Matija Horvat, član izvršnog odbora CEA-e, uz kratku povijesnu kronologiju, analizira i komentira osnovne specifičnosti današnje Gruzije, ususret parlamentarnih izbora (zakazanih za 26.10.), vjerojatno najbitnijih od nezavisnosti te kavkaske, ali i europske države. Ovaj tekst pokušava približiti situaciju u Gruziji prosječnom prozapadnom čitatelju u RH.
Uvod
Gruzijski građani krajem listopada (2024.) izlaze na vjerojatno najbitnije izbore od nezavisnosti. Gruzija je samo još jedno (trenutno sporedno) bojište globalnog rata, koje su diktature pokrenule kako bi bacile demokracije na koljena, tj. kako bi promijenile međunarodni poredak, koji je na političkom Zapadu nastao iz ruševina Drugog svjetskog rata i koji je (uza sve mane) omogućio vladavinu prava u državama slobodnog svijeta te veći prosperitet naspram drugih sustava.
Postoje sličnosti i mogućnosti usporedbe situacije na Kavkazu (gdje režim koji trenutno upravlja državom naziva RF želi nastavak svoje diktatorske sfere interesa) sa situacijom na Zapadnom Balkanu (gdje autokratska Srbija sve više projicira svoj soft power na susjedne nezavisne države ili njihove dijelove, možda uz ignoriranje ili čak blagoslov Zapada, kao miraz tome da se Srbija konačno priključi Zapadu, što je – uz ovakvu srbijansku vlast – nonsens). Naravno, kremaljski potpis onoga što gledamo u Gruziji, nije različit od onoga što smo prije gledali u Ukrajini (do 2014.) ili onoga što nastavljamo gledati u Moldovi (od 1990.), dok je Bjelorusija zasad apsolvirana, tj. uspješno pacificirana te je doslovno u uniji sa RF (situacija u Azerbajdžanu i Armeniji je također interesantna za trenutno proučavanje).
Činjenica je kako Moskva na sve načine želi zadržati svoje bivše kolonije u svojoj sferi. To im predstavlja i lakši posao, zbog unutarnje složenosti tih država (govorimo prije svega o teritorijalnoj, etničkoj, političkoj i dr. složenosti Gruzije, ali i Moldove, koja je isto na konstantnom raskrižju i pokušaju bijega iz kremaljskih ruku). Stanje u Gruziji je već dugo vremena izvanredno.
To što nema trenutne kinetičke agresije RF (jer dovoljno je okupirati dio područja ili instalirati prorusku vlast pa kinetička agresija nije ni potrebna), ne znači da su građani potpuno slobodni i da rutinski žive svoje živote. Drugim riječima, to što se trenutno ne puca (možda samo gumeni meci ili suzavac na prosvjednike) ne znači da sveobuhvatna agresija RF – između ostalog i na Gruziju – nije u konstantnom tijeku.
Kao što činjenica da se u BiH trenutno ne puca, ne znači da je ta država stabilna ili da je jedan njezin dio ne vuče na istočnu stranu – i to se ne smije ignorirati! Kao što je činjenica da se u Crnoj Gori ne puca, ne znači da i nije pod tihom okupacijom Vučićevog režima. Situacija u našem susjedstvu doista pokazuje da se (posebno) Crna Gora, polako ponovno vraća u kolonijalni stisak iz Beograda i kako ponavljaju riječi svog kolonijalnog gospodara, koji je napravio sve da od 1948., kada je Crnogoraca bilo oko 90% u Crnoj Gori, da ih danas bude tek 41%, a tek ih 34.5% govori crnogorskim jezikom (u današnjoj Bjelorusiji je praktički zabranjeno govoriti bjeloruski pa se pitamo hoće li u Crnoj Gori, u nekoj distopijskoj budućnosti, biti zabranjeno govoriti materinjim jezikom, a sve se događa bez ispaljenog metka i ništa nije eskaliralo).
Što se događa kada populistički narativ pacificira inteligentnu raspravu o sadržaju? Što se događa kada dobri ljudi previše traže status quo, appeasement, sprečavanje eskalacije i sl. konstrukcije? Što se događa, kada netko želi ostati, npr. u NATO-u, ali ne želi sudjelovati u vojnim misijama Saveza? Ili ne želi sudjelovati u slanju vojne pomoći za Ukrajinu (a vojna pomoć je bitnija od humanitarne), jer to produžava rat, a mi bi htjeli mir? Govorimo li ovdje samo o Crnoj Gori, Gruziji, ili smo već prešli na zapadnu stranu? Hoćemo li sutra htjeti EU samo zbog fondova pa kad isti presuše, onda bi htjeli biti suverenima?
Dakle, nekad se doista briše granica o tome govorimo li, npr. samo o Srbiji (koja nikada nije prošla katarzu, a to je krivica i nas, jer nismo to dovoljno glasno objasnili Zapadu), Crnoj Gori, ili o nekim drugim DČ EU? Ponavljamo ono što je sigurno, u Crnoj Gori je na vlasti prosrpska (i proruska) koalicija, koja je možda zakasnila na crnogorsko pridruženje NATO-u (tj. državni puč je bio otkriven i spriječen), ali će spremno sabotirati reforme za pridruženje EU, pri tom fingirajući europski put, bez istinske želje da ostvare konačno članstvo. Ili možda da ga ostvare, u okolnostima gdje bi kratkovidni političari iz Bruxellesa to dopustili, a Orban (Fico i dr.) bi aplaudirali novoj suverenoj naciji na članstvu u zajednici suverenih nacija, a sve prema njihovom gledištu suverenizma(?).
