperimentalne zone, 3. Najbolje prakse za transfer rezultata istraživanja prema poslovnim subjektima i 4. Razvoj tehničkih i etičkih standarda. U konačnici važnu ulogu imati će dovršetak razvoja Unije tržišta kapitala (Capital Markets Union) kako bi se olakšalo financiranje industrijskih inovacija i razvoja poduzeća.

  1. Prilagodba regulatornog okvira

Uspjet ćemo samo ukoliko su europske kompanije sposobne natjecati se na globalnoj pozornici“.

U ovom segmentu se kritiziraju postojeća europska pravila o tržišnom natjecanju. Zagovara se njihova revizija s ciljem da se europskim kompanijama omogući uspješno natjecanje na globalnoj razini. Pritom se ističe podatak kako je samo pet od četrdeset najvećih globalnih kompanija iz Europe. ne postoje globalna tržišna pravila, niti će postojati. Zato su mnoge europske kompanije u lošem položaju. Neke zemlje snažno subvencioniraju svoje kompanije (čitaj: Kina), što otežava natjecanje europskim kompanijama. Zato Francuska i Njemačka traže pravedna i djelotvorna globalno pravila igre. To konkretno znači da predlažu preispitivanje EU pravila o državnim potporama i subvencijama u okviru kontrole spajanja kompanija. Predlažu promjenu europskih smjernica o spajanjima kompanija, kako bi se više u obzir uzimala konkurentnost istih na globalnoj razini i razvoj inovativnih industrijskih kapaciteta u Europi. Predlaže se istražiti i „ostale ideje“, kao što je „mogući privremeni upliv javnih aktera u određenim sektorima glede pojedinih pitanja.“

  1. Djelotvorne zaštitne mjere

Uspjet će samo ukoliko ćemo biti sposobni braniti naše tehnologije, kompanije i tržišta“.

Predlaže se puna provedba europskog okvira za provjeru stranih ulaganja (iz trećih zemalja). Taj okvir je važan za zaštitu europskih strateških tehnologija i kritične imovine. Važna tema je i javna nabava te se zagovara mehanizam reciprociteta s trećim zemljama, zbog postizanja poštenih pravila igre. Pritom se ističe kako kod se javne nabave trebaju u obzir uzimati i drugi faktori, odnosno ne samo cijene, što je već omogućeno. Na kraju se izražava podrška multilateralizmu i otvorenoj trgovini, potreba za modernizacijom pravila Svjetske trgovinske organizacije (WTO), pogotovo u kontekstu borbe protiv prekomjernih industrijskih subvencija te otpor svim oblicima protekcionizma.

Dublji prikaz problematike

Francuska i Njemačka smatraju kako Europska unija može biti konkurentna ako će stvoriti europske prvake. To bi bile velike kompanije koje će se moći „ravnopravno“ natjecati s kineskim i drugim globalnim igračima. Postojeća europska pravila u području zaštite tržišnog natjecanja daju ovlast Europskoj komisiji da donosi odluke o zabranama spajanja pojedinih divova, baš kao što se dogodilo u slučaju Alstom-Siemens. Na taj način bi europskim kompanija moglo biti teže natjecati se primjerice s kineskim velikanima koji su još i obilno financirati od partijske države.

Odluka Komisije može se tumačiti na dva načina: 1. spriječeno je stvaranje jednog od europskih prvaka koji će doprinijeti osiguranju europske konkurentnosti na vanjskom tržištu ili 2. spriječeno je spajanje dva diva koje bi moglo narušiti natjecanje unutar EU. Ovu dilemu nije tako jednostavno riješiti.

Glavne poruke ovog manifesta su sljedeće: „Uspjet će samo ukoliko“ ćemo proizvoditi nove tehnologije, s kojima će se naše kompanije moći globalno natjecati i ukoliko ćemo biti sposobni braniti naše tehnologije, kompanije i tržišta“.

Ovaj manifest mogao bi potaknuti nove rasprave o odnosima državnog intervencionizma i slobodnog tržišta. Neki će možda još jednostavnije donijeti zaključak i vidjeti u ovom dokumentu novi „komunistički manifest“. Ipak, čini se kako složenost situacije ne pruža mnogo prostora za jednostavne zaključke, a kamoli za pretjerivanja.

