Trenutna nemogućnost članstva Srbije u EU

27/12/2024

Trenutna nemogućnost članstva Srbije u EU tema je koju analiziraju politolog Fran Fadljević (univ. mag. pol) i povjesničar Bruno Šagi (univ. mag. hist.). Centar za javne politike i ekonomske analize podržava proširenje Europske unije, što podrazumijeva ispunjavanje uvjeta integracije, među kojima su u suštini sloboda i demokratska politička kultura.

1. Uvod

Članstvo Republike Srbije u Europskoj uniji predstavlja jedno od ključnih geopolitičkih pitanja u Republici Srbiji te u regiji Jugoistočne Europe. Pritom, trenutno sveopće stanje u državi ukazuje na brojne probleme i izazove u procesu europskog približavanja. Rad nastoji pružiti pregled ključnih političkih prepreka koje onemogućuju napredak Republike Srbije u procesu europske integracije. Kako bi se uspješno prikazale političke prepreke, izazovi i problemi, u radu će se analizirati nemogućnost Republike Srbije da zadovolji tzv. Kopenhaške kriterije odnosno nužne uvjete za članstvo u Europskoj uniji. Također, rad nastoji pružiti cjeloviti pregled navedene teme u svrhu što boljeg razumijevanja problematike i kompleksnosti odnosa Republike Srbije i Europske unije. Na taj način nastoji se potaknuti brojne druge autore na analizu odnosa Republike Srbije i Europske unije, ali i na analizu učinka takvog odnosa na države članice Europske unije, posebice na vanjsku politiku Republike Hrvatske koja je u više navrata priopćila kako je nužno postaviti niz političkih uvjeta potencijalnom srbijanskom članstvu u Europskoj uniji.

U svrhu kontekstualne jasnoće pregledna analiza biti će podijeljen na tri dijela. Najprije, u prvom poglavlju pružiti će se kratak okvir za razumijevanje vanjske politike Srbije na prostoru Jugoistočne Europe, uključujući njezine odnose s Europskom unijom. Nastavno na presjek međunarodne povijesti Republike Srbije u drugom dijelu pružiti će se kronološki pregled učinjenih koraka u procesu europskih integracija. Nadalje, u trećem dijelu analizirati će se nemogućnosti Republike Srbije za skorašnje članstvo u Europskoj uniji. U tom smislu, rad će se usmjeriti na analizu nemogućnosti Republike Srbije da zadovolji temeljni Kopenhaški kriterij, politički kriterij, koji predstavlja jedan od ključnih uvjeta za pristupanje Europskoj uniji. Analiza će obuhvatiti ključne političke aspekte, uključujući demokraciju, stabilnost institucija, vladavinu prava, poštivanje ljudskih prava i prava manjina. Za detaljnu analizu tih aspekata koristit će se dokument Europske komisije „Izvješće o Srbiji za 2024. godinu“, podaci iz relevantnih međunarodnih indeksa i izvještaja, poput Human Rights Watch, Freedom House, World Justice Project i drugih uglednih izvora koji mjere stanje ljudskih prava, sloboda, vladavine prava i zaštite prava manjina. Naposljetku, pružiti će se projekcija budućeg odnosa Republike Srbije i Europske unije te će se ukazati na poteškoće u prihvaćanju političkih ciljeva Europske unije.

2. Povijesni srpski imperijalizam i suvremena orijentacija države

2. 1. Srpski imperijalizam na prostoru Jugoistočne Europe

Ideja srpskog imperijalizma počinje se razvijati tijekom 19. stoljeća, a posebno u kontekstu želje za oslobođenjem od Osmanskog Carstva. Ovaj proces može se povezati s idejama koje su se javljale tijekom 19. stoljeća. Neke od njih vidljive su u djelu Načertanije (autor Ilija Garašanin, 1844.), koje predstavlja srpski vanjskopolitički program u kojem se po prvi puta ističe povijesno pravo Srbije za obnovom Dušanovog carstva, ali i širenjem na susjedne teritorije koji nisu bili u njegovome sastavu.[1] Samim time, ovaj je dokument u široj javnosti smatran prvim projektom izgradnje tzv. Velike Srbije.