Kada ove momente translatiramo u Gruziju, onda dobijemo trenutnu situaciju, koja je obilježena sa više od 50 nijansi sive. Onda dobijemo, ne ono što bi netko nazvao gruzijski san (nomen uopće nije omen vladajuće stranke u toj državi), već prorusku noćnu moru. Dakle, Gruzija je bivša (a praktično i trenutna) kolonija Rusije, gdje vladajući političari, uporno ponavljaju kremaljski narativ o situaciji u svijetu i vladaju uz blagoslov iz Moskve. Dakle, ti političari su pod potpunom kontrolom RF, iako se trude biti neutralni i uz sve navedeno – kao žele i put u zapadne asocijacije (to im je u također zapisano u Ustavu, međutim ne treba se držati ustava, kao pijan plota), iako na tom putu samo urušavaju ionako lomljivu demokraciju.
Nažalost, danas je „realizam“ u međunarodnim odnosima prevladao pa u manje bitnim slučajevima (koji mogu postati sve ozbiljniji), smo primorani surađivati sa autokratskim režimima. Npr. RH mora tolerirati ratnog huškača iz 90-ih (koji i sam kaže da dijametralno suprotno gleda na 1990-e), tj. prorusko – nesvrstanog Vučića, jer je on izabrani predsjednik Srbije, a u ozbiljnijim slučajevima, npr. Ukrajina mora pregovarati sa Putinom i serijskim ubojicama, koji uopće ne priznaju postojanje Ukrajine (tj. ako i priznaju, to je isključivo zapadno od rijeke Dnipro, a vjerojatno i zapadnije od linije Rivne – Ternopil – Ivano Frankivsk, da parafraziramo zločinca Šešelja).
Taj maligni (a za neke očito i „magični“) „realizam“ se odnosi i na Gruziju, jer je i slobodni teritorij Gruzije trenutno pod tihom kremaljskom okupacijom i ako tako ostane – s njima će se potencijalno raditi deal-ovi, jer oni formalno (i) nisu odustali od EU-a, samo im se tamo ne žuri. Drugim riječima, što će biti, ako vladajuća stranka u Gruziji ukrade izbore, ali ne bude dokaza ili se na istima ne bude inzistiralo? Hoće li se i s njima nastaviti pregovarati?
Svima onima koji se bore protiv takvog realizma (a zovemo se neo-idealisti te smo pravi realisti, ali je to ime zauzeto, a ionako se vodimo idealima – ne onima o miru i sl. – nasuprot svakodnevnim transakcijskim odnosima) je potpuno jasno da „Gruzijski san“ radi osovinu sa Orbanom (pa onda nastavimo niz na Fica unutra EU ili Vučića izvan te ostalim autokratima). Njima je konačni cilj zamjena vladavine prava i zapadnih vrijednosti. Čak i ako ne rade stalno koordinirano, postoji uvijek neka tajna interesna veza – i meeting point: u Moskvi ili Sankt Peterburgu. Naš cilj je da ih upoznamo (prije svega da upoznamo svog neprijatelja, koji upravlja i ovim autokratskim režimima) i da im kažemo – nećete razbojnici, nećete (ovakvi) u EU, niste ni prije.
Kratka povijest moderne Gruzije
Nakon ruske (oktobarske) revolucije, Gruzija je tijekom 1918., nakratko izborila nezavisnost kao Demokratska Republika Gruzija. No, Crvena armija je 1921. izvršila invaziju i ponovnu okupaciju, tj. Gruzija je ponovno vraćena pod rusku (u ovoj iteraciji – sovjetsku) kontrolu.
(Rođeni Gruzijac) Staljin je odigrao ključnu ulogu u daljnjoj integraciji Gruzije u SSSR, a čak postoji i anegdota kako su umjetne (administrativne) granice sovjetskih republika na Kavkazu (npr. Azerbajdžan ima i eksklavu koja dijeli armenski teritorij, a i međunarodno priznate granice Gruzije sa svojim autonomnim dijelovima Abhazije i Južne Osetije), zapravo bile plod njegovog kaprica zbog nekih svađa (u pijanom stanju).
Početkom sovjetske (a zapravo ruske) imperijalne rekonkviste događali su se progoni i tlačenje Gruzijaca, a sve radi formiranja centralne kontrole iz Moskve. Boljševička represija se nastavila i kada su lokalne vlasti htjele veću autonomiju unutar SSSR-a. Staljinove politike su išle za potpunim ukidanjem gruzijskog nacionalnog identiteta, gruzijskog jezika, kulture, autohtone pravoslavne crkve te je ruski jezik postao dominantan u javnom životu i edukaciji. Moskva je jednostavno imala opsesiju sa totalnom kontrolom Gruzije. Od 1936. – 1938. tzv. velika čistka je zahvatila i Gruziju te nisu samo lokalni političari bili na meti uhićenja, torture i egzekucije, već i intelektualci, lokalni vojni časnici, kao i obični građani.
U 1980-ima brzo je rastao pokret za neovisnost, što je dovelo do odcjepljenja Gruzije od Sovjetskog Saveza u travnju 1991. Veći dio sljedećeg desetljeća zemlja je trpjela ekonomske krize, političku nestabilnost i secesionističke ratove (a zapravo klasičnu rusku puzajuću agresiju) u Abhaziji i Južnoj Osetiji.
Nakon miroljubive Revolucije ruža 2003. (u kojoj je s vlasti napokon otišao i bivši ministar vanjskih poslova SSSR-a, korumpirani Eduard Shevardnadze, koji je bio optužen i za izbornu prijevaru), Gruzija je, uz novog liberalno-konzervativnog predsjednika Mikheila Saakashvilija, snažno slijedila prozapadnu vanjsku politiku, uvodeći niz demokratskih i gospodarskih liberalizacijskih reformi s ciljem integracije u EU i NATO. Ova zapadnjačka orijentacija dovela je do novog pogoršanja odnosa s Rusijom, što je tijekom 15-ak dana u kolovozu 2008., kulminiralo i novom ruskom agresijom (klasična salama taktika RF), tj. nastavkom ruske okupacije dijelova Gruzije.
