Matija Horvat, član izvršnog odbora CEA, analizira i komentira (hibridne) aktivnosti neprijateljske strane globalnog rata, prvenstveno kroz nedavni službeni(!) dokument ruskog ministarstva vanjskih poslova. Teroristička država RF ulaže značajne sume novca, resursa i vremena na hibridnom (bojnom) polju i tamo im, nažalost, još uvijek, ide dosta dobro. Cilj našeg think-tanka je, između ostalog i upoznati naše neprijatelje. Ali prvo ih moramo i službeno klasificirati kao – neprijatelje (teroriste i sl.)
Uvodno
Autor ovih redaka uvijek napominje kako u ovome „svjetskom ratu Z“ trebamo, prije svega – slušati (čitati i gledati) Ukrajince. Oni (i naši NATO saveznici na istočnom krilu i sjeveru Europe) najbolje znaju o čemu se radi te će javnosti dati informacije naučene na vlastitim iskustvima. Sjetimo se vlastitog primjera agresije na RH. Sigurno ste (barem oni iz srednje i starije generacije i u onom analognom vremenu) bili frustrirani raznim novinskim tekstovima/mišljenjima/službenim izjavama tadašnjih ljudi, koji o našem ratu nisu imali pojma. Naš glas se, pogotovo u počecima borbe za nezavisnost, teško mogao čuti, jer nas je nadglasala buka izvana.
Sigurno se sjećate izjava Francoisa Mitteranda (tadašnjeg francuskog socijalističkog predsjednika), Johna Majora (konzervativnog premijera UK, koji je nažalost naslijedio Margaret Thatcher), Jamesa Bakera (državnog tajnika SAD-a za vrijeme Busha starijeg), lorda Carringtona ili lorda Owena. Sigurno se sjećate kako se Cyrus Vance jednostavno nije snašao pred majorom JNA Šljivančaninom u Vukovaru, jer je, između ostalog, bio i prestar. Također se sigurno sjećate i izjava liberalnih svjetskih celebrityja o RH ili Hrvatima, npr. izjave Boba Dylana.
Dakle, tolika količina (povijesnog i dr.) neznanja i paušalnih (pr)ocjena je s izravnom namjerom stavljena na teret žrtvi, na tadašnjem asimetričnom bojnom polju. Iste stvari se događaju i danas. Permanentne izjave nesvrstanog (a opet suverenističkog) indijskog premijera, socijalističkog predsjednika Brazila, ili nekih drugih poznatijih ili manje poznatih aktera (na domaćoj ili inozemnoj) sceni su također školski primjer korisnih idiota. Krajnja ljevica ili (prema autoru ovih redaka) još opasnija krajnja new age suverenistička desnica na Zapadu je prepuna korupcije koja je došla sa Istoka.
Naravno, nisu samo političari bitni za širenje neprijateljske (mirovne) propagande. Ovdje su i stručnjaci za međunarodne odnose iz realističke škole međunarodnih odnosa (profesori, doktori, novinari, influenceri i ostali) ili klasični celebrity-ji, kao npr. milijarder Elon Musk (iz libertarijanske škole), Kanye West (iz gangst’a – historijske glazbene škole) ili Steven Segal (iz Brando metoda glumačke škole). Svi oni (neki možda i nesvjesno, ali većina često i koruptivno) služe (poput nekadašnjih megafona berlinske ili tokijske ruže za vrijeme Drugog svjetskog rata) interesima agresora.
Nije lako svaki dan slušati i njihove glasove. I barem mi (pripadnici idealističke škole međunarodnih odnosa, ali ne idealističke u smislu studenata ’68. ili idealisti iz hipi pjesmica Johna Lennona i sl.), koji smo (istinski realisti te smo) ovaj rat prepoznali još 2013./14., znamo kako se ovdje ne radi o rusko – ukrajinskom ratu, ili sl. nazivima iz realističke škole, koji nam govore o dvije strane. I nikako ne želimo da ta druga strana dobije preveliku pažnju.
Druga strana
Naravno, svako pravilo ima i iznimke. Često (a posebno danas) je potrebno čuti i tu – drugu stranu. Ponavljamo, ne zato što u ovom (svjetskom) ratu postoje both sides. Doduše, dvije strane svakako postoje, ali radi se o potpuno binarnoj situaciji: branitelji protiv agresora, demokracija protiv totalitarizma, pozitivci protiv negativaca itd. – a ne o dvije strane s jednakom krivnjom, koje se spore oko međe te bi svoje nesuglasice trebale riješiti za pregovaračkim stolom.
Određeni kremljolozi, tj. stručnjaci za terorističku državu (trenutnog naziva) RF nam s velikim trudom često prikazuju tu drugu stranu (krvave) medalje. Ovdje, zapravo, nije potrebno puno objašnjavanja, samo trebate čuti te ruZke glasove, odnosno vidjeti osobe koje izgovaraju njihove stavove. A sve što je izrečeno na televiziji ili napisano u nekom formatu je – budite sigurni – službeni stav Kremlja, samo ga nekad drukčije upakiraju. Tu nisu potrebna nikakva uljepšavanja, jer oni i žele ispasti opasni i zli, kako bi tako lakše pregovarali sa dekadentnim globalističkim Zapadom – dakle, iz konstantne pozicije snage, odnosno širenja straha ili terora.
Ovdje ne mislimo nužno na tradicionalne prijetnje nuklearnim holokaustom sa kremaljskih televizija. Naime, više se baziramo na stvarne i subliminalne poruke, nekih (ponavljamo) službenih (!) stavova, a jedan od najboljih primjera je nedavni članak na web stranici ministarstva vanjskih poslova ruZije, gdje su i članci časopisa „Međunarodni odnosi“ (Международная жизнь).
Tako je dana 03. srpnja 2024., tj. negdje oko 860. dana specijalne trodnevne vojne operacije (koja se ponekad i službeno naziva ratom, a ponekad ostaje u terminu SVO-a, ali svakako u smislu globalne konfrontacije sa dekadentnim Zapadom) objavljen članak (i na engleskom jeziku) pod nazivom: Russia and the West After the SMO: A New Level of Confrontation. Autor ovih redaka će u pokušati sintetizirati ono najbitnije iz ovog (najnovijeg i relativno dugačkog) pamfleta serijskih (Z-rerijskih) ubojica i terorista.
Krajnje izopačeni, nepojmljivo zli i opaki
Dakle, s vremena na vrijeme je dobro pročitati nešto ovakvo, jer moramo (upo)znati našeg neprijatelja (know your enemy i biti mu, ako treba i blizu) i tada stvari postaju kristalno jasne. Naravno, za neke od nas, sve je bilo jasno i prije Putlerovog amaterskog povijesnog članka objavljenog u srpnju 2021. pod nazivom „O povijesnom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca“, koji je poslužio kao uvod u sveobuhvatnu neokolonijalnu i genocidnu invaziju na Ukrajinu u veljači 2022.
Međutim, službena politika RF konstantno diže uloge u svojem hibridnom ratovanju te je zadatak CEA-e i u edukaciji za one koji manje prate globalnu situaciju. Nadamo se i da neke nevjerne Tome (a RF obožava „kršćanske“ aluzije) možemo uvjeriti u prljavu agendu iz Kremlja (iako smo svjesni kako za neke osobe, jednostavno nema spasa ili lijeka). Kada mislite da antagonizam (prije svega) s njihove strane ne može biti žešći, prljaviji ili bolesniji, naši tovariši iz terorističke države trenutnog naziva RF, nas ponovno iznenade (iako nas ništa ne bi trebalo iznenaditi). Da, oni su (da parafraziramo jedan moderniji film o serijskom ubojici) krajnje izopačeni, nepojmljivo zli i opaki. Međutim, ne treba im, zbog toga, davati biblijske super – moći.