Već otprije nije bilo sporno da svaka država realno intervenira, barem u nekoj mjeri. Pitanje je konkretnog sadržaja, količine i razloga. I Europa i Amerika imaju primjerice provjeru stranih ulaganja jer je jasno kako određena kineska ulaganja nisu samo komercijalna stvar, već i pitanje nacionalne sigurnosti. Takav i još neki slučajevi nije nužno u suprotnosti s načelima slobodnog tržišta, a ono u 100 %-tnom obliku i ne postoji.

Ipak, ovaj manifest se poziva na otvorena tržišta, dok isto tako predlaže istražiti i „ostale ideje“, kao što je „mogući privremeni upliv javnih aktera u određenim sektorima glede pojedinih pitanja.“ Obzirom da je politika mjerljiva disciplina, iz ovog manifesta i njegovih glavnih poruka ne vidi što bi takav prijedlog za zaštitom i uplivima konkretno značio, odnosno u kojoj bi se mjeri države trebale uplitati. Nije sporno da konkurentnost ovisi o novim tehnologijama i kako se neke tehnologije trebaju štititi. Također, nije niti sporno da se sve više razvijenih zemalja želi zaštiti o kineskih 5G ulaganja. U tom smislu, državni intervencionizam nekog klasičnog oblika nije u porastu, ali se stvaraju novi oblici balansiranja slobodnog tržišta i nacionalne sigurnosti u danim geopolitičkim okvirima.

Nema sumnje da sve više zemalja vidi priliku da odgovori na kineske ekonomske prakse jer trenutno ne postoji ravnopravni i pošteni okvir trgovanja s tom zemljom. Pitanje je može li ovaj manifest potaknuti promjenu kineskog modela „komunističkog kapitalizma“. Bez transatlantskog partnerstva po tom pitanju teško će se išta promijeniti. Realnije je očekivati kako bi Francuska i Njemačka mogle prihvatiti američka pravila nove igre prema Kini. Amerika je s novom administracijom prva odlučila promijeniti taj složeni odnos, počevši praktički zagovarati ordoliberalni model socijalno tržišne ekonomije na globalnoj razini na koji se ovaj manifest poziva. To je model koji ne prepušta trgovinu pukim silama prilike, već postoje države koje stvaraju poštene okvire za pravila igre.

Dok su se brojni europski političari, pogotovo francuski i njemački vođe pobrinuli optužiti američku administraciju i predsjednika Trumpa za kršenje „ideala“ multilateralizma i protekcionizam, ovaj se manifest poziva upravo na neke od argumenata koje je američka administracija koristila ukazujući na problem Kine. To znači da se sada i Francuska i Njemačka slažu sa SAD-om kako treba preispitati WTO pravila jer Kina očito ne poštuje pravila o slobodnoj trgovini, već država obilno subvencionira svoje kompanije. Isto tako, jasno je kako nema jednakih pravila kod javne nabave. Zato Francuska i Njemačka očekuju da treće zemlje, misleći pritom najviše na Kinu, osiguraju europskim kompanijama ravnopravni pristup javnoj nabavi ukoliko njihove kompanije žele sudjelovati na europskim javnim nabavama.

Manifest se, osim pitanja javne nabave, nije dotaknuo pitanja mnogih administrativnih poteškoća koje njemačke i europske kompanije prolaze u Kini, dok iste ne postoje i Njemačkoj i EU. Manifest se nije dotaknuo pitanja zaštite intelektualnog vlasništva brojnih europskih kompanija od masovne kineske „IP“ krađe (a isti problem ima i SAD).

Nije jasno zašto se u manifestu Europa poziva na otpor svim oblicima protekcionizma kada taj isti manifest zagovara određeni oblik protekcionizma, makar to bio i samo zaista nužni minimum. Možda se radi o poruci američkoj administraciji s kojom obje zemlje potpisnice nisu u najboljim mogućim odnosima. Dok se već prije više godina stvorio narativ kako su Francuska i Njemačka protiv protekcionizma, čini se da i one vide Kinu barem sličnim očima kao SAD, koji zagovara ne samo slobodnu već i poštenu trgovinu (a prvog ionako nema bez drugog). U tom smislu, ovaj manifest potvrđuje vlastitu kontradiktornost kao i onu koja se odašilje kroz diplomatske floskule.