Gruziji je, na summit-u u Bukureštu, u travnju 2008. (baš kao i Ukrajini), unatoč podršci iz SAD-a, odbijena pozivnica za NATO, odnosno pridruženje MAP-u, zbog veta Njemačke i Francuske. Tadašnji lideri Njemačke i Francuske nisu htjeli provocirati Putina, što je Putinu bilo dovoljno da, nekoliko mjeseci kasnije, baš u jeku olimpijskih igara u Pekingu (u veljači 2022. su bile zimske olimpijske igre – u Pekingu, sic!) pokrene novu rundu invazije na Gruziju (radi zaštite naroda Abhazije i Južne Osetije, koji su otprije etnički očistili to područje od Gruzijaca, ali ih je Saakashivijev režim napao).
SAD je tada bio u predizbornoj kampanji iz koje će kao pobjednik izaći Obama, koji je (uz europske čelnike) jedan od odgovornih za kasniju (i prvu) agresiju na Ukrajinu – jer nije učinio ništa. Nitko tada (dakle i prije krađe Krima!) nije slušao legendarnog senatora i predsjedničkog kandidata Johna McCaina, koji je i oduvijek bio zagovaratelj pridruživanja NATO-u svih država iz sovjetske sfere, a koje to žele i koji je prije svih znao tko i što je Putin (tri slova…K…G…B) i što je njegova misija (obnova SSSR-a). Ni predsjednik Bush mlađi (tada na odlasku) nije učinio ništa da odvrati RF od napada na Gruziju (očito, jer Gruzija tada nije de iure bila saveznica), osim što je poslao ratni brod u patrolu Crnim morem (i dostavu humanitarne pomoći). Danas nema ni zapadnih ratnih brodova blizu gruzijske obale.
Da budemo pošteni, u svibnju 2008. je predsjedničku dužnost u RF preuzeo alkoholičar Dmitry Medvedev pa je valjda on bio odgovoran za invaziju na Gruziju (Putin se premjestio na mjesto premijera u jednom mandatu), ali bez obzira na rošadu u tadašnjem vrhu vlasti, to su samo (nebitni) detalji i nijanse, dok su ruski imperijalistički principi oduvijek isti, nažalost, baš kao i mlaki odgovori Zapada.
I tako je ruska mirotvorna specijalna operacija, pokrenuta radi zaštite naroda Abhazije i Južne Osetije, došla i izvan granica tih pokrajina, do 40-ak km od glavnog grada Tbilisija, kada je Putin (pardon Medvedev) pokazao gestu dobre volje i – zamrznuo konflikt, točnije – rat je doveo do ruskog primirja. U kojem se građani Gruzije nalaze i danas.
Bilo je to još jedno očito kršenje međunarodnog prava, ali nitko na Gruziju tada nije gledao kao na neko bitno bojište, jer uvijek je najbitnija de-eskalacija, a to što Rusi uzimaju komad po komad tuđih država, što se brane u tuđim državama ili što su okruženi primirjima u tuđim državama (a tako su i postali zemljopisno najveća država na svijetu) – je bilo manje bitno. Zapad nikako ne može shvatiti kako nije moguć status quo sa terorističko – imperijalističko – fašističkim režimom u Kremlju, koji glumi državu, trenutnog imena RF. Jednostavno, realisti nisu realni, samo ignoriraju opasnost (uz wishful thinking), ili su uplašeni, ili su (barem neki) i korumpirani.
Ruske Sao krajine Abhazija i Južna Osetija
Dakle, ruski recept je uvijek salama taktika, tj. polagano sjeckanje međunarodno priznatih teritorija drugih susjednih država. Transnistrija ili Pridnjestrovlje u Moldovi, tzv. LNR, DNR i okupirani Krim u Ukrajini, također su vlasnici kozmodroma u Kazahstanu te da baltičke države nisu u NATO-u, već bi najvjerojatnije bile pod okupacijom. Slično se dogodilo i u Gruziji. Sjeckanje teritorija, kako bi se centralna državna vlast pretvorila u prorusku marionetu (kao što je bio slučaj s Janukovičem u Ukrajini), tj. kako se ostatak države ne bi nikada mirno mogao pridružiti Zapadu.
Subjektivni dojam autora ovih redaka je da se o navedenoj ruskoj taktici (gdje uopće nije nužno da neprijateljski tenkovi krenu na glavni grad neke države, već da je tihom i polaganom okupacijom dijela teritorija te korupcijom centralne vlasti drže kao taoca) uopće nije dovoljno govorilo prije sveobuhvatne invazije na Ukrajinu, a niti danas, jer ponavljamo, većina političara (čak i oni oporbeni u raznim državama), polazi od „realizma“ u međunarodnim odnosima. Taj realizam u suštini pretpostavlja devizu might is right te potencijalnu situaciju da npr. Mađarska ili Italija nisu u NATO-u i EU te da potencijalno imaju nuklearno oružje, oni bi imali pravo na Baranju ili Istru i RH bi morala pregovarati s takvima – o svojim teritorijima.
Dakle, RF je od početka 1990-ih podržavala separatističke pokrete u Abhaziji i Južnoj Osetiji, kako bi uz svoje mirovnjake projicirala soft-power, jer su ti mirovnjaci naizgled bili neutralni te su držali tampon zonu između sukobljenih strana (oni koji se sjećaju poč.90-ih u RH, znaju da je i JNA – u početku – djelovala kao tampon zona između sukobljenih strana, a zapravo je oduvijek bilo jasno da tu nije bilo neutralnosti ili nesvrstanosti, bilo je samo previše „realizma“, naravno i kupovanja vremena, što je razumljivo).
Abhazija je bila (a po međunarodnom pravu je i dalje) autonomni dio Gruzije, gdje su većinu činili Abhazi, narod blizak Čerkezima (Cirkasijci, a za neke i „gorštaci“ iz sjevernog Kavkaza, dijelom islamske i dijelom pravoslavne vjere). Tijekom građanskoga rata početkom 1990-ih, gotovo cjelokupna gruzijska populacija je etnički očišćena, odnosno protjerana iz Abhazije, koja drži sjeverni dio gruzijske crnomorske obale.