Autor članka „RuZija i Zapad nakon SVO: nova razina sukoba“ je Andrey Sidorov, potpisan i kao: docent za svjetsku politiku sa Odsjeka za međunarodne odnose i vanjsku politiku moskovskog državnog instituta (Sveučilišta) za međunarodne odnose. Članak počinje sa sljedećim rečenicama:
THE open confrontation between Russia and the West that had begun in 2014 reached a new level after February 24, 2022. It became a “hybrid” yet full-scale and bloody war waged by the West against us by the hands of the regime in Kiev. The West responded to the Special Military Operation (SMO) with unexpected aggression. More economic sanctions, harsh political pressure, and another bullying campaign in the Western media could have been expected, but not the freezing of gold and foreign exchange reserves of the Russian Central Bank and not massive supplies of lethal weapons to Kiev.
This was not spontaneous improvisation; everything had been planned well in advance. The 2014 coup d’état in Ukraine had been stirred up to prepare Ukraine for a big war with Russia. The first three, most painful, packages of anti-Russian sanctions had been prepared in advance and were adopted by the EU on the eve and during the first three days of the SMO.
Dakle, ništa novo (na istoku), tj. oni ignoriraju nasilje i krvoproliće, koje sami čine i obrnutom psihologijom predstavljaju sebe kao žrtve (sigurno zvuči poznato iz bliske ili dalje povijesti). Bitno je uvijek napomenuti da RF priznaje kako je u ratu protiv Zapada, jer, između ostalog u tekstu piše i ovo –
In any case, the “asymmetry of peacefulness” initially implemented to gain the time needed to build up the armed forces and put the Russian economy on a war footing was exhausted when the SMO turned from a police operation into a full-scale war…(zašto Zapad ne priznaje da je u ratu s njima je drugo pitanje, oko kojeg ćemo reći nešto kasnije).
To je dio njihove dugogodišnje propagande i indoktrinacije stanovništva. Oni su, naime, višekratno izvršili invaziju na Ukrajinu (koja je po njima povijesna anomalija, a zapravo i ne postoji pa nije ni jasno kako bi oni s istom mogli pregovarati. Naravno, oni ne žele pregovarati sa Ukrajinom, koju ne priznaju, već sa Zapadom, prije svega SAD-om) kako bi spriječili invaziju Zapada na RF (njihovi strahovi zapadnog prodora, valjda kinetičkog, prema RF se često vežu na Hitlera ili Napoleona). Sve ovo oko državnog puča na Maidanu ponavljaju cijelo desetljeće, a to je i ono što čujemo od korisnih idiota sa zapada, koji (ne)svjesno ponavljaju njihove talking points-e.
Od geopolitičkog sukoba do hibridnog rata
Autor članka je hard – core nacionalist te je poput disidenta Girkina – Strelkova spreman reći da se njihov prvotni plan SVO izjalovio, ali (za razliku od Strelkova, koji je poput Prigožina iskusio rat na prvoj liniji te oni ipak pružaju – ili su pružali – drukčiju retoriku, a ne samo onu salonsku) u isto vrijeme govori i o planovima Zapada u post-putinovskoj eri:
The failure of the initial plan of the SMO cardinally changed the goals and tactics of the West. It had expected to play the long game – to wear Russia down on the outer contour while consistently undermining and shattering it within its borders in order to gather fruits in the “post-Putin” era. Having smelled our blood, the West went all-in. Masks were removed to reveal the true faces of our false partners. They were determined to inflict a strategic defeat on Russia by achieving “victory on the battlefield” with the help of the latest NATO weapons (sic!, nisu to najnovija NATO oružja, već tehnologija iz 1980-ih i 1990-ih god., tj. najbolje oružje još i nije u Ukrajini, op.a.) Military defeat was to be followed by an economic collapse caused by unprecedented sanctions. President Putin was to be replaced by a comprador regime taking orders from the West. The united West has in effect declared war on Russia – a war of destruction without rules and borders waged on all accessible platforms. The end goal is to dismember Russia, appropriate its resources, and liquidate Russia as a state and civilization.
Sve što ovaj docent govori o Zapadu, zapravo vrijedi za RF i ono što oni čine u Ukrajini, protiv Ukrajinaca, ali i protiv EU-a, NATO-a, tj. kolektivnog Zapada. Mi (idealisti) smo upravo frustrirani, jer (službeno) pravi plan o pobjedi Ukrajine ne postoji (ili ga skrivamo, što je možda pametno, ali ova vrsta i generacija negativaca ne razumije te mudre nijanse). Zapad je službeno više puta izrekao da ne radi na političkoj promjeni u RF i da im nije cilj raspad te tvorevine (i taj nerad je zasad vidljiv, jer ruZki talking heads-i pričaju, prijete, kradu, siluju te ubijaju bez kazne, jer zločina i nema – kad si na vlasti). To što bi ruZki poraz u Ukrajini potencijalno značio raspad mafijaškog sustava je samo njihov problem, jer su se egzistencijalno i bolesno vezali za Ukrajinu (koja ih, kao i svi susjedi – ne želi!) i nije rezultat zapadnih sabotaža (Zapad se trudi održati ovaj režim na snazi, jer se besmisleno boje što će doći poslije). Upravo su oni htjeli zamijeniti kijevski režim sa svojim crony-jima i proxy-jima!
Vidljiva je i permanentna frustracija, jer su izgubili (prvi) hladni rat te je sve ovo što su poduzeli od 2014. (a zapravo od 2008. u Gruziji, ali i samog početka ovog putlerovog stoljeća) dokaz kako oni nisu slabija strana (već je to dekadentni Zapad).
At the same time, the new level of confrontation between Russia and the West is asymmetrical. The US-led NATO+ coalition is fighting against Russia, while Russia does not confront the West outside the SMO zone. It has not introduced countersanctions and even continues to sell the West strategically important materials: gas, oil, and mineral fertilizers to the EU, and titanium and uranium to the US (deliveries of the latter doubled in 2023). In Russia, practically no assets of foreign companies and physical persons or shares of Russian companies belonging to foreigners have been confiscated or arrested; Russia continues paying its debts to unfriendly countries; and the outflow of capital from Russia continues
Uvijek zapamtite: sve što RF službeno (i neslužbeno) kaže je laž i obmana. Zamislite, autor kaže kako se RF nije suprotstavila Zapadu izvan zone SVO. Dakle, nije bilo trovanja u UK, eksplozija (vojnih) skladišta u Njemačkoj (nedavno) ili Češkoj, hakerskih napada na KBC „Rebro“ i svih drugih hibridno – kinetičkih akcija diljem Europe. Recite to građanima BiH, koji nažalost ne kontroliraju 49% svog (međunarodno priznatog 1992.) teritorija. Recite to ranjenim vojnicima NATO-a na Kosovu, koji su sa izravnom namjerom ranjeni u mirnim prosvjedima koje je poduzeo vječno ugroženi srpski narod (pomiješan sa ruskim tajnim službama). Svaki dan se događaju asimetrični slučajevi ruZkog utjecaja, čak i kinetički napadi. Ali za kremaljske ideologe, ništa izvan Ukrajine (koja ne postoji, ali za potrebe SVO ipak postoji) se ne događa.
Docent sa moskovskih (mirovnih) studija dalje nastavlja sa (ciničnim) humorom o samonametnutim ograničenjima koje je RF stavila na sebe unutar SVO kao dio svoje „asimetrične miroljubivosti“ (kao da plače, a zapravo nam se smije). Upravo je Zapad taj koji je sebi nametnuo samo-odvraćanje (kao da se borimo protiv samih sebe). Upravo je svojom slabošću (koju Kremlj vješto targetira) Zapad odvratio sebe, umjesto da je odvratio neprijatelja (zbog kojega je NATO i osnovan).