Srbija je svoje međunarodno priznanje dobila 1878. godine na Berlinskom kongresu.[2] Smjer svojevrsnog partnerstva Srbije i Austro-Ugarske Monarhije, kakav je obilježio vladavinu dinastije Obrenović tijekom druge polovice 19. stoljeća, početkom 20. stoljeća zamijenjen je u „majskom prevratu“ dinastijom Karađorđevića. S tom dinastijom, u Srbiji su ojačali srpski nacionalizam u obliku imperijalnih težnji i proruski politički smjer. Tijekom Balkanskih ratova, osim što je željela proširiti teritorij na prostorima naseljenima Srbima (Kosovo i Makedonija), Srbija se željela pozicionirati kao regionalna sila, a njezine su imperijalne težnje kulminirale u Prvome svjetskom ratu.[3] Taj je smjer bio posebno vidljiv tijekom Prvoga svjetskog rata kada su se ruski i srpski geopolitički interes poklopili u želji za širenjem Srbije na prostoru susjednih teritorija te su takve politike podržavale gotovo sve relevantne političke opcije u Srbiji. Nikola Pašić, srpski premijer, na Krfu je u travnju 1918. godine jasno izrekao svoj velikosrpski stav da su svi Južni Slaveni zapravo Srbi. Postojanje Kraljevine SHS/Kraljevine Jugoslavije i djelatnost srpskog političkog vodstva tijekom te države, jasno nam dokazuju da je srpska elita tu državu smatrala „proširenom Srbijom“, što je, između ostalog vidljivo u odnosu srpskih elita prema zahtjevima za preuređenjem monarhističke Jugoslavije u ravnopravniju državu i u politikama razvoja kroz koje se najviše ulagalo u Srbiju.[4] Kasnije, tijekom Drugoga svjetskog rata pojavljivale su se različite nacionalističke koncepcije od kojih je jedna od značajnijih svakako velikosrpska četnička Homogena Srbija (autor Stevan Moljević) u obliku političkog memoranduma, a da srodne ideje nisu zaboravljene ni u kasnijim desetljećima, svjedoče nam Memorandum SANU (1986.) koji je i danas tema različitih sporova, te velikosrpska agresija, uz naglasak na težnje za transformacijama (socijalističke) Jugoslavije po srpskoj želji.[5]

Ideju srpske želje za širenjem na prostoru Hrvatske, ali i ostalih država bivše socijalističke Jugoslavije, danas vidimo u znatno blažem, ali ne i politički bezopasnom obliku kulturnog širenja u obliku politike „srpskog sveta“. Tako se primjerice u 21. stoljeću udara na crnogorski identitet u Crnoj Gori (istovremeno se jača srpski identitet), povremeno se od strane Srba neopravdano svojata hrvatski grad Dubrovnik, masovno se organiziraju nastupi srpskih pjevača, grade se srpski kulturni centri u mnogim gradovima, a srpsko negiranje samostalnosti Kosova kontinuitet je koji se već godinama vuče. Također, nerijetko se prijeti odcjepljenjem Republike Srpske od Bosne i Hercegovine, odnosno postoji konstantna težnja za odcjepljenjem (koja se u rječniku Milorada Dodika naziva “mirno razdruživanje”), koja možda povremeno “nestane sa vidljivog radara”, ali je – budnim promatračima – stalno prisutna te je jasno kako je izrađena u kooperaciji Republike Srbije, Ruske Federacije i Republike Srpske. Dakle, evidentno je da „regionalna“ politika Srbije u Jugoistočnoj Europi nije proeuropska, već srpska nacionalistička i samim time opreka proeuropskom smjeru.

2. 2. Proeuropska Srbija?