Slično je bilo i sa Južnom Osetijom (koja se još zove i Alanija), još jednom (p)odmetnutom gruzijskom pokrajinom. Južni Oseti su bili dio Gruzije, dok su sjeverni Oseti ostali u posebnoj republici u RF. Oseti su zapravo iranska etnička grupa, doduše, većinom također pravoslavne i dijelom islamske vjere, a drže teritorijalni džep uz sjevernu granicu Gruzije sa RF.
Dakle, dva naroda različita od Gruzijaca, unutar međunarodnih granica Gruzije i RF kao prvotno neutralni pomagač u de-eskalaciji, koja je nastala zbog Staljinovih provizornih granica. Ipak, činjenica artificijelnih (odnosno administrativnih) granica unutar bivšeg SSSR-a te postojanje građanskih ratova unutar novih nezavisnih republika nastalim raspadom SSSR-a ne znače da RF (kao nasljednica imperijalističke ili komunističke iteracije totalitarizma) nije bila agresor na Gruziju. Itekako je bila agresor, ali se prije (zbog „realizma“, „mira u kući“ ili „sprečavanja eskalacije“) o tome nije previše pričalo (barem je takav dojam), a danas čak i gruzijski autokrati govore revizionistički i gotovo potpuno uklanjaju krivnju RF glede agresije(!).
Rusija, Venezuela, Nikaragva, Nauru i Sirija smatraju ove odmetnute Sao krajine – neovisnima, dok ostale države svijeta poštuju međunarodno pravo. RF već godinama, čak i ne inzistira na „prisajedinjenju“, već im je dovoljno ovakvo (međunarodno nedefinirano) stanje te svoju „sudbinu“ ipak vežu (trenutno) samo za Ukrajinu.
Naravno, često se pitanje neovisnog Kosova (koje je nekad bilo autonomna pokrajina Srbije – sa pravom veta – unutar SFRJ, a čiju autonomiju je dokinuo Milošević) povezuje sa Transnistrijom, Krimom, ili gruzijskim autonomnim te odmetnutim pokrajinama, ali to je još jedna pokvarena analogija. Naime, nisu Gruzijci krenuli u etničko čišćenje tih autonomnih republika unutar Gruzije, već je bilo obratno. Međutim, ono što je doista identično jest to da je Kosovo također bilo srpska kolonija, koju oni nikada nisu mogli kontrolirati, dok je Gruzija (i druge samostalne države ili pokrajine unutar SSSR-a) također bila ruska kolonija, a to je nažalost i trenutno stanje, jer – rusofili (njihova verzija mađarona) su im na vlasti.
Oligarh Ivanishvili
Bidzina Ivanishvili je najbogatija osoba u Gruziji. Osnivač je stranke „Gruzijski san“ te je kratkotrajno bio i premijer Gruzije (2012. – 2013.), no njegova cjelokupna uloga u političkom životu Gruzije prilično jednostavna. Naime, on je siva eminencija proruskog autoritarnog režima. On je pravi Vučić u Gruziji, a ostali su samo njegove marionete, dok je on marioneta – Putina.
Obogatio se u tijekom 1990-ih u Rusiji te je bio blisko povezan s tzv. „7 bankara“, tj. skupinom novokomponiranih oligarha, od kojih su neki kasnije postali žrtve Putinovog režima ili ruski disidenti (npr. tu su bili Boris Berezovsky i Mihael Khodorkovsky). Posebno je zacementirao svoj status u post – sovjetskoj Rusiji tako što je pomogao Jeljcinu da osigura drugi predsjednički mandat 1996.
Što se točno događalo tijekom predsjedničke izborne kampanje – tada jako popularnog – komunističkog kandidata Genadija Zjuganova, vjerojatno znaju FSB, ruski oligarsi, ali i zapadne službe. Možda su se svi uplašili popularnog komunista (ali i hard-core nacionalista) Zjuganova koji je izrazito prijetio nepopularnom Jeljcinu te je jednostavno morao izgubiti te izbore. Naime, izbori u RF se uvijek i jednostavno moraju dobiti, odnosno izgubiti. Putin bi se mogao roditi i uz Zjuganovu pomoć, tako da alkoholičar Jeljcin nije isključivi krivac nove i zlokobne predsjedničke sukcesije krajem 20. stoljeća. Jednostavno, stvar je u Rusiji i Rusima, a ne toliko u Putinu (ili tada, Jeljcinu).
Dakle, budući je Ivanishvili dodatno financijski rastao u sjeni Jeljcina, to je nastavio i u sjeni novog cara – Putina. Dapače, izbjegao je Putinov gnjev prema onim oligarsima koji su počeli misliti svojom glavom pa su zatvarani, trovani te i ubijani. Ta Putinova veza je konačno i omogućila da Ivanishvili postane siva eminencija Gruzije. Gubernator bez formalnih ovlasti, je de iure samo počasni predsjednik stranke (npr. za razliku od tik tok islamista Kadirova u pacificiranoj Čečeniji), ali de facto je vlasnik cijele Gruzije, a bio je i jedan od sudionika afere „Panama papers“.
Naime, kako je brižno radio za interese Kremlja, Ivanishvili je toliko financijski narastao da se govori kako on (pojedinačno) vrijedi 1/3 gruzijskog BDP-a (a možda i više). Za ilustrativni primjer iz 2015.: u SAD-u je 540 milijardera težilo oko 13.35% američkog BDP-a. U Ukrajini je 5 oligarha držalo 7.9% BDP-a, u UK njih 50 je imalo udio 5.6% BDP-a, u Kini njih 251 je imalo 5.2% kineskog BDP-a, a u RF je bilo 77 oligarha koji su imali 22.8% BDP-a.