Nadalje, RF je izrazito alergična na predsjednika Zelenskog te tvrde da je isti (vjerojatno gestom dobre volje) dobio imunitet od njih:
They know that there is no danger, that their lives and personal wellbeing as well as certain strategic infrastructure and “decision-making centers” in Kiev are not endangered. The question is: Why don’t we bomb government offices, liquidate their intelligence services, or engage in sabotage and diversion? We all know that terrorism can be defeated only when the heads of terrorist groups are liquidated.
Dakle, Ukrajina je terorist i s njima se ne treba pregovarati, a predsjednik Zelenski nikada nije bio žrtvom atentata (u pokušaju). Ma, gdje bi oni to ikada učinili?! Vjerujem da svatko tko razumije autora ovih redaka (ne autora recenziranog članka!) upravo želi čuti ovakve riječi, ali s naše strane, prave strane povijesti. RF je teroristička država! Ali budući da ih mi nismo izrekli, niti artikulirali, naravno da će – eskalacijom radi de-eskalacije – to učiniti naši neprijatelji. Naime, ako (skupimo hrabrosti i) kažemo da ih želimo eliminirati (na bilo koji način) to ne znači da smo isti kao oni. To samo znači da smo prepoznali opasnost. RF je bolest, Ukrajina (i slobodni svijet, ako to želi) je lijek.
Even if most of our administrative elites and business and expert communities inspired by enthusiastic or ideologically substantiated Westernization are probably aware of the war being waged against Russia, they cannot take this to heart as part of everyday reality. They still hope appeasement is possible; they hope to revive the past; they still hope that the conflict can be “frozen”; they believe that “peace, no matter how bad,” with those whom we for 30 years persistently called partners is possible; they think we should demonstrate patience until certain international events take place, such as the 2024 presidential election in the US, after which we would be offered a peace agreement (even if a denigrating one).
Ponovimo, dobro je čitati ovakve sotonske stihove, jer nas (nenamjerno) uče o nama i o našoj politici umirivanja. Čak i oni spominju (sa svoje strane) grijeh appeasement-a, čak i oni spominju zaleđeni konflikt, kako bi nam (subliminalno) poručili kako je samo to realni end game (a kad se oporave, onda kreće drugo poluvrijeme, ili četvrtina). Oni kao uopće ne računaju na potencijalne rezultate američkih predsjedničkih izbora. Ma gdje bi oni na to računali, osim na Crvenom trgu.
Ignorirati činjenicu da je RF neprijatelj i da sve ovo oko nas nije (jedan globalni) rat – je potez appeasement-a., koji iskustveno neće dobro proći za nas. Utvaramo si da će nas krokodil pojesti zadnje, a dok jede neke druge ljude – mi im šaljemo riječi podrške i naše molitve, umjesto teškog i dalekometnog naoružanja. Ignorirati RF i misliti da se sve nekako može riješiti mirnim putem je kao da ignorirate kvržicu na Vašem tijelu. Dok ste je ignorirali, već je narasla u malignu kvrgu i nije ju zanimalo to što ste Vi bili za mir. Ako Vas rat i politika ne zanimaju, budite sigurni da se rat i politika, itekako zanimaju za Vas – zato Vam i šalju subliminalne i hibridne poruke (iz Kremlja). Dok ne počnu direktno pucati na Vas.
Nadalje, autor pamfleta plače nad činjenicom da RF nije spalila sve mostove prema Zapadu od 1990(?). Naravno, ignoriraju da su uništili Čečeniju, Siriju, napravili sao krajine u Moldovi i Gruziji, prevarili svoje Armence (doduše, ne u smislu teritorija koji legalno i pripada Azerbajdžanu, već u smislu savezništva), ilegalno anektirali Krim, zapalili Donbas itd. Naime, te države nisu zapadne, već su to njihove povijesne zemlje i tamo mogu raditi što god žele. A i dok se to posezanje za tuđim teritorijama odvijalo, Zapad je više bio raspoložen za trgovačke odnose, a ratni sukobi su uvijek bili kao nešto što je efemerno, daleko i nešto što nas zamara, jer nikad se nismo trudili upoznati našeg neprijatelja.
Dmitry Medvedev (sic!, kad se Medvedev citira, onda znate na čemu ste, tj. na čemu su oni, op.a.), deputy chair of the Russian Security Council, commented: “While supporting the Minsk process in words, the NATO countries shamelessly used the time thus obtained to supply Kiev with arms and armaments to prepare it for wide-scale aggression.” The anatomy of Minsk-1 and Minsk-2 will be carefully studied sometime later. But today we can recall what Belarusian President Alexander Lukashenko recently said: “Probably our only mistake is that we did not resolve the problem in 2014-2015, when Ukraine had no army and was not ready to fight.… Everyone wanted to somehow settle the problem peacefully, but during this time they were building up battleworthy armed forces…
Određeni dijelovi su doista iskreni s njihove strane (iako je sve jedna velika laž, tj. imitiraju fenomen Schrodingerove mačke), jer žale što se nisu prije obračunali s nacistima u Kijevu. Ono što je lažno je to da govore kako je Zapad naoružavanjem Ukrajine (stingerima, javelin-ima i šljemovima i to, tek u osvit invazije, a prije je pomoć bila i blokirana!) planirao agresiju na RF. Upravo je Minsk 1 i 2 bila igra Putlera, na koju su pristali macho predsjednik Hollande i velika kancelarka Merkel, jer su (poput Chamberlainea) mislili kako su kupili mir za naše vrijeme, a samo su htjeli nastaviti trgovinu, jer teritorijalni sporovi su baš dosadni.
…The wider we opened up to the West and were ready to meet our Western ‘partners’ halfway, the greater was their desire to take advantage of this; they pushed our interests aside. Hopes of integration with the West as a sovereign great power were never realized and were counterproductive in many respects…
Dakle, RF se toliko trudila sa kompromisom, ali Zapad je nije slušao (a Ukrajina ionako i ne postoji). Oni naravno ne razumiju soft power koncept, jer ne proizvode ništa, osim nasilja i (nesavršenog) oružja pa ne shvaćaju da Ukrajina (koja ne postoji) nije htjela ići za njihovim nacionalističkim interesima, već za svojim nacionalnim interesima. A Zapad im nikada nije prijetio, jer da je, već bi scenarij bio jasnije pozitivniji. Nečinjenje nas je dovelo do njihovog činjenja.
A propos Ukrajine, ako se vratimo u blisku prošlost, znamo kako je istina sljedeća: Ukrajina je 2013. bila neutralna država, sa proruskim predsjednikom, a 70% populacije nije bilo za pridruženje NATO-u (prijašnji prozapadni lideri su to željeli, ali Njemačka, Francuska, SAD to nisu htjeli, a neki ne žele ni danas). Baš zato što nisu bili u NATO-u, RF je izvršila prvotnu aneksiju Krima (na koju nije dobila pravi odgovor) pa je onda krenula u zauzimanje Donbasa. Nacionalna težnja pridruženju EU je bila razlog pada proruskog predsjednika, ali o NATO se tada nije previše pričalo u populaciji. Onda je 2014. na predsjedničkim izborima pobijedio (donekle prozapadni) oligarh Petro Porošenko, koji je obećao neko rješenje s RF, zadržavajući specijalni status ruskog jezika u Ukrajini (dok Kremlj laže kako su se zatirala prava rusofonog stanovništva).
