Share

Keynes za početnike i ne samo za početnike

Napomena: Članak je izvorno objavljen na portalu Ekonomski Lab

 

U pokušaju da ublaže gospodarske posljedice negativnog šoka izazvanog pandemijom virusa Covid-19, nositelji politike diljem svijeta usvojili  su najveće programe monetarnih i fiskalnih stimulansau povijesti (detaljan opis mjera se može pronaći i na stranici MMF-a). U takvim uvjetima se na mnogim uglednim svjetskim ekonomskim i političkim web portalima ponovno počelo provlačiti ime Johna Maynarda Keynesa (npr. Washington PostFinancial TimesThe Guardian,New York Times).

Interes za Keynesom[1] uvijek raste u velikim krizama, a splašnjava u vremenu gospodarske ekspanzije. Kao primjer koji ide u prilog ovoj tezi može poslužiti alat “Google Trends” koji pokazuje učestalost pretraživanja nekog pojma, u ovom slučaju “Keynes” (Slika 1). Za primjer su odabrane većinu vremena fiskalno konzervativna Njemačka te SAD, koje su poznate po snažnim “kejnezijanskim” protu-recesijskim fiskalnim paketima (npr. New DealAmerican Recovery and Reinvetment Acti sl.). Slika jasno pokazuje nagli skok u broju pretraživanja tijekom globalne financijske krize 2008./2009., europske dužničke krize 2011. te u posljednja dva mjeseca otkad je počela globalna pandemija bolesti Covid-19.

 

Iako ne toliko eksplicitno, mnoge se javne rasprave u Hrvatskoj u posljednje vrijeme svjesno ili nesvjesno također temelje na argumentima vezanim uz Keynesov pogled na gospodarstvo i ekonomsku politiku. Treba li rezati potrošnju u krizi, što napraviti s plaćama u javnom sektoru, jesu li mjere Vlade dostatne da značajno ublaže pad potrošnje u vrijeme recesije ili nisu? Ovo su samo neka od pitanja koja su trenutačno prisutna u medijima te koja izazivaju iskre između sindikata i poslodavaca. I domaći mediji već izvještavaju o MMF-ovom zazivanju Keynesa.

Unatoč njegovoj globalnoj popularnosti, stječe se dojam kako mnogi koji koriste Keynesovo ime ili ideje nemaju dublji uvid u njegovo učenje. Također, Keynesa se često citira i interpretira parcijalno ili se njegove poruke izvlače iz konteksta kako bi se dao kredibilitet nekim partikularnim interesima ili politikama. Nekada namjerno, a nekada iz nerazumijevanja ili neznanja.

Kako ističe Keynesov najpoznatiji biograf (uz Roy Harroda) Robert Skidelsky u knjizi Keynes: Return of the Master objavljenoj tijekom krize 2009. godine, to ne iznenađuje budući da su se i njegovi suvremenici često mučili s interpretacijom njegovih riječi i ideja iznesenim u kapitalnim dijelima, predavanjima ili vrlo čestim medijskim istupima u uglednim časopisima. To se najbolje može vidjeti u knjizi Nicholasa Wapshotta Keynes and Hayek: The Clash That Defined Modern Economics, u kojem autor, među ostalim, izravno citira pisma koja su razmjenjivali Keynes i njegovi sljedbenici i znanstveni oponenti, te bilješke studenata (poput Joan Robinson) s Keynesovih predavanja.

Također, Keynes je bio poznat i po promjenama mišljenja, kojih se nije sramio, već ih je smatrao posljedicom neprekidnog razvoja ideja. U tom kontekstu je “otac” neoklasične sinteze i autor najpopularnijeg udžbenikaiz Osnova ekonomike Paul Samuelson, popularizirao (navodnu) Keynesovu rečenicu “When my information changes, I alter my conclusions. What do you do, sir?”. Wapshott (2011) citira i Hayeka koji se pokušao obraniti od napada da nikada nije objavio kritiku Keynesovog temeljnog dijela General theory on employment, interest and money iz 1936., govoreći kako nije imalo smisla početi pisati kritiku budući da bi Keynes mogao brzo promijeniti mišljenje (kasnije je Hayek dao puno uvjerljivije objašnjenje).

Međutim, i za njegove najveće akademske oponente[2] Keynes je bio veliki ekonomist koji je promijenio ekonomsku teoriju i ekonomsku politiku 20. stoljeća, a njegove su ideje očito utjecajne i aktualne i danas.

Cilj ovog teksta je čitatelje dublje upoznati s Keynesovim djelovanjem te akademskim i policy opusom, pružiti uvid u neke važne činjenice vezane uz njegovu orijentaciju u političko-filozofskom smislu i s tim povezani pogled na ulogu države, njegov doprinos ekonomskoj teoriji te njegove stvarne preporuke za ekonomsku politiku. S obzirom da se može očekivati da će se u domaćim i inozemnim medijima u nadolazećem razdoblju Keynesove ideje sve češće spominjati, ove činjenice će pomoći njihovom razumijevanju, ali i prepoznavanju potencijalno pogrešnih interpretacija.

Keynesova (politička) filozofija i pogled na ulogu države u gospodarstvu

Kako bi se razumjela Keynesova ekonomika potrebno je ukratko objasniti njegova filozofska i politička načela. Budući da je ekonomika društvena (Smith i Keynes bi rekli i moralna) znanost, ekonomska teorija i ekonomska politika nalaze se pod velikim utjecajem (političke) filozofije. Tako su i razvoj Keynesove teorije i preporuke za ekonomsku politiku odraz njegovih filozofskih i političkih načela.

Keynes je u tom pogledu bio vrlo transparentan, a njegova najvažnija djela (većinom objavljeni govori) u kojem eksplicitno izražava svoje filozofske i političke stavove su: Am i a Liberal? (1925)Liberalism and Labor (1926)The End of Laissez-Faire (1926). I u temeljnim ekonomskim djelima se često vraćao na pitanja (političke) filozofije.

