Necarinske barijere također otežavaju slobodnu trgovinu odnosno predstavljaju razna regulatorna ograničenja koja nepovoljno utječu na slobodu kretanja roba.

Matej Hittner za CEA

Važno je naglasiti kako su carine novčana davanja obračunata na prekogranično kretanje robe a tijelo zaduženo za carinjenje i kontrolu robe kod nas je Carinska uprava (koju u svakodnevnom govoru često nazivamo “carina”). Samovolja pri određivanju carina je u potpunosti ukinuta za države članice EU u okviru zajedničke carinske politike.

Think tank Heritage Foundation dijeli necarinske barijere u nekoliko kategorija:

Količinska ograničenja – uvozne kvote, ograničenja izvoza, dobrovoljna ograničenja izvoza (VER), embargo, zabrana uvoza i izvoza, prisilne trgovinske kompenzacije, itd.

• Uvozne kvote – država propisuje koliko se količinski nečega može uvesti po vremenskom razdoblju.
• Ograničenja izvoza – pod izlikom prevencije nestašice ili radi sankcioniranja država uvoznica (npr. ruska zabrana izvoza žita za vrijeme velikih požara i suše).
• Dobrovoljna ograničenja izvoza (VER) – Država A, kako bi održala dobre odnose sa državom B, stavlja ograničenja na izvoz određenih roba iz države A u državu B.
• Prisilne trgovinske kompenzacije – država A prisiljava državu B da uvozi više robe iz države A kako bi se smanjio trgovinski deficit.

Ograničenja cijena – antidampinške pristojbe, protusubvencijske pristojbe, odredišno orijentirani porezi (DBCFT); varijabilne pristojbe/kvote tarifnih stavki.

• Antidampinške pristojbe – uvođenje posebnih pristojbi na robu koja je optuženu da je “dampinška”
• Protusubvencijske pristojbe – uvođenje posebnih pristojbi na robu optuženu da je subvencionirana od države izvoznika
• Odredišno orijentirani porezi (BAT/DBCFT) – Prijedlog poreza u SAD-u. Sličan princip europskom PDV-u, gdje se PDV ne plaća na robu izvezenu iz EU.

Regulatorna ograničenja – licenciranje, zahtjevi za domaćim sadržajem ili miješanjem uvozne robe sa domaćim dijelovima ili radom, sanitarni i fitosanitarni standardi (SPS), propisi o sigurnosti i industrijskim standardima, pakiranje, označavanje i pravila o zaštitnim znakovima, propisi o oglašavanju i medijima.

• Licenciranje – nužnost državne licence za prodaju robe na nacionalnom tržištu.
• Zahtjevi za domaćim sadržajem ili miješanjem uvozne robe s domaćim dijelovima ili radom – nužnost da roba dođe u državu u nedovršenom stanju te da se dio (najčešće montaže) odvije u toj državi ili da određeni postotak završnog proizvoda sadržava dijelove proizvedene u toj državi.
• Sanitarni i fitosanitarni standardi (SPS) – reguliranje hrane i biološke robe.
• Propisi o sigurnosti i industrijskim standardima – nacionalna pravila o homologaciji robe (najčešće za motorna vozila i strojevi, ateste o razini buke, vibracije, zaštitu od napona, pokretne elemente i sl.).
• Pakiranje – reguliranje pakiranja proizvoda (npr. za ambalažu).
• Označavanje i pravila o zaštitnim znakovima – zakoni o označavanju robe.
• Propisi o oglašavanju i medijima – ograničenja i regulacije pri reklamiranju.

Birokratska ograničenja carinske uprave – carinski predujmovi, carinski postupci vrednovanja, postupci carinske klasifikacije, složenost carinskog postupka.

• Carinski predujmovi – nepogodni modeli carinjenja.
• Carinski postupci vrednovanja – da li se carini proizvod u kompletu ili se svaka komponenta carini zasebno? Potonje značajno produžuje i komplicira postupak.
• Postupci carinske klasifikacije – nacionalna pravila o klasifikaciji robe.
• Složenost carinskog postupka – dokumenti potrebni za prekogranično kretanje robe.

Izravne intervencije države – subvencije i druge vrste državnih potpora i pomoći, nacionalne industrijske politike, istraživačke i druge tehnologijske politike financirane od strane države, politika koja ne štiti tržišno natjecanje, pristrane i diskriminativne javne nabave, državne firme i monopoli, ekskluzivne franšize.

Pristupanjem Hrvatske na unutarnje tržište EU, značajno je ograničena domaća samovolja pri implementaciji necarinskih barijera, kako prema ostalim državama EU tako i prema susjednim državama koje nisu u EU. Ipak, određene necarinske barijere su i dalje administrativno prisutne.

Export.gov je web portal napravljen kao zajednički pothvat nekolicine ureda i agencija američkog ministarstva trgovine te služi kako bi poduzećima dao pregled trgovinskih barijera po državama.

Recenzija Hrvatske je vrlo kratka i jasna: „While the Croatian market is relatively free of overt trade barriers, several realities of the market pose challenges for U.S. exporters to Croatia. Of primary concern is the lack of efficiency in the Croatian judicial system. With a multi-year case backlog, the prosecution of IPR infringements and resolution of commercial disputes is time-consuming and costly“.

Drugim riječima, Hrvatska nema značajne trgovinske barijere, ali značajan problem predstavlja sporo i neefikasno sudstvo, pogotovo glede pitanja zaštite prava intelektualnog vlasništva.

Ipak, gledajući metodološki popis necarinskih barijera napravljen od strane think tanka Heritage Foundation, možemo spomenuti nekoliko primjera gdje država opstruira slobodnu trgovinu ili pruža nelojalnu konkurenciju (ili je to pokušala napraviti).

Klasični primjer uvođenja necarinskih barijera se odvio u ljeto 2017. kada je (bez prethodne procjene učinka) podignuta cijena inspekcijskog pregleda voća i povrća iz Srbije, BiH, Makedonije i Crne Gore s 90 na 2.000 kuna, na što je Srbija odgovorila detaljnim pregledima šlepera robe iz Hrvatske. Nakon samo tjedan dana je pravilnik vraćen na staro.

Daljnji primjer necarinskih barijera su ograničenja na oglašavanje duhanskih proizvoda i jakih alkoholnih pića. Ovaj primjer otvara klasično pitanje balansiranja trgovinske slobode te javnog zdravlja. Ekonomski gledano, u interesu marketinških firmi je da mogu bez ograničenja reklamirati duhanske proizvode, jaka alkoholna pića, igre na sreću, jake lijekove, kao što je u interesu autoindustrije da nema nikakvih ograničenja na ispušne plinove, nužne senzore, obveznu ugradnju sigurnosnih pojasa itd. Rasprave između zagovornika društvenih i ekoloških vrijednosti te tržišnog liberalizma će uvijek biti predmet različitih stavova.

Necarinske barijere je teško kvantificirati te jasno odrediti koje su zemlje trgovinski liberalnije od drugih. Država se može proglasiti otvorenom za trgovinu, ukinuti sve carine, no ukoliko se svaki šleper na ulazu u državu pregledava nekoliko sati, očito je da država želi spriječiti ili značajno otežati ulaz strane robe na svoje tržište.

Carine su jednostavne za razumjeti, točno se zna koliko iznose te koliko će tko trebati platiti, no necarinske barijere često nisu jasne i transparentne, i mogu toliko otežati robnu trgovinu da se firmama ne isplati ulaziti u tržišta određenih država zbog silnih komplikacija.

Predsjednik Donald Trump se često osvrće na tu problematiku kada zahtjeva “fair trade” pri trgovini s primjerice Kinom, naglašavajući kako ta država slobodno izvozi robu u SAD dok američke kompanije imaju velike birokratske probleme pri penetraciji na kinesko tržište. Posebno zaštićeni sektori su poljoprivreda i autoindustrija.

Mišljenje liberalnih ekonomista i poslovnih ljudi je podijeljeno po pitanju traženja reciprociteta u trgovinskoj politici. Naime, jedna strana zahtjeva da obje državu obvezno liberaliziraju svoja tržišta po pitanju necarinskih barijera dok druga strana gleda model Hong Konga. To znači jedinstveno proglašenje slobodne trgovine sa svijetom, gdje država ne zahtjeva od drugih država da mijenjaju svoje zakone, pod izlikom da tako sama sebi možda čini štetu.

Iako Hrvatska nema posebne necarinske barijere, kao država članica EU, firme koje žele poslovati s Hrvatskom moraju zadovoljiti EU pravila. Nedavno potpisivanje trgovinskih sporazuma između Europske unije i Kanade odnosno Japana pokazuje da je EU spremna boriti se za ukidanje carina i necarinskih barijera.

Za kraj, potrebno je podsjetiti se da necarinske barijere analiziraju problematiku pri trgovini, tj. uvozu i izvozu, te da se firme koje vjerojatno nemaju probleme sa robnom trgovinom u Hrvatskoj i dalje susreću sa rigidnim propisima koji reguliraju i visoke namete. Hrvatska ne diskriminira strane firme i uvoznike, ali zato se i dalje događa da pod jednakim uvjetima vrši prekomjerni regulatorni pritisak na domaće i strane firme, izvoznike i uvoznike putem brojnih nameta, neefikasne birokracije, tromog sudskog sustava te općenito i dalje nekonkurentnom poslovnom klimom. Zato je slobodno tržište jedino rješenje.