Prvotno je i Porošenko bio skeptičan oko NATO-a, naglašavajući da se Ukrajina mora osloniti na vlastite snage i resurse, kako bi bila sigurna. Je li Putler pokušavao naći kompromisno rješenje s Porošenkom? Ako ulazak regularnih vojnih jedinica RF na teritorij Ukrajine u Donbasu, tijekom proljeća/ljeta 2014. i borbu protiv legalnih snaga Ukrajine gledate kao na kompromis, onda to svakako jest (sic!). Tada je potpisan i „Minsk 1“ sporazum. Ukrajinski parlament je potom izglasao i djelomičnu autonomiju za okupirane dijelove Donbasa (ekonomske, tj. financijske i kulturne ovlasti). Kako je na to reagirao (uvijek za kompromis spremni) Putler? RF je režirala lokalne izbore u okupiranom Donbasu (baš kao i prije na Krimu) gdje je ugroženi narod Donbasa demokratski izrazio svoju volju te su regularne vojne jedinice RF ponovno ušle na taj, okupirani, teritorij Ukrajine. I onda je nastao famozni sporazum „Minsk 2“ u veljači 2015. sa praktički svakodnevnim provokacijama na prvoj crti zaleđenog konflikta.
2019. je na predsjedničkim izborima pobijedio Volodimir Zelenski, rusofoni(!) građanin Ukrajine, židovskog porijekla(!), u zemlji banderovaca i nacista. Zelenski je u početku također bio skeptičan oko pristupanja NATO-u (tijekom kampanje je rekao da ne ide u posjete tamo gdje nije pozvan, a NATO službeno nije zvao Ukrajinu – niti to sada čini – već je tek ostavljao vrata otvorenima). Zelenski je pobijedio na izborima kroz platformu kompromisa s RF – htio je da se prestane pucati i da se zapravo sjedne na stol.
Kako je (uvijek za kompromis spremni) Putler reagirao na tadašnju retoriku Zelenskog? Po ustaljenoj matrici, ponovno je povisio uloge – jer slabost privlači manijake – te je, prije nego li je Zelenski zasjeo u predsjedničku fotelju, podijelio putovnice RF ukrajinskim građanima na okupiranom teritoriju Ukrajine. Zelenski se službeno htio odmaknuti od približavanja NATO-u u zamjenu za povlačenje vojske RF s teritorija Donbasa (o Krimu se i nije pričalo). O tome se pokušalo pregovarati skoro tri godine.
Na početku invazije Zelenski je ponovno službeno rekao da ne traži članstvo u NATO-u (a invazija je pokrenuta i zbog nacističko – zapadnjačkih bio-laboratorija na teritoriju Ukrajine, kao i zbog ugroženog naroda Donbasa), ali je htio zapadna sigurnosna jamstva (ukrajinska diplomacija – s potpunim pravom – neumorno traži ista jamstva cijelo ovo vrijeme). Što je (uvijek za kompromis spremni) Putler učinio? Naredio svojim elitnim ubojicama masakr u Buči, Irpinu i novim okupiranim gradovima i mjestima Ukrajine te je tražio da se RF uvijek mora konzultirati prije nego li Ukrajina dobije neku pomoć u slučaju agresije. Pokušao je i atentat(e) na Zelenskog.
Dakle, Ukrajina je konstantno željela iznaći kompromisno rješenje, dok je RF konstantno vršila agresiju te povisivala uloge. Zelenski je na kraju bio u pravu, te je posebno naživcirao agresora, kad je rekao da ne treba prijevoz, već municiju i kad se live javio ispred svog ureda (prezident tut, svi smo tu, a vi rusi – potonite…tako se to radi!), Također, Ukrajina ima pravo na svoje zahtjeve teritorijalnog integriteta u međunarodno priznatim granicama i to nisu maksimalistički zahtjevi. Upravo RF ima maksimalističke zahtjeve. Cilj RF je uništenje ukrajinskog bića i porobljavanje onog što preostane od Ukrajine, kao svoje nove/stare kolonije. Oni se ne mogu pomiriti sa činjenicom postojanja neovisne Ukrajine (ne samo one, u avnojskim granicama, već bilo koje). Zato je kompromis – nemoguć. Moguća je samo pobjeda na bojnom polju – u Ukrajini. Zapad se (nažalost) nije službeno obvezao na pomoć do pobjede, niti (trenutno) nudimo pomoć za pobjedu, već za obranu (premalo i presporo, a tako se maligne kvrge na tijelu ne pobjeđuju).
Ovakvi kremaljski pamfleti o geopolitičkoj situaciji to i pokazuju, jer nas dovode u stanje sumnje, a ne znamo reagirati prema takvim zlikovcima. Protiv neograničenog zla se borimo samo na jedan način – neograničenom dostavom (posebno dalekometnog) oružja i municije. RF si je postavila cilj. Mi (još uvijek) nismo, misleći da je sve dobro, dok smo u sivoj zoni sprječavanja eskalacije. Toliko brige o fantomskoj eskalaciji pa ne vidimo realnu anihilaciju ukrajinskih gradova, infrastrukture i prije svega – ljudi i djece.
Cijela fantazmagorija kremaljskih ideologa oko Ukrajine je dvojaka i relativna. Kao što smo rekli, oni je ne priznaju, ali je ipak priznaju. Oni je ne napadaju, ali je ipak napadaju. Oni ratuju sa NATO-om u Ukrajini, ali i istodobno prijete atomskom bombom, ako NATO uđe u sukob. Oni ne žele pregovarati s kijevskim režimom, ali upravo optužuju Zelenskog da on nije htio pregovarati. Granice Ukrajine, koja ionako ne postoji, su također diskutabilne (iako ona ne postoji). To je diktator Putler i to je RF – Schrodingerova mačka. Kad treba, onda nešto postoji, ali većinu vremena to nešto ipak ne postoji…jer ne zaboravite: Oni imaju bombu i svi ih moraju slušati.
Problem Zapada je to što nije jasno rekao da i mi imamo bombu, da je naša bomba sigurno još bolja od njihove (jer kad razgovarate sa zločestom djecom, nekad se morate spustiti na dječji nivo i reći da je naš tata jači od njihovog tate) i da samo pokušaju aktivirati svoju bombu, jer će se u tom slučaju, sav pakao sručiti na RF te da će im poslije Sjeverna Koreja izgledati kao Švedska, naspram RF. To jasno (nažalost još) nije izrečeno i zato smo stalno u defanzivi.
Nastavimo u proučavanju njihovog geopolitičkog članka:
So long as the slightest hope remained of avoiding major bloodshed, Russia focused every effort on achieving that goal, which explains why the demilitarization and denazification surgery began too late and why it turned out to be painful and bloody…
…We must change our policy to get out of the corridor of American scenarios. We must abandon the illusion that compromises are possible; this only protracts the SMO and causes more suffering and death. We must demonstrate firmer resolve and more determination beyond Ukrainian borders, in places where we can impair the West. We must be ready to escalate according to the quid pro quo principle. We rely on the wrong conviction that the foreign policy of our former and crafty Western partners is by default pragmatic and rational. In reality, it is ideologized and Russophobic. Their hatred of Russians and historical Russia is absolutely irrational (uvijek je dobro što nas zlikovci mogu i nasmijati, jer ne zaboravimo humor je oružje protiv ovakvog zla, op.a.) As a result, the economic development of the EU and its member countries fell victim to politics and ideology (Germany is an especially vivid case in point). Europe abandoned its main competitive advantage: reliable supplies of cheap Russian fuels. As could be expected, it is gradually losing its industry. There is no rational explanation of this “greatest enigma of the 21st century.