Iz naziva navedenih radova nije teško shvatiti da je Keynes bio liberal u filozofskom smislu, ali i liberal u političkom smislu, budući da je to bila politička opcija u UK koju je podržavao i čiju je politiku pomagao oblikovatiMeđutim, Keynesa se ne može smatrati klasičnim liberalom, već više socijalnim liberalom.

Za Keynesa je sloboda pojedinca bila neupitan temelj društva i ekonomije, na tragu liberalnih prosvjetiteljskih filozofa Johna Lockea i Thomasa Hobbesa. Međutim, ranije spomenuti Skidelsky (2009) te Hyman Minsky u knjizi John Maynard Keynes objavljenoj 2008. godine elaboriraju kako Keynes nije prihvaćao poziciju klasičnih liberala u ekonomiji, prvenstveno Adama Smitha, da pojedinci vođeni svojim (prosvijećenim) sebičnim interesima mogu osigurati dobrobit za društvo. Također odbacuje “prirodna prava” pojedinaca koja dovode do ekonomske nejednakosti. To jasno ističe u The End of Laissez-Faire:

“It is not true that individuals possess a prescriptive ‘natural liberty’ in their economic activities. There is no ‘compact’ conferring perpetual rights on those who Have or on those who Acquire. The world is not so governed from above that private and social interest always coincide. It is not so managed here below that in practice they coincide. It is not a correct deduction from the principles of economics that enlightened self-interest always operates in the public interest. Nor is it true that self-interest generally is enlightened; more often individuals acting separately to promote their own ends are too ignorant or too weak to attain even these. Experience does not show that individuals, when they make up a social unit, are always less clear-sighted than when they act separately.”

Zato je Keynes vidio prostor za važnu ulogu države u gospodarstvu, ali ne države koja bi ugrožavala slobodu pojedinaca. Keynes je žestoko odbacivao kolektivističke socijalističke i marksističke ideje, a nije bio blizak ni tadašnjim sindikatima u Labor party koji su se zalagali za vrlo snažnu ulogu države u gospodarstvu, s velikom dozom nacionalizacije ekonomske djelatnosti.  “Ruža Hrvatska” Savka Dabčević-Kučar u svojoj disertaciji iz 1957. Keynes: teoretičar državnog kapitalizma ističe kako Keynes nije razumio Marxa ili ga nije ni čitao. Wapshott (2011) citira Keynesovu rečenicu koja potvrđuje ovaj pogled, u kojoj je rekao da je Marx potpuno “nečitljiv” i da “nije vrijedan truda”.

Uloga države u gospodarstvu za Keynesa treba biti ograničena samo na one djelatnosti i aktivnosti koje privatni sektor ne poduzima. Taj stav je eksplicitno iznio u The End of Laissez-Faire, a Whapshott (2011) napominje da ga se držao do kraja života 1946.

“We must aim at separating those services which are technically social from those which are technically individual. The most important Agenda of the State relate not to those activities which private individuals are already fulfilling, but to those functions which fall outside the sphere of the individual, to those decisions which are made by no one if the State does not make them. The important thing for government is not to do things which individuals are doing already, and to do them a little better or a little worse; but to do those things which at present are not done at all.”

Keynes nije tražio veću ulogu države u gospodarstvu da bi podrivao temelje kapitalizma, već da bi kapitalizam unaprijedio. U raspravama s Hayekom, ali i u svojoj Općoj teoriji, Keynes je isticao da je “popravljanje” kapitalizma jedini siguran put u zaštiti slobode pojedinaca u vremenu rastućeg utjecaja socijalističkih i autoritarnih ideja u Europi i Rusiji (Keynes je živio u vremenu dolaska Mussolinija na vlast u Italiji, Hitlera na vlast u Njemačkoj, te jačanja Staljinove Rusije), kojih se Keynes pribojavao.

“These reflections have been directed towards possible improvements in the technique of modern capitalism by the agency of collective action. There is nothing in them which is seriously incompatible with what seems to me to be the essential characteristic of capitalism, namely the dependence upon an intense appeal to the money-making and money-loving instincts of individuals as the main motive force of the economic machine.” (The End of Laissez-Faire):

U kontekstu aktualne rasprave o rastućoj ulozi države u društvu i gospodarstvu Keynes je smatrao da povećana uloga države za koju se on zalaže nije napad na individualizam nego sredstvo njegove zaštite:

“I defend it, on the contrary, both as the only practicable means of avoiding the destruction of existing economic forms in their entirety and as the condition of the successful functioning of individual initiative.” (Opća teorija)

Keynesa je u tom stavu podržao i Hayek, naravno uz dozu opreza. U svojem najpoznatijem i najutjecajnijem djelu Road to Serfdomiz 1944. Hayek nije napao Keynesove ideje direktno. Spomenuo ga je samo u dva mala paragrafa, uz napomenu da se i dobre ideje, uz nedostatak opreza, mogu pretvoriti u opasne (totalitarne). Hayek se prvenstveno fokusirao na rast fašizma i nacizma, koji su se velikim dijelom temeljili i na velikoj ulozi države u gospodarstvu. Ali daleko, daleko većoj od one za koju se Keynes zalagao.

Keynes je upozoravao, a Hayek to nije opovrgnuo, da upravo visoka nezaposlenost i nejednakost, koji mogu proizaći iz nesputanog djelovanja kapitalističkog gospodarstva, mogu dovesti do rasta totatlitarizma. U tom kontekstu se ne smije zaboraviti da je Hitler (inicijalno) demokratski došao na vlast, a veliki dio njegovog predizbornog programa se temeljio upravo na smanjenju nezaposlenosti i nejednakosti.