Pitanje iz podnaslova vrlo je jasno i ono definira glavnu temu geopolitike kada je Srbija u pitanju. Da bi ušla u Europsku uniju, Srbija bi morala riješiti čitav niz političkih pitanja, a većina pregovaračkih pitanja nije otvorena. Također, Srbija je promatrač u Pokretu nesvrstanih zemalja. Spomenutu poziciju stekla je s obzirom na povijesnu jugoslavensku ulogu u Pokretu nesvrstanih zemalja i njome se ponosi. Srbija je uz Azerbajdžan bila domaćinom skupa nesvrstanih zemalja u Beogradu 2021. godine, gdje je narativ izgradnje multipolarnosti u svijetu jasno označio opoziciju Zapadu. No, iako nije „stalna članica“ u Pokretu nesvrstanih zemalja, srpsku geopolitičku poziciju u ovome trenutku uistinu možemo označiti kao politiku nesvrstanosti, koju koristi kako bi balansirala između političkog Zapada i Istoka oko brojnih pitanja. Osim toga, Pokret nesvrstanih zemalja Srbiji je 2021. godine pružio mogućnost lobiranja među državama protiv priznanja neovisnog Kosova.[6] Trenutno je stanje takvo da Srbija nije uvela sankcije Rusiji zbog agresije u Ukrajini (poznata je proruska i antizapadna ideja u dijelu srpskog društva), ne želi priznati neovisnost Kosova, ne pokazuje težnju za rješavanjem pitanja slobode medija i ne pokazuje težnju za rješavanjem pitanja vladavine prava u državi.[7] Jednako tako, u procesu približavanja Zapadu, Srbija bi u jednome trenutku svakako trebala prihvatiti odgovornost za mnoga otvorena pitanja, poglavito pitanja koja se odnose na velikosrpsku agresiju, poput primjerice pitanja nestalih osoba za kojima se do danas još uvijek traga te pitanje ratne odštete.

Upitno je koliko je takva proeuropska Srbija trenutno moguća s obzirom na glavnu vladajuću nacionalističku političku opciju u Srbiji (Srpska napredna stranka), utjelovljenu u liku predsjednika Aleksandra Vučića, poznatog po svojatanju tuđih teritorija tijekom 1990-ih.

Veliki problem Srbije je i „kriminalno podzemlje“ čiji su neki pripadnici 2003. godine ubili premijera Zorana Đinđića. Kao premijer, preuzeo je vladu 2001. godine i trebao je napraviti društvene reforme koje bi Srbiju postupno transformirale u zapadno društvo. Osim toga, njegova je vlada ostala upamćena po suradnji s Haaškim sudom pri predaji optuženih za ratne zločine. Detalji, tj. politička pozadina Đinđićevog ubojstva još uvijek nije poznata.[8]