Ponavljamo, druga (idealistička) strana medalje bi, mutatis mutandis, upotrijebila sve iste riječi. Npr. trebamo se odmaknuti od njihovog plina i nafte, a oni nam i govore i ono što rade – preselili su bojno polje i izvan granica Ukrajine (od hakerskih napada na bolnice do ubijanja neistomišljenika u Europi, miješanja u američke izbore 2016., a i u druge europske izbore, ili dizanja u zrak vojnih skladišta), iako su prethodno rekli da ne djeluju izvan zone SVO (sic!). Doduše, jedino ne shvaćaju zašto je Zapad pun rusofoba (npr. Finci će reći da oni nisu rusofobi, u smislu straha od Rusa, već su realisti, tj. oni su ruso- spremni). Dakle, upravo je većina na Zapadu previše dugo čekala i uzdala se u miroljubivu RF, s kojom bi mogli trgovati. Sve je dijametralno suprotno od stvarnosti, a opet sve je kristalno jasno, kad su njihovi pamfleti u pitanju.
Operacija je doista potrebna, pogotovo (specijalna vojna) operacija uklanjanja ruZkog fašizma. Nesumnjivo, riječ fašizam ima svoju inflaciju pogotovo na krajnjoj (new age/progresivnoj/preokretnoj) ljevici. Za njih je svatko fašist, tko ne slijedi novu progresivnu modu (kao što je za RF svatko – pro-ukrajinski nastrojen – nacist). Davno smo došli do toga da je i filmski lik (legendarnog Clint Eastwooda) Prljavog Harryja – proskribiran kao fašist. Zapravo, još je George Orwell (koji se borio protiv fašista u Španjolskoj), krajem Drugog svjetskog rata, rekao kako je ta riječ postala “gotovo potpuno besmislena” i da se jednostavno koristila kao sinonim za riječ “nasilnik”. Međutim, kada u našoj stvarnosti imamo nasilnika, njegove orke i horde Z-ombija – onda nekako postajemo politički (pre)korektni pa ih ne nazivamo onim što doista jesu – fašisti. Kad su prije fašisti došli u nečije selo, sve poubijali, silovali i spalili, onda su im žrtve željele – smrt. Danas, kada se isto događa, to ne govorimo, jer smo očito evoluirali u političku korektnost, a rusi su najpoznatiji anti-fašisti (sic!) pa nikako ne mogu biti – fašisti.
Dakle, zato što je u ruskom svijetu sve relativno, zapadni intelektualci i građani lijeve provenijencije su zaboravili detektirati, locirati, identificirati i izručiti – ruZki fašizam. Da sve bude još tragikomičnije, old school naci-fašisti, često umiveni u new age suverenističkim pokretima su (također, potencijalno) na platnom spisku svojih nekadašnjih neprijatelja, koji baštine komunističku tradiciju pomiješanu sa ruskim imperijalizmom (dok svoj nacizam ignoriraju!). Više od desetljeća RF pomaže takve nacionalističke i socijalističke pokrete. I ovdje dolazimo do još jednog bitnog dijela pamfleta koji analiziramo – „kršćanstva“ i tradicionalnih vrijednosti. Naravno, to je istočna verzija, strana nasljeđu zapadnog kršćanstva.
Egzistencijalna značenja globalnog sukobljavanja RF sa Zapadom (kršćanstvo i tradicionalne vrijednosti)
Naime, kada se u ovakvim tekstovima – sa njihove strane – spomene nešto u smislu Existential Meanings of the Confrontation, to je zato da pokažu, koliko su ozbiljni. Naravno, ozbiljno ih treba i shvatiti. Svaki put kad spomenu ili napišu riječ egzistencija, to u prenesenom značenju i u posljednjoj instanci znači atomsko oružje, ali i činjenicu da (kinetički, hibridno i u svakom konvencionalnom značenju) neće odustati, jer Ukrajina (a zapravo borba protiv Zapada) je za njih od najveće važnosti, a oni su jači i od sudbine.
Bitno je da i Zapad shvati tu poruku i da im jasno kaže da ni mi nećemo odustati, bez obzira na rezultate američkih predsjedničkih izbora. Ako SAD i odustanu (iako se to ne može dogoditi instantno, kako jedan kandidat misli), Europa je i dalje dovoljno jaka da pobijedi RF. Naime, EU je još uvijek dovoljno jaka da pobijedi RF. 30ak saveznika u Ramstein formatu (koji broji 50ak država) su 20 puta jači od RF u njezinim najboljim danima. Samo nemojte pasti na širenje straha i terora ili subliminalne egzistencijalne poruke iz RF.
Kada autor napiše – THE degree of Western maliciousness – nije jasno misli li tu na zločestoću kancelarke Merkel, predsjednika Obame i većine zapadnih elita do veljače 2022., koji su do kraja pokušali surađivati sa RF (?). Ali uskoro dolazimo do (prema subjektivnim kriterijima autora ovih redaka) presudnih sotonskih stihova:
American and European leaders interpreted the armed conflict in Ukraine as a chance to liquidate Russia as an alternative civilization with its own ideas about the world, God, and humanity. The conflict is over more than just Ukraine; it is primarily over existential meanings and values. It is unfolding amid an unprecedentedly radical anthropological revolution in the West that encroaches on human nature with the aim of changing it. “Gender diversity” as the slogan of the day is intended to revise the division of the human species into two genders that have existed since Adam and Eve, to destroy the family, to legalize perversions that until recently nobody dared talk about out loud, and to create a fundamentally new LGBT civilization that can rightly be given the biblical name of Sodom.
… Some Western countries have already adopted laws that undermine morality (in the 20th century, this happened in the Third Reich). Euro- Atlantic societies treat sodomy as the latest ethical standard, as a desired and not merely accepted behavior model, and its exponents are greeted as the vanguard of humankind. The West aggressively imposes its destructive gender ideology on the rest of the world as a key for exploiting non-Western societies regarded as potential rivals. Prominent historian Archpriest Vladislav Tsypin has written: “This satanic project is being hastily implemented to radically reduce Earth’s population. In the future, procreation will be the privilege of a select few.
Ovo je najsmješniji dio pamfleta, gdje svoje nasilje, maskiraju sa pričom o transhumanizmu i rodnoj ideologiji. Naravno, to je i dio koji je posebno namijenjen korisnim idiotima i populistima sa Zapada. Naime, Moskva kao treći Rim (a zapravo, kao četvrti Reich) uvijek, ali uvijek signalizira tzv. „kršćansku“ „vrlinu“ ili moralnost. To im posebno dobro ide, kada za to angažiraju čečenske jurišnike iz Groznog, koji predstavljaju islamističke eunuhe kršćanskog cara, jer RF je inkluzivna za sve narode, a Zapad je dekadentan. Nažalost, ta „kršćanska“ doktrina pada na plodno tlo na nekim područjima Zapada, jer ako se (oni srednji i malo stariji) sjetimo – otkada se toliko u eteru počelo pričati o „kršćanstvu“ i tradicionalnim vrijednostima?
Naime, autor ovih redaka se kao klinac, koji je volio pratiti politiku, ne sjeća da su političari 1990-ih toliko primarno govorili o „kršćanstvu“ i tradicionalnim vrijednostima, u svojim sekularnim državama liberalno – demokratskog Zapada, barem ne na ovaj new age suverenistički način.
Dakle, više od desetljeća se među populistima u Europi događa revival lažnog političkog kršćanstva i političkih govora o tradicionalnim vrijednostima koje pokazuju sklonosti prema ruskom pravoslavlju, koje su (poput naroda Donbasa) ugrožene. Većinski uzroci mogu biti interni u svakoj državi, previše progresivna ljevica, ili u prekomjernoj imigraciji u Europi, ali budite sigurni u jednu stvar – tko to sve financira?