Real-politički gledano, nije jasno predlažu li Francuska i Njemačka mjere za poticanje konkurentnosti europskih prvaka ili su to slučajno njihovi prvaci koji služe u zastupanju njihovih nacionalnih interesa. S jedne strane, može se lako zaključiti kako je riječ o oboje. S druge strane, otvoreno je pitanje bi li Francuska i Njemačka pisale ovakav manifest i isti predlagale Europi da se realno radilo o poticanju divova iz nekih drugih zemalja članica.

S odlaskom Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije postalo je jasno kako će Francuska i Njemačka nastojati još više učvrstiti svoje unutarnje pozicije. Tako se može očekivati još više poziva na „više Europe“ iz Pariza i Berlina. Neće biti do kraja jasno misli li se pod time prvo „više Pariza“ i „više Berlina“ kako bi se navodno ostvario „zajednički“ politički i ekonomski interes Europe. Nema sumnje kako primjerice nordijske zemlje (Nizozemska, Danska, Švedska, Finska, baltičke zemlje), velike zagovornice unutarnje i vanjske slobodne trgovine, imaju određenu rezervu prema takvom obliku stimuliranja europske ekonomije. Kada se već Njemačka i Francuska žale na poteškoće na kineskim i drugim vanjskim javnim nabavama, pitanje je koliko su Njemačka i Francuska u pogledu javne nabave otvorene prema drugim zemljama članicama te iste Unije.

Poruka Europske komisije, koja štiti interes europskih potrošača, sasvim je jasna: Uniji je važno prije svega zaštititi europsko tržište od mogućeg nedostatka tržišnog natjecanja, što bi moglo dovesti do povećanja cijena i manjka inovativnosti. Unija nije protiv stvaranja divova kroz međusobna spajanja, ali ne na štetu zajedničkog tržišta gdje jednaku priliku treba pružiti i malim igračima. Dakle, Uniji je važnije da se riješi domaći problem natjecanja, a tek potom da se sagledava globalno natjecanje pojedinih divova.

Staromodni koncept ekonomske politike polazi upravo od zaštite velikana čija bi koncentracija i dominacija trebali osigurati konkurentnost tj. što bolji plasman proizvoda na vanjskim tržištima. Takvo shvaćanje konkurentnosti svodi se na zasluge nacionalnih ekonomskih politika u poticanju dobrih rezultata onih koji mogu opstati zbog svoje veličine i moći, koja je i posljedica političke milosti. U tom smislu, jaka ekonomija znači veliki biznis. S druge strane se nalazi „uključivi“ koncept sagledavanja konkurentnosti prema nizu pokazatelja Svjetskog gospodarskog foruma, koji se odnose na razne aspekte funkcioniranja institucija (javnog sektora), modela poslovanja i tržišta (privatnog sektora), njihovu međuovisnost i u konačnici na razinu socijalnog kapitala (društvene vrijednosti). U takvim okvirima i onaj mali ima šansu da se razvija, a i ako propadne, ima iza sebe otvoreno društvo koje mu iznova pruža nove šanse. Na taj način otvorene i inkluzivne institucije štite tržišno natjecanje, koje nije samo stvar velikih nego i malih, a ponajviše njihove dostupnosti potrebama potrošača u smislu izbora, cijena i inovativnosti.

U tom smislu, ovdje se ne radi toliko o pitanju odnosa državnog intervencionizma i slobodnog tržišta, već treba li ekonomska politika poticati velike igrače i zbog njih mijenjati pravila igre koja štite i one male, odnosno same potrošače. Prva opcija ekonomski stimulans za velike proizvođače koji će onda zadovoljiti nacionalne interese velikih „konkurentnih“ zemalja. Druga opcija je zaštita je ekonomski stimulans potrošačima koji su finalni dirigenti svake pravedne tržišne ekonomije u kojoj se subjekti natječu za društveno povjerenje ljudi oko sebe. Upravo u ovom drugom se očituje snaga izvorno njemačkog modela socijalno tržišne ekonomije odnosno tzv. ordoliberalizma, dok se manifest poziva na taj isti koncept govoreći pritom o nečemu drugom.

Dodatni uvid u ovu temu pruža Ekonomski Lab.