3. Pregled dosadašnjeg procesa integracije Republike Srbije u Europsku uniju

Izvještaj dosadašnjeg procesa europske integracije Republike Srbije predočiti će se temeljem pregleda službenih internetskih stranica Ministarstva za evropske integracije Republike Srbije te službenih stranica institucija Europske unije. Proces srbijanske integracije službeno je započeo 29. travnja 2008. godine kada je potpisan Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između Europske unije i Srbije. Nakon toga uslijedila je početna faza trgovinskog usklađivanja i harmonizacije između Europske unije i Srbije u kontekstu trgovinskih sporazuma. Nadalje, Republika Srbija je 22. prosinca 2009. godine službeno predala zahtjev za članstvo u Europskoj uniji nakon čega je bila dužna ispuniti formalni obrazac, odnosno tzv. Upitnik Europske komisije. Nakon pozitivnog mišljenja Europske komisije na ispunjeni Upitnik, Republika Srbija je 1. ožujka 2012. godine dobila službeni status države kandidatkinje nakon čega je Europska komisija godinu dana kasnije predložila početak pregovora. Nastavno na početak pregovora, Europsko vijeće usvojilo je pregovarački okvir sa Srbijom te se 21. siječnja 2014. godine odredio kao datum službenog početka pregovora. Upravo je na taj datum u Bruxellesu održana prva međuvladina konferencija između Republike Srbije i Europske unije gdje se definirao pravni okvir i smjernice za daljnji proces pregovaranja. U narednih deset godina održano je niz međuvladinih konferencija na kojima su otvorena brojna pregovaračka poglavlja od kojih su najznačajnija poglavlje 23. Pravosuđe i temeljena ljudska prava, poglavlje 24. Pravda, sloboda i sigurnost, poglavlje 35. Odnosi s Kosovom te poglavlje 42. Financijski nadzor. Proces napretka za svako pregovaračko poglavlje pruža godišnji dokument Europske komisije „Izvješće o Srbiji za 2024. godinu“ gdje se predstavlja detaljan pregled napretka Republike Srbije na putu prema članstvu u Europskoj uniji analizirajući situaciju u različitim područjima politike, gospodarstva i zakonodavstva. Tako se primjerice u izvješću navodi kako Republika Srbija nije implementirala prošlogodišnje preporuke Europske komisije u poglavlje 23. Pravosuđe i temeljena ljudska prava stoga bi u narednoj godini „trebala ojačati institucije za ljudska prava izdvajanjem potrebnih financijskih i ljudskih resursa“ (Serbia 2024 Report; 2024: 6). Jedina pregovaračka poglavlja koja su zadovoljena su 25. Znanost i istraživanje te 26. Obrazovanje i kultura. Kako bi se zadovoljila preostala pregovaračka poglavlja nužna je provedba reformi i mjera u skladu s europskim standardima i zakonodavstvom. U svrhu ubrzanja provedbe mjera i reformi Republika Srbije usvojila je 3. listopada 2024. godine dokument pod nazivom „Reformska agenda Republike Srbije“ koja je usvojena u koordinaciji sa Europskom komisijom. Daljnji napredak u pristupnom procesu ovisiti će o kontinuiranom ispunjavanju preostalih uvjeta i angažmanu na implementaciji preporuka Europske komisije.

4. Republika Srbija i Kopenhaški kriteriji

Kopenhaški kriteriji definiraju se kao uvjeti i načela koje svaka država koja želi postati članicom Europske unije mora zadovoljiti. Kriteriji se dijele na tri skupine; politički, gospodarski i pravni kriteriji. Politički kriteriji odnose se na „stabilnost institucija koje jamče demokraciju, vladavinu prava, ljudska prava te poštivanje i zaštitu manjina“ (Rezler, 392: 2011). S druge strane, gospodarski kriteriji odnose se na „postojanje funkcionalnog tržišnog gospodarstva kao i sposobnost da se nosi s pritiskom konkurencije i tržišnim silama unutar Unije“ (ibid: 392) dok pravni kriteriji označuju „sposobnost preuzimanja obveza članstva uključujući privrženost ciljevima političke, ekonomske i monetarne unije“ (ibid: 392). U nastavku prikazati će se izazovi i problemi Republike Srbije da zadovolji političke kriterije posebice demokraciju, vladavinu prava i ljudska prava.

Prema godišnjem izvješću Europske komisije stanje demokracije u Srbiji se može opisati kao hibridno s obzirom da usprkos demokratskim izborima postoje određeni autoritarni elementi. Tako primjerice iako je parlament izabran u prosincu 2023. godine bio pluralistički, politička polarizacija ostaje izrazito visoka. Izbori su imali nepravilnosti, a oporba je osporavala njihovu legalnost. Sloboda okupljanja je zajamčena, ali su zabilježeni slučajevi nasilja na demonstracijama, kao i pritisci na aktiviste, uključujući uhićenja i ispitivanja. Također, postoji izvještaj o praksi zadržavanja i ispitivanja aktivista i predstavnika organizacija na granici, a nekim stranim građanima je spriječeni ulazak u zemlju zbog liste “moralno i politički neželjenih stranaca“ navodi se u izvještaju Europske komisije. Također, prema izvještaju Freedom House, međunarodne organizacije koja se bavi praćenjem i analiziranjem sloboda i ljudskih prava širom svijeta, Republika Srbija je ocijenjena kao djelomično slobodna država. U izvješću za 2024. godinu navodi se kako je vladajuća srpska stranka SNS (Srpska napredna stranka) „proširila svoj utjecaj na medije kroz učinkovitu kontrolu nad poduzećima u državnom vlasništvu i nizom privatnih medija koji ovise o financiranju vlade, te je iskoristila taj utjecaj za jačanje svoje političke pozicije i diskreditiranje svojih suparnika, dodatno smanjujući konkurentnost opozicijskih stranaka“ (Freedomhouse.org, 2024). Također, važno je za napomenuti kako je Republika Srbija, prema svom Ustavu parlamentarna republika, u kojoj trenutni predsjednik Aleksandar Vučić vlada, kao da je u polupredsjedničkom sustavu.