Kada kremaljski stručnjak kaže The post-Christian West of our time is building a genderless society, on se poziva na roman Brave new world. Jako je zanimljiva ta inverzija, jer nije li društvo u RF zapravo puno sličnije Huxleyju, Kafki, Orwellu i dr. piscima (?) Rat je specijalna vojna operacija, a mir je ruski. I tko kaže nešto protiv, njega čeka čaj sa polonijem, defenestracija ili gulag. A za njih je najveći problem našeg vremena onaj rodni, ili seksualne manjine, koje ugrožavaju tradicionalno društvo (inače, u RF se tradicionalno baš i ne ide u crkvu, velike su stope razvoda, ali bitno je da službena politika konstantno naglašava da su oni istinski kršćani koji će pročistiti dekadenti Zapad).
Dok raketiraju dječje bolnice, ti zlikovci nam peru mozak sa LGBT problematikom, rodnim studijima ili woke-om. Kao da mi na Zapadu sami ne znamo detektirati razmjerni opseg problema radikalne ljevice i progresivizma, pa se oni miješaju sa svojim rusko-pravoslavnim narativima upitnih „kršćanskih“ vrijednosti. Dakle, reagiraju na jednu krajnost tako da nude drugu.
Naravno, oni sigurno nisu raketirali dječju bolnicu u Kijevu (milicajac Martić je barem priznao da je raketirao bolnicu u Klaićevoj, ili tzv. JNA je uništavala vukovarsku bolnicu zbog ustaškog gnijezda, a to govore i ruZI, samo o NATO položaju u bolnici), ali su nacisti (ili ustaše) to svejedno zaslužili. Naime, hodogram vrhunskih stratega, koji ponavljaju i korisni idioti na Zapadu je sljedeći:
- Bombardiranje/raketiranje se nije dogodilo.
- To su Ukrajinci napravili.
- To su nacisti režirali i zaslužili su to…što se nije dogodilo.
- NATO je odgovoran, zbog vojne baze u dječjoj bolnici, vrtiću, supermarketu…
- To što se nije dogodilo nacistima, koji su sve to svejedno zaslužili, se dogodilo na mjestu bio-laboratorija za promjenu spola…
- What about Gaza/Irak/Libija/Afganistan…ili naše najmilije – what about republika srpska i SR Jugoslavija (iliti bombardiranje Srbije & Čačka)
- Repeat. I ponavljaju…stalno.
Autor kremaljskog pamfleta i dalje nastavlja sa ideologijom sodomije, klinikama za promjenu spola, onda je ljut na marksizam (planting Marxism in Russian soil was malignant enough), a zapravo je ljut na Lenjina, jer je dao državnost Ukrajini (to ne stoji u ovom tekstu, ali je jasno iz Putlerovih prijašnjih konfabulacija), iako je Ukrajina postojala i prije Lenjina, ali za RF Ukrajina nikad nije postojala, osim (poput Schrodingerove mačke) što ponekad ipak je, ali to su sve maloruZi ili novoruZi.
Nadalje, autor pamfleta nam pokazuje i bolesnu nužnost ruZke patnje i njihovu spremnost za nošenje tereta te očito želi reći da – u nošenju tereta (npr. zbog sankcija, koje ne funkcioniraju, ali ih se treba maknuti) – mogu izdržati više od dekadentnog Zapada. Bog ih je kaznio prije, ali oni će izdržati (međutim, Isusov Bog nikoga ne kažnjava, ili je to možda drukčije u Putlerovom pravoslavlju?).
Konstantno se naglašava da je Zapad na putu samoubojstva zbog ideologije sodomije, jer People may say that the anti-family, gender-related agenda is a private rather than political issue. In fact, it is more than politics; it is an irreconcilable philosophical disagreement related to human nature. Ljudska priroda ih fascinira u filozofskim i sodomijskim aspektima. Ponavljamo, te fantazmagorije služe za odvraćanje pozornosti i stjecanje refleksivne kontrole nad pojedincima (ili masama) na Zapadu. To su stari KGB trikovi, koje ponavljaju njihove farme trolova i korisni idioti, upakirani u new age kršćansku spiku. RF je moralna, a Zapad je dekadentan. Zanimljivo je kako i rade inverziju riječi američkog diplomata Georgea Kennana (koji nas je od 1947. upozoravao i upoznavao s njihovom ideologijom):
„But the possibility remains (and in the opinion of this writer it is a strong one) that these societies, like the capitalist world of its conception, bears within it the seeds of its own decay, and that the sprouting of these seeds is well advanced.“ Normalized relations between Russia and the West in the spiritual realm – the realm of ideas and concepts – is possible only if the West abandons its aggressive Russophobia and transhumanism (although this is apparently impossible in some countries that have already passed the point of no return). In all other cases, no matter how the Ukraine crisis is resolved, the US and the EU will never leave Russia alone; they will insist that it accept their latest infernal “values.”
Sve ovo je uz invokaciju pravednog boga, citirajući ruZke romantike (a takvi pisci su u sebi uvijek nosili sjeme kolonijalizma i prijezira spram nižih rasa, primjerice Ukrajinaca, koji govore smiješnim jezikom). To je klasična ruZka agenda i stil – staviti sve na papir, koji sve podnosi, i u tom mix-u romantizma, kršćanstva, new age transhumanizma, sakriti ono što čine – serijska ubojstva. Naglašavaju da su spremni na patnju (implicirajući da mi nismo) te paralelno uz te konfabulacije rade na organizaciji novog svjetskog poretka. Tu im pomaže nesvrstana NR Kina te njihov proxy Sjeverna Koreja, uz koaliciju Irana i njihovih proxy-ja sa Srednjeg Istoka te još mnoštvo znanih i neznanih populista i njihovih frakcija. Bolno je vidjeti slabu reakciju slobodnog svijeta na osovinu (ili koaliciju) zla – koja je danas stvarna.
Također se ponovno naglašava najveća geopolitička katastrofa 20. stoljeća – raspad SSSR-a, ovdje sročena u dijelu:
Late Soviet society – mainly the party elite, the intelligentsia in both Moscow and Leningrad, and the ethnocrats of the Union republics – charmed by the West, was the main driving force of the Soviet Union’s disintegration. Then came 30 years of servility and idolatry, when post- Soviet states tried to “integrate” into the “civilized world…
…te frustracija što ruZko društvo (nakon 30 godina ropstva, sic!) još nije potpuno raskinulo sve veze sa zapadom.
Što je potrebno za njihovu pobjedu?
Autor ovog opasnog i klasično poremećenog pamfleta u završnici utakmice ide prema receptu za pobjedu (protiv Zapada). On želi promijeniti taktiku koja ide prema statusu quo te zanimljivo kritizira svoju stranu sa: Russian society pretends there is no war, while the stakes are rising (zvuči jezivo poznato i na našoj strani, ali neka to nikoga ne zavara, jer ponavljamo: mi i oni – nismo isti).
Ovo je isto posebno važan dio za zapadnu publiku, a kako bi ih bolje pokušali shvatiti, jer oni kažu sljedeće:
Mirovni sporazum bit će moguć samo ako bude potpisan s pozicija snage i određen odnosom oružanih snaga. Razgovori, ako i kada se održe, trebali bi samo bilježiti vojnu pobjedu. Ovo je vrlo važno: ako ukrajinski eksperiment ne uspije, vladajuće zapadne elite spremne su ponovno pokrenuti odnose s Moskvom i pretvarati se da joj opraštaju grijehe. Ruske bi elite s radošću i entuzijazmom stiskale ruku koju im je nevoljko pružao njihov gospodar. Oni bi rado sve počeli ispočetka, čak i pod lošijim uvjetima, i gurnuli u stranu sve što bi moglo pokvariti “novo partnerstvo“.