Međutim, ponovimo, u Gruziji jedan čovjek ima bogatstvo oko 34% gruzijskog BDP-a. Sasvim je logično da takva osoba koja vlada mafijaški (te njegova stranka opasnih namjera) može pobijediti na svim izborima (a ne mora biti niti formalini kandidat; vidjet ćemo bi li se Vučić ikada usudio ne biti formalno na vlasti, već samo djelovati iz pozadine).
Ivanishvili je tako 2012. osnovao stranku (opasnih namjera) imena „Gruzijski san“ (dalje u tekstu: GS). Iako se u početku možda činilo kako ta stranka samo radi odmak prema kontroverznom (ali prozapadnom) Saakashviliju, koji je bio predsjednik Gruzije u razdoblju 2004. – 2013., neki analitičari tvrde kako se oduvijek radilo o ruskom trojanskom konju u Gruziji.
Cilj GS je bio i ostao da pomogne u rastu ruskog utjecaja te da se onemogući članstvo u zapadnim asocijacijama, kojima su građani Gruzije stremili te još uvijek streme. Naravnao, drugi cilj je autoritarna vladavina, gdje se po njihovom osnivaču – kroje i zakoni (npr. offshore zakon, koji je zaštitio Ivanishvilijevo bogatstvo te od Gruzije napravio i praonicu novca, doduše praonicu na Kavkazu, a ne na nekoj sunčanijoj, karipskoj lokaciji), a nepotizam je sveprisutan.
Ivanishvili je, kao i svi autokrati (čak i oni koji formalno nisu na dužnosti), povijesni amater i revizionist. Naime, on krivi gruzijsku stranu zbog ruske agresije na Gruziju 2008. te je rekao da bi se gruzijski narod trebao ispričati svojoj braći i sestrama iz Osetije. U navedenom smislu, jedan pjesnik bi pjevao: Koliko pokvarenosti treba da se izlije pred naše noge i kako je do neprepoznavanja dovedena suština prevare.
Iako se GS praktički još uvijek prezentira kao pro-europska stranka, u suštini se radi o populistima koji zahvaćaju programe ljevice i desnice. Predstavljaju se i kao pro-tržišna stranka ljevice (sa ljudskim licem, sic!) te kao nacionalna konzervativna stranka koja čuva tradicionalne vrijednosti. Apsolutno je jasno, ako malo bolje analiziramo određene detalje, da GS, koji je u dobrim odnosima sa Orbanovim režimom, na suverenističkoj agendi, fingirajući europski put, zapravo igra ulogu kremaljskog trojanskog konja.
Ne zaboravimo, Putinov cilj nije (samo) zaustavljanje ekspanzije NATO-a (a tu mu sve ide po planu), već je konačni cilj uništenje europske ideje i zapadnih vrijednosti na kojima je izgrađena EU. I zato su u retoriku ubacili tzv. „kršćanstvo“ (istočnu političko-religijsku verziju kojom se manipulira protiv zapadnih vrijednosti), koje treba vratiti dekadentni Zapad prema „tradicionalnim vrijednostima“ (kad se kaže dekadentni, često se misli baš na seksualnu dekadenciju Zapada, odnosno na već uhodana pretjerivanja koja dolaze iz ruskog okruženja). Jako opasna agenda koju zapadni lideri zasad ne adresiraju na pravi način, jer ispada da je de-eskalacija nešto najbitnije, a upravo je i ta riječ (eskalacija) jedna od podmetnutih u našem vokabularu, što naš think tank konstantno naglašava.
„Gruzijski san“ je proruska noćna mora
GS ima klasičnu strategiju autokratskih stranaka. Oni se koriste uporabom alternativnih činjenica, neutemeljenim etiketiranjem oporbenih političara, maksimiziranjem straha ili fantomske prijetnje vanjskog neprijatelja (npr. „Global war party“) koji dolazi sa Zapada (dok se istok, tj. u njihovom slučaju sjever – ignorira). Dakle, GS tvrdi kako „globalna stran(k)a rata“ financira gruzijsku oporbu, planira atentat na oligarha Ivanishvilija te kako ti „stranci“ žele uvući Gruziju u rat. S druge strane, GS ignorira ratnog agresora te ne pruža nikakve dokaze o uvlačenju Gruzije u rat. Radi se o demagozima, koji se služe taktikom stvaranja straha. Vanjska prijetnja je tu da bi produbila ionako duboke podjele u stanovništvu.
GS kao vladajuća stranka ne upravlja Gruzijom na zadovoljavajući način te nisu predani euro-atlantskom putu (iako je to dio njihovog Ustava), ali se ponašaju kao da jesu – usput sabotirajući veze sa Zapadom, ali paralelno tražeći i neki dijalog. Pristup EU je na čekanju, a EK je, između ostalog, izrazila zabrinutost zbog manjka napretka u pravosudnoj reformi i programu anti – korupcije, dok su jasne i vladajuće tendencije protiv LGBT manjine čiji je položaj realno ugrožen, kao i položaj svih građana željnih slobode i demokracije. GS želi i proglasiti pravoslavno kršćanstvo – državnom religijom, što gruzijska pravoslavna crkva (zasad) dočekuje sa skepticizmom, jer GS zapravo želi i potpunu kontrolu nad (nezavisnom) crkvom.
Gospodarski izazovi su sve veći zbog visoke nezaposlenosti i inflacije koja utječe na (sve slabiji) standard građana, iako se GS reklamira kao pro-tržišna stranka koja je oživjela domaću ekonomiju. Također, GS nema odgovore na hitne situacije ili prirodne katastrofe u državi te gase svaku mogućnost kritike kod građanstva. Doslovno su ugasili struju u kinu, prilikom prikazivanja kritičnog dokumentarca pod nazivom – „Čarobna gora“. Drže sve institucije (osim predsjednice države, koja ima samo ceremonijalne ovlasti) te sijaju razdor i strah u građanstvu, baš po kremaljskom receptu.