Nakon što je pročitao Road to Serfdom, na putu na povijesnu konferenciju u Bretton Woods-u, gdje su postavljene osnove novog globalnog monetarnog sustava, Keynes je poslao pismo Hayeku (nevjerojatan je broj pisama koji je ovaj dvojac razmijenio) u kojem se vidi da se njihov pogled na opasnost od rasta totalitarizma ne razlikuje:

” In my opinion it is a grand book. We all have the greatest reason to be grateful to you for saying so well what needs to be said. You will not expect me to accept quite al the economic dicta in it. But morally and philosophically I find myself in agreement with virtually the whole of it, and not only in agreement with it, but in a deeply moved agreement….”. (Wapshott, 2011).

Zato Keynes nije vidio prostor za značajan rast uloge države u gospodarstvu. Kod njega se ona svodila na “Smithovske uloge” (zaštita prva vlasništva i vladavina prava, javna dobra, infrastruktura), aktivnu protu-cikličku ekonomsku politiku, socijalnu zaštitu i porezni sustav koji ne bi dopuštao preveliku nejednakost. Kako je ranije istaknuto, Keynes se bojao da bi zbog visoke (dugotrajne) nezaposlenosti i nejednakosti moglo doći do pada povjerenja u kapitalistički (i demokratski) sustav i jačanja totalitarističkih ideja.

U kontekstu ekonomskih nejednakosti Minsky (2008) naglašava kako Keynes nikako nije bio za “uravnilovku” te je određenu razinu nejednakosti smatrao poželjnom, budući da je veća zarada ključan motiv za poduzetničku djelatnost, a i štednja bogatijih je važan izvor financiranja investicija. Međutim, Keynes je već tada vidio da su nejednakosti veće nego što bi bile potrebne, ali ne zbog poduzetničke aktivnosti, već zbog “rentijerstva”. On je dohodak od poduzetničke aktivnosti isticao kao pokretač gospodarstva, ali se neoporezivom nasljedstvu i dohotku od čistog vlasništva nad kapitalom protivio.

Njegovi stavovi o nejednakostima se jasno mogu vidjeti u zaključnom poglavlju General theory:

“For my own part, I believe that there is social and psychological justification for significant inequalities of incomes and wealth, but not for such large disparities as exist today.”

“… or there are certain justifications for inequality of incomes which do not apply equally to inequality of inheritances.”

Koančno, Keynesov pogled na uređivanje kapitalističkog sustava i poželjnog oblika gospodarsko-društvenog sustava je najbolje opisan u paragrafu iz General theory:

“…the political problem of mankind is to combine three things: Economic Efficiency, Social Justice and Individual Liberty. The first needs criticism, precaution and technical knowledge; the second, an unselfish and enthousiastic spirit which loves the ordinary man; the third, tolerance, breadth, appreciation of the excellencies of variety and independence, which prefers to give unhindered opportunities to the exceptional and to the aspiring…”

Upravo se u ovom paragrafu može iščitati Keynesov socijalni liberalizam. Ekonomska efikasnost, socijalna pravednost i individualne slobode. Iako se često Tonya Blaira naziva utemeljiteljem tzv. “trećeg puta”jasno je kako se Keynesovo vizija gospodarstva i društva upravo temeljila na suživotu i sinergiji tržišnih i individualnih sloboda te važne, ali i ograničene uloge države, što je načelno bila i filozofija “trećeg puta”.

Keynesova ekonomika

Postoji mnogo izvora iz kojih se može iščitati Keynesov doprinos ekonomskoj teoriji. Za više tehnička objašnjenja preporuča se pogledati Snowden i Vane (2005) Modern Macroeconomics: Its Origins, Development and Current State, Paul Davidson (2011) Post Keynesian Macroeconomic Theory, te Hyman Minsky (2008) John Maynard Keynes. Na hrvatskom jeziku je vrlo temeljit prikaz Keynesovog doprinosa ekonomskoj teoriji prikazan u radovima iz zbornika koji su uredili Zvonimir Baletić i Đuro Medić (2010) John Maynard Keynes i hrvatska ekonomska misao, ranije spomenuta disertacija Savke Dabčević Kučar (1957), prijevod General theory Ive Bićanića iz 1987. te J.M.Keynes: Izabrana djela u prijevodu Milana Fištera iz 1994. godine.

Objašnjenje svih Keynesovih doprinosa ekonomskoj teoriji zahtijevalo bi dugi znanstveni rad. Zato se u ovom prikazu, uz rizik da je nešto važno slučajno preskočeno, fokus stavlja na neke najvažnije doprinose oko kojih postoji konsenzus u većini gore navedenih djela. Za prikaz doprinosa odabran je kronološki redoslijed, raspoređen po tematskim cjelinama.

Neizvjesnost

Keynes je dao veliki doprinos ekonomskoj teoriji definiranjem različitih vrsta rizika, tj. razlike između rizika i neizvjesnosti. Učinio je to u svojoj disertaciji objavljenoj 1921. godine A Treatsie on ProbabilityNa njoj je radio od 1909. godine, ali ju je zapostavio tijekom Drugog svjetskog rata dok je bio službenik Ministarstva financija. Prema Keynesu, rizik je mjerljiv i njime je moguće upravljati te se od njega moguće štititi, dok neizvjesnost nije mjerljiva, njome se ne može upravljati i od nje se ne može štititi (u užem smislu). Keynes je neizvjesnost stavio u središte svojih objašnjenja kretanja na burzi (jer je i sam bio suočen s velikim financijskim gubicima tijekom sloma 1929.), ali velikim dijelom i teorije poslovnih ciklusa. Koncept neizvjesnosti je kasnije dodatno razradio u djelu Treatsie on Money iz 1930..

Iste je godine objavljeno i djelo Franka Knighta Risk, Uncertainty and Profit u kojem Knight također uvodi razliku između rizika i neizvjesnosti, a danas se puno češće u tom kontekstu spominje upravo Knightova distinkcija, budući da je njegovo djelo bio manje filozofske, a više tehničke i praktične prirode.