Osim demokracije, vladavina prava u Srbiji suočava se s nekoliko ključnih problema. U „Izvješću o Srbiji za 2024. godinu“ navodi se kako je jedan od glavnih problema ugroženost neovisnosti sudova s obzirom da i dalje postoji veliki pritisak na sudstvo i tužiteljstvo, a visoki vladini dužnosnici i zastupnici i dalje javno komentiraju sudske postupke, što ugrožava nepristranost. Slično tome, Freedom House izvještaj navodi kako je neovisnost pravosuđa ugrožena političkim utjecajem na imenovanja sudaca, a mnogi su suci izvijestili da se suočavaju s vanjskim pritiskom u vezi sa svojim odlukama.

Također, u kontekstu vladavine prava nužno je napomenuti probleme vezane za procesuiranje ratnih zločina. Tako se u izvještaju Europske komisije navodi kako postoji značajan zastoj u obradi slučajeva ratnih zločina, s više od 1.700 predistražnih slučajeva, što ostaje ozbiljan problem. Također, postupci traju predugo, a država izbjegava podizanje optužnica protiv visokih osumnjičenika. Osim toga, političke stranke poput Srpske napredne stranke, Srpske radikalne stranke te stranke Dveri i dalje pružaju podršku osuđenim ratnim zločincima i negiraju ratne zločine, uključujući genocid u Srebrenici.

Slično demokraciji i vladavini prava, stanje ljudskih prava u Republici Srbiji izaziva ozbiljnu zabrinutost. Prema izvješću Europske komisije, stanje ljudskih prava u Srbiji suočava se s nekoliko ključnih izazova, uključujući diskriminaciju, nasilje prema manjinskim i ugroženim skupinama te neefikasno provođenje zakonodavnih okvira koji štite ljudska prava. Tako primjerice, žene, osobito iz ranjivih skupina poput starijih žena, žena s invaliditetom, izbjeglica i interno raseljenih osoba, i dalje trpe višestruke oblike diskriminacije, dok institucionalni odgovori na ove probleme ostaju nedovoljni. Nadalje, prema izvješću nevladine organizacije za ljudska prava Human Rights Watch navodi se kako su se LGBT osobe nastavile suočavati s netolerancijom, prijetnjama i nasiljem pa je tako od siječnja do rujna 2024. godine domaća LGBT+ skupina podrške „Da Se Zna!“ zabilježila 32 slučaja incidenata motiviranih mržnjom prema LGBT osobama, uključujući sedam fizičkih napada i pet prijetnji. Također, nacionalne manjine, posebno Albanci i Romi, suočavaju se s nedostatkom adekvatne reprezentacije u javnoj upravi i policiji, dok je pristup obrazovanju i vjerskom životu na manjinskim jezicima i dalje ograničen. U kontekstu zaštite prava djece, zakonodavne inicijative u vezi s pravima djece također ostaju nedovoljno implementirane pa je tako primjerice Nacionalna strategija za zaštitu djece od nasilja istekla bez evaluacije. Osim toga, Zakon o zaštiti prava djece nije dovoljno koordiniran, a Srbija još nije ratificirala ključne međunarodne konvencije, poput trećeg opcionalnog protokola UN-ove Konvencije o pravima djeteta.