Ovdje mislimo i na njihovu verziju „foreign agent’s law“, tj. zakona o transparentnosti stranog utjecaja, kojima su proskribirani prozapadni NGO i pojedinci. Naravno, zakon je formiran po kremaljskoj recepturi i detektira „zapadni utjecaj“ kao štetan za državu te predstavlja još jedan korak prema konačnom ustoličenju jedne stranke na vlasti. Naime, premijer Irakli Kobakhidze (kao i njegov prethodnik Irakli Garibashvili), ukoliko pobijedi na budućim izborima, planira zabraniti oporbene stranke.
GS je sam kriv zbog zatvaranja puta članstvu u EU. Npr. građani Poljske zbog članstva imaju 40% veći BDP po glavi stanovnika te nisu izgubili svoj identitet unutar EU, dok čelnici GS na Europu gledaju skeptično, tj. njihov uzor je Orbanova vladavina u Mađarskoj i ako bi i htjeli brži put u EU, to bi bilo samo zato da bi ojačali suverenističku, populističku i autokratsku osovinu unutar ujedinjene Europe. Ulazak u NATO se više ne spominje, jer ponovimo – Zapad je kriv za rat. A još jedna od opasnih buzzwords je…
„Neutralnost“
S obzirom na rusku agresiju na Ukrajinu, GS je zauzeo neutralan stav, koji naravno nije uopće neutralan, već pogoduje (i gruzijskom) neprijatelju. GS se trudi normalizirati odnos sa RF, povećati trgovinu, dopustiti bez-vizni režim za Ruse, unatoč činjenici da je oko 20% međunarodno priznatog teritorija Gruzije pod ruskom okupacijom, tj. njihove Sao krajine Abhazija i Južna Osetija sebe vide kao dio ruskog svijeta.
Upravo je pozivanje na neutralnost, bilo vjerojatno jedna od najznačajnijih odrednica, kojom se GS autao kao praktički proruski igrač u Gruziji. Naime, od 2022. ova gruzijska (straho)vlada je potpuno pasivna na rusku agresiju. Naizgled neutralno upozoravaju građane kako oni neće dopustiti da se Gruzija uvuče u rat, dok je Zapad (naravno) stran(k)a koja ih odvlači u rat.
To nikako nije Putin ili Rusija. Naime, Rusija nikada ne napada, ona se samo brani – u drugim državama. Ove konstrukciju ironiziramo, samo da bi naglasili da je GS proruska stranka opasnih namjera te da samo kritiziraju Zapad, a nikako susjednu RF, koja ih – poput Lukašenkove Bjelorusije – drži u kolonijalnoj šaci. Građani Gruzije zasad prepoznaju tu prljavu agendu GS, ali i dalje su u njihovom stisku.
Također, GS (poput nekih) uopće nije nametnuo sankcije RF te se trgovina nesmetano nastavlja, čak i trgovina sa EU državama, koje preko Gruzije, nevidljivo trguju s RF i tako pomažu da Moskva izbjegne sankcije. Tu je i gruzijski izvoz za dvojne svrhe, (koji sasvim slučajno završava i u RF, npr. dronovi i procesori). Njihove sankcije se zapravo odnose na prozapadne NGO ili individualce, posebno otkad je donesen sporni zakon. Također, na listi traženih se nalaze se i borci gruzijske legije, internacionalne organizacije, koja se bori na strani Ukrajine.
Sadašnji trenutak (listopad 2024.)
80% stanovništva želi pristupanje EU. To je posebno vidljivo kod mlađe populacije ispod 30 godina, gdje je čak 90% potpore Zapadu, dok je dio starijih, ipak nešto skeptičniji, ali ukupnih 80% građana koji su proeuropske populacije predstavlja veći broj, nego u nekim državama koje su se priključile EU u zadnjih 10 – 20 godina (a i šire). Glavni grad Tbilisi je zadnjih godina pozornica čestih protuvladinih prosvjeda, gdje stotine tisuća građana mirno zahtijeva vraćanje na prozapadni kurs i tamo su zastave EU u prvom planu.
Predsjednica države Salome Zourabichvili (povratnica iz emigracije; dugo živjela u Francuskoj), usprkos malim ovlastima, drži jasan prozapadni odmak od proruske autokratske vlade i najveće stranke. Ona je stavila i veto na sporni zakon o zapadnom utjecaju (no, GS je u parlamentu skupio ustavnu većinu i konačno odbio taj veto). Međutim, ukoliko GS pobijedi na izborima (posebno ako bude vladao uz ustavnu većinu od 3/4) planira se i prelazak na potpuni parlamentarni sustav u Gruziji, gdje bi se predsjednik/ca birao u parlamentu. Dakle, GS preferira kancelarski sustav, a zapravo sve polagano ide u – diktaturu.
Također, predsjednica Zourabichvili je inicijator stvaranja dokumenta, tzv. Gruzijske Povelje, tj. dokumenta koji predstavlja akcijski plan konsolidiranja prozapadne oporbe nasuprot proruskom GS. Gruzijska povelja ima za cilj uspostaviti privremeni parlament nakon ovih izbora, koji će održati samo jednu sjednicu, na kojoj će se donijeti ključne odluke za povratak zemlje na put euroatlantskih integracija, nakon čega će uslijediti novi prijevremeni parlamentarni izbori pod slobodnim i poštenim uvjetima. Ključna komponenta povelje je da će vladu odgovornu za provedbu ovog akcijskog plana imenovati predsjednik Gruzije. To nas vjerojatno podsjeća na neke druge izbore, u nekim drugim državama i parlamentima. Hoće li prozapadna oporba uspjeti?