Stabilnost cijena, stabilnost valuta i monetarna politika

Keynes je neizvjesnost stavio i u fokus svog prvog velikog ekonomskog djela A Tract on Monetary Reform iz 1923. U tom je djelu najveću pozornost posvetio ekonomskim posljedicama nestabilnosti cijena za koju je smatrao da povećava razinu neizvjesnosti u gospodarstvu i da može negativno utjecati na proizvodnju. Također je objasnio da inflacija obezvrjeđuje i obeshrabruje štednju, a deflacija umanjuje poticaje poduzetnicima za proizvodnju i prodaju proizvoda.

Iako Keynes u tom djelu zadržava temelje kvantitativne teorije novca (vidjeti B2B 11), objašnjava kako država, tj. monetarna politika, mora utjecati na pojedine faktore (količinu novca i obveznu pričuvu) kojima može djelovati na kretanje cijena u gospodarstvu. Prema Keynesu, “ne možemo više dozvoliti da novac ostavimo u onoj kategoriji čije su karakteristike zajedničke kiši, natalitetu i ustavu, tj. stvarima koje reguliraju prirodni uzroci”.

U tom djelu Keynes se usprotivio i inflatornom financiranju deficita, a značajan prostor je posvetio i pitanjima održivosti i stabilnosti (realnog) tečaja. To ne čudi budući da je to djelo pisano u vrijeme kada je UK uspostavljala zlatni standard, vezan uz dolar, ciljajući predratni paritet, čemu se Keynes suprotstavljao jer je znao da će taj paritet (kako bi se održala konkurentnost) podrazumijevati potrebu za deflacijom koju je smatrao puno težom i opasnijom opcijom od deprecijacije nominalnog tečaja. U tom kontekstu Keynes je na neki način pozivao na ono što se zove režim plivajućeg tečaja, uz ciljanje inflacije, što UK i danas koristi. Iako, s obzirom da je bio jedna od glavnih figura sporazuma iz Bretton Woodsa 1944., Keynes sigurno ne bi zagovarao potpuno plivajući tečaj već neki oblik upravljanog plivanja.

Također je zanimljivo istaknuti i kako je danas stabilnost cijena koju je Keynes zagovarao temeljni cilj središnjih banaka diljem svijeta. Važnost ovog cilja u monetarnoj politici prepoznata tek 90-ih godina, desetljećima nakon objave Keynesovih radova i njegove smrti.

Endogenost novca, neutralnost novca i monetarna teorija proizvodnje

Iako se Keynesa najčešće vezuje uz fiskalnu politiku, potrebno je istaknuti kako se on u najvećem broju djela bavio monetarnim pitanjima, a njegova kasnije razvijana i upotpunjavana teorija poslovnih ciklusa velikim se dijelom temeljila na tzv. monetarnoj teoriji proizvodnje.

Tract on Monetary Reform Keynes se bavio pitanjima iz monetarne domene – cijenama i tečajem. U tom je djelu implicitno razvio teoriju poslovnog ciklusa koje pokreću monetarni fenomeni, tj. kretanje cijena. Keynes je smatrao da ako poduzetnici očekuju pad cijena svojih proizvoda smanjuju investicije, a ako očekuju snažni rast cijena mogu i previše investirati (on kaže da poduzetnici mogu biti overstimulated). Ako monetarna politika količinom novca može utjecati na cijene, a cijene utječu na proizvodnju, onda proizlazi da novac nije neutralan, tj. da može utjecati na realne odnose.

Međutim, odbacivanje pretpostavke neutralnosti novca u ovom je djelu još uvijek bilo samo implicitno. Značajan doprinos razvoju njegove teorije i popularnosti donijela je objava ranije spomenute Treatsie on Money 1930. godine. Objavom ovog djela počelo je akademsko rivalstvo Keynesa i Hayeka, odnosno Cambridgea i London School of Economics (Wapshott, 2011).

Također, ovo djelo je okupilo i tzv. Keynesov krug, čiji su uži dio činili poznati kejnezijanci Joan Robinson, Richard Kahn, Austing Robinson, Piero Straffa i James Meade, a širi krug Nicholas Kaldor, Michal Kalecki, Roy Harrod, Esvey Domar, John Hicks i dr. Ovi će ekonomisti imati važnu ulogu u razvoju i popularizaciji kejnezijanske teorije, posebno teorije rasta kojom se Keynes nije bavio, o čemu će biti više riječi u nastavku B2B2 serije na Ekonomskom labu.

Keynes u ovom djelu iznosi novu teoriju poslovnog ciklusa, koji je uvjetovan kreditnim ciklusom, uvodi značajne promjene u osnovnu jednadžbu kvantitativne torije novca u kojoj ključnu ulogu ima odnos štednje i investicija. Pritom štednja i investicije  ne moraju biti u ravnoteži, što je osnovna pretpostavka klasične škole ekonomske misli o čemu će više riječi biti u nastavku.

Na tragu Wicksella, Keynes u ovom djelu počinje razlikovati razinu “prirodne” kamatne stope, koja izjednačava štednju i investicije, te tržišne kamatne stope. Ovdje Keynes još jasnije naglašava ulogu središnje banke i ulogu monetarne politike u gospodarstvu. Monetarna politika bi trebala tržišnu kamatnu stopu približavati prirodnoj kamatnoj stopi i na taj način stabilizirati gospodarstvo (danas je prirodna kamatna stopa jedna od važnih varijabli u Taylorovom pravilu po kojem, uvjetno rečeno, središnje banke koje ciljaju inflaciju vode politiku). Time postaje još jasnije da klasična dihotomija između realnog i monetarnog sektora ne vrijedi, već da monetarni instrumenti mogu značajno utjecati na realne odnose. S tim da je kod Keynesa u ovom djelu transmisija monetarne politike na gospodarstvo i dalje djelovala kroz cijene.

U ovom djelu je Keynes razmatrao i ulogu bankarskog sustava te je velikim dijelom dao osnove za razvoj tzv. endogene teorije novca (B2B 11) prema kojoj banke same stvaraju depozitni novac odobravanjem kredita. Endogena teorija novca (uz neizvjesnost) ima ključnu ulogu u post-kejnezijanskoj teoriji, dok neoklasična sinteza ovu važnu činjenicu potpuno zanemaruje. U tom kontekstu kreditni ciklus nastaje kao kombinacija mjera monetarne politike, ali i kreditne politike samih banaka. A kreditni ciklus, prema Keynesu, ima ključan utjecaj na poslovni ciklus.

Sve navedeno upućuje na to kako je Keynes već u Treatsie on Money u potpunosti odbacio klasičnu dihotomiju i među važne pokretače poslovnog ciklusa uvrstio monetarne fenomene. Kasnije je to dodatno naglasio u djelu Monetary Theory of Production 1933. godine. Monetarnu teoriju proizvodnje su kasnije doradili mnogi post-kejnezijanci, među kojima je jedan od najpoznatijih ranije spomenuti Minsky.

Multiplikator

Jedan od najvažnijih koncepata u kejnezijanskoj teoriji je koncept multiplikatora. Keynes nije idejni začetnik ove ideje već je ona prvo iznesena u radu Richarda Khana The Relation of Home Investment to Unemployment 1931. godine. Dodatno ju je razradio James Warning u radu International Difficulties Arising Out of the Financing of Public Works During Depression 1932. godine. Konačan oblik joj je dao Keynes u članku The Multiplier 1933. godine. Koncept multiplikatora je detaljno objašnjen u B2B 7 pa se ovdje neće ponovno razrađivati. O ovoj će temi biti još riječi i u djelu teksta o Keynesovoj ekonomskoj politici.

U ovom kontekstu još je potrebno napomenuti kako multiplikator nije samo teorijski koncept već i ekonomska stvarnost. Egzogeni rast potražnje kućanstava, poduzeća, države ili inozemstva za robama i uslugama pokreće cijeli niz aktivnosti i multiplikativnih procesa u domaćem gospodarstvu. Primjerice, javna nabava papira za printer ima utjecaj na državnu potrošnju koja direktno ulazi u obračun BDP-a, utječe i na prihod poduzeća koje je dostavilo papir, na plaću zaposlenika u tom poduzeću, na uvoz, prihode proračuna (plaćen je PDV na fakturi za papir, porez na dobit poduzeća, te porez na dohodak i doprinosi vezani uz plaću) te potencijalno ima dodatne utjecaje ako poduzeće i zaposlenici tog poduzeća dodatno troše novac. Kako bi se dobio bolji uvid u mehanizme djelovanja multiplikatora u hrvatskom gospodarstvu preporučljivo je proučiti knjigu kolege Davora Mikulića iz 2019. godine Osnove input-output analize s primjenom na hrvatsko gospodarstvo.

Prema Patinkinu (1976) upravo je Keynesova definicija multiplikatora jedan od najvažnijih koraka prema General theory, objavljenoj 1936. godine, čiji se temeljni doprinosi objašnjavaju u nastavku, a odnose se na odbacivanje Sayovog zakona tržišta i kvantitativne teorije novca, objašnjenja mogućnosti postojanja ravnotežne nezaposlenosti te teorije poslovnog ciklusa potaknutog psihologijom investitora.

Sayov zakon i odnos štednje i investicija

Klasična ekonomija od vremena Saya i Ricarda se temeljila na pretpostavci Sayovog zakona s početka 19. stoljeća. Ovaj je zakon prihvaćen i kod utemeljitelja neoklasične ekonomije i Keynesovih suvremenika poput Alfreda Marshalla (Keynesovog mentora) i Arthura Cecila Pigoua.

Sayov zakon je poznat pod sintagmom da “ponuda stvara vlastitu potražnju”. Pojednostavljeno, ovaj zakon govori da će proizvođač nešto prodati i tim novcem odmah nešto kupiti. Na taj način proizvodnja (ponuda) stvara izvor potražnje.

Više tehnički gledano, glavna klasična pretpostavka na kojoj počiva Sayov zakon je da postoji tržište gdje se susreću štednja i investicije, a da njihovu ravnotežu određuje kamatna stopa. Ako takvo tržište postoji, onda će štednja i investicije uvijek imati tendenciju približavati se ravnoteži, čime će štednja biti jednaka investicijama, a to će na kraju biti i garancija da je potrošnja u gospodarstvu jednaka kao proizvodnja. To je još jasnije ako se sjetimo da je u klasičnoj ekonomiji kamata nagrada za odricanje od sadašnje potrošnje. Međutim, to što se neki štediša odrekao potrošnje, ne znači da tog novca nema u gospodarstvu, već se on, prema klasičarima, (odmah) transferira u investicije.

Keynes je Sayov zakon srušio novom teorijom štednje i investicija, gdje je štednja određena u realnom sektoru te ovisi o dohotku, tj. o graničnoj sklonosti štednji iz dohotka, koja je psihološki faktor. S druge strane, kamata, koja utječe na investicije, je određena na novčanom tržištu, pri čemu kamatna stopa ovisi i o monetarnoj politici, ali i o različitim oblicima potražnje za novcem (transakcijska, špekulativna i iz predostrožnosti), koji su također pod utjecajem psiholoških motiva.

Budući da ne postoji automatizam ili garancija da će štednja i investicije biti jednaki, proizvodnja i potrošnja ne moraju biti jednake, a time ne moraju biti jednake ni ponuda i potražnja. Ukoliko je štednja veća od investicija (što je po Keynesu situacija u krizi), postoji problem prilagodbe količina, a ne cijena (kamate). Jedini način da se izjednače štednja i investicije je da se investicije povećaju ili da se smanji štednja, odnosno poveća potrošnja.

Dakle, kod Keynesa je višak ponude u gospodarstvu ne samo moguć, već i čest slučaj koji se može riješiti samo promjenom potražnje (pri čemu se misli na potražnju za potrošačkim i kapitalnim dobrima, odnosno zbroj potrošnje i investicija), a promjena potražnje putem multiplikatora utječe na ukupan dohodak u gospodarstvu. U tom kontekstu autori često ističu da Keynes ne samo da je opovrgnuo Sayov zakon već ga je obrnuo – kod Keynesa potražnja stvara ponudu.

Tržište rada i koncept ravnoteže

Naziv “Opća teorija” u naslovu Keynesovog kapitalnog djela odnosi se na činjenicu da je Keynes smatrao kako neke temeljne pretpostavke klasičnih ekonomista vrijede samo u “specifičnim” uvjetima, odnosno u uvjetima pune zaposlenosti.

U “klasičnom svijetu” puna zaposlenost je osigurana jednakošću štednje i investicija te fleksibilnim nadnicama i cijenama. Time je u tom svijetu, implicitno, svaka nezaposlenost u gospodarstvu okarakterizirana kao “dobrovoljna nezaposlenost”.

Keynes je u General theory objasnio kako može postojati “nedobrovoljna nezaposlenost”, a ona je rezultat ranije spomenute mogućnosti nedostatka potražnje te rigidnosti nadnica, odnosno činjenice da se u stvarnosti nadnice na tržištu rada ne mogu brzo i automatski prilagođavati kako su pretpostavljali klasičari. Međutim, čak i kad bi postojala potpuna fleksibilnost nadnica i cijena, Keynes je pokazao da svejedno ne mora doći do ravnoteže na tržištu rada (Snowdon i Vane (2005) detaljno razrađuju dva takva slučaja – neelastičnu krivulju investicija i zamku likvidnosti).

Dakle, Keynes je analizom tržišta rada doveo do još jedne revolucije u ekonomskoj znanosti, a to je da mogu postojati tzv. “loše ravnoteže” te da ekonomski sustav nema ugrađenu dinamiku i automatizam kojim bi se gospodarstvo samo vraćalo u ravnotežu. Ni na tržištu roba i usluga (štednja i investicije), ni na tržištu rada. Time je napravljen veliki odmak od do tada prevladavajućeg “newtonovskog” pogleda na ekonomsku znanost (Newton je prirodu vidio kao sustav u kojem postoji automatska tendencija kretanja prema ravnoteži).

Kvantitativna teorija novca

Iako je Keynes u Tract on Monetary Reform Treatsie on Money još uvijek prihvaćao i pokušavao unaprijediti temeljnu jednadžbu kvantitativne teorije novca, u General theory ju je konačno odbacio.

Budući da ne postoji predeterminirana jednakost štednje i investicija te mogućnost postojanja neravnoteže na tržištu rada, kod Keynesa se razina dohotka može dugotrajno nalaziti ispod potencijalne razine. Ako se razina dohotka nalazi ispod potencijalne razine onda povećanje novčane mase ne mora dovesti do povećanja cijena budući da postoji prostor za povećanje dohotka. Također, budući da je kod Keynesa potražnja za novcem pod velikim utjecajem psiholoških faktora, onda ni brzina optjecaja novca u gospodarstvu ne može biti stabilna. S obzirom na to, nakon General theory kvantitativna teorija novca je zamjetno izgubila na značaju (barem u kratkom roku).

Poslovni ciklus

Iako je Keynes ranije implicitno razvijao teorije poslovnog ciklusa (kako je prethodno objašnjeno), tek je u General theory dao eksplicitnu analizu uzroka poslovnih ciklusa, iako samo kao dodatak (Bilješka o konjukturnom ciklusu).

U tom je djelu Keynes objasnio kako su poslovni ciklusi pod dominantnim utjecajem investicija, pri čemu su one određene neizvjesnošću, psihološkim porivima investitora (eng. animal spirits) te kamatnim stopama koje su također velikim dijelom određene psihološkim faktorima (špekulativna potražnja za novcem i potražnja za novcem iz predostrožnosti).

Keynesova ekonomska politika

Da bi se razumjele Keynesove preporuke za ekonomsku politiku potrebno je ukratko sažeti opis svijeta kakvim ga je Keynes vidio.

Prvo, iz ranije navedenog je jasno kako je Keynes smatrao da je kapitalistički sustav inherentno nestabilan (što ističe i Minsky) jer gospodarstvo ovisi o nizu psiholoških faktora. Drugo, u stvarnosti ne postoje mehanizmi koji mogu gospodarstvo brzo vratiti u ravnotežu te može postojati značajna neravnoteža između štednje i investicija. Nakon inicijalnog šoka gospodarstvo može dugo ostati ispod razine pune zaposlenosti (sjetimo se koliko je trajala recesija u Hrvatskoj), a moguće je da se postigne i (stabilna) ravnoteža ispod razine pune zaposlenosti. Pritom visoka nezaposlenost predstavlja najveću opasnost za sam kapitalistički sustav, budući da ogorčeni nezaposleni ljudi mogu početi tražiti spas u totalitarnim režimima. Treće, zaposlenost u gospodarstvu ovisi o ukupnom dohotku, a ukupan dohodak ovisi o ukupnoj potražnji, pri čemu je odnos između ukupnog dohotka i potražnje određen multiplikatorom. Konačno, kako je ranije objašnjeno, Keynes je vidio nestabilnost cijena kao dodatan faktor neizvjesnosti koji može utjecati na ponašanje investitora. Zato se Keynesove preporuke za ekonomsku politiku mogu tumačiti samo uzimajući u obzir ovaj kontekst.

Tract on Monetary Reform Treatsie on Money Keynes je najviše pozornosti posvetio ekonomskoj politici u kontekstu monetarne politike. Kako je ranije objašnjeno, u tim je djelima Keynes vidio važnu ulogu središnje banke u očuvanju stabilnosti cijena, što je za Keynesa bio nužan preduvjet stabilnosti gospodarstva.