5. Umjesto zaključka

Osim nemogućnosti zadovoljavanja temeljnih političkih kriterija poput demokracije, vladavine prava i poštivanja ljudskih prava, potrebno je istaknuti poteškoće u prihvaćanju političkih ciljeva Europske unije. Veliki je problem za Europu, kada je tema Srbija, istaknut u ovome radu, a radi se o srpskom prihvaćanju Rusije kao „bratske države“ u velikom dijelu srpskoga stanovništva. Pritom, predsjednici tih dviju država, Aleksandar Vučić i Vladimir Putin njeguju tzv. “kvazimesijanski” narativ o vezi između njih samih i država čiji su “lideri”. Oni se zapravo predstavljaju kao branitelji “duhovnih i povijesnih sudbina” svojih nacija, a sve da bi zadržali autoritarni sustav. Očito je i da ideja nesvrstanosti Srbiji više odgovara jer tako ne mora rješavati Europi (ili dijelu Europe) bitna pitanja kao što je pitanje položaja Kosova, a istovremeno može „sjediti na dvije stolice“ u međunarodnim odnosima. Također, trenutna vladajuća struktura u Srbiji pokazuje jasnu želju za ostankom na vlasti i propagandno primjenjuju populizam koji je povremeno usmjeren na negativno prikazivanje povijesne uloge Republike Hrvatske, članice Europske unije, pogotovo kada je tema vojno-redarstvena oslobodilačka operacija Oluja. Kod spomenute Vučićeve strukture vidljiv je i antiNATO narativ koji je pokazao u nizu izjava. Jednako tako, s obzirom na sve vidljivo, moguće je da bi se ulaskom Srbije u Europsku uniju ojačale euroskeptične političke opcije (Fico, Orban…), no to je drugorazredno pitanje s obzirom da Srbija već sada pokazuje da nije proeuropska država, niti je bliska političkim idejama liberalne demokracije kakve Europska unija kroz svoje vrijednosti zagovara. S druge strane, jasno je kako Milorad Dodik i Aleksandar Vučić ispunjavaju strateški cilj Rusije na području Jugoistočne Europe, a to je zaustavljanje daljnjih euroatlantskih integracija. Sukladno tome, sadašnje, ali i buduće političko vodstvo Europske unije ne smije ponoviti grešku s Republikom Srbijom (pitanje litija i sl.), kao što je svojevremeno napravila sa Putinom (jeftina nafta i plin), tj. “Wandel durch Handel” ne smije imati primat nad opasnostima “srpskog svijeta” za regionalnu stabilnost.


[1] Vidi https://www.enciklopedija.hr/clanak/nacertanije (pristup 24. 12. 2024).

[2] Vidi https://www.enciklopedija.hr/clanak/berlinski-kongres (pristup 24. 12. 2024).

[3] Vidi Miroslav Kujundžić, Vjeran Šergo, „Balkanski ratovi“ (1912.-1913.) – kontekst, značaj, posljedice,“ Rostra: Časopis studenata povijesti Sveučilišta u Zadru 7/7 (2016): 167-182.

[4] Vidi Zorislav Lukić, HSS u borbi za hrvatsku samostalnost do 1941. (Zagreb: Matica hrvatska, 2021)., Rudolf Bićanić, Ekonomska podloga hrvatskog pitanja (Zagreb: Dom i svijet, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2004).

[5] Za dodatan sadržaj vidi https://www.snovi.eu/teme/detaljno/kontinuitet-velikosrpske-politike-kao-uzrok-rata-u-hrvatskoj-pocetkom-1990-ih (pristup 24. 12. 2024).

[6] Vidi neke od primjera u ovoj analizi https://www.gisreportsonline.com/r/yugoslavia-serbia-nonalignment/ (pristup 24. 12. 2024).

[7] Vidi https://www.bbc.com/serbian/articles/c789q1wyxlpo/lat (pristup 24. 12. 2024).

[8] Vidi https://www.index.hr/vijesti/clanak/prije-21-godinu-ubijen-je-zoran-djindjic/2546557.aspx (pristup 24. 12. 2024).

Povezani članci

Croatian policy toward the Three Seas Initiative

Lithuania and the Three Seas Initiative

Hinšt za Poslovni Savjetnik i Udruga.hr

Pavić za Glas Slavonije o inflaciji

Newsletter

Pratite nas!

Predloženi članci

Newsletter

Pretplatite se na naš newsletter.
Subscribe to our newsletter.