Naime, najveći nedostatak gruzijske oporbe i činjenice da GS nesmetano vlada već 12 godina je – rascjepkanost oporbenih stranaka. U RH otprilike kažemo 2 Hrvata, 3 stranke, a slično pravilo vrijedi i u Gruziji. Bitno je naglasiti kako sve stranke i pojedinci, također rade i odmak od nekadašnjeg prozapadnog, ali i kontroverznog predsjednika Saakashvilija, koji se nakon bijega, u listopadnu 2021., vratio u državu te je odmah uhićen, a njegovo stanje nije potpuno jasno. Naime, vjerojatno je žrtva trovanja i nalazi se dugo u zatvorskoj klinici.
Svi rade odmak od Saakashvilija – a zaboravljen je i na Zapadu – osim njegove matične stranke Ujedinjeni nacionalni pokret (UNP, Natsebi, prozapadna stranka desnog centra, u kojoj je Saakashvili i dalje počasni predsjednik). Ostala prozapadna oporba, također pravi odmak od UNP-a i to je još jedan od, već spomenutih, problema – problema heterogenosti stranaka koje su protiv proruske autokracije.
Trenutne stranke/koalicije
Inače, zakonom je zabranjeno izlaženje u blokovima/koalicijama pa se koalicije skrivaju pod imenima nekih (glavnih) stranaka, koje dakle ne sadrže samo imena pripadnika te jedne stranke. Možemo reći kako su GS ankete (a vjerojatno i ilegalne djelatnosti) dovele kao glavnog favorita za novi mandat – gdje bi ostvarili sve svoje snove. Npr. potpuno ukinuli oporbu.
Prema podacima iz sredine listopada 2024. GS ima od 33% do (očito preuveličanih) 59% potpore. Ukoliko uzmemo da je 33% točnija prognoza, onda postoje još 4 oporbene koalicije, koje bi prešle izborni prag od 5% i koje bi zajedno potencijalno imale 55% glasova. No, hoće li se sve stranke, svih koalicija doista i odreći potencijalne koalicije sa GS?
Stoga, promotrimo podatke gruzijskog think tank-a GIP, o najbitnijim obilježjima svih sudionika na izborima, koji će se održati po proporcionalnom sustavu (izbori 2020. su održani po mješovitom sustavu). Dakle:
GS
GS pobjeđuje na svim izborima od 2012 (od lokalnih do parlamentarnih pa i predsjedničkih, npr. predsjednica Zourabichvili je izabrana i njihovom potporom, no u međuvremenu se jasno distancirala od GS). Njihov cilj je ustavna ¾ većina (očito sa nekim koalicijskim partnerima). Dugotrajna vlast im je omogućila zarobljavanje svih državnih resursa ili institucija, no i indignaciju ostatka glasačkog tijela. Kao što smo naveli, nude populističko – suverenističke poruke protuzapadnog narativa te žele zahvatiti sve glasove – s lijeve na desnu stranu političkog spektra. Misija GS je jednostavna i odnosi se na to da Gruzija (za)uvijek ostane u ruskoj sferi.
Naime, Rusi također znaju kako je uvijek bolje imati poslušni režim, nego slati tenkove na neposlušnu državu (stoga, moramo paziti i na situaciju na Tajvanu, gdje Kina, prije pomorske invazije, može odlučiti napraviti svoju verziju kineskog sna u Taipeiju). Upravo je to Putin i pokušavao u Ukrajini od početka 21. stoljeća. On nije htio eskalaciju, samo je htio mirno (a u suštini neprijateljsko) preuzimanje susjedne nezavisne države, tj. bivše kolonije. I taj recept – na Zapadnom Balkanu – trenutno provodi i Vučićeva Srbija Oni su za mir (manje bitno što je to ruski ili srpski „mir“), a Zapad također ne želi eskalaciju i onda im se popušta. Srećom EU zasad ne popušta GS i nadajmo se da će tako i ostati.
Stranka „Za Gruziju“
Uz GS su jedini koji idu samostalno na izbore te su i nastali kao otpadnička grupacija iz GS. Stranka je priopćila da ne namjerava surađivati ni s jednom od dviju vodećih stranaka (GS i UNP) na izborima 2024. godine te da namjerava voditi manjinsku koaliciju(?). Nije jasno kako to misle postići, a hoće li ostati tako konzistentni, pokazat će (skoro) vrijeme. Također, nije jasno koliko jesu ili nisu prozapadni (te jesu li doista socijaldemokrati ili nešto drugo, ili su sve što treba), a čim nema nužne jasnoće (Reaganovi simple answers), takva siva zona uvijek privlači prorusku stranu.
Koalicija „Jedinstvo“ (UNP i partneri)
UNP (članica EPP grupacije) je glavna stranka (neslužbene) koalicije sa još dvije proeuropske stranke: Strategy Aghmashenebeli (iz grupacije ALDE) i Europska Gruzija (EPP). UNP je potpuno vizualno (pa i nominalno) preuzeo primat u koaliciji što svakako može rezultirati negativno za cijelu (neslužbenu) koaliciju, koja se bira na glasačkom listiću pod br. 5. Iako zastupaju prozapadnu platformu (naravno uz sveprisutni populizam), bitno je naglasiti kako stranka UNP nije bila jasna oko svoje vizije sigurnosne politike, koju bi država trebala imati. Dakle, već se naziru određeni problemi u budućnosti.
Koalicija „Jaka Gruzija“
Radi se o navodno ključnoj prozapadnoj i liberalnoj koaliciji nekoliko stranaka (Lelo, Za ljude/narod, Trg sloboda, Građani). Budući da su formalni izborni blokovi zabranjeni, koalicija nastupa na Lelo listi s izbornim brojem 9. Ujedinjeni su oko načela “slobode, razvoja i domoljublja“, no iako su u suštini liberali, u sebi imaju i socijaldemokratsku stranku te više političara koji ponovno daju određenu dozu (barem na prvu) nehomogenosti. Je li dovoljno to što su možda najviše (progresivno) prozapadni (pogotovo nasuprot vladajućeg GS), ostaje za vidjeti.