Autor pamfleta opominje svoju stranu da bi Washington mogao početi s kampanjom da ukrajinsku krizu (nije jasno je li misli na rat ili SVO, op.a.) svede na konflikt manjeg razmjera, koji bi se protegao godinama, ako ne desetljećima, što je opasno, jer bi Ukrajina mogla dobiti šansu za revanš…i ponuditi svoj teritorij za slanje NATO snaga…Kijev bi dovršio započeti etnocid rusa i riješio se svega što je povezano s RF. To znači da mir nije moguć i da će se nova runda borbi odvijati u vrlo nepovoljnim i vrlo opasnim uvjetima za RF.
Iluzija mogućeg kompromisa s neprijateljem koji nas je uvukao u rat iscrpljivanja drži nam ruke vezane u mnogočemu, pa tako i u pogledu metoda borbe koje produljuju SMO i povećavaju gubitke života. Došlo je vrijeme da shvatimo da sukob sa Zapadom neće završiti ni rješenjem ukrajinskog sukoba. Ovo je egzistencijalni sukob koji će trajati desetljećima. Naši odnosi će se normalizirati samo ako se Zapad promijeni; ako napusti svoju samoubilačku razvojnu putanju i svoje napore da za sobom povuče ostatak svijeta.
Kroz cijeli njihov pamflet vidljiva je (drugarska) samokritika, jer, kako kažu – i oni se moraju promijeniti…pokajati…duhovno pročistiti…… kako bi se rusificirale zemlje koje će joj se dodati kako bi se naknadno spriječila infekcija “političkim ukrajinstvom“…Unutar RF također moraju potisnuti internu liberalnu rusofobiju (?!) te zapravo govori o stanju nevidljivog građanskog rata unutar RF. Ne možemo pobijediti u hibridnom ratu sa Zapadom dok ne revidiramo svoju kulturnu politiku i obrazovanje, ne uvedemo red u filozofski kaos i ne vratimo svijest o kontinuitetu tisućljetne povijesti rusije. Tada će se stvoriti uvjeti za prevladavanje krize ruskog identiteta u ruskom svijetu…
…Moramo također priznati da svaki pokušaj promjene režima u Kijevu, svaka namjera da se “loša” vlast zamijeni “dobrom” i da se uspostavi “prijateljska Ukrajina” unutar manjih granica (bez Krima i novih teritorija, to se naravno naglašava, jer su trenutno spremni zamrznuti rat ili SVO, ali odmah označavaju svoj teren, op.a.) ne korespondira s ruskim osnovne sigurnosne interese. Ovo je kontraproduktivna utopija. Povijest nas je naučila da ne može postojati “dobra” Ukrajina – separatistički teritorij unutar ruskog svijeta. Svaki politički režim u Kijevu (čak i uspostavljen od strane ruske moći) će neizbježno i postupno reproducirati rusofobnu i neonacističku matricu.
Logika sadašnje konfrontacije sa Zapadom nalaže da se Ukrajina kakvu danas poznajemo likvidira. Ovaj rusofobni, šovinistički, neonacistički projekt se mora ugasiti. Kasnije se većina njezinih regija mora pripojiti Rusiji (jedna po jedna, po uzoru na nove teritorije), a ruski identitet velikog dijela njihovog stanovništva vraćen. Trebat će mnogo godina da se milijuni srca i umova očiste od nacionalističkog i neonacističkog otrova. Ali nema drugog načina da izbjegnemo odgođeni i puno iscrpljujući i krvaviji rat, da dođemo do prekretnice u našem suočavanju sa Zapadom i da konačno riješimo nekoliko ključnih pitanja nacionalne sigurnosti.
Dakle, na samom kraju svog krajnje izopačenog i opasnog pamfleta, krajnje bolesni autor (po uhodanoj matrici) ide all in te je potpuno izašao iz ormara (ako je ikada bilo uopće sumnje da je u ormaru). To je samo još jedno podizanje uloga i pokazivanje snage, koje Vas ne treba uplašiti. Samo ih morate shvatiti. Moraju svi normalni prozapadni ljudi shvatiti da je mir sa ruskim fašizmom – nemoguć. Naime, oni ionako ne mogu živjeti sa Zapadom – koji ih (od 1941.) nije napao. Bolesnici su svoje frustracije dvostrukog pada carstva (1917. i 1989.-’91.) prenijeli potpuno na nove bolesne generacije i reći da mi nismo u ratu s njima (iako oni jesu u ratu s nama) je dokaz dubokog neznanja.
Autor je nesvjesno u pravu, jer njima doista treba katarza, koja će doći kada izgube i kad im njihovo „virtualno carstvo“ doživi „pad sistema“. Također je bitno za naglasiti kako oni i dalje misle kako se – kulturno i obrazovno – nisu dovoljno skupili u redove ruske falange. To znači da će indoktrinacija i propaganda samo rasti unutar RF, jer ponovimo – oni neće odustati od imperijalnih osvajanja te nam suptilno govore kako je svaki otpor uzaludan, pred njihovim kolektivističko – kolonijalnim Bo(r)gom.
******
Diktatoru koji upravlja RF ponekad pobjegnu takve riječi i/ili eseji, kao i vječnome Lavrovu, Peskovu i ostalim kremaljskim talking heads-ima. Međutim, za krajnje oštru retoriku on(i) upošljavaju docente, profesore, doktore, ideologe, influencere i ostale korisne aparatčike, jer – zbog funkcije doživotnih funkcionera – moraju najčešće odavati normalniji dojam te po njima sve ide po planu (a hladnu istinu, da ne ide sve po planu, ostavljaju docentima sa sveučilišta). Putler (zajedno sa svojim dvojnicima, boljim i lošijim verzijama) mora odavati dojam klasičnog lidera, koji razgovara sa pristojnim talibanima, pripadnicima iranskog režima te malo uglednijim gostima kao što je Dodik ili puno uglednijim osobama, kao što su papa Franjo, predstavnici afričkih država (Zapad mora bolje odraditi posao na globalnom jugu i treba nam puno više od jednog prozapadnog predsjednika Argentine!), kineskim predsjednikom ili indijskim premijerom. Putinu su potrebni takvi hard-core nacionalisti, kako bi kraj njih on ispao kao dobar policajac, tj. dobar KGB-ovac.
Naravno i u tom normalnijem modusu, on će nepodnošljivo lako izreći (ne samo između redaka) da Ukrajina ne postoji te kako oni moraju pobijediti u ovoj domovinskoj bitci protiv dekadentnog Zapada (koja još nije oružana, ali ni takve nisu isključene, znate odakle Vam je to poznato). Često naglašavaju da oni moraju dobiti rat, jer stvar je njihove egzistencije. Ugroženi su sa svih strana. Kada vidite krvoločnog kancelara Scholza ili ratobornog predsjednika Macrona, zajedno sa predsjednikom Bidenom u nikad boljoj životnoj formi (vrijedi znati ili podsjetiti se, kakav je senator Biden bio nekada) ili opakim Charlesom Michelom i zlim visokim predstavnikom EU za vanjsku politiku Borellom, onda Vam je jasno da RF, konstantno podiže uloge.
Oni uvijek kreću maksimalistički, kako bi dobili barem ono što trenutno drže, a što nije njihovo. Ovaj najnoviji kremaljski geopolitički esej ide dalje nego inače, samo da bi legalizirao status quo (i to ne na Daytonski način, već više na korejski scenarij, gdje će ostatak Ukrajine i dalje morati biti neutralan, što nažalost prihvaćaju neki analitičari i političari na Zapadu), iako su i oni u tekstu, kao ljuti na taj isti status quo. Drugim riječima ponovno lažu i obmanjuju. Status quo bi bio premija za njih (iako bolesnici znaju da to ništa ne rješava, a mi to tek moramo naučiti).