U sferi fiskalne politike Keynes je prije objave General theory najeksplicitnije savjete za ekonomsku politiku davao kroz svoje pamflete i objave u uglednim medijima, među kojima su najpoznatiji Does Unemployment Need a Drastic Remedy iz 1924., Can Lloyd George Do It? iz 1929. te serija tekstova u Timeu pod nazivom Means to Prosperity.

U tim tekstovima Keynes je pozivao vladu da riješi problem nezaposlenosti javnim radovima, tj. javnim investicijama. Smatrao je da država treba investirati i to ne tamo gdje investiraju poduzetnici, nego tamo gdje oni ne investiraju. Pozivao je da se u recesiji obnavljaju ceste, grade željezničke pruge, gradi infrastruktura itd. Pritom je u kasnijim istupima pojačavao svoje teze konceptom multiplikatora. Ali Keynes je bio svjestan ograničenja javnih investicija u kontekstu potencijalnog “istiskivanja” privatnih investicija, pa je tražio akomodirajuću ulogu središnje banke. Također je predlagao da se samo dio javnih investicija financira inozemnim zaduživanjem, a inzistirao je i da ministarstvo financija ima zaseban kapitalni fond. Skidelsky (2009) ističe i da je Keynes podrazumijevao da tekući budžet treba biti uravnotežen ili u suficitu, a da kapitalni fond može bilježiti deficit. Dug za investicije bi se mogao otplaćivati iz prihoda investicija.

General theory Keynes je istaknuo da ekonomska politika može djelovati na sve temeljne odrednice agregatne potražnje – graničnu sklonost potrošnji, kamatnu stopu, očekivanu profitabilnost investicija ili direktno na investicije.

Što se tiče osobne potrošnje, Keynes je istaknuo da se na sklonost potrošnji može djelovati poreznim izmjenama (dio fiskalnog stimulansa što je kod Keynesa je trebalo doći iz manjih poreza na dohodak, posebno za niže dohodovne skupine, te manjim dijelom utjecajem na kamatnu stopu.

S druge strane, kod investicija bi kamatna stopa mogla imati puno značajniju ulogu, ali budući da je ona samo jedna od odrednica investicijske aktivnosti, po Keynesu manje važna od psiholoških faktora, u uvjetima visoke neizvjesnosti i niske potražnje država bi trebala direktno povećati investicije.

Dakle, Keynes je o fiskalnoj politici govorio gotovo isključivo kroz prizmu javnih investicija te manjim dijelom kroz rasterećenja u sustavu poreza na dohodak. To ne iznenađuje, budući da se njegova teorija ciklusa najvećim dijelom temelji upravo na nestabilnosti investicijske potražnje, a teorija recesije (Velike depresije) viškom štednje (manjkom potrošnje) nad investicijama.

Što se tiče osobne potrošnje, Keynes je bio svjestan da ona čini temeljni makroekonomski agregat (iako tada još nisu postojali nacionalni računi), a granična sklonost potrošnji je u njegovoj teoriji imala presudnu ulogu za veličinu multiplikatora. Uz njegovo shvaćanje važne uloge osobne potrošnje je vezana jedna zabavna anegdota.

U jednoj od radijskih emisija u serijalu o problemu nezaposlenostina BBC-u tijekom 1931. godine Keynes je pokušao i sam djelomično povećati graničnu sklonost potrošnji u UK na način da je pozvao kućanice na potrošnju:

“Therefore, o patriotic housewives, sally out tomorrow early into the streets and go to the wonderful sales which are everywhere advertised. You will do yourselves good – for never were things so cheap, cheap beyond your dreams. Lay in a stock of household linen, of sheets and blankets to satisfy all your needs. And have the added joy that you are increasing employment, adding to the wealth of the country because you are setting on foot useful activities, bringing a chance and a hope to Lancashire, Yorkshire, and Belfast”

Vjerojatno od tuda potječe i poznata ekonomska šala:

“My wife’s a Keynesian; she’s always spending herself out of depression”

Tko su zapravo “kejnezijanci”?

Za manje upućene čitatelje na kraju je potrebno sažeto objasniti i distinkciju između različitih tumačenja Keynesove teorije. Keynesu je zdravlje narušeno nakon prvog infarkta 1938. godine, a umro je od ponovnog infarkta u travnju 1946. godine. Zbog narušenog zdravlja, Drugog svjetskog rata te kasnije opterećenosti pripremama za Bretton Woods, Keynes nije obraćao previše pozornosti na interpretacije General theory.

Nije bio zadovoljan tom knjigom te je u pismu svojem prijatelju i poznatom britanskom ekonomistu Hawtreyupisao već u kolovozu 1936. godine spomenuo da razmišlja objaviti dopune i dodatna objašnjenja, što je učinio objavom zadnjeg znanstvenog rada pod nazivom General Theory of Employment 1937. u kojem je odgovorio na neke kritike te dodatno naglasio da neizvjesnost (i psihologija) u njegovoj teoriji imaju presudnu ulogu.

Međutim, osim toga Keynes se nije više uključivao u akademske rasprave, posebno nakon infarkta 1938. godine, a Wapshott (2011) navodi da nije čak reagirao ni na upozorenja da neki od pripadnika “Keynesovog kruga” parcijalno ili pogrešno tumače njegove ideje.

Posebna je šteta što Keynes nije reagirao na Hicksovu modelsku intepretaciju General theory u radu Mr. Keynes and The Classics iz 1937., budući da je ova parcijalna interpretacija Keynesa gotovo jedino što je ušlo u najpoznatije svjetske udžbenike iz osnova ekonomike i makroekonomike.

Hicks je pripadao grupi kejnezijanaca neoklasične sinteze, koja je najvećim dijelom definirana objavom ranije spomenutog Samuelsonovog udžbenika iz 1948. godine. Neoklasična sinteza je predstavljala “pomirbu” između Keynesa i klasičara. Osim što je uključio Hicksov IS-LM model, u tom udžbeniku je Samuelson razvio i tzv. model Keynesovog križa (vidjeti B2B 13), tržište rada je ostalo klasično, uz dodatak rigidnosti, a dohodak se u duljem roku uvijek vraćao na potencijalnu razinu pa su mogle vrijediti i neke klasične pretpostavke. Također, u ovoj interpretaciji Keynesa ostala je neutralnost novca (u dugom roku), ponuda novca se smatrala isključivo egzogenom, a pitanje neizvjesnosti i postojanja stabilnih ravnoteža izvan pune zaposlenosti nije se spominjalo. Snowdon i Vane (2005) ovu skupinu kejnezijanaca nazivaju “hidrauličkim kejnezijancima”.

S druge strane, “fundamentalni”  kejnezijanci ili post-kejnezijanci (u smislu da dolaze direktno i odmah poslije Keynesa) puno su bliži direktnoj interpretaciji Keynesa s fokusom na monetarnu teoriju proizvodnje, inherentnu nestabilnost gospodarstva, endogenu teoriju novca, donošenje odluka u uvjetima neizvjesnosti, ponašanje investitora na financijskim tržištima itd. Za zainteresirane čitatelje, osim ranije spomenutog Davidsona (2011) i Minskog (2008), preporučuje se proučiti i Introduction to Post-Keynesian Economics Marca Lavoiea iz 2009.

Postoje i tzv. novi kejnezijanci (eng. new Keynesians) čija se škola razvila kao odgovor na dominaciju nove klasične ekonomije i realne teorije poslovnog ciklusa nakon Lucasove kritike 1970-ih godina.  Novi kejnezijanci su u novo razvijene dinamičke stohastičke modele opće ravnoteže (DSGE) koji se temelje na mikroekonomskim osnovama, optimizirajućim ekonomskim subjektima i (velikim dijelom) racionalnim ekonomskim očekivanjima dodali rigidnosti cijena i plaća, nesavršenosti tržišta, financijske frikcije, Phillipsovu krivulju i aktivnu ulogu ekonomske politike. Time su značajno unaprijedili novu makroekonomiku, posebno nakon financijske krize, ali su, prema nekima, ostali daleko od originalnog Keynesa. Za jako dobar primjer novo-kejenzijanskog modela preporuča se pogledati rad Gali i Monacelli (2008) ili knjigu Jordia Galia Monetary Policy, Inflation, and the Business Cycle: An Introduction to the New Keynesian Framework and Its Applications iz 2015. godine.

Zaključno

Iz ovog kratkog pregleda nekih osnovnih činjenica o Keynesu i njegovoj teoriji može se zaključiti kako nije čudno da se njegovo ime najčešće spominje (ili doziva) u krizama. Keynes je zapravo bio “teoretičar krize”. Sva njegova temeljna ekonomska djela bila su odgovor na neke aktualne ekonomske probleme. To je ujedno bila Keynesova glavna prednost i mana.

On je razvijao teorije na način da budu vrlo praktične i “opipljive”. Sve njegove temeljne knjige su policy orijentirane. Jako mu je bilo stalo da njegova teorija bude primjenjiva. Zato je često žurio s objavom djela, mijenjao je mišljenja te dorađivao i upotpunjavao teorije. Upravo je zbog toga napravio revoluciju, ne samo u ekonomskoj teoriji, nego i u ekonomskoj politici.

Iako se smatra “ocem makroekonomije” jer se maknuo od klasične mikroekonomske analize te se fokusirao na sliku cjelokupnog gospodarstva te agregatnih makroekonomskih veličina, ne smije se zanemariti da je u svakome od svojih glavnih djela Keynes puno pozornosti posvećivao detaljnom objašnjenju kako pojedini fenomeni djeluju na ekonomske aktere. Kako inflacija djeluje na štediše, kako neizvjesnost djeluje na investitore, kako rast dohotka djeluje na potrošače i sl. U tom kontekstu se ne može reći da Keynes nije vodio računa da se makroekonomski agregati ponašaju u skladu s “mikroekonomskim osnovama”.

Konačno, kada pogledamo svijet u kojem danas živimo, možemo vidjeti da je on je puno sličniji Keynesovoj viziji nego onaj 1930-ih i 1940-ih. Danas se alokacijska, redistributivna i stabilizacijska uloge države (vidjeti EJS 1: uloga države u tržišnom gospodarstvu) na koje je Keynes upućivao uzimaju zdravo za gotovo. Snažne intervencije u gospodarstvo tijekom krize postale su normalna stvar (reakcije središnjih banaka i fiskalne politike). Čak i fiskalno konzervativne zemlje poput Njemačke snažno interveniraju da bi stabilizirale gospodarstvo. Stabilnost cijena (i puna zaposlenost) su temeljni ciljevi najvećih i manjih središnjih banaka diljem svijeta.

Izgleda da su u ekonomskoj politici većinom usvojene Keynesove ideje. Naravno, nije Keynes osobno zaslužan za sve navedeno, ali je kejnezijanska revolucija promijenila stav o ulozi države u gospodarstvu, posebno SAD-u i Zapadnoj Europi. Međutim, u standardnoj ekonomskoj literaturi se originalni Keynes velikim dijelom izgubio, a cilj ovog prikaza je bio ukazati na neke njegove ideje koje se u standardnim udžbenicima ne spominju.


[1]Ovaj prikaz je veliki dijelom nastao kao posljedica dugogodišnje suradnje s prof. Ivom Bićanićem koji je studente “tjerao” da čitaju originalna djela velikih ekonomista.

[2]Čitatelje koje zanimaju mišljenja utemeljitelja ili pripadnika “protu-kejnezijasnkih”  škola ekonomske misli o Keynesu poziva se da pročitaju intervjue u izvrsnoj knjizi o razvoju makroekonomske analize Briana Snowdena i Howarda Vanea Modern Macroeconomics: Its Origins, Development and Current State