Koalicija „Za promjene“
Neformalna politička koalicija prozapadnih liberalnih (grupacija ALDE) političkih stranaka, koja uključuje stranke Ahali (liberali), Girchi – više slobode (libertarijanci), Droa te Republikanske stranke i pokret Aktivisti za budućnost. Politički su homogeni na snažnoj prozapadnoj platformi te su spremni na postizbornu suradnju sa sličnim strankama. Ipak, kao jasni liberali nisu previše privlačni većini glasačkog tijela.
Zaključno
Oporbene stranke su, čak i unutar neformalnih zajedničkih blokova, potencijalno razjedinjene. Svi će biti fokusirani na razgraničenje prema GS (osim stranke Za Gruziju), no predizborna retorika je jedno, a postizborna realnost je nešto drugo. Ovi izbori su, sa jedne strane, jasan referendum za EU (NATO se nekako slabije spominje i unutar oporbe?), ali s druge strane, donose veliku dozu neizvjesnosti i potencijalne nove sukobe. Teško je zamisliti da će se GS lako (ili uopće) odreći vlasti, čak i ako rezultati budu prilično jasni u izbornoj noći.
Mladi ljudi iz Gruzije konstantno emigriraju na Zapad, a poslije sveobuhvatne invazije na Ukrajinu, dosta Rusa (koji su možda i protiv Putina, ali ne i za ukrajinski Krim, kao ultimativnu distinkciju prema ruskom imperijalizmu) se nastanilo u Gruziji te tamo i posluju (a nisu dočekani optimistično od građana). Gledajući situaciju iz daleka (i bez dovoljne dubine), još uvijek postoji previše sive zone, iako će zapadni analitičari reći da se radi o jasnom referendumu između ostanka u autokraciji (koja ide prema diktaturi) ili budućnosti u skladu sa zapadnim vrijednostima. Građanski prosvjedi u Gruziji su konstanta, a mogli bi se i nastaviti.
Za kraj se možemo zapitati – gdje je tu gruzijska vojska? Hoće li biti sa 80% građana koji su prozapadno opredijeljeni (ali ujedno i razjedinjeni u koalicijama, umjesto da su svi u jednom bloku) ili će ostati nepolitički sa strane, neutralni, čak i ako GS počne vršiti sve veću represiju prema prosvjednicima. Naime, iz GS su više puta rekli kako oni planiraju nastaviti svoje upravljanje državom i kako ne žele novi Maidan.
Na (Euro)Maidanu u Kyivu, tijekom duge zime i prosvjeda 2013./14., građani Ukrajine su bili spremni primiti metak da bi bili dio političkog Zapada – tada samo EU-a, a danas je jasno da je NATO prvi na listi. Bili su spremni položiti svoje živote ili ugroziti svoje zdravlje. Prema raznim podacima više od stotinu ljudi je poginulo i oko 1900 ljudi je bilo ozlijeđeno. Jake snage Janukovičevog MUP-a i milicije Berkut su također pretrpjele gubitke, ali tada nisu bile spremne za daljnje nasilje (više od stotinu mrtvih je bilo dovoljno). Prorusi su podcijenili građane, baš kao što su ih svi (uključujući i Zapad) podcijenili tijekom prvih dana sveobuhvatne invazije, jer se očekivala ruska parada u Kyivu za 72 sata, tj. tri – četiri dana (ili mjesec dana, svejedno).
Hoće li sada GS napraviti staru grešku i podcijeniti građane te hoće li građani biti spremni na sve (whatever it takes)? Mirna tranzicija vlasti u ovakvim situacijama rijetko kada bude mirna, a opet ostaje i famozni – dan poslije. Naime, ako npr. radimo usporedbu sa Srbijom u listopadu 2000., prilikom pada Miloševića, danas će i povjesničari reći da se poslije 5. oktobra, nije dogodio 6. listopad. Zapravo, ostao je upitan i sam 5. listopad, datum koji se uopće ne treba romantizirati (naime, Milošević je pao, jer je je izgubio sve ratove – osim možda u BiH, gdje je neriješeno – a ne zato, jer ih je započeo).
Naravno, današnja Gruzija je drukčija od tadašnje i današnje Srbije, jer ponavljamo – građani su jasno prozapadno orijentirani. Ipak, GS je pokupio sve što je mogao pokupiti od autokrata iz prošlosti i neće se (lako ili uopće) odreći vlasti. Oni uporno rade sve da ostanu ruski igrači i tu je paralela sa današnjom Mađarskom i konstantnom Srbijom. Sve uz opasni i često privlačni okus neutralnosti, pozivanja na mir, promicanja „kršćanstva“ i „tradicionalnih vrijednosti“. Nadamo se da će im građani reći – no pasaran i da će(mo) se svi probuditi iz gruzijskog sna, koji je jasna proruska noćna mora.
Naime, George Kennan je govorio da, ako Sovjetima uskratimo mogućnost vanjske ekspanzije, to će (možda) biti okidač internog raspada SSSR-a. Čuvajući Europu (do granica željezne zavjese) više od 40 godina, NATO je upravo i obavio taj zadatak – zaustavljanja imperijalne ekspanzije i sada se ponovno svi moramo tome naučiti. Dakle, upravo se taj containment sada očekuje i u Gruziji, tj. moramo obuzdati (zaustaviti) Sovjete i ne dati im ni koraka naprijed u ekspanziji, jer nije NATO taj koji vrši ekspanziju, već maligni ruski imperijalni tumor. Umjesto NATO-a, u današnjoj Gruziji, ulogu zaustavljanja ruskog (pa i kinetičkog) utjecaja će imati hrabri građani Gruzije. Ako im Zapad bude spreman pomoći (a ne gledati novu rundu vladavine Madura u Venezueli, GS u Gruziji i dr. diktatorskim lokacijama), onda Rusi(ma) neće proći.