Zato Putlerov mirovni prijedlog govori da oni žele zamrzavanje sukoba radi (ruskog) mira u administrativnim granicama „njihovih regija“ Donjecka, Luganska, Zaporižja i Hersona. Uključujući i grad Zaporižje, kojeg uopće nisu mogli osvojiti i grad Herson, iz kojeg su se (gestom dobre volje) povukli (te ukrali sve, uključujući i rakuna iz ZOO-a). Naravno, Putler je pragmatični realist i on trenutno ne želi (silom) gradove Herson i Zaporižje, tj. on ih sigurno želi u budućnosti, ali za pregovaračkim stolom je (gestom dobre volje) spreman to ostaviti na miru…dok ne dođe vrijeme za nove bitke.
Zaključno
Kao što postoji totalni nogomet (iako ga danas slabo gledamo na ekranima, a svejedno bi više trebali gledati na Ukrajinu), tako postoji i totalni rat – RF je ušla all in u rat sa Zapadom, tj. moskovski profesor – na neki način – apelira da se to dogodi. Nije ovo „Putinov rat“ kako govore neki zapadni dužnosnici. Naprotiv, ovo je rat RF i Rusa – protiv Zapada. Kroz tekstove našeg think tank-a o ovom svjetskom (a u svakom slučaju, europskom) ratu, konstantno ponavljamo kako je svaki realizam u međunarodnim odnosima sa terorističkom državom apsolutno kontraproduktivan. Naime, (proruski) realizam je, ne samo dokaz intelektualne lijenosti, već i dokaz (barem nesvjesne) korupcije. Virus iz RF je ušao u hearts & minds Zapada, jer značajan broj političkih elita ponavlja kremaljske narative o nemogućnosti pobjede (a još se nije ni pokušalo pobijediti!), nužnosti mira, jer će inače doći do eskalacije te da moramo prihvatiti kako je svijet takav – nepravedan.
Kada neki suverenistički lider u članici NATO-a, primjerice kaže:
„NATO direktno, logistički, špediterski organizira isporuke za rat u Ukrajini. Ja sam protiv toga. Za humanitarnu pomoć sam uvijek bio i bit ću. Međutim za riflanje oružja i eskalaciju sukoba s rusijom, nakon dvije i pol godine, postaje potpuno jasno da je točno ono što sam govorio, da se taj rat ne može dobiti, da se ne može nikako dobiti bez nuklearne eskalacije….“
Ili kada netko također spominje „plažu u Sevastopolju, koju su raketirali Ukrajinci“…a ne spominje da je Krim Ukrajina ili da mu nije jasno zašto se netko uopće kupa u ratnoj zoni i kakve bi to „osobe“ ili „upravitelji“ privremeno okupiranih teritorija, ikada dale dopuštenje kupanja na tom mjestu(?!)…
…onda Vi morate znati da se ovo zove refleksivna kontrola, jer ta osoba (konstantno) ponavlja laboratorijski kremaljski narativ i kreće se samo u terenu, koji je označio Kremlj svojim (subliminalnim) porukama. Ako je netko konstantno oprezan, ne znači da je mudar! Dakle, ne govori da je Ukrajini vezana barem jedna ruka (ne smije se zapadnim oružjem gađati neprijateljske aerodrome i lansere, a branitelji i dalje nemaju dovoljno PZO-a) i da „pomoć bez presedana“ nije u prosjeku, ni 0,5% GDP-a od 50-ak država Ramstein formata (od kojih, niti NATO članice ne daju prosječno 0,5% za Ukrajinu, a kamo li ostalih 20ak država promatrača). A kad se (namjerno) relativizira Krim – koji je najlegitimnija meta, sve dok se ne oslobodi – to je krunski dokaz da je netko pod kontrolom (kao i relativiziranje ukrajinskog nepovratnog puta u NATO). Dakle, nije se (još) ni pokušalo pobijediti. Samo mu je eskalacija ključna – baš kao i Kremlju. To je problem većine državnika na Zapadu, ne samo citiranog pojedinca, jer su pod (ne)svjesnom kontrolom Kremlja.
Konstantno naglašavamo kako Kremlj nema super-moći, ali ima tu vrstu kontrole nad razboritim i realnim političarima (a političari slušaju narod, koji je odavno žrtva malignog ruZkog utjecaja, kroz informativni rat, koji traje od prvog Putlerovog mandata). Pravi novinari bi odmah raskrinkali takve sugovornike, ali još se svi učimo (doduše, presporo). Edukacija građana (posebno mlađih generacija) mora ići u smjeru da mi (gdje god živjeli i koliko god bili mali i nebitni) ne smijemo biti „domobrani“, koji ne žele „eskalaciju“, jer evil is powerless if the good are unafraid. I kao što legendarni šahovski velemajstor, disident i borac za ljudska prava, koji je ujedno i naš ponosni sugrađanin, Garry Kasparov, kaže, a neumorno ga citiram i ponavljam:
„This has been te core of the problem for the past 20 years. The US, Europe and the rest of the free world has every advantage. Economic, military, cultural, you name it. Everything except the willingness to stand up to force, and Putin exploits that.“
Ne dajte da Vas diktatori iskoriste u svojoj prljavoj igri. Opasnost je stvarna, ali strah je opcija, koju ne trebamo izabrati i to je ono najbitnije što ponavljamo. Ne bojte se tih strašila (to je, u ovom kontekstu, najbitnije iz „kršćanstva“, što trebate zapamtiti), niti njihovih Wunderwaffe-a. RF je samo golema mafijaška verzija ISIS-a, financirana kineskim novcem. To što oni imaju bombu (gdje diktator – iako ima apsolutnu vlast – ipak NE može jednostavno pritisnuti crveni gumb), apsolutno ništa ne mijenja.
Neprijatelja prvo trebamo imenovati neprijateljem (jer on je nas već takvima klasificirao), a cijelo vrijeme ga moramo upoznavati i analizirati (sve treba čitati, od Memoranduma SANU do eksperata iz kremaljskih laboratorija), jer puno dobrih ljudi, još ne shvaća s čim imaju posla. Bitno je znati da svaki Milošević ima svog Dobricu Ćosića, a svaki Putler ima svog (mrtvog) Iljina ili (trenutno živog) Dugina, a dobro im dođe i ugledni, a bolesni docent sa moskovskog sveučilišta, koji će Vam namjerno bacati kost svađe – sa woke i rodnom ideologijom – i dok se lijevo – liberalni i desno – nacionalni dio zapadne populacije svađa oko transhumanizma – bolesnici će lakše raketirati dječje bolnice i provoditi svoju anihilaciju, plašeći nas sa eskalacijom.
Ovaj najnoviji pamflet ponavlja da je njihov cilj ili konačno rješenje (u ovoj iteraciji) likvidacija Ukrajine. To je njihova agenda, koju će (sve jače) ponavljati, sve dok imaju jezik za slanje poruka i publiku. Već sam ih prije usporedio sa skečom Monty Pythona o crnom vitezu (i oni su taj crni vitez, koji nema ništa, ali i dalje blebeće – a mi ga uopće ne moramo slušati), a ovaj najnoviji pamflet, također ima i odjek bolesnog diktatora i njegovih marioneta, koji u sigurnosti bunkera, šalju još jednu dozu topovskog mesa u (informacijski) rat, tj. mobiliziraju se i skupljaju u redove.
Stoga, ako oni govore kako žele uništiti nas, nemojte se bojati uzvratiti sa „nećeš razbojniče“, ništa nećete dobiti, osim Tomahawk-a u čelo i jednosmjerne karte za den Haag, ili jednostavno:
Ceterum censeo Moscovia esse delendam.
Nastavit će se…