Share

Promjene zakona o radu moraju se dogoditi još jučer

Povodom medijskih najava kako će Vlada Republike Hrvatske ući u izmjene Zakona o radu (ZOR), Centar za javne politike i ekonomske analize (CEA) donosi pregled izmjena koje se svakako treba imati u vidu prilikom izmjena istoga.

Filip Galić, potpredsjednik CEA, pravnik

Kriza uzrokovana pandemijom koronavirusa evidentno je dovela do značajnih promjena u radnopravnim odnosima. Suočeni sa epidemiološkim preporukama o povećanom radu od kuće, pa i preporukama da se ne izlazi iz kuće, mnogi radnici su, ovisno o mogućnostima, nastavili umjesto na radnom mjestu, raditi od kuće. Veoma brzo je ta praksa postala raširena i moguće je da će biti trajnog karaktera. S jedne strane, poslodavci su postali svjesni da ne gube nedolaskom radnika na mjesto rada, a radnici su zadovoljniji jer mogu fleksibilnije kombinirati poslovni i privatni život, bez gubitka efikasnosti.

Takve globalne tendencije su prisilile Vladu Republike Hrvatske da najavi nužne promjene ZOR-a.

Rad na daljinu

Trenutno rješenje iz postojećeg ZOR-a o radu na daljinu, odnosno od kuće, je u najmanju ruku šturo. Rad na izdvojenom mjestu rada propisan je čl. 17. kojim se definiraju dodatne ugovorne odredbe koje moraju postojati uz standardne obvezne odredbe ugovora o radu. Tako se, primjerice, moraju utvrditi i stvari poput radnog vremena radnika, oprema za rad koju je poslodavac dužan nabaviti, instalirati i održavati, uporaba vlastitih strojeva, alata i naknadi troškova, naknada drugih troškova, način osposobljavanja, itd.

Usprkos navedenim obaveznim odredbama, trenutni ZOR mnoga pitanja ostavlja otvorenima upravo zbog velike fleksibilnosti načina rada od kuće, odnosno na drugom izdvojenom mjestu (razvoj telekomunikacije učinio je to da radnik svoje poslove može obavljati ne samo iz vlastitog doma, već i iz vikendice ili bilo koje druge lokacije koja ima pristup internetu). Pitanja poput obveze dolazaka na posao na određeno vrijeme, konkretiziranje opreme koju će poslodavac morati pribaviti, ili barem za koju će snositi troškove (službeno prijenosno računalo, troškove internetske veze), način na koji će se određena pravila zaposlenika u prostorijama poslodavca odnositi i na radnike koji rade na daljinu, pitanje dostupnosti poslodavcu, pitanje dnevnih i tjednih odmora: samo neka su to pitanja kojima će se zakonodavac morati pozabaviti i detaljnije obraditi.

Već se pokazalo kako je radnik koji radi od kuće u mogućnosti raditi u fleksibilnijem rasporedu od radnika koji dolazi u prostorije poslodavca u 8-9 do 16-17 satnom rasporedu. Stoga će se postaviti pitanje – hoće li se i dalje inzistirati na rješenju „fiksnih“ sati rada, ili će se težište prebaciti na ostvareni rezultat i efikasnost, gdje je to moguće, jer će u konačnici to biti važno i za pitanje plaće samog radnika, odnosno produktivnost gospodarstva.

Ne manji aspekt koji će morati biti obuhvaćen ovom „kriznom“ reformom je i aspekt zaštite na radu. Naime, obzirom da su poslodavci pritisnuti velikim brojem obveza vezanih uz aspekt zaštite na radu, postavit će se pitanje na kakav način uskladiti pravo radnika da radi u sigurnim uvjetima, te obveze poslodavca koje su daleko teže ispunjive ako radnik ne radi u poslodavčevim prostorijama.

Nije za očekivati, primjerice, da poslodavac bude dužan osigurati određene mjere poput putokaza za evakuaciju u slučaju požara u radnikovom stanu, vatrogasni aparat (jer je odgovornost za navedene stvari drugim zakonima određena za suvlasnike stambene zgrade, odnosno upraviteljima), osigurati stambeni prostor radnika od eventualnih ozljeda . Navedeno je ne samo praktički teško izvedivo, već u startu izlazi iz nadležnosti poslodavca i zapravo je predmet drugih ugovornih odnosa. Primjerice, radnik može raditi u iznajmljenom stanu/sobi, čime su bilo kakve preinake i osiguranja zapravo pravo i obaveza vlasnika stana/najmodavca.

Ostala pitanja

Gospodarska kriza koja dolazi, uzrokovana štetnim posljedicama ekonomskog zatvaranja (gdje je bio niz neproporcionalnih sektorskih mjera), ponovno je uvela u fokus i druge probleme hrvatskog radnog zakonodavstva. Podsjetimo, tijekom prethodne gospodarske krize koja je trajala uvjerljivo najdulje u Europi (2009. – 2014.), tadašnja Vlada je krenula u izmjene radnog zakonodavstva koje je tek u umjereno rasteretila poslodavce. Taj ZOR je od 2014. do danas na snazi, te su nužne izmjene zbog usklađivanja zakonodavstva sa stvarnim stanjem u gospodarstvu, kako za potrebe rada na daljinu, ali i drugih pitanja fleksibilizacije radnih odnosa. Tim više, ekonomska kriza nailazi pa će za brzi izlazak iz iste biti nužno dodatno fleksibilizirati radno zakonodavstvo. Lakša zapošljavanja i lakša otpuštanja radnika te niži trošak otpremnina (što je jedan od kriterija koji utječu i na indeks konkurentnosti kao i indeks ekonomskih sloboda) čine tržište rada dinamičnijim, te će također omogućiti i radnicima i poslodavcima da lakše pretrpe udar krize koja nailazi.

Pitanje nacionalnog kolektivnog ugovora

Prema izjavama koje su izašle u javnost predstavnici sindikata iznijeli su prijedlog tzv. Nacionalnog kolektivnog ugovora kojim bi se regulirala aktualna pitanja, bez diranja (tzv. „čačkanja“) po zakonu. Takav pristup je inherentno pogrešan, obzirom da je svrha kolektivnog ugovora ugovaranje prava radnika koja su u pravilu povoljnija po radnike, a zbog najšireg dijapazona djelatnosti koje su obuhvaćene radnim odnosima, stvaranje nekakvog Nacionalnog kolektivnog ugovora zapravo bi značilo ustrojavanje paralelnog radnog zakonodavstva koje u trenucima krize, nikako nije preporučljivo.

Zato hrvatskom tržištu rada ne treba dodatna segmentacija, već što više prilagodljivosti, što zahtijeva fleksibilniji ZOR u odnosu na trenutno jednu od najnižih radnih sloboda u Europi, s relativno rigidnim radnim zakonodavstvom u odnosu na usporedive tranzicijske zemlje. Primjerice, Europa već odavno ide u smjeru modela fleksigurnosti, kakav imaju najrazvijenije države poput Danske i